Sada

petak, 19.10.2018.




Bila bi to priča o navikavanju na lijepo. Priča, kao i stvarnost,
da je iole ispisiva.
Takav neki ničim izazvan, ukraden kadar
i takvo jutarnje sada.
I bio bi to čovjek kojemu je netko trebao pisati priče (ukoliko još nije),
mekane poput buđenja u koja se ušuljao
ili pukotina kroz koje me promatrao
(drugačiju od svega što prepoznajem kao prohodno,
drugačiji od onoga čega se sve teže sjećam).

I mora da sam u pozadini tih sati bila sretna
jer nisam razmišljala mislim li o sreći ili, pak,
samo o tim rukama što se mirno kreću polumrakom,
(ili je to zapravo jedna te ista stvar);
misao bi pritom ionako boravila u priči koju bi mu netko
trebao napisati, onoj koja bi, kao i sadašnjost,
bila ispisiva još samo retrospektivno,
satima u kojima se odajemo nježnoj rekonstrukciji.

Dan je bio jednako skriven i sunčan,
jesen ga je obnavljala zaobilaženjem hladnoće,
a ljeto, naime, to dugo, a brzopotezno miroljubivo ljeto
ponovno me prisvajalo.
Takvom pričom, jednim takvim sada.

Da im poželim jutra.

____________________


meni, od mene (jer netko se, čini se, probudio).



Kako se zove takva rijeka? (pitam te)

ponedjeljak, 15.10.2018.



(how big, how blue...)


da ti kažem da se ta boja očiju koju spominješ
gotovo više i ne vidi,
da je, čak i posve izblijedjela,
uporno skupljala tragove nestajanja
nazivajući ih pritom nekakvom otužnom sigurnošću;
da se o takvim rukama
nikada nije govorilo glasno,
a svejedno bi nosile, donosile
one drugima uvijek suvišne stvari
(nikom potrebne riječi i molitve za osjetila
u koja bi odgodili dodire).

da ti ispričam kako nakon svega
više ne znam oblikovati ni ono bitno za reći,
da je voda, potopivši i gradove i brane,
uništila čak i melodiju vlastitih meandara
kako bi me gotovo nepovratno opustošila
(i da bi kasnije na tom zgarištu uskrsnula
svoje najplodnije imanje).

da ti pričam kako se osjeća takva plava,
kako joj se prepušta nakon što se posve izgubiš
u njezinom središtu
i kako se zatim oblikuje i želja i poniznost i nadmoć
prije nego ti pruži svoje otporne ruke.
kako se zapravo osvajaju prostori
napuštenog vlasništva,
ona ničija zemlja.

pa da se i uplašiš intenziteta tog prodora,
a svejedno ostaneš tu.


_______________________________


neka zgarišta




zatim, neki temelji





Dijalog

nedjelja, 07.10.2018.




- Što ako te upravo to molim ovim oborenim pogledom?

(rekao bi ti šutljivi narator u meni)





I da ne moram nikamo odjuriti, stići,
ništa više prespavati,
da mogu tek pritvoriti ova vrata
pa nakon svega ne iščekivati
samo svoju poznatu rutinu,
prevariti čak i njezinu automatiziranu
potrebu za samom sobom,
za poznatim.
I stvarno, što ako sada konačno želim
napisati tu pjesmu?




Rekao bi ti šutljivi narator u meni.


__________________________________


(i uvijek dođe to nešto kao melodija dok promatraš vlastite ruke)



<< Arhiva >>