ZADAĆNICE - kolaborativni blog

13.12.2021., ponedjeljak

Sanjarenje

Zadaćnice, 49. krug. Tema kruga: Šume, kiše, grad i zvijezde
Autor zadaćnice: Life on Mars


Čim uđem u područje šuma, još dok se vozim u autu, uhvati me nekakav spokoj i često se sjetim Kako je agent Dale Cooper bio entuzijastično oduševljen ljepotom okoliša u Twin Peaksu. Tako to i meni bude. Ne znam da li izravno zbog ljepote, ili zbog okrjepe koju izloženost zelenilu i prirodi pruža mom umornom mozgu. Najprije sam taj osjećaj svjesno počeo hraniti dugim i sporim vožnjama kroz Gorski kotar. Bez posebnog cilja, samo vožnja i eventualno negdje kava i štrudla od borovnica. Onda sam polako zaključio da želim tamo negdje imati nešto svoje. Nešto vrlo skromno, ne nešto veliko, skupo i komplicirano za održavanje. Svakako ne nešto raskošno. Želio sam malo imanje koje bi moglo služiti kao utočište za bijeg iz sivila grada, posla i gustog prometa. Onda sam počeo i raditi na tome.

Prilazili smo s tri auta. Ukupno petero odraslih, četvero djece te hrpa alata i potrepština. Motornu kosu i dva seta kamperskih stolova i stolica sam privezao na krov. Prtljažnik mi je trebao za prijenosni roštilj, jer kamin još nisam izgradio. Odmah po dolasku, skinuo sam kosilicu sa krova i krenuo je pripremati za košnju da nam oslobodim mjesto za boravak. Rano je proljeće pa zelenilo puca sa svih strana, a zrak je i dalje ugodno svjež, ne i hladan. No parcela je dugo bila zapuštena pa joj je svejedno jako trebala košnja jer je osim mlade trave po njezinim dijelovima bilo i puno šipražja. Momci su se dohvatili prenošenja stvari, pripreme za roštilj i za radove, a žene su s klincima otišle na rijeku da se malo poigraju dok ne napravimo mjesta. Mario je odmah nakon iskrcavanja zapalio vatru. On se uvijek hvata vatre i roštilja, ništa mu nije draže. Zoran je krenuo pregledavati staru brvnaru. Dok ja pokosim, on će već imati gotov plan njene sanacije. Možda već i popravi nešto. Daš Zoranu alat i on si sam nađe posla. Ja sam na brzinu pokosio područje oko vatre i onda počeo u krug širiti pokošeni prostor kako bismo što prije dobili uredno mjesto za ručak i druženje. Tek kad to riješim, prebaciti ću se na ono što zaista treba počistiti, a to je šipražje. Kombinacija posla i proljetnog sunca je uskoro dovelo do pojave prvih kapi znoja na nenaviklom licu uredskog štakora. No uživao sam u svakom potezu motornom kosom.

- A što se ti Gorane toliko smijuljiš? - iznenadio me gotovo pa ljutim tonom Saša te nastavio - Imam neku grešku na prezentaciji ili?
Osmijeh mi je nestao sa lica i vidio sam da su sve oči na sastanku uprte u mene.
- Ne, ne, oprosti Saša, misli su mi odlutale na trenutak - odgovorio sam mu i odmah se prebacio na komentiranje prezentacije da preusmjerim pažnju sa sebe - Zapravo sam te baš htio zamoliti da nam malo detaljnije pojasniš koje su obveze našeg poduzeća u okviru Elementa 3. Znaš da ovi iz Aure uvijek imaju pristup “lako ćemo”, a onda se problemi prevale na naša leđa.
- E super, drago mi je da si to pitao. Da se ne bi dogodilo kao lani, ovaj put sam Majstorovićki odmah rekao da želimo specifikaciju….

Bla-bla-bla, bla-bla-bla… Saša je nastavio s izlaganjem, ja sam popio gutljaj kave i iz posudice ispred sebe uzeo još jedan keks te primjetio kako se oštećenje na sivom zidu kraj projektorskog od prošlog sastanka u ovoj prostoriji nekako postalo još šire. Vjerojatno je pao još komadić boje. No nije me ni to dugo držalo i ubrzo sam se u mislima vratio na košnju moje livade. Sada je već na redu bilo šipražje, a to je bilo puno zahtjevnije i morao sam paziti da se nepotrebno ne ogrebem.
- 14:29 - Komentari (3) - Isprintaj - #

12.12.2021., nedjelja

Četiri Priče


Zadaćnice, 49. krug. Tema kruga: Šume, kiše, grad i zvijezde
Autor zadaćnice: josip-presvetli



1. Šuma

Kristijan je bio učenik petog razreda jedne osnovne škole u jednom gradu srednje veličine. Bio je i član jednog izviđačkog odreda. Marijana je također bila učenica petog razreda, ali jedne druge osnovne škole u istom gradu i također je bila član izviđača ali u jednom drugom odredu. Gradovi srednjih veličina od oko par stotina tisuća stanovnika obično imaju nekoliko osnovnih škola i nekoliko izviđačkih odreda. Jedne subote dva izviđačka odreda onaj Kristijanov i onaj Marijanin zajedno su išla na izlet u neku obližnju šumu gdje je bilo popularno izletište za djecu tog uzrasta. Kristijan i Marijana do tog se izleta nisu poznavali. Nikad prije se nisu sreli. Nisu znali jedno za drugoga. Išli su u različite škole. Bili su članovi različitih izviđačkih odreda. Živjeli su u različitim kvartovima. Trenirali su različite sportove i bavili se različitim vanškolskim aktivnostima. Ništa ih osim tog izleta nikada povezivalo nije.

Te subote svi izviđači stigli su ujutro na autobusni kolodvor, uglavnom su ih doveli roditelji. Svi su stigli na vrijeme ali Kristijan je umalo zakasnio, bila je velika gužva u prometu i stigli su u zadnji čas. Trčeć prema autobusu s ruksakom na leđima zapuhano je obznanio voditeljici odreda "uff, evo nas...tata je čak prošao na žuto samo da stignemo!" - ajde dobro bitno da ste stigli, rekla je voditeljica, potrpala i Kristijana i ruksak u autobus i krenuli su.
Na izletištu djeca su se igrala. U jednom momentu igrali su se neke budalaste igre u kojoj se biraju parovi. Pa je Marijana izabrala Kristijana da joj za igru glumi muža, imali su i neku plišanu bebu. Ostala djeca pjevala su pjesmicu "Kristijan i Marjana zaljubljeni par, kad se budu vjenčali, dobit će na dar, Marijana će dobiti kutiju bombona, Kristijan će dobiti gaće od betona" i tako su se djeca igrala i zabavljala, a pjesmica se orila i orila, čak se orila i u autobusu po povratku kući. Kristijanu i Marijani je već bilo pomalo i neugodno i željeli su da pjesmica nestane...

Kad su se vratili natrag u grad svak je pošao svojoj kući i živjeli su svojim udaljenim ničim povezanim životima sve dok se nisu ponovno sasvim slučajno sreli u srednjoj školi. Nekim slučajem oboje su upali u isti razred jedne gimnazije. Kristijanu se Marijana sviđala. I bio je cijelo to vrijeme potajno zaljubljen u nju. A i Kristijan se Marijani sviđao i Marijana je isto cijelo to vrijeme bila potajno zaljubljena u Kristijana. No, i jednog i drugog bilo je sram one budalaste dječje igre i one još budalastije pjesmice koje se orila autobusom pa od srama nikad nisu prišli jedno drugome. Nikad jedno drugome nisu reki što osjećaju jedno prema drugome. Čak se nikad nisu ni družili. Sve četri godine i jedno i drugo tiho su patili u sebi i proklinjali dan kad su im u autobusu cjelim putem pjevali pjesmicu "Kristijan i Marijana zaljubljeni par, kad se budu vjenčali, dobit će na dar, Kristijan će dobiti kutiju betona, Marijana će dobiti gaće od bombona..." Sramili su se tog dana i držali su tu pjesmicu zakopanu duboko u sebi, neznajuć pritom da i ono drugo na potpuno isti način pati.

