Zadarski sindrom

četvrtak, 18.11.2021.

Poljud od Tršćanske ulice di mi žive barba i teta nije toliko daleko. Nekoliko puta sam krenija s Poljuda prema tamo i onda bi mi prošlo kroz glavu kako bi moga nešto važno propustit i vratija bi se na početni položaj. A propustit nisi ima što jer skoro pa ništa nije upućivalo da se tu večeras triba odigrati utakmica. Napravija sam bar dvadeset đireva oko stadiona stajući gotovo kod svakog ulaza i zadivljeno gledajući unutra. Svaki natpis na zidu napisan piturom ili sprejem bilo mi je ka sveto pismo. Jednostavno sam baš uživa u svemu što vidim isprid sebe iako relativno za to nije bilo nekog posebnog razloga. Nigdi nije bilo pasa pa sam kratija vrime u svojoj glavi dileći neku granicu nestrpljenja kad će se malo zakuvati događanja oko mene, mada mi je i ovako bilo savršenstvo. Negdi kada je prošlo četri ure počea se osjećati miris derbija dolaskom ljudi u većim ili manjim grupama. Uša san na stadion čin su se otvorila vrata i mislim da sam se prvi od svih pojavija na tribini. Kada san uša unutra odjednom je nestala ona pusta vrućina od 30 stupnjeva i osjeća sam ka da me nosi neki lagan vitar. Neki tip je isprid mene lista Slobodnu Dalmaciju tako da sam i ja čita preko njegovog ramena. Na stranici di je sport vidija sam da je Zadar izgubija nogomet od Prijedora i zapita sam sebe koliko sam u kurcu od uzbuđenja da u zadnja tri dana nisan uopće pomislija na NK Zadar, što je baš ono nezamislivo. Kako Torcida još nije bila na svom mistu otiša sam preko zapadne tribine vidit kako Grobari izgledaju izbliza. Doša sam skroz do ograde koja dili jug i zapad i od gori u vrhu tribine ka ono neprimjetan gleda što se događa kod partizanovaca. Nakon nekih dvadesetak minuta primjetija me onaj iz Sudana i krenija prema meni. "Šta ti kurir opet radiš po nekim instrukcijama Parangala i drugova?", pita me je ovaj, ali je to primjetila milicija, pa je i mene i njega udaljila. Mene su potirali skroz do sredine zapada, a kada sam tija preći na sjevernu tribinu onda me je izjeba drugi pandur jer se nesmi tako prelazit s tribine na tribinu. Nešto sam izlaga kako sam iz Zadra, da sam se izgubija i da tražim rođaka, a i pokaza sam mu ulaznicu pa me pustija. Negdi po ure do početka utakmice atmosfera na stadionu je kulminirala, a ja sam navija iz srca sjeveroistoka di su bili oni najžešći navijači. Hajduk je dva puta vodija i prava je šteta što se otišlo u jedanajsterce nakon kojih je Partizan uzea bod. Nakon utakmice krenija sam na izlazu sa sjevera desno i odjednom se isprid mene pojavija onaj tip mojih godina s kojim san bija u društvu prvo kolo protiv Čelika. "Di češ ti? Idemo vatat Grobare", reka je ovaj zagrlivši me. Tako zagrljeni uz neku njegovu splitsku priču s masom drugih torcidaša došli smo ispod jugozapadne tribine di je uletila murija. "Ne možeš im ovdi ništa. Idemo ih dočekat na željezničkom kolodvoru", reka je ovaj moj splitski poznanik kojeg sam čua da ga drugi zovu Šef. Tog Šefa sam u onoj rulji koja je krenila prema željezničkom kolodvoru izgubija iz vidokruga kada smo ušli u tunel ispod Marjana. "Prika, prika, di se ide", obratija mi se sad neki drugi tip u društvu još nekoliko njih. Nisam uopće zna što bi mu odgovorija jer ako se već naša ovdi onda zna kuda se ide. "Prika, prika kakav ti je to glupi ulet", odgovorija sam mu glumeći nekog mangupa ka da je meni ovo vatanje partizanovaca nešto skroz uobičajeno. "Ja sam Goran Višnjić i ovo ovdi su moji prijatelji iz Šibenika i ne znamo baš najbolje Split", reka je ovaj. Objasnija sam mu da sam ja iz Zadra i sad pazi ovu laž, da iako sam bija na bezbroj utakmica u Splitu i dalje mi se nakon desetak piva zavrti sve u glavi da ni sam ne znam di je što u Splitu. Sam sebi sam se čudija što mi triba lagat ovakve gluposti, ali biće me malo ponila atmosfera i njihovo obraćanje meni ka da san ja netko i nešto. Sve je bilo dobro još nekih petnajst minuta dok se nisu ti Šibenčanci, ako su uopće bili iz Šibenika, odvojili od naše grupe i sa udaljenosti od nekih tridesetak metara zavikali, "Mi smo Grobari najjači smo, najjači" i pobigli u mrak. Prvo san osta u šoku, a onda se vrlo brzo sabra i prvom do sebe odglumija nekog kulera ka u stilu oni su najjači a biže. Naravno uz dozu usiljenog ciničkog osmjeha. Kada smo došli na željezničko autobusni splitski kolodvor gleda sam kako mi isprid nosa odlaze dva busa za Zadar. Prvi tren sam pomislija ka što ima veze, ali posli kada sam osta skoro potpuno sam na kolodvoru jer od Grobara nije bilo ni G bilo mi je ža što nisan uša u jednoga od njih. Nakon jedno tri ure doša je bus iz Dubrovnika što ide za Rijeku, Pulu, Trst ili tako nešto slično i spasija sam se kada sam ga ugleda. Onako iscrpljen od manitanja po cili dan čin sam sija u sidalicu zaspa sam ka top i spava skroz do negdi Biograda. Sanja sam onu strankinju što je bila u Brbinju i pomislija sam da je to neki znak. Što je najgore kada sam doša u Zadar hodajući od Radničke obale do doma uopće ni malo nisam pomislija na protekli dan što mi se sve izdogađalo, nego samo na to kako što prije moram otići u Brbinj. Stalno mi se isprid mene pojavljivala slika iz sna kako me ova nešto gleda i govori mi, a lipa boli glava.

18.11.2021. u 22:15 • 1 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< studeni, 2021  
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30          

Studeni 2021 (1)
Rujan 2021 (1)
Kolovoz 2021 (4)
Srpanj 2021 (7)
Lipanj 2021 (3)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Linkovi