ZADAĆNICE - kolaborativni blog
19.11.2021., petak
Gospodar muha
|
Zadaćnice, spinoff priče Misteriozni slučaj Marije P. Tema: Zašto je Marija P. postala ubojica? Autor zadaćnice: trenutno anoniman Predajem se tebi, Gospodaru muha Kad zatražiš krcnut ću ko grančica suha Dotad dare nosim, nikad ne prkosim Da blizinu tvoju još malo isprosim Zapovijedi, Gospodaru što je volja tvoja Od svih slugu baš nijedna neće ti bit bolja Trulo meso, Gospodaru na tvoj oltar mećem Miris smrti s ruku svojih nikad isprat nećem Vječnu tamu, Gospodaru provest ću uz tebe Neću dati da me išta s puta tog odvede Zapovijedi, Gospodaru što je volja tvoja Od svih slugu baš nijedna neće ti bit bolja Nek gnoj i trulež, Gospodaru teku mi kroz vene Kad crvi tvoji probiju se duboko u mene Ne bojim se, Gospodaru ni bola ni srama Ne dam da mi slabost moja tvoju volju slama Zapovijedi, Gospodaru što je volja tvoja Od svih slugu baš nijedna neće ti bit bolja Marija P. nije znala pisati pjesme. Slagala je ovu pjesmu danima, ali ni kad ju je dovršila, dalje nije ni na što sličila. No nije ju to brinulo, pisanje pjesama za svog Gospodara bila joj je samo metoda zadržavanja snage da živi pod krinkom običnog života dok je opet ne pozove da nekim svojim djelom pridonese njegovoj veličini. Sve je počelo pred puno godina dok je Marija uz staru prugu običavala šetati Lorda, svog odanog prijatelja. Lord joj nikada nije pružio ništa osim ljubavi i Marija ga je zbog toga voljela više nego većinu ljudi. Put uz prugu imao je, točno na sredini Dabrove gore, ulaz u stari tunel, katakombu iskopanu za potrebe vojnika iz nekog rata. Nije znala kojeg no zbog betona je pretpostavljala da se radilo o Drugom svjetskom. Bilo ju je strah tog okna i obično je brzo prošla kraj njega. Uvijek joj se činilo da iz okna u bilo kojem trenutku može istrčati neki agresivni narkoman, medvjed ili beskućnik pa je nastojala što brže odmaknuti dalje. Toga dana je, privučen tko zna čime, Lord zalajao i utrčao unutra u mrkli mrak. Pokušavala ga je bezuspješno dozvati natrag no iz unutrašnjosti se samo čulo njegovo povremeno lajanje. Lajao je na nešto. Nije se bojao, kad se boji, drugačije laje i vjerojatno se to nešto bojalo njega. Nije htjela ući no nije mogla ni ostaviti Lorda, pa je skupila svu hrabrost i ušla za njim. Lord nije duboko odmakao, možda tridesetak metara, iako se Mariji činilo da ih je bilo puno više. Kad je s upaljenim upaljačem uspjela doći do njega, isti joj više i nije bio potreban jer je kroz odušak za zrak u malu prostoriju upadalo nešto dnevnog svjetla. Lord je lajao na miševe. Njih možda nekoliko desetaka gozdilo se nečime što Marija nije mogla ni željela identificirati. I nisu ga se bojali, nisu pobjegli, samo su tijekom jela bili okrenuti prema njemu i promatrali ga kako laje na njih. Tada se je dogodilo nešto što je sve Marijine strahove i sva ranija iskustva učinilo beznačajnima: obratio joj se je Gospodar muha. Obratio joj se je kroz miševe, ali unutarnjim glasom. Znala je da miševi ne mogu pričati. A da i mogu, ne bi mogli proizvesti tako snažan i zapovjedan muški glas. Glas je, nema sumnje, dolazio iz nje. No miševi su ga omogućavali, odmah joj je bilo jasno da su oni zato ondje i da je Lord bio namamljen kako bi i ona morala ući i onda