Svega po malo...
Evo da se i ja javim… dosta dugo me nije bilo. Ne znam zasto nije mi se nista dalo pisati. Sta god sam htjela napisati bilo je nedovrseno. Mozda zato sto me mucilo dosta toga,puno se toga dogadalo. Jednostavno onda covjek nema vremena za sebe. Misli su na 100 strana,a ono vazno postaje nevazno. Uglavnom,sve se da srediti i evo me opet tu! 
Proslo je ljeto,stigle opet nove obaveze,a toliko ih jos ceka na red. Tuzna sam malo sto vrijeme tako leti,sto ce vec sada kraj godine. Treba mi jako dugo da se naucim pisati datume,ponovno krecu isti blagdani,ista godisnja doba,isti rodendani… zanimljivo je sto je sve isto,a opet sve tako novo i drugacije. Ne znam zasto uvijek razmisljam u naprijed. Uvijek racunam kada ce nesto biti,za koliko godina cu biti toliko i toliko stara… krace receno zamram se glupostima,ali takva sam. Nekad to i nije tako lose! 
Ceka me jos puno toga,a vrijeme nekuda zuri. Treba to sve stici ali u isto vrijeme i uzivati. Tek sada shvacam kako je lijepo biti mal. Bezbrizno se igrati,uzivati u svakom danu maximalno,zaljubljivati se svakih sat vremena i u svemu vidjeti nesto lijepo.
Ovaj post nema bas neke veze s vezom,ali tako je i trenutno kod mene. Sve nesto,a ono na kraju nista... 