Kad je srednja škola završila svak je otišao svojim životom. Marijana je otišla studirati ekonomiju, a Kristijan je odlučio studirati strojarstvo. I nikada se više vidjeli nisu. Marijana se udala za nekog Nasilnika kojeg je upoznala na fakultetu i rodila mu dijete. Cijeli život je maštala o tome kako bi bilo da se udala za Kristijana u kojeg je oduvjek bila potajno zaljubljena. Pogotovo kad bi dobivala batine od muža Nasilnika. Maštanje o braku s Kristijanom iz djetinjstva joj je uvijek bio put u neku utjehu, u neki svijet samo njoj znan. Svijet koji je postojao samo u njenoj mašti daleko od Nasilnikove šake.

Kristijan je kasnije oženio neku ženu koja je u tom trenutku ostala slučajno trudna s njim, oboje su bili na pragu tridesete, pa su odlučili zadržati dijete i vjenčat se. Jer eto, zatekli su se trudni u životnom periodu kad se to od njih očekuje. Cjeli život je proživio s tom jednom te istom ženom, pateć prtiom za Marijanom. No nikad nikome ništa o Marijani rekao nije.

2. Kiša

Kristijan je bio učenik petog razreda jedne osnovne škole u jednom gradu srednje veličine. Bio je i član jednog izviđačkog odreda. Marijana je također bila učenica petog razreda, ali jedne sasvim druge osnovne škole u istom gradu i također je bila član izviđača ali u jednom drugom odredu. Gradovi srednjih veličina od oko par stotina tisuća stanovnika obično imaju nekoliko osnovnih škola i nekoliko izviđačkih odreda. Jedne subote dva izviđačka odreda onaj Kristijanov i onaj Marijanin zajedno su išla na izlet u neku obližnju šumu gdje je bilo popularno izletište za djecu tog uzrasta. Kristijan i Marijana do tog se izleta nisu poznavali. Nikad prije se nisu sreli. Nisu znali jedno za drugoga. Išli su u različite škole. Bili su članovi različitih izviđačkih odreda. Živjeli su u različitim kvartovima. Trenirali su različite sportove i bavili se različitim vansškolskim aktivnostima. Ništa ih osim tog izleta nikada povezivalo nije.

Te subote svi izviđači stigli su ujutro na autobusni kolodvor, uglavnom su ih doveli roditelji. Svi su stigli na vrijeme ali Kristijan je umalo zakasnio, bila je velika gužva prometu i stigli su u zadnji čas. Trčeći prema autobusu s ruksakom na leđima zapuhano je obznanio voditeljici odreda "uff, evo nas...tata je čak prošao na žuto!" - ajde dobro bitno da ste stigli, rekla je voditeljica, potrpala i Kristijana i ruksak u autobus i krenuli su.

Na izletištu djeca su se igrala. U jednom momentu igrali su se neke budalaste igre u kojoj se biraju parovi. Pa je Marijana izabrala Kristijana da joj za igru glumi muža imali su i neku plišanu bebu. Ostala djeca pjevala su pjesmicu "Kristijan i Marjana zaljubljeni par, kad se budu vjenčali, dobit će na dar, Marijana će dobiti kutiju bombona, Kristijan će dobiti gaće od betona" i tako su se djeca igrala i zabavljala, a pjesmica se orila i orila, čak se orila i u autobusu po povratku kući. Kristijanu i Marijani je već bilo pomalo i neugodno i željeli su da pjesmica nestane...

Kad su se vratili natrag u grad svak je pošao svojoj kući i nastavili su živjeti svojim udaljenim i ničim povezanim životima. Jednoga dana kad je Kristijan išao u sedmi razred padala je jaka kiša. Majka je rekla "Kristijane -ne zaboravi kišobran" ali Kristijan je bio smeten i oduvjek pomalo u sedmom nebu i zaboravio je uzeti kišobran. Kiša je smočila torbu i rastopila bilježnicu iz matematike u kojoj je bila domaća zadaća. Učiteljica je na satu matematike zatražila na pregled domaće zadaće, a Kristijan je rekao da on nema, jer mu se rastopila bilježnica pa je dobio 1. Oduvjek je bio na li-la između 3 i 4 iz matematike i na kraju godine ta jedinica je prevagnula da mu učiteljica zaključi 3, a ne 4. Kristijan je želio upisati gimnaziju ali pri upisu taman mu je falio taj jedan jedini bod i na kraju je upisao srednju ekonomsku.

Marijana je upisala gimnaziju. Zaboravili su odavno da postoje. Zaboravili su odavno da su bili na tom izletu. Pjesmica koja se orila u autobusu otplutala je u zaborav i cijelu onu budalastu dječju igru je prekrila magla mutnih sjećanja. Bilo je to davno, kad su još bili mali i išli u peti razred,....tko bi se toga više ikad sjetio.

Po završetku srednje ekonomske škole, Kristijan je po inerciji upisao ekonomski fakultet. Isti fakultet je upisala i Marijana. Marijana kao bivša gimnazijalka imala je problema sa računovodstvom, nije shvaćala osnove i bilo joj je teško popratiti predavanja. Dugovna i potražna strana bile su za nju potpuno nepoznati pojmovi, a profesor je držao predavanje kao da svi već o računovodstvu sve znaju. Kristijan kao bivši učenik srednje ekonomske dobro je poznavao osnove računovodstva i vrlo je brzo shvatio da može zaraditi neke novce dajuć instrukcije bivšim gimnazijalcima.

Jednom mu je na instrukcije došla i Marijana. Bila mu je odnekud poznata. I on je bio poznat Marijani. Ali nisu znali odakle. Sve dok se jednog dana nisu sjetili pjesmice! I puknuli od razdraganosti! "Ajme, pa to si ti!!! rekli su jedno drugome! Smijali su se zajedno toj davnoj budalastoj igri i onoj glupoj pjesmici koja se orila autobusom; "Kristijan i Marjana zaljubljeni par, kad se budu vjenčali, dobit će na dar, Marijana će dobiti kutiju bombona, Kristijan će dobiti gaće od betona"

Marijana je nastavila dolaziti na instrukcije i postajali su sve bliži i bliži. Dok se jednog dana nisu i zaljubili. I naposlijetku i konzumirali svoju ljubav. U to vrjeme u Marijanu je bio zaljubljen neki Nasilnik koji je vjerovao u svoju istinu, a ta istina je bila da je Marijana njegova cura i da je Marijana sa Kristijanom zapravo njega prevarila, pa je u naletu bjesa u WC-u Kristijanovom glavom razbio WC školjku. Ili je WC školjkom razbio Kristijanovu glavu. Policija nikad nije uspjela utvrditi točan hodogram događaja. Uglavnom i WC školjka i Kristijanova glava ležali su smrskani u lokvi krvi na podu WC-a ekonomskog fakulteta. Kristijan je pokopan u obiteljsku grobnicu. Nasilnik je otišao na 15 godina u zatvor. A Marijana se sva emotivno polomljena udala za prvog koji je naišao nakon njenog 30 tog rođendana, rodila mu neko dijete i tupo živjela do kraja života.

3. Grad

Kristijan je bio učenik petog razreda jedne osnovne škole u jednom gradu srednje veličine. Bio je i član jednog izviđačkog odreda. Marijana je također bila učenica petog razreda, ali jedne sasvim druge osnovne škole u istom gradu i također je bila član izviđača ali u jednom drugom odredu. Gradovi srednjih veličina od oko par stotina tisuća stanovnika obično imaju nekoliko osnovnih škola i nekoliko izviđačkih odreda. Jedne subote dva izviđačka odreda onaj Kristijanov i onaj Marijanin zajedno su išla na izlet u neku obližnju šumu gdje je bilo popularno izletište za djecu tog uzrasta.