mogla biti podvrgnuta glasu. Slušala je glas potpuno paralizirana od straha, a sve pore na njezinu tijelu istodobno su počele lučiti enormnu količinu ledenog znoja. Marija nije bila ateist. Znala je da postoji Bog i da on vodi bitku protiv sila mraka. No nikad nije pomislila da će jedan od generala mraka nju izabrati za jednog od svojih vojnika. Zašto baš nju, pitala se kasnije jako često, no nikad nije dobila odgovor. Gospodar muha je želio nju, a on uvijek dobije ono što želi. Izlaganje mu je trajalo cijelu vječnost i kad je napad panike počeo jenjavati, počela se jednostavno prepuštati slušanju. Gospodar muha nije ostavio prostor za bijeg, odustajanje ili neposluh. Nije prepriječio izlaz ili išta slično, no njegov je glas u njezinoj glavi pričao s toliko autoriteta da se nije usudila ni pomaknuti s mjesta. Kad joj je to napokon dozvolio, sjela je na prljavi pod razmaknuvši prethodno cipelom najveće komade razbijenih pivskih boca. Njena sloboda više nije postojala, kao ni njene želje, ambicije i nade. Postala je vojnik mraka. Ali tijekom tih beskonačnih minuta slušanja Gospodara, sve što je ostavila iza sebe više nije bilo ni najmanje važno. Ona mu pripada i činiti će što joj bude rečeno. Šutke je na sve pristala iako on na taj pristanak nije ni čekao. Samo joj je rekao što treba učiniti da njegovu volju svjesno zadovolji po prvi puta. Uzela je sa poda veliku krhotinu razbijene pivske boce, privukla Lorda čvrsto uz sebe po posljednji put i zarila mu prljavo staklo duboko u vrat. Tužno je jaukao i pokušavao se otrgnuti, no nije za to dobio priliku. Nakon par minuta napora i pokušavanja, Marija je uspješno prošla inauguraciju. Po Gospodarevim željama, Lordovu lešinu ostavila je miševima za gozbu. Kad se je u krvavoj odjeći vraćala prema autu koji ju je čekao na početku šumskog šetališta, već je padao mrak. Iako mu je bila jako privržena, svjesna važnosti ovoga što radi za Gospodara, nije pustila ni suzu za Lordom. Bar ne iskrenu. Hinila se da plače kad je doma obitelji objašnjavala kako je tijekom šetnje Lord neobično neoprezno skočio pod vlak. Vjerojatno je ugledao zeca pa mu je popustila pažnja i ponio se netipično za sebe. Od tog dana nadalje vrijeme je provodila kao mirna i posvećena majka, supruga i zaposlenica. Trudila se biti uzorna u sve tri svoje glavne uloge. Gospodareva trulež bujala je u njoj, no izvana se to nije smjelo vidjeti. Morala je izgledati i ponašati se savršeno. Svaki skuhani ručak je morao biti ukusan, kuća je uvijek morala biti besprijekorno uredna, radni zadaci na poslu uvijek su trebali biti napravljeni s iznimnom pažnjom, a na kavama s kolegicama trudila kuknjavu se uvijek slušati pozorno i s uvjerljivo hinjenom empatijom. No vrijeme joj se zapravo svodilo na čekanja između dva Gospodareva javljanja. Uvijek je za medij koristio glodavce. Najčešće miševe, ali nekad i parkovske vjeverice, jednom čak i hrčka, ljubimca sinovog prijatelja. I uvijek joj je po njima poručio koju žrtvu mu treba prinijeti i kako. Žrtvovala je Marija tako tijekom godina brojne pse lutalice, zalutale kvartovske kućne ljubimce, kokoši uz objekte seoskog turizma pa čak i papigu svoje starije kćerke. Nestanak životinja se nikad nije mogao povezati s njome i osim u slučaju papige, nikad nakon