utorak, 23.02.2010.
Naci cu uncu dobrote....
Pitaju me ljudi, zasto ne pisem, nista ne govorim, mada je istina sasvim drugacija. Pisem, ali ono sto je na papiru, kao da je bolje da ostane nezamjeceno, neizreceno.
Ne znam, vjerojatno se nalazim u nekom vakumu svojih misli, koje kao i svi , ponekad zelim zadrzati smo za sebe.
Vjerujem da za sve postoji pravo vrijeme pa tako i za to.
Vjerujem. Kako me u posljednje vrijeme ta rijec zaokuplja. Zaokuplja me toliko , da me iznenadjuje svaki put kada netko kaze da ne vjeruje u nista, da je prestao vjerovati. Da li je to trenutna letargija svakodnevice ili je to zaista tako, ipak je tuzno . Meni je tuzno.
Ne shvacam kako se moze ne vjerovati u nista.
Ne bih zeljela da sad prica krene u neke filozofije ili dubioze. Za mene je vjerovanje pokretacka snaga, nesto sto me vuce i nosi ka pozitivi. Duhovnost, ona moja , nije u smislu samo ciste religije , tu sam ipak vjernik laik. Tako me zovu oni koji su stalno u crkvi , a ja nisam.
Dok sam hodala Kalelargom, prolazim kroz rijeku ljudi, cujem njihov zamor, lica svakojaka, smrknuta, stisnutih usnica, naboranih cela, zamagljenih ociju bez sjaja. Gdje je nestao smijeh? U tom trenu naleti par skolaraca i razbije taj zamor tuzne monotonije i srce zaigra. Oni se nadaju i vjeruju. Cisto djecje predivno stanje.
Sjetim se sebe u tim godinama i pitam se kao i mnogi: Zasto sam htjela tako brzo odrasti?
U ovo vrijeme korizme, ne prestajem se cuditi izjavama o odricanju, smatram to nepotrebnim. Za mene je odricanje u tom smislu , odricanje od losih stvari, opcenito, dati sebe i svojim dobrim djelima poboljsati barem trenutak.
Kako da ozbiljno shvatim necije odricanje, kada ta ista osoba tvrdi da ne vjeruje u nista? Da li je to licemjerje onda? Zasto raditi nesto u sto ne vjerujes?
Mnogi me ispljuvaju kada to kazem, ali moje misljenje je takvo , ne mora se nitko s njim slagati.
Neki su isli tako daleko i prijetili mi paklom. Meni je to prestrasno, jer ako vjerujes u nesto, vjera sama govori da ce i najveci grjesnik ukoliko se pokaje stati pred Gospodina, cemu praksa zastrasivanja?!
Ne vjerujem u pakao na taj nacin, po meni je on rezerviran zaista za one koji se ni pred kraj kajali nisu, na neki ironican nacin, smatram da cu tog dana gore ugledati velika iznenadjenja.
Zar je moguce da i u ovom segmentu vlada teorija „Zavadi pa vladaj“ ?
Zivot nije bingo, ne treba se igrati s njime. Ne bi se smjeli igrati ni sa onim nakon zivota.
Vecina je raj zamislila sa zlatnim vratima, zelenilo, ko prizor iz Grcke mitologije.
Moja slika je drugacija. Bijela obicna vrata, sve cisto, mirno, smiraj nakon borbe.
Kicenje cu ostaviti onima koji bez materijalnog ni gore ne zele poci. Opravdavat se meni ne moraju. Tko sam ja?! Nit sam sudac nit porota.
Za mene uistinu postoji samo Jedan, koji zna sve unaprijed, koji vidi nasu ljepotu koju ni sami ne vidimo, koji nas voli bili ruzni ili lijepi. Onaj koji nas prigrli i gura na svijetlo kad nesvjesno hodamo po rubu.
Takva misao mene ko laika vjernika, prati dnevno, ohrabruje , jaca.
Eto taj cu dio prakticirati dnevno neovisno o pojmu odricanja, neovisno o tome sto drugi mislili.
Necu odustati nit od onih u kojima cuci makar i unca dobrote. Hodat cu uz njih nezamjetno, jer zivot svakog onog prolaznika sa pocetka price , kad tad se ogrebe o nas, iako toga nismo svjesni. Mozda nasa mala bica, iako poput zrnca pijeska u ovome velikom svemiru, ipak imaju vecu svrhu .koje jos nismo svjesni.
- 10:56 -