Marijana je stigla na vrijeme na autobusni kolodvor kao i sva ostala djeca, ali Kristijan je zapeo u gužvi u gradu. Kristijanov otac je u jednom momentu odlučio da neće riskirati s dijetetom u autu i zaustavio se na žutom semaforu. Kad su stigli na kolodvor, autobus sa izviđačima već je otišao. Vratili su se doma, a otac je tješio Kristijana "ma bit će još izleta, ne brini"

Onaj dan kad je padala kiša Kristijan je ipak uzeo kišobran. Kiša nije smočila torbu. Bilježnica se nije rastopila. I Kristijan je na kraju godine imao 4 iz matematike.

Upisao se u gimnaziju. I Marijana se upisala u tu istu gimnaziju i išli su u isti razred. Već prvi dan odmah mu se svidjela Marijana. Prvi put u životu su se tada vidjeli. A budalasta igra izviđača i glupa pjesmica koja se orila autobusom se nikad nisu desile. Ostale su zauvijek zatočene u nekoj paralelnoj stvarnosti. Koju nitko nikad spoznao nije.

Simpatije su bile obostrane. I Kristijan se sviđao Marijani. Zaljubili su se. A u trećem razredu su i prohodali. U četvrtom su već i konzumirali svoju ljubav i desila im se trudnoća. Kako su bili tek na pragu punoljetnosti, pod pritiskom okoline odlučili su ne zadržati dijete. I Marijana je otišla na abortus.

Marijana je cijeli život patila za nikad rođenim dijetetom i zbog toga je zamirzila Kristijana. Udala se kasnije za nekog Nasilnika i utjehu od njegovih batina tražila u alkoholu. Umrla je prirodnim putem sa 45 godina. Kristijan je živio kao da se ništa nije desilo. Oženio se nekom ženom koja mu je također ostala slučajno trudna, ali ova mu je ostala trudna na pragu tridesete, pa su pod pritiskom okoline odlučili zadržati dijete i oženiti se. Uvjeravao je samog sebe da mu je baš dobro u životu. Da ima dobru i kvalitetnu ženu, dobro i kvalitetno dijete i dobar i kvalitetan posao. A kupio je i BMW. Živio je on tako taj svoj život i uvjerio je samoga sebe da mu je baš dobro u životu.

Kad je saznao da je Marijana umrla odlučio je zaboravti da je ikad i postojala. Potpuno ju je izbrisao iz sjećanja kao da nikad nije postojala. Baš kao što nikad nije ni postojala ni ona budalasta dječja igra ni ona glupa pjesmica koja se nikad nije orila autobusom. Nastavio je tako živjet taj svoj život uvjeren kako mu je baš "dobro" u životu, varajuć pritom tu svoju kako je on samog sebe uvjerio dobru i kvalitetnu ženu barem tri put na godinu. S raznoraznim fufama, sponzorušama, a uletila bi tu i tamo koja prava pravcata kurva. Jer eto, baš mu je "dobro" u životu. A ima i BMW.

4. Zvijezde


Kristijan je bio učenik petog razreda jedne osnovne škole u jednom gradu srednje veličine. Bio je i član jednog izviđačkog odreda. Marijana je također bila učenica petog razreda, ali jedne sasvim druge osnovne škole u istom gradu i također je bila član izviđača ali u jednom drugom odredu. Gradovi srednjih veličina od oko par stotina tisuća stanovnika obično imaju nekoliko osnovnih škola i nekoliko izviđačkih odreda. Jedne subote dva izviđačka odreda onaj Kristijanov i onaj Marijanin zajedno su išla na izlet u neku obližnju šumu gdje je bilo popularno izletište za djecu tog uzrasta.

Marijana je stigla na vrijeme na autobusni kolodvor kao i sva ostala djeca, ali Kristijan je zapeo u gužvi u gradu. Kristijanov otac je u jednom momentu odlučio da neće riskirati s dijetetom u autu i zaustavio se na žutom semaforu. Kad su stigli na kolodvor, autobus sa izviđačima već je otišao. Vratili su se doma, a otac je tješio Kristijana "ma bit će još izleta, ne brini"

Onaj dan kad je padala kiša Kristijan nije uzeo kišobran. Kiša je smočila torbu. Bilježnica se rastopila. I Kristijan je na kraju godine imao 3 iz matematike. Falio mu je bod za upisati Gimnaziju pa je upisao srednju ekonomsku.

Po završetku srednje ekonomske škole, Kristijan je po inerciji upisao ekonomski fakultet. Isti fakultet koji je upisala i Marijana. Marijana kao bivša gimnazijalka imala je problema sa računovodstvom, nije shvaćala osnove i bilo joj je teško popratiti predavanja. Dugovna i potražna strana bile su za nju potpuno nepoznati pojmovi, a profesor je držao predavanje kao da svi već o računovodstvu sve znaju. Kristijan kao bivši učenik srednje ekonomske dobro je poznavao osnove računovodstva i vrlo je brzo shvatio da može zaraditi neke novce dajuć instrukcije bivšim gimnazijalcima. Jednom mu je na instrukcije došla i Marijana. Djevojka koju nikad prije u životu vidio nije. On je njoj davao instrukcije, ona je njemu plaćala. S vremenom se razvilo prijateljstvo.

Marijana je u to vrijeme bila u vezi s nekim Nasilnikom koji ju je znao i udariti. Povjerila se Kristijanu. Kristijan je uvijek bio tu za nju, kad god bi joj trebala pomoć i podrška. Razvilo se prijateljstvo i uzajamno povjerenje. Nasilnik je jedan dan u naletu bijesa ubio nekog studenta razbivši mu glavu o WC školjku. Otišao je na 15 godina u zatvor. Marijana i Kristijan nastavili su svoje prijateljstvo koje je nakon nekog vremena preraslo u ljubav. Imali su prekrasnu vezu ispunjenu ljubavlju, razumijevanjem i međusobnom podrškom. Na pragu tridesete rodilo im se dijete. Slatka Mala Djevojčica.

Živjeli su oni tako sretni i zadovoljni. Jednog dana kada je Djevojčica išla u peti razred izašla je iz stana bez kišobrana, a vani je bila jaka kiša...."stani, stani" povikao je Kristijan, "ne zaboravi kišobran, znaš da se tati kad je bio mali jednom rastopila zadaća" - "a da znam, pričao si mi tu priču!" Kaže Djevojčica i vrati se hodnikom do stana da uzme kišobran, izgubivši pritom 3 minute. Dok je hodala trotoarom prema školi noseć u ručici mali bijeli kišobran sa rozim zvjezdicama, a na leđima školsku torbu na nju je sa ceste iznenada doletio automobil i smrskao ju. Odbio se od automobila koji je ispred njega iznenadno stao na žutom semaforu i od udarca se odbio na trotoar gdje je pokosio Malu Djevojčicu. Djevojčica je na mjestu ostala mrtva. Kristijanu i Marijani svijet se raspao. Sve što su ikada imali nestalo je u samo jednoj jedinoj sekundi koliko je automobilu trebalo da se odbije na trotoar. Kristijan je često znao misliti da je barem taj kreten prošao na žuto, a ne tako iznenadno stao...Bože dragi zašto je stao na žuto, tko još staje na žuto!? Ili da je barem nisam zvao da se vrati po kišobran, bila bi tri minute ispred tog sudara.

Da barem nije stao na žuto. Da je barem nisam zvao po kišobran. Da barem nije stao na žuto. Da je barem nisam zvao po kišobran. Da barem nije stao na žuto. Dvije su rečenice koje su se izmjenjivale neprestano u Kristijanovoj glavi, odzvanjale u njegovim mislima, rečenice s kojima se budio i zaspivao svaki dan sve od dana nesreće pa sve do dana dok nije umro u staračkom domu sam i zaboravljen od svih. Marijana nije mogla gledati Kristijana koji ju je svakim danom podsjećao na djevojčicu. Nije mogla gledati Kristijanovo lice u kojem je vidjela izgubljene crte lica poginulog dijeteta. I ubrzo je otišla od njega. Nisu se formalno nikad rastali. Samo je jednostavno otišla. Nakon nekog vremena srela je bivšeg dečka, Nasilnika koji je izašao iz zatvora. Živjela je s njim u izvanbračnoj zajednici, odala se alkoholu i umrla sa 45 prirodnom smrću, sama i zaboravljena od svih.
__________________
- 19:30 - Komentari (2) - Isprintaj - #

Druga strana mjeseca

Zadaćnice, 49. krug. Tema kruga: Šume, kiše, grad i zvijezde
Autor zadaćnice: Wikiceha


S bolničkog prozora mjesec izgleda tako velik. Nekad izgleda i kao da se smije. Drugo mjesto, drugi sjaj, nešto drugo od sumorne stvarnosti.
Zvijezde su tu male, drugačije, nebitne.
Nema ni tisuću varijanti sive, obično su stvari crno-bijele. Sve je jednostavno, pojednostavljeno, svaka priča se da svesti na par rečenica.

Želja je samo jedna.
Izaći zdrav.
Vratiti se svome životu, svome gradu.
Svim svojim prilikama, prijateljima, ljudima, smjehovima.
Životu.
Svemu onome što je tako grubo prekinuto.
Kao ružan san, iz kojeg čovjek čeka buđenje.

Kako ti je bolje, tisuće ideja ti pune glavu. O svim stvarima koje ćeš promijeniti, o svim stvarima koje ćeš ponoviti čim te puste van.
Kad izađeš....

Povratak u svakodnevnicu bi trebao biti tako sladak.
Druga strana mjeseca.
Tvoj grad.
Dok su sve kiše isplakane.
Novi početak, stari život.
Energija na najjače.
Povratak u ring.

A što ako priča dobije nastavak?
Ne nužno vlastiti, nego nekog iz familije?
Svi planovi, svi snovi, sva gledanja druge strane mjeseca...
Prelaze u prah.
U kiše koje pljušte na najjače.
Zvijezde koje su opet nestale.

Što kada si vani, ali si duhom opet unutra, samo za nekog drugog?
Kakva je bol kada osjećaš svoju krv na tvom mjestu?
I znaš, da on, kao i ti, može otići vrlo lako.
Još lakše od tebe.
I znaš da gleda taj isti mjesec, ako mu se nije pogoršalo.

Ludiš.
Sve prilike, sve želje koje si imao, opet nisu bitne.
Grad, svi užitci, svi planovi koje si imao...
Sve je to pokrila gusta šuma.
Mrak.
Debeli mrak.
Dok mantraš iste stvari, iste nade, iste konce za koje se loviš.

Sjećaš se kako je tebi bilo.
Sjećaš se susreta koji su ti izbijali kisik iz pluća, sjećaš se boli u fetalnom položaju dok si se borio za zrak.
Ali znaš da je njemu lošije, puno lošije.
Da stroj diše umjesto njega.
I brojiš trenutke, brojiš šanse, svaki put si sretan kada čuješ da je živ.

I nadaš se najboljem.
Jer ti si krv njegove krvi.
I on je borac, još uvijek je živ.
Bez obzira što su doktori već koliko puta rekli da se spremiš na najgore.
Kiše pljušte, mjesec je još uvijek isti.
Zvijezde su opet nestale.
Grad isto.
Opet su nebitni svi.

Čekaš.
Nadaš se najboljem.
Ništa drugo ti ne preostaje.
Već si lud od svega, ali nije bitno.
Opet si s druge strane mjeseca.
- 09:28 - Komentari (1) - Isprintaj - #

11.12.2021., subota

The ugly face from Uganda



Zadaćnice, 49. krug. Tema kruga: Šume, kiše, grad i zvijezde
Autor zadaćnice: Californiamen


Ono što znam o božanskim naukama i svetim knjigama naučio sam u šumama. Nisam imao drugog učitelja do bukava i hrastova. Poslušaj čovjeka iskustva: više ćeš naučiti u šumama nego iz knjiga. Stabla i kamen naučit će te više nego što možeš steći iz ustiju nekog učitelja.
( Sv. Bernard)

I možda žučno raspravljate na forumima o raznim temama i pjenite se kao zakuhalo mlijeko, kad ste zadnji put izašli na ulicu s nekim transparentom u ruci? Kada ste zadnji put stali svojim vremenom, svojim tijelom i punim imenom i prezimenom s nekim drugim, možda nepoznatim ljudima iza ideje u koji vjerujete? Naposljetku, koja je to ideja u koju toliko vjerujete? ( „Vrag ne spava“, Tena Štivčić)
---------------------------

Odmah da se zna - ja ne vjerujem u ideje. To mi izgleda kao prodavanje magle, prazne i šuplje priče, knjiško znanje kojem nikom ne treba, mačak u vreći, neopipljivo, nedodirljivo, nepostojano; recite iskreno: zar bi Vi u to vjerovali? Korijen riječi „ideja“ se nalazi u ideologiji, a takvima smo vjerovali svih ovih godina, pa znate i sami do kuda smo dogurali? Do Bandića i Sanadera? Do ljudskog taloga, do dno – dna. Zbog toga molim Vas, nemojte mi to prodavati, ako imate nešto korisno i praktično, to može? Ne znam da li Vam što znači ( meni znači) da sam završio u zanimanju mesara ( imam svoju mesnicu u gradu, zapravo tri, jednu na glavnoj ulici a druge dvije u kvartu)? Krv i unutrašnji organi, svježa jetra i sukrvica, reš pečeni biftek za Božić? Jer meso traži meso, nikakve beživotne ideje. Zaboravite odmah! Tako odgajam i svoje sinove.

- „Tata?“ – upitao me mlađi sin kada sam jednom kasno navečer došao iz svoje mesnice – „Neću proći 6. razred. Samo sam te došao obavijestiti da znaš jer onaj profesor iz zemljopisa neće mi dati prolaznu ocjenu, jer nisam dobar u zemljopisnim kartama, danas me opet pitao i nisam znao gdje se nalazi Uganda, samo da znaš.“
- „Lijepo je da si mi javio. Volim kada mi javiš, da ti tvoj moralni barometar dobro ugađa, samo mi reci gdje taj profesor stanuje? To bi jako volio znati?“


Pronašao sam adresu i uputio se ovih dana, krajem tjedna, baš kada je kišilo, u petak - kod profesora. Za njega sam pripremio sjajnu goveđu koljenicu i teleći biftek od kojeg sline teku. Bilo je u vrećici dobrih pet kila, samo sam ga htio „načeti“ da vidim kako diše? A prodisati će punim plućima kada mu pokažem. Jer profesorske plaće su takve da ih zaradim u dva-tri dana mesnice. Zaradim ih u pola sata ako je promet dobar. Uostalom, teleći biftek na žaru je odabrana delicija, svima izaziva zazubice, zar ne?
„Din-don“ – zvono je veselo pozvonilo na ulaznim vratima jednog prosječnog stana u prosječnoj zgradi. Otvorio je vrata upravo on – profesor zemljopisa. Nije me vidio dobro jer svjetlo nije radilo na tom katu, predstavio sam se uljudno i pristojno. Rekao sam da mi je žao što ga ometam u radu i privatno, ali da sam jako zauzet preko tjedna u svojoj mesnici, i pružio mu vrećicu, jer sam došao pitati za svog mlađeg sina. Zagledavao je vrećicu ( sline su mu tekle – očito sam ga dobro procijenio) i stajao tako. Jedno pet minuta. A onda me pustio u svoj stan. Napokon je progovorio:

- „Lijepo da ste došli i hvala na poklonu, ali ja ga ne mogu primiti. Nemojte se uvrijediti – ali, doista, ne mogu. Vaš učenik, vaše dijete je zaista se izgubilo u mom predmetu, i ako njega pustim da prođe, što ću reći drugoj djeci? Morat ću onda povisiti prosjek za cijelu osnovnu školu, izgubit ću se u kriterijima, što ću reći drugim nastavnicima? A to ne mogu dozvoliti, jer je to nespojivo s mojim predmetom, koji je praktičan i konkretan. Shvaćate?“

- „Ma sve shvaćam i sve razumijem, i jako Vas poštujem. Ali nemojte me tjerati da poklon nosim doma ( jer je težak, ima u tim goveđim biftecima jedno dobrih pet kila čistog mesa) , to je samo početak, samo sitnica, samo mala zahvala za Vas jer se zauzimate za sebe, za svoju ideju, za svoju etiku. I još nešto: kod mene uzimaju, u mojoj mesnici, slasne ( i povoljne) komade mesa – naš uvaženi gradonačelnik, Vaš ravnatelj škole, i Vaša poštovana žena. I svi sve znaju. Znaju da sam došao ovdje, znaju pošto sam došao i siguran sam da vjeruju u Vas? Nemojte ih razočarati. Nemojte to smetnuti s uma. Lijepo vas molim. „


Ostavio sam ga da stoji u kuhinji i izišao van iz tog otrcanog i jadnog stana; još uvijek je imao blesav i ružan izraz lica, kao crnac što se krevelji iz daleke nepoznate crnačke zemlje Ugande.
- 19:24 - Komentari (1) - Isprintaj - #

Priča o šumi u jednom gradu bez zvijezda

Zadaćnice, 49. krug. Tema kruga: Šume, kiše, grad i zvijezde
Autor zadaćnice: Sabaa



Najveći strah u životu sam doživjela kada sam se probudila jedno jutro i kroz prozor ugledala zelene iglice bora.

Gerilsko pošumljavanje našeg grada službeno je počelo 17.05. kada je Milan Grahovčić uočio novo drvo ispred svoje zgrade. I prijavio to. Nakon njega još je nekoliko ljudi prijavilo pojavu sasvim novog drveća ispred svojih zgrada i kuća. I u parkovima. I pored klupa.
Tek kada je objavljen prvi članak o tome, prijave su krenule nezaustavljivo stizati.

Nije to prvi slučaj da netko pošumljava neki predio, no razlikovao se od svih prethodnih po tome da drveće koje bi osvanulo preko noći na mjestu gdje ga do tada nije bilo nisu bile male sadnice. Ne, ovo drveće je bilo veliko. Staro. Odraslo.

Netko bi zaspao u svom stanu na trećem katu s neometanim pogledom na susjednu zgradu, a ujutro kada bi se probudio ispred prozora bi ga dočekao hrast raskošne krošnje sežući sve do petog kata. Ili bi, ne taj isti nego netko drugi, ostavio auto na parkingu ispod breze, a ujutro bi auto bio okružen s barem još dvije.

Kada su krenule reportaže na televiziji, krenule su i razne teorije i nagađanja. Ljudi su noću dežurali ne bi li ulovili krivca i razotkrili tajnu organizaciju koja sadi drveće.

Reakcije su u početku bile skoro sasvim pozitivne, ali s vremenom je sve više ljudi postajalo zabrinuto. Okrivljena je lokalna vlast, pa vlada. Krenule su demonstracije. Pa gerilsko rušenje drveća. Koje bi se pokazalo totalno kontraproduktivno, jer bi na mjestu srušenog drveta izraslo nekoliko novih.

Uskoro nam je ponestalo livada i praznog prostora između silnog drveća. Kada je prvo drvo izraslo nasred prometnice, zavladala je panika.

Prvi rezultati panike su se osjetili u trgovačkim centrima gdje su planule pile i motorke, pa s vremenom i sav alat koji bi na bilo koji način mogao poslužiti za piljenje drveta.

Prodaja drvene građe i drvenih predmeta je značajno pala.

Moj bor pod prozorom se pojavio nekoliko dana nakon što su pronašli ruku koja viri ispod korijenja novog drveta. Do tada je novo drveće povremeno uništilo neku kuću, srušilo nekoliko zgrada, uništene automobile više nitko nije brojao.

I sada jedina praznina koju sam imala ispred prozora nije prazna. Više se ne usudim otvoriti prozor. Rolete sam spustila i ne gledam van. Imam osjećaj da znaju kada ih gledamo. I oni gledaju nas. Tiho im se grane ljuljuškaju na vjetru, a ispod zemlje korijenje im je spojeno u grbavo pletivo koje nema ni kraj ni početak.

Voljela sam drveće. Šumu. Prirodu. Sada žudim za malo betona. Za nekom drugom bojom osim zelene.

I nedostaju mi zvijezde.
Sada više od drveća ne vidim zvijezde.
- 12:22 - Komentari (1) - Isprintaj - #

30.11.2021., utorak

Usamljenost

Zadaćnice, 48. krug. Tema kruga: Usamljenost
Autor zadaćnice: Tomislav B



Zaljev je bio velik, bila je to poludivlja obala podalje od mjesta.
Sive stijene su se dizale u brijeg sa gustom, borovom šumom. Oko zaljeva, u hladovini borova je išla betonska šetnica i ljudi bi došli iz mjesta i hodali tom šetnicom, pa bi se spuštali do mora na kupanje.
Bio je kolovoz i sive stijene su bile posute šarenim mrljama od ručnika i suncobrana, a more je bilo istočkano glavama kupača i ružičastim jastucima za napuhavanje u obliku flaminga i šarenih lopti kojima su se dodavala djeca, smijući se i dozivajući se.
Sjedio sam kao i uvijek sam, na ručniku između grota, posve gol, zamišljao sam da su neka prošla vremena, da je sve drugačije, da ja nisam ja već netko drugi.

Točno preko puta mene, na drugoj strani zaljeva bila je velika stijena, ispod nje usječena prirodna malena lučica.
U lučicu se nije vidjelo sa okolnih stijena, a nije se vidjelo ni sa šetnice, jer je gore rastao gusti grm. Ispred te malene plaže, na valovima se ljuljuškao gliser.
U lučici sam vidio siluete malih ljudi. Mladić i djevojka.
Palo mi je na um da je to mladićev gliser i da je on vozio tu djevojku po moru uz obalu, bila je to uzbudljiva vožnja, puna kapljica i podvriskivanja, a tada su se skrasili u toj ugodnoj, skrovitoj, uskoj uvalici.
Spazio sam kako je malena silueta djevojke ustala. Mladić je ležao na ručniku.
Vidio sam kako djevojka, sa moje točke gledišta malena kao barbika, iskoračuje iz gaćica.
Kako staje ispred Kena. Stajala je tamo neko vrijeme.
Tada ga je opkoračila i sjela na njega.
Okolo je bio ljetni dan na plaži, gledao sam preko zaljeva lutkice kako se miču u daljini.
Ustao sam i odjenuo se.

Krenuo sam gore po stijenama, stupio na šetnicu. Skrenuo sam sa šetnice gore, pored stabala borova uzbrdo, po grotama prekrivenima suhom travom i iglicama.
Uskoro je nastupilo suho žbunje. Hodao sam uzbrdo, suho žbunje je postalo drače.
Igle su me vukle za kratke hlače i osjećao sam ih kako ih deru, grebu me po nogama. Osjećaj pečenja po listovima i gležnjevima.
Cvrčci su bili zaglušujući, poput ogromne tave pregorjelog ulja koje vrije.

Cijeli život sam bio sam. Još u školi sam bio osamljenik. I na faksu. A i sada radim posao od doma.
Ranije sam ljeti, svih ljeta, pokušavao stupiti sa nekim u kontakt, ali oko mene je bio mjehur.
Doslovce sam imao osjećaj da je oko mene ogroman mjehur od malo zamućenog stakla. Taj mjehur bi se stvorio kada bih pristupio ljudima. Osim tog čudnog izobličenja vida i zvuk bi postao prigušen.
Zapitkivao sam ljude da ponove ono što su rekli, jer ponekad ih doslovno ne bih čuo. Ljudi su mislili da sam nagluh.
Gledali su me čudno i na stranu i nastojali prekinuti kontakt. Točno sam vidio kako razmišljaju da se maknu negdje drugdje od mene. Dozvolio bih im to.

Kao po nekoj inerciji dolazio sam na more svako ljeto. Maštao sam o kontaktu, a nisam znao što ću. Vreva plaže me smetala.
Mislio sam da sam se pomirio. A onda sam vidio ono i nekako, neko nezadovoljstvo se na mah probudilo u meni.
Hodao sam uzbrdo i šum valova i ljudski glasovi postajali su sve tiši. Baš dobro.
Probio sam se kroz drače i grmlje. Tada sam se upleo u paukovu mrežu. Paukovi, bilo ih je na sve strane, visjeli su sa grmlja i grana, male, koštunjave stvari sa nacrtanim križem.
Skidajući paučinu sa sebe, izbio sam iz grmlja i trnja u prorijeđenu borovu šumu.

Čak je i cvrčanje ostalo iza. Odlučio sam da ću se odmoriti ovdje. Nema nikog da me smeta.
Postavio sam ručnik na tlo, pored njega torbu sa stvarima i sjeo. Uokolo, stari borovi. Iz tla sa suhim iglicama su provirivale sive stijene. I dalje po šumi su bile gomile nabacanih sivih stijena, kao da ih je neki bager iskrcao, ali vjerojatno su tamo oduvijek.
Sjedio sam neko vrijeme. Nisam znao što bih. Palo mi je na um da se izdrkam.
Ustao sam i otišao do nekog bora, skinuo hlače i počeo ga natezati. Pokušao sam zamisliti nešto, neku erotsku sliku, neku ženu. Ali nije mi padalo na um ništa. Potpuna praznina.
Neko vrijeme mi se nije dizao, ali tada se konačno digao, valjda radi fizičkog podražaja.
Drkao sam i došle su i slike, ali bile su to slabe slike. Dva lika kako se jebu. Ali nisu bili razaznatljivi. Bile su to dva lika nalik na lutke iz izloga, bez odjeće, kako se mehanički trljaju jedna o drugu.
Nisu imali spolnih obilježja. Nisu imali ni lica. Dvije voštane lutke.
Svršio sam, bez užitka. Bio je to grč. Sperma se cijedila sa kore bora. Nisam ni navukao kratke hlače, samo sam stajao tamo u šumi, sa kitom iz koje je kapalo po iglicama.
Tada sam na tlu opazio kako se nešto miče. Bio je to stvarno veliki kukac, debelog oklopa metalno- plave boje.
Odjednom sam se sjetio zabave iz djetinjstva, kada bih ubijao malene životinjice.
Uhvatio sam ga rukom. Za ovog kukca sam smislio nešto posebno.
U blizini je bila jedna velika paukova mreža. Pauk je bio posebno velik. Ličio je na malenu šišarku sa bijelim križem i sa osam nogu.
Prišao sam i stavio plavog kukca na mrežu. Zalijepio se i počeo micati nogama. Zanimalo me kako će ga pauk ubiti, jer kukac je također bio velik poput pauka i sa debelim, tvrdim oklopom.
Pauk se u jednom trzaju spustio do kukca i nije ga ugrizao nego ga je počeo vrtjeti i omatati nitima. Plavi kukac je uskoro bio omotan u bijelu čahuru veličine manjeg jajeta.
Pomislio sam da je gotovo, ali uto, bijela čahura se raspukla na jednom kraju i iz nje je izašla glava i kukčeve trzave noge.
Pauk se opet spustio i opet ga počeo omatati ljepljivom svilom. Kukac je micao nogama i neprestano kidao niti. Vidio sam se da se umara, da gubi bitku. Ali nije odustajao.
Gledao sam zabavljen tom upornosti. Tada sam svrnuo pogled na stablo pored kojeg sam drkao. Odjednom mi se kosa digla na glavi.
Sperma je bila crna i migoljila se.
Primaknuo sam i vidio da je sperma puna mrava koji su se gostili.
Tada sam pogledao uokolo i odjednom, započeo sam vidjeti detalje kojih prije nisam zapazio.
Kako nisam zapazio da je većina raslinja oko mene bilo suho? Mrtvi trupovi borova uzdizali su se kao stupovi u nekoj izgorjeloj dvorani, iglice krošanja bile su suhe i žute.
Na tlu pored mog ručnika opazio sam sitne bijele kosti. Malo dalje na tlu je bila mala napukla lubanja s kljunom. Opazio sam kako je tlo oko mene izrovano i jalovo.
Ništa se nije čulo ni micalo, jedino se onaj siroti kukac u mreži batrgao iz svilene čahure, da bi uskoro opet bio udavljen u novim ljepljivim nitima.
Uzeo sam s tla grančicu i zahvatio kukca iz mreže, poderao mrežu i bacio kukca na tlo. Začas se iskoprcao iz niti i odgmizao po tlu.
Pauk je visio u poderanoj mreži kao da se ništa nije dogodilo. To je jezivo kod paukova, izgledaju kao mrtve stvari.
Bilo mi je mučno.
Obukao sam kratke hlače. Započeo sam spuštanje prema obali.
Kroz raslinje je prosijavalo sunce i plavetnilo i čula se cika i smijeh.
- 19:40 - Komentari (1) - Isprintaj - #

29.11.2021., ponedjeljak

Usamljena duša

Zadaćnice, 48. krug. Tema kruga: Usamljenost
Autor zadaćnice: Carmen 77


Usamljena duša

Čuju se izdaleka zvuci noći,
usamljena duša u mraku leti.
Traži uspomene koje polako blijede,
čekajući da se duša vrati u život.

Zvijezde na nebu su kao mala svjetla,
spremne da ih noć probudi.
Bez krila leti zadnja zvijezda,
u zraku vjetar puše.

Samo gdje je prikladna za cijeli ovaj svijet,
koja je kao nerođeni još uvijek cvijet?
Misli o dalekim morima su duboke,
kad zasvira melodija u srcu.

Ali što na kraju kad ona ode?
Možda s neba padaju sjene.
Što ćeš učiniti po tom pitanju?
Hoćeš li dopustiti da te vlastito srce izda?
- 17:22 - Komentari (31) - Isprintaj - #

24.11.2021., srijeda

Dva pisma

Zadaćnice, 48. krug. Tema kruga: Usamljenost
Autor zadaćnice: Jednostavko



U ulici moga djetinjstva stoji jedna prazna kuća. Donedavno su je ispunjavali koraci starice koja je živjela sama. Sina je sahranila davno, a muža desetak godina kasnije. Jednom sam je u prolazu vidio kako mete ispred kuće. Pozvala me je unutra. Bio sam prijatelj njenoga sina. "Sama sam, nitko mi ne dolazi." Dok smo pili kavu neprestano je pričala o sinu. O tome što je govorio kad je posljednji put bila kod njega, tamo daleko u Splitu, u vojnoj bolnici. "Reko mi je, mama ja imam samo tebe." Plakala je. Gledao sam u stol i šutio. Nisam znao kako da je utješim. Nisam znao ni kako da odem.

Kad sam se vratio kući pronašao sam dva pisma. Prvo je bilo napisano u proljeće one godine kad je umro.

Namjera mi vas je pozdraviti i poželjeti svako dobro, a prije svega dobro zdravlje jer je ono najvažnije.
Moj je život sličan prijašnjem, intenzivan je i ispoljen.
Svaki dan sviram gitaru. Teoretski o muzici isto dosta znam. Već nas ima četiri koji ćemo svirati. Još nam fali bubnjar. Mislim da ćemo ga uskoro naći. Tako da ćemo po mojoj procjeni početi svirati u desetom mjesecu.
Treniram trčanje - rekreativno, skoro svaki dan.
U privatnom i društvenom životu sam dosta nesretan jer me puno opterećuje i koči posao kojim se bavim. S jedne strane mi donosi novac, a s druge strane sve moguće vrste problema.
Ostanite pozdravljeni.

Tog ljeta došao je na odmor. Bio je potpuno bez kose. Rekao je da je to zbog neke bolesti. I naziv te bolesti, ali sam ga zaboravio. Nisam to shvaćao kao nešto opasno. Tada sam već bio oženjen i počeo raditi. Svakog dana me je posjetio pa smo dugo sjedili vani pod orahom i razgovarali. Zajedno smo se sjećali mnogih dogodovština, bili smo prijatelji još od ranog djetinjstva. "Planiram otići u Ameriku, kupit ću neki dobar motor. Mogao bi i ti sa mnom, ako te pusti žena."

Drugo pismo je bilo napisano u rujnu, posljednjem mjesecu njegova života. Bilo je napisano nekim sitnim slovima, drugačijim od prijašnjeg. Kao da je pisano u prekidima.

Primi puno pozdrava, ti i tvoja žena i kćer. Nadam se da ste dobro, a od svih problema ekonomski su vam najveći. Takvo je to vrijeme.
Mnogi ljudi ne bi ni primjećivali da žive sada da nije tih cijena. Život bi im bio monoton i jednoličan. Ovako barem preko cijena - žive i nerviraju se. To je dobro. Tu je sve jasno.
Prije ili poslije istim putem, općim, ćemo svi proći, a doći ćemo kad-tad na isto.
Jedna od najljepših stvari kod vas mi je orah u dvorištu.
Prijateljstvo je duhovna, a ne fizička stvar.
Moj život je omeđen bolešću koju posjedujem. Djelovanja, razmišljanja i sve ostalo što može biti u sklopu mene.
Bolest - osnovna, je svakim danom sve manja, ali na drugoj strani moje tijelo je sve slabije. Do sada sam nekoliko puta fizički bio ugrožen: preko bubrega, jetre, glave, krvotoka itd. Ne želim pojednostavljivati. Nekoliko puta, od 15.8. pa na ovamo život mi je bio sveden na minimum i mnogo puta sam bio u bolnici.
Trenirat više ne mogu. 200-300 metara to je sve što mogu. Snagu u tijelu nemam. Koordinacija pokreta nikakva. Ne mogu držati glavu, a kamoli savijati.
Još trebam dobiti jednu terapiju.
Moram biti strpljiv i pridržavati se uputa.
Te posljedice koje sada imam, da sam bio slabiji, trebale su se prije pojaviti.
Sada dolazi jesen, a to je doba kada se cijela priroda sprema na počinak po tko zna koji put. Promjene boja onoga nad zemljom i nevidljiva kretanja onoga pod zemljom. Treba samo stati i postati dio tog mehanizma. Naizgled je sve isto. Svaki puta je drugačije. Čovjek, ako već nema mnogo zadovoljstva u društvenom životu, treba se okrenuti tom prirodnom, a poslije će se osjećati bolje, snažnije, i iskusnije, bit će prirodan čovjek.
Meni mnogo nedostaje recimo taj prirodni dio života. Volio bih otići u šumu, u polje, na pecanje, nešto malo ispeći na ražnju i tako...
M.
- 10:29 - Komentari (3) - Isprintaj - #

23.11.2021., utorak

Bolnica

Zadaćnice, 48. krug. Tema kruga: Usamljenost
Autor zadaćnice: Wikiceha


U sterilnoj bijelini zidova bolnice, u prostoru u kojem nije bio još od klinačkih dana.
Jednostavno otrgnut od svakodnevnice, od smijeha djece, žene, obitelji... Pomaknut u stranu.
S maskom, žicama ispod nosa.

Stranac.
Sam sebi i drugima.
Okružen ljubaznim sestrama, pravilima kojima su tu da osiguraju golu egzistenciju. Beživotnog okoliša koje samo kisik održava na životu.

Korona.
Upala pluća.
Kašalj i njegovi napadi.

I misli koje plutaju u svim mogućim oblicima.
Pametni telefon koji je jedina veza sa ostatkom svijeta. Svijeta punom ludosti i besmisla.
Svijeta u kojem je prekinuta svakodnevnica, makar na samo par dana. Koji egzistira na način na koji nije trebao, a svejedno je tu.

Svijeta na bolovanju, pitanje koliko dugo samo.
Svijeta koji se želi vratiti u svakodnevnicu i među sve glasove koji mu trenutno fale.
Uskoro će opet zazvoniti pametni telefon, da se iskoriste zadnji atomi baterije....
Još malo
- 14:54 - Komentari (4) - Isprintaj - #

Blues elementarnih čestica

Zadaćnice, 48. krug. Tema kruga: Usamljenost
Autor zadaćnice: Promethea



- Internet bi bio mnogo ugodnije mjesto da ljudi pišu samo o stvarima o kojima imaju pojma - rekla je Maša i zamišljeno se zagledala u daljinu.
Ova bi rečenica odličan početak romana. O potrazi za smislom, pomislila je Lana i posegnula za malenom crnom bilježnicom na čijim su se koricama ljubili drečavo ružičasti plamenci svojim vratovima oblikujući globalno prihvaćeni simbol ljubavi. Srce, naravno. Ispod je pisala neka mudra misao. Nešto poput "svaki dan prilika je za novi početak" ili "jača si nego što misliš" ili "ljubav sve pobjeđuje".
- Amor vincit omnia - prevela je Nina.
Da je bar tako, pomislila je Vesna i zakolutala očima.

Četiri žene. Jesu li usamljene?

Da mi je stalo do njih, opisala bih vam što su imale na sebi, kako su se držale, koja od njih nosi naočale, a koja ima crvenu kosu. Ali nije. One su nebitne. I vi ste mi nebitni, ispričavam se na nepristojnosti, ali istina mi je preča od malograđanskih predrasuda. Kažem svakom onako kako je. Ili šutim. I kolutam očima. Furam svoj film. Te žene... upravo sjede za susjednim stolom jer sve se ionako događa istodobno.Ne budite lijeni, zamislite ih sami. Posudite im lica svojih kolegica. Sudjelujte malo.

Ono što jest bitno, to je Lanin roman. Prvu rečenicu zapisala je, zapisuje, zapisat će... upravo sad. "Internet bi bio mnogo ugodnije mjesto da ljudi pišu samo o stvarima o kojima imaju pojma." Nije neka udica, ali tko zna, možda se neki snobovski sob ulovi na nju.

Usamljenost. O njoj, samo njoj i ničem drugom govori Lanin roman. Slova u njemu pomalo podsjećaju na lica ljudi nagužvanih u podzemnoj željeznici, mokre grane drveća i takve pomalo sjetne stvari. Jer Lana ima sve što je nekada davno željela. Prijatelje, uspjeh, pa i slavu, ali ne preveliku, ne predrečavu, suptilnu onako poput izmaglice ili tračka dima ili parfema u prolazu kad zapuhne 'je li to možda ona?'. Prepoznavanje.

Lana je književnica. Maša je modna kreatorica. Nina radi u kulturi. Neću reći što, mogli biste je prepoznati. Ako Nina poželi. Ona samo protrlja prsten i postane nevidljiva. Kao u onom romanu fantastike. Divne nam se stvari događaju u posljednje vrijeme, svima nama. Ja nisam slavna, te mi žene nisu prijateljice, ali eto, poznajem ih. To su one, čujem njihove misli, baš onako kao što sam ih zapisala. Tako da ovo zapravo nije moja priča. Ukrala sam je. Od zaborava, moglo bi se reći. Da ju nisam napisala ja... ne bi je napisao nitko. A i nije. Stavljam slušalice jer jedino glazba može zaglušiti...

Tko sam ja njima? Tko su one meni? Ne čujem ih više, ali ne mogu prestati misliti o njima. Ne njima, kao njima, one su nebitne, nego o njima kao o nekakvim rebusima koje treba riješiti. Zato, eto, izlazim sve rjeđe. Sjedim u kući i sjećam se. Jer sve se ionako događa istodobno. Ne vjerujete? Ne morate, nitko vas ne tjera da povjerujete u bilo što, ne više. Ne zato što ste odrasli ljudi, nego zato što se...svijet promijenio. Nije isti. Ali jest. Kao nekakve naslage, slojevi, nekoliko grafoskopskih folija postavljenih jedna povrh druge, preklapanje, eto, tako vam ja to vidim.

Sve se ionako događa istodobno. Povlačim dim. Registriram se na forum. Pišem negdje. Pa napišem priču. To nisam ja. To je Promethea. Osoba koja je počela pisati ovu priču nije ista kao ona koja će je završiti. Ali nema veze. Jer sve se ionako događa istodobno.

Kad te vidim, vidim sve što je ikada bilo među nama i zato te više ne mogu imati pred očima. To je to. Razlaz. Upoznavanje. Prvi susret. Sve, sve, sve se događa istodobno. Prva rečenica. Posljednja. Rođenje. Smrt. Rođenje. Ne 'vječno kruženje'. Ne. Istodobnost. Sve odjednom. Cijeli svemir, sažet u jednu točku. Galaksije i to sve... Istodobno. Jedan trenutak. Satovi, kruženja, rotacije... cijeli taj mehanizam, svi ti kotačići čija je jedina i vječna svrha stvoriti iluziju toga da tu uopće nešto teče ili kruži... stvoreno i razoreno u jednom trenutku. Da.

Usamljena sam. Usamljena sam u toj spoznaji. A i da imam društvo u njoj, ionako bi bilo svejedno jer nije da itko od nas uopće može kategorički tvrditi da postoji. Bilo tko od nas mogao bi biti izmišljen poput one Maše, Line ili kako su se već zvale te četiri žene s početka priče. Nema čvrste točke. Nema uporišta. Spašavam. Spašavam divljake. Spašavam njihove duše.

Skidam slušalice. Slušam Lanu. Čitam njene misli u kojima se maločas počeo formirati roman. Ipak je lakše tako. Smislenije.
- 09:03 - Komentari (1) - Isprintaj - #

22.11.2021., ponedjeljak

Sama

Zadaćnice, 48. krug. Tema kruga: Usamljenost
Autor zadaćnice: Sabaa



U mom svijetu nema ljudi. Nema razgovora, dogovora, smijeha i druženja. Nema iznenadnih telefonskih poziva, i nikada nitko ne pozvoni na vrata samo jer je bio u blizini i sjetio me se.

Nema zajedničkih odlazaka u kino i shopping. Nema beskrajnih telefonskih razgovora s prijateljicom. Nema razgovora sa susjedima na stepeništu dok njezino dijete nestrpljivo cupka pored nas.

Nikada nikome ne nedostajem. Nikada nitko ne misli na mene.

A opet, ja nisam sama. U dubinama mojih misli žive moji prijatelji i pomažu mi skratiti duge dane u ovoj sobi bez prozora.

Pojavili su se kada sam imala 5 godina. I sto je vise njih stanovalo u mojoj glavi, to je manje ljudi bilo oko mene. Dok nismo ostale samo mama i ja.

Jedino je mama shvaćala da stvari koje izgovaram i radim, one ružne stvari, da to nisam ja. Moji prijatelji nemaju svoj glas, nemaju svoje tijelo već koriste moje. Ja lažem u njihovo ime, ja povrjeđujem u njihovo ime. Kradem. Lažem. Gazim sve pred sobom.

Nisam zamjerila mami kada vise nije mogla izaći na kraj s njima. Nakon dugih 14 godina, odustala je od borbe i smjestila me u Ustanovu.

Ponekad mi dođe u posjetu. No ja nikada nisam sama. Znaju me pitati sestre i doktori ovdje zar nisam usamljena?
Nažalost nisam.
- 17:38 - Komentari (1) - Isprintaj - #

21.11.2021., nedjelja

Mrtvo smeće ( epidemija 2030.)

Zadaćnice, 48. krug. Tema kruga: Usamljenost
Autor zadaćnice: Californiamen




Postoje tri, čovječanstvu dobro poznata fenomena, čiji je cilj gomila leševa. Ti su fenomeni srodni, i zato je važno da ih razgraničimo. To su: bitka, masovno samoubojstvo i epidemija. ( E.Canneti)

----------------

Ljudi su umirali kao muhe.

Nitko nije prepoznao uzrok; nulti-pacijent tražili su ( nekada davno) na mokroj pijaci u Wuhanu, ali to nitko nije potvrdio. Medicinski i ostali nepozvani stručnjaci prozvali su taj virus - Covid-19. Neki su bolovali, neki su od bolovali, neki su bili cijepljeni, neki se nisu dali cijepiti, neki su bili necijepljeni jer su to željeli ali svi su - umirali. Doslovce – kao muhe. Jer je prirodni imunitet bio razoren do kraja, tim trideset četvrtom ( ili tridesetšestom? ili dvadesetosmom?) dozom cjepiva. Ne zna im se broj. Svjetski stožer je opet pompozno pozivao i najavljivao da se svi moraju cijepiti ( cinično: „Misli na druge, cijepi se!“, sada su promijenili: „Misli na sebe, cijepi se“, a najave su bile da će u budućnosti biti ovo: „Cijepi se!“), protivnici su vikali naglas da se ne žele cijepiti, stvarali su platforme na internet portalima, pjenili se na forumu, izazivali javne nerede a tada su svi zašutjeli. Jer je mrtvih bilo previše, ljudi su umirali na ulicama, tumarali su s užasnom temperaturom, malaksali s uznapredovalom upalom pluća s fatalnim posljedicama. Na svim frontovima bilo je zaista i previše mrtvih. To je sve dotuklo do kraja, taj sublimat smrti. Vlade su šutjele. Svi su se pitali samo jedno - hoće li ikada prestati? I najvažnije: samo da mene ne zahvati. To mi je jedino bilo na pameti. Samo mene – ne.
Baš jako teška godina, ta 2030. Industrija je stala prošlih godina, ekonomija se raspadala u valovima, zemlje koje su proteklih godina bile gladne, sada su umirali od gladi. I od opakog virusa. Jedino bogati su bili bogatiji. Zlato je postalo jedina vrijednost. I naravno skupi lijekovi što vraćaju imunitet. Za bogataše, naravno, ne za obične ljude.

Takav je bio i Roman. Živio je sam u podstanarstvu ( na tome je bio zahvalan, tepao je sam sebi da je „usamljeni vuk“), dijelio je zahod i kupaonicu s još jednim parom koji su imali bebu, pa je on prepustio njima prednost za kupaonicu ( i kuhinju), jer eto imaju dijete. Uvijek se držao one „usta moja hvalite me“ ( jer ga nitko, na žalost, nije hvalio), pa je zazirao od dosadnih ljudi ( takvi su bili svi, čast ponekima), zgrada, klupa u parku, Božića, religije svih vrsta, ženskog ogovaranja u uredu, rodbine bliže i one dalje, književnog susreta, žohara i umornih ptica ( posebno vrabaca), dosadnih knjiga, lake virusologije, muškog pijančevanja u petak.

I da, baš je bio taj zimski prohladni magloviti petak. Požurio je ranije nakon posla u uredu u svoju osamljenu ( i omiljenu) podstanarsku sobu na kraju grada, jer je taj dan bio kada je on bio na pragu izuma, lijek za Covid-19. Hobi mu je bio medicinska kemija. Još od srednje škole kada ga je zarazio profesor koji je izmišljao razne eksperimente u svojim satovima kemije. Učenici su ga gledali širom otvorenih očiju. Za njih je to bila čista magija. Kada je razložnim, suhim i sasvim običnim rječnikom objasnio otkuda dolazi ta „magija“ i da je riječ o sasvim običnim metalima, kiselinama, lužinama – e tek tada su ga zavoljeli, jer ih je impresionirao. Jer im je sve objašnjavao običnim, