|
Mila, ostanimo na rukavcu naših želja, tu zrak tvojih očiju napaja moj osmjeh i tvoj se osmjeh sjaji u mom pogledu. Umotajmo svoju dušu u moć slatkog sna, i došapnimo tijelima neka razgrnu tišinu, a u međuvremenu, dok pripremamo dodire, prepustimo se ljubeći noć prepunu uzdaha. Kao ptice kad cvrkuću modrim visinama zagrlimo se uz pomoć vreline naših usana, i natopimo dobrodušnost srca bojom jabuke. Koliko smo se puta umivali suncem i zalijetali poput jata u vrelinu dana, koliko puta zaplitali u bjelinu oblaka, ili klizeći čelom visoravnima postelje drhtali tek okupani plavetnilom. I dok bi srce kucalo crvenom strašću po nama se izležavala beskrajnost neba, a mi bismo, opijeni mekoćom obraza, zanosno pjevali mirisnim zagrljajima i dugo ostajali pod nježnim milovanjima. Ostanimo još malo umotani u slatki san, i sanjajmo neukrotivost lišća u proljeću, a uronimo li kosu u korijen huka vjetra i položimo sjećanje pred svaku kap rose, osjetit ćemo kako se po našim bokovima tiho razlijevaju sazviježđa u bilu svemira. Ušećimo očima između krvotoka svjetlosti u bešumne noći koje neprestano zijevaju, i dok nam se tijela natapaju bojom jabuke razumjet ćemo od čega je nastala naša krv. Zal Kopp |
