Dvoje zaljubljenih

nedjelja, 16.10.2005.

Okrutna ptico...

otvorio je vrata mog zivota i usao.....nije me pitao, smije li,ni zivot me to nije upitao.....pustio ga je da udje.....sa sobom je donio, ljepotu, sunce, ljubav, strast.....njegove su me oci gledale, pratile svaki moj pokret.....progovorio je i ja sam cula pjev ptice...pjev koji je postajao sve glasniji, koje me zvao ksebi.....rasirio je krila i ja sam usla u zagrljaj......
snjim sam poletjela....visoko, letjela iznad svih, iznad cjelog svjeta...sunce je grijalo sve jace, prelazilo preko nasih tjela, sve je oko nas stalo samo je strast bivala sve jaca i jaca....
njegova me krila nisu ispustala a moje je srce slusalo samo njega....
vodim te tamo gdje cu te voljeti, vodim te da ti dam svu ljubav svoju....
i poveo me u predivan svjet, njegov svijet
prestala sam misliti na stvarnost, na sve sto me okruzuje, postojao je samo on....
danima smo bili na vrhuncu....pokazao mi je predivan horizont, u mojem je tijelu potaknuo vatru, vatru koja nije vise samo tinjala, vec je plamen dosizao visoko pod oblake....
gorjela sam a on pazio da se vatra ne ugasi.....i nije se gasila......
nikada necu dozvoliti da se ta vatra ugasi.....govorio je njegov glas.....
letim i dalje u njegovom zagrljaju, vidim beskrajno plavetnilo, predivno sunce, cujem srce koje kuca za njega, vidim njegove oci, osjecam njegov stisak.....ali sto se dogadja? osjecam kako se njegova krila polako otvaraju, neeeee, nemoj me ispustiti, ne dok sam tako visoko......
njegove oci su hladne i gledaju me, drzim se za njega, ali krila vise ne obavijaju moje tijelo, sve je slabiji njihov stisak..... neeeee, nedaj da padnem, nedaj da te izgubim.....
nije to vise ona ptica, ciji sam pjev tako rado slusala, nisu to vise one oci koje sam sa puno ljubavi gledala,u ocima nema vise ljubavi, u ocima je hladnoca, a krila? krila me vise ne zele grliti...
skroz ih je otvorio i pustio me da padam.....
na dnu je ponor, zar cu u njega pasti, zar me on nece pokusati uhvatiti? padam u nepovrat, zovem te zasto me ne cujes??? SMRTI, zasto uzimas nevina tijela, a ja te uzaludno zovem.... zasto meni ne dodjes, zasto mene ne uzmes......ZASTO me ostavljas da padam u ponor tuge i bola, da tamo godinama polako umirem.....
vidim ga u visinama kako me gleda onim hladnim pogledom, moje ga oci mole da me spasi ponora tuge, moje su ruke ispruzene prema njemu....suze su zamijenile smijeh, tuga je zamijenila radost...
oko mene je tama, ne cujem vise pjev ptica, nema vise predivnog plavetnila, nema vise sunca da me grije.....mrak je svuda oko mene, u mraku se pojavljuje njegov lik, placem i molim da mi pomogne, ali on nestaje, ne zeli me slusati....
nista vise ne zelim , samo kraj, ali kraj ne dolazi onima koji ga toliko jako zele, kraj dolazi samo onima koji su to zasluzili....
SMRTI PROKLETA, zasto mene ne uzmes, zasto mene ne uzmes i bacis njemu pred noge, neka me gleda kako umirem od tuge i bola.....



- 08:49 - Komentari (15) - Isprintaj - #

subota, 08.10.2005.

Olujni jahac....

Dobro jutro svima. Uz jutarnju kavicu naravno jutarnji post....
Citam sinoc malo blogove i naidjem na blog "olujni jahac", i sjetih se jednog dogadjaja iz osamdesetih godina. U nasem mjestu jednog jutra osvanu plakati kako jedna francuska kompanija snima film pod nazivom "Olujni jahac", i traze statiste koji zele sudjelovati u snimanji nekih scena. I tako je tog dana glavna tema bila, biti statista u filmu "poznatog rezisera" za kojeg naravno, nitko nikada nije cuo:).
Skupili se ljudi na kavi, i kao, tko bi bio za, tko bi zelio okusati glumacke sposobnosti. I prijavise nas pedesetak, sto muskih sto zenskih na nekakvu audiciju. Ustvari, nije bila audicija, neko odlazak u Opatiju u kazaliste na probu kostima. I konacno dolazi dan X, zbirno mjesto na trgu jer tu ce nas pokupiti autobus i krecemo put Opatije.
Autobus pun, nitko nista nezna alisvi komentiraju. U jednom trenu, neposredno prije odlaska, u autobus ulazi zenska odgovorna za sminku i nekakav "france" i nesto razgovaraju medju sobom, on jj nesto objasnjava a mi cekamo. I zenska se okrece prema nama zamoli nas za trenutak paznje i kaze:
"kod zenskih statista dolaze u obzir samo one sa dugom kosom!". Ajme, i ja tu spadam i odmah smijesak, znaci idem dalje ulazim u uzi krug:). A sto se muskaraca tice, mogu ostati samo oni koj su spremni da h se osisa kako je to bilo moderno davnih tridesetih godina. Opaaa! Tu se svi vec pomalo pogledavaju. Polako pocinju izlaziti oni koji ne zele narednih mjeseci hodati zemaljskom kuglom a da ih netko cudno ne gleda i ne zapita se, "pa tko je ovoga osisao!":). Moram napomenuti da su kod muskaraca bile u pitanju frizure nalik onima kada se na glavu stavi zdjela od salate pa to sve nekako izgleda okruglo, ali i ne tako lose. i tako od nas pedesetak "buducih" talenata, ostaje nekih trideset koji su spremni na velike "zrtve":).
I konacno sjedamo i krecemo put Opatije. Uopce se ne sjecam jeli netko komentirao nesto u vezi tog snimanja, ali mislim da smo sesvi bili malo ustrtarili jer nismo pojma imali kako ce se stvari dalje odvijati...
I dolazimo konacno pred kazaliste u Opatiju. Ulazimo u ogromnu dvoranu punu uredno povijesane odjece. Ima predivnih haljina i muskih odjela i frakova. Sljedece sto moramo napraviti, je biranje odjece.
Haljine su dugacke, pune nabora i ukrasa, uz njih adekvatne cipele, torbice, i zamislite, suncubrancici:) koji su mozda mogli posluziti i za kisobrancice:).
Svaka zenska izabire tri haljine a muskarci tri odijela. Jedno za odlazak u jutarnju kupovinu, jedno za poslijepodnevni odlazak na kavu a jedan za nekakve gala vecere....
I tako smo mi u tom izabiranju odjece proveli nekih sest sati. Bilo je smijeha i svakakvih komentara.
I konacno zavrsavamo sa odabirom odjece, predjaemo sve to filmskoj ekipi i vracamo se natrag u "zavicaj" umorni sli sretni, jer sutradan zapocinje "filmska karijera":))....
Necet vjerovati, ali te noci nisam posteno ni spavala, cijelo sam vrijeme razmisljala kako ce sve to izgledati i sto cemo ustvari morati raditi. I svane prvi dan naseg statiranja. Prva se scena snima na zeljeznickom kolodvoru u caffeu. Dolazimo vec u sest kako bi se krenulo sa sminkom i oblacenjem.
A joj, nisam vam napomenula da je vrijeme snimanja, sedmi mjesec, onaj mjesec u kojemu temperature kod nas na moru dosezu do nekih + 35:). I tako mi dolazimo, i vec dok se oblacimo kapi znoja klize niz ledja pa sve do noznih prstiju...
U prostorii vrti ventilator za kojeg je bolje da ga nema, ioako moramo kasnije izlaziti na sunce, i nekakav "umjetni" povjetarac je samo da nas trenutno utjesi:).
Dolazi visazistinja i pocinje sa sminkom. Imam nekih petnaestak godina i tada se cure jos nisu "mazale" kao sto to danas u tim godinama cine. Al me sve nekako stezalo u licu, imala sam sojecaj kao da me netko povlaci za obraze, a usne!! morala sam se nauciti kako da izustim rijec sa namazanim usnama, hahahah....(sada mi je to tako smjesno). I tako oni nas "srede" naprave frizuru i kazu jako ljubaznim tonom da ce trebati pricekati malo jer glavni glumac nije jos stigao. Izadjemo malo van, i promatramo sve oko nas. Kolodvor nije nikada zablistao u takvoj ljepoti. Svugdje cvjece, prostrt je veliki stol na njemu ima kolaca, voca, pica..... ukratko, svega..
Do mene stoji tip, sa polucilindrom na glavi, obucen u prelijepo odjelo. Pogledam ga, nasmijesimo se jedan drugome, i skrecemo pogled. Odjednom, on se ponovno okrece prema meni kad ono psovka tipa, jebote, pa to si ti:)). Zamislite, moj prvi susjed!!! Osisan, sa umjetnim brkovima, nismo jedan drugog odmah prepoznali. Smijemo se ko ludi, a meni se razmaze maskara, i naravno kao sto to biva u filmovima, tj. pripremama, vec skace visazistica i popravlja sminku, uh koja bruka, a nismo jos ni pocel sa snimanjem:)).....
Kazem susjedu, bolje bi bili izgledali da smo zivjeli u proslom stoljecu:)), i opet smijeh.
Cujemo nekakav topot, i odjednom na bjelom predivnom konju dogalopira glavni glumac, tocnije "olujni jahac". I svi se ustrcali oko njega, a on sidje stog konja, pridje postavljenom stolu natoci casu vina i okrenuvsi se pram nama s uzdignutom casom, kaze "Bon Jour e bienvue". A mi klimamo i kao razumijemo sta on govori:))..
I pocetak snimanja, konacno. Dovezli su izmuzeja parnjacu (vlak) i nekoliko vagona, u njih smjestili "francuske" vojnike koji idu u rat a mi statisti smo "elita" koja ih je dosla otpratiti. Trebalo je biti snjima dok se spremaju na vlak, jesti sve one poslastice sa postavljenog stola, a onda im mahati kada vlak odlazi...
I sve to oni nama objasne i pocne. Temperatura mozda vec dotakla onih +35, ali nas profije nista ne moze smesti:).
Sigurno ste vidjeli kada ponekad na snimanju scena ne uspijeva bas iz prve pa se nekoliko puta ponavlja, e tako vam je i u zbilji. Taman pocnemo jesti sa onog stola, kad reziser vise "STOP" i sve se vraca na pocetak. Ali, jedina pozitivna stvar je ta, sto se pojedena hrana cijelo vrijeme nadopunjuje:).
Tako smo mi nekoliko puta isli naprijed nazad, i prvi dan se svejedno nije zavrsilo. Znaci, scena se ponavlja sutradan. Pitate se koliko dugo smo tamo bili tog prvog dana? Snimanje je pocelo ujutro u deset a trajalo je do pet poslijepodne, super, jelda?:)
I gace su mi bile mokre ali ne od uzbudjenosti, ali barem nismo ostali gladni:).
Drugi dan dolazimo ponovno i sve se istim redoslijedom ponavlja. Oblacenje pa izlazak na kolodvor, druzenje sa vojnicima, odlazak do postavljenog stola, kad tamo dojednom, iznenadjenje!!!!!
Sve je na stolu, ali sve plasticno... Hahahahaha, francuzi skuzili da ce snama u bankrot ako budemo toliko jeli, i odlucili staviti na stol umjetnu hranu, a mi svi dosli praznih zeludaca, kao ono, ma ima tamo za jesti:)).... Gledam nekakvu pecenu puricu, sjaji se na onoj vrucini, ali ne zato sto je svijeze pecena, nego je sigurno napravljena od neke kvalitetne plastike, hahahaha...
I tako smo snimali nekih sedam dana, otpratili vojnike u rat, nasmijali se i imali jedno lijepo iskustvo. Ubila nas je vrucina, ziva kao da je bas tih dana morala skociti na maximalnu temperaturu, ali, sve je to bilo jedno predivno iskustvo. Jednom sam, nekih deset godina kasnije, na satelistkoj vidjela samo dio tog filma, i to pred kraj. I stoga, ako ikada budete imali priliku vidjeti film "olujni jahac" znajte da cete i mene ugledati na kolodvoru, kako obucena u dugoj haljini, sa sesirom na glavi i otvorenim suncobranom, pozdravljam vojnike i "olujnog jahaca" na konju.....

- 08:22 - Komentari (4) - Isprintaj - #

petak, 07.10.2005.

Neka vam smijeh začini svaki dan!

E da, danima nisam vec nista napisala, a Marko, Marko ni ne pomislja na pisanje....
Mozda se ipak odluci slijedecih dana na nekoliko rijeci a do tada, ne preostaje mi nego da se snjim cujem:).
Svasta je bilo proteklih dana a najvise ruznog vremena i kise. Uzas jedan.
Sjecam se prognoze dok je jos zima bila a ona je glasila ovako nekako "jako suho i toplo ljeto!", i ja se obradovala i sa prvim suncevim zrakama krenula na plazu. Uh, vec u petom mjesecu izgorila na proljetnom suncu, i okupala se a onda je tako bilo negdje do osmog mjeseca. Osmi mjesec i odjednom kise i oblaci, pa more se hladi pa ovako, pa onako....
I prije nego smo to htjeli stize jesen. I opet kise i kise.... Pa hoce li vec jednom prestati, to ni sam Bog nezna, pa sto toliko placu svi na nebu, voda nam je vec do koljena, ma bas njih briga onisu tamo gore na suhom :).
I citam danas na netu, kako je 1. listopad dan Smileya!!
Nisam ni znala da se i to slavi. Trebalo bi to biti svaki dan, ustvari, kod mene je tako nekako, pa ako sam ujutro samo malo neraspolozena ili mi se spava svi pitaju, sta mi je, da nisam mozda bolesna...
Ma nisam ljudi bolesna, valjda, nego imam ponekad takav dan, ali ne, oni to ne odobravaju, pa nakon prve kave, moram ispricati barem jedan vic kako bi i pokazala kako mi se mozda, samo malo spavalo:).
Prvi Svjetski dan smijeha proslavljen je 1. listopada 1999. godine u Massachusettsu. Proslava je, kako saznajemo, bila vraški dobra, te je izazvala pravu senzaciju u medijima.
Zamislite kao bi dobro bilo da se u gradovima barem jednom mjesecno odrzava proslava dana Smileya! Mozda bi ljudi stvarno bili vise nasmijani.

Smileyja je osmislio američki umjetnik Harvey Ball još davne 1963. godine, te je već tada postao prepoznatljiv simbol dobre volje i svega veselja na Zemlji.
Njegove su rijeci bile:
"Nasmiješeno lice je odraz onoga što je u svima nama – osmijeh je ono što svi mi želimo vidjeti kada gledamo u drugo ljudsko biće."
Imam na poslu radnu kolegicu, koje danas nazalost nije bilo, ali trebala sam joj pokazati ovaj clanak koji sam pronasla. Naime, ona ponedjeljkom dodje na posao i na pitanje, kako si? osine vas pogledom i promumlja, mm, dobro... I to je sve ljudi!! U ponedjeljak!!!! Pa sto ce odgovoriti u petak? Ne shvacam ju. Pa valjda se odmorila preko vikenda. Ma ne moze mi reci da joj je svaki vikend u klincu i da je skroz neraspolozena kada zapocne radni tjedan. Pa ja nebi ni da hocu mogla tako neraspolozena biti. Mogu se malo potruditi da to odglumim, ali te fore kod ostzalih ne pale, napisala sam vec gore u tekstu. A za nju vec unaprijed znamo da ce biti pogled skupljenih obrva i ono njemo, mm, dobro...:)
Joj, stvarno mi dodje da joj se izderem u uho, daj malo zivniiiiiiiiii, ali mozda bi i samarcinu dobila, pa stoga, pst, bolje sutjeti...
Mozda je to neka njena taktika, barem je onda ne gnjave ni zapitkuju, a ja sam prinudjena vec u pola osam barem vic ispricati.
Ma sretna sam ja radi toga, nasmijem sebe i druge, i stoga mogu svakome reci
"Neka vam smijeh začini svaki dan!"

- 20:04 - Komentari (1) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< listopad, 2005 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

  • Dvoje zaljubljenih, Gaby sretno udana za Marina dok joj srce rastura Zagi, tu se pojavio jedan mali gay Marko koji zeli pomoć ali ubrzo u njegov zivot ulazi dečko Bijeli a odlazi Suzi....

Linkovi

Tko je tko???

  • Gaby - sreca Markova
    Marko - ljubav Gaby
    Zagi - mali koji nas oboje pali
    Suzi - cura od Marka
    Marino - Gabyn muž
    Bijeli - novi gay decko