ZADAĆNICE - kolaborativni blog
06.11.2021., subota
Misteriozni slučaj Marije P.
|
Zadaćnice, 47. krug. Tema kruga: Zagonetka Autor zadaćnice: Sabaa Marija P. je ubila kolegicu s kojom je radila u kancelariji, stol preko puta njenog, 17 godina i 2 dana. Kolegicu s kojom je svako jutro pila kavu. Kolegicu s kojom je vodila duge razgovore o svačemu i ničemu. Kolegicu s kojom se smijala i, ponekad, plakala. Kolegicu koja je znala sve njene tajne. Kolegicu koja joj je bila i najbolja prijateljica. Marija ju je jedno jutro zatukla kristalnim držačem papira, netom nakon što su popile prvu jutarnju kavu. Lupila ju je 18 puta. 7 nakon što je kolegica već pala mrtva. Kada se konačno zaustavila, Marija je obrisala ruke u plavu plisiranu suknju, vratila držač papira na njegovo mjesto, sjela za svoj stol i nastavila s poslom. Kasnije će se pričati kako je bila posve mirna kada su ušli u njezin ured i pronašli mrtvo tijelo. Dok su se vriskovi prolamali hodnicima, ljudi užurbano trčali i dozivali pomoć, s Marijinog stola se čuo samo ritmički hod prstiju po tipkovnici. Nije prestala raditi sve do dolaska policije. Dugo se prepričavalo kako je najupečatljiviji krvavi otisak prsta ostao na slovu K. Marija nije rekla niti riječ sve do dolaska policije. Nije progovorila ni kada su joj pročitali njezina prava i stavili lisice na još uvijek krvave ruke. Mirno je hodala dok su je odvodili do automobila. Uspravna i elegantna, djelovala je tako obično. Svakodnevno. Da nije bila poprskana krvlju, nitko ne bi rekao da je ubojica. Suđenje nije bilo spektakularno. Marija se nije branila. Nije ni priznala krivicu. Jednostavno je šutjela. Njezin odvjetnik je davao izjave medijima sastavljene od tek dvije riječi, - Nemam komentara. Ni sam nije znao što bi drugo mogao reći. Nikad se nije susreo s ovakvim slučajem. Marija P. je nesumnjivo bila kriva. Dokazi su bili neoborivi. No ona sama se nije ni pokušala braniti. Doktori su bili složni da nije katatonična, bila je pri punoj svijesti. Slušala je što joj se govori. Samo je odbijala govoriti. Surađivala je sa svima njima šutke, bez otpora.Milijun puta dala otiske prstiju. Sjela kada su htjeli da sjedne, ustala kada bi joj rekli da ustane. Otvorila usta da uzmu uzorak za DNA analizu i držala ih tako širom otvorena sve dok bi mlada policajka dugim štapićem strugala po unutrašnjosti njezinog obraza. Čim bi izvadila štapić, Marija bi zatvorila usta. Na samom suđenju Marija je sjedila ruku uredno skupljenih u krilu, pogleda usmjerenog u onoga tko bi trenutno govorio. Usprkos inzistiranju suca da se bilo kako oglasi, i objasni, Marija je samo šutjela. Ni prijetnje nisu urodile plodom. Ni molbe njezinog odvjetnika da barem razgovara sa sudskim vještacima, psiholozima, ništa. Samo šutnja i tiha suradnja. 25 godina zatvora, glasila je presuda. Ni tada Marija nije ispustila glasa. Nije ni pognula glavu, uzdahnula, trznula se. Samo je ustala kada su joj rekli da ustane i šutke pošla u zatvor. Nije ni odvratila pozdrav odvjetniku koji je proveo mnoge besane noći pokušavajući dokučiti što je to s Marijom i kako da joj pomogne. Iza Marije je ostao muž i dvoje djece. Marija je u zatvoru primala posjete. U početku su bile česte. Muž je dolazio, pokušavao razgovarati s njom, ali uzalud. Marija bi uvijek došla u prostoriju za posjete, pružila ruku ako bi ju on pružio prvi, i onda šutke sjela, i gledala u njega dok joj je on govorio. U početku je postavljao pitanja, molio, prijetio, zahtijevao odgovor, plakao. Marija je samo šutjela. S vremenom je prestao postavljati pitanja, samo bi joj pričao. O sebi, djeci, svijetu vani. Jednom je očajan doveo i stariju kćer sa sobom. No sve je bilo isto. Marija je sjedila i šutke gledala kako djevojčica plače. Osim muža Mariju su posjećivali i novinari. Svako malo se našlo neko nadobudno piskaralo koje je mislilo da će baš on ili ona izvući koji odgovor iz Marije. Uzalud. U posjetu joj je jednom došao i muž ubijene kolegice. Ni njemu Marija nije posvetila niti jednu riječ. U zatvoru su se svi pitali zašto uopće prima posjete. Zašto dolazi u sobu za posjete i sjedi s tim ljudima, kada je očito da ne želi ništa od njih, da ne želi komunikaciju. S vremenom su se posjete prorijedile, dok na kraju nisu u potpunosti prestale. Slučaj Marije P. je pao u zaborav. Meni ga je kolega spomenuo prekjučer. I od tada ne spavam, ne jedem, samo čitam o Mariji P. U redakciji mi se smiju. I ovdje je legendarna Marija i njezin misteriozni slučaj. Iskopala sam sve što se dalo iskopati o tom slučaju. Probala sam dogovoriti posjetu Mariji, ali kažu da je umrla. Bila je uzorna zatvorenica. Iza nje nije ostalo ništa, osim krvave odjeće u kojoj su je priveli prije 23 godine. Njezin muž se nedavno ponovno oženio, i nije želio razgovarati o njoj. Muž njezine kolegice se ubio nedugo nakon suđenja. Motiv nikada nisu pronašli. Sjedim tu za stolom i gledam u kolegu preko puta, pokušavajući zamisliti što bi se trebalo dogoditi da ustanem i razbijem mu glavu, šutke, bez riječi. |