|
Odavno me nije bilo... Nakon onog "volim te" stvari idu nabolje. Za pocetak, tisina je bila prekinuta. "Znas, osjecao sam se prazno nakon svega sto si mi ispricala. Pokusavao sam da shvatim zasto se sve to desilo..." "Johnatan... Ja nisam htjela da te povrijedim..." "Niko to nije htio... Samo, ispalo je nekako glupo. Htio sam da ti pruzim bukvalno sve: novac, provod, ljubav, oslonac... A onda si mi ti rekla kako me... ne volis... Ne znam. Nisam mogao da se sazivim sa tim. Ne mogu ni sada..." "Zao mi je..." "Ne treba da bude. Posteno je sto si mi rekla. Cijenim to. Tako je bilo ispravno. I cijenim i to sto si mi pricala o onome... Curtu, mada sam bio ljubomoran kao pas." "Ali nemas razloga da budes." "Imam... Dovoljno je da ti on posalje SMS i da sljedecih 10 dana pricas o tome sa Jess i Stacy za vrijeme jutarnje kave, a ja mogu da ti dam svoje kosti i tebi to nece znaciti." "Zaboga, dragi... nije tako," plakala sam. Zapravo JE bilo tako. To me i peklo. Kako mogu biti tolika kucka? "Nemoj... Ja sam se zaljubio u tebe cim sam te vidio. I mislio sam da je sve u redu..." Onda je razgovor isao u tom pravcu. I na kraju smo zakljucili da nam je oboma stalo i da cemo se potruditi da uspijemo. I tako smo posli u L.A., gdje smo bili svo ovo vrijeme pa zato nisam mogla pisati. Curt me u medjuvremenu zvao. Javila sam se samo da mu kazem da mislim da sam bila jasna kad sam rekla da necu da ga vise ikad cujem ili vidim i da ukoliko me zovne jos jednom moze snositi posljedice. Nije vise zvao. Pomalo uplasena ali i nasmijana okrecem novi list u svom zivotu. Ispisacemo ga Johnatan i ja, zajedno. A ljubav? Ljubav nema nista s tim. Uostalom, volis samo jednom, zar ne? |