Lorda nije bila ni u poziciji da ona treba objašnjavati njihovu smrt ili nestanak. Za papigu se došlo do zaključka da je pobjegla kroz prozor nakon što joj je netko slučajno ostavio otvorena vrata krletke. Iako to nije priznala, sumnja ukućana za to je pala na zaigranu mlađu kćerku. Nesretna ptica je nakon žrtvovanja poslužena za gozbu muhama, miševima i crvima tako što je ubačena u šahtu za oborinske vode u susjednoj ulici. Marija je znala da je pred njom nešto veliko i da ju Gospodar ovim sitnim prinošenjima žrtvi samo iskušava i drži pripravnim, no kako su godine prolazile, postajala je pomalo nestrpljiva u očekivanju tog nečeg velikog za što se je spremala. Iako je znala da nije jedina i da Gospodar zasigurno ima i druge sluge, doživjela je napad ljubomore kad se saznalo da je u nečijem obiteljskom zamrzivaču na sjeveru zemlje pronađen godinama skrivan leš žene. Marija je bez sumnje znala da je žrtvina sestra to učinila jer je bila počašćena Gospodarevom naredbom. No nije znala zašto ona koja ga bespogovorno sluša mora već godinama čekati svoj prvi veliki zadatak, a ova tamo je prinijela respektabilnu žrtvu i onda još mogla svakog dana uživati u obilaženju trofeja? Nakon prvotnog šoka, odlučila je da će ubuduće svoje ambicije iskazati još revnijim i strasnijim izvršavanjem Gospodarevih želja. Kad joj je ulični štakor (koji ju je čekao kraj stražnjeg ulaza jednog restorana) prenio Gospodarevu naredbu da udomi psa iz azila i prinese njegovo meso na gozbu Gospodarevim podanicima, nije časila časka već je otišla u azil i uzela najveće pseto koje se je tamo moglo naći. Radilo se vjerojatno o mješancu šarlplaninca i bernandinca. Ritual prinošenja žrtve je bio upriličen u posebno uređenom kokošinjcu iz obližnjeg sela i krvi je nakon toga bilo posvuda. Znala je da će vlasnik to primijetiti, ali nije se oko toga brinula. Lešinu je za gozbu raskomadala i razvezla po nekoliko punktova širom grada. Sad će Gospodar uvidjeti koliko joj je zaista stalo da on primijeti da se ona trudi i više nego što se od nje očekuje. Kad je taj trenutak napokon stigao, nije ni trepnula. Bila je spremna. Na putu prema poslu ispod baje na parkingu ugledala je miša i odmah joj je predosjećaj govorio da će uputa biti važna. Uostalom, morala je biti, sve je učinila da konačno dođe jedna takva. Gospodareva naredba je bila jasna: žrtvovana je trebala biti omiljena joj kolegica, prinošenje žrtve je trebalo biti brutalno, a rezultat ostavljen svima da mu se dive. Ušla je u ured pozitivno napeta na način na koji je nekoć davno pred svojim mužem stala pred oltar. Samo još puno više. Popila je kavu s kolegicom, popričala s njom par riječi o okokavskim sitnicama, uzela predivni kristalni držač papira i počela ga snažno, ali uhodano i ritmički spuštati na njezinu glavu. Iako je to bilo jako fizički naporno, cijelo vrijeme se smješkala jer je znala da će Gospodar biti zadovoljan njome. Kad je završila, odložila je držač i šutke se vratila svom poslu. Sad je bila spokojna, slava pred svijetom i pred Gospodarom je osigurana. Nastupilo je vrijeme kad je samo trebala biti dovoljno velika da u stečenoj slavi ne likuje. Gospodaru se to ne bi svidjelo, a uostalom, djela govore o postignućima čovjeka. Djela, ne riječi. Oznake: horor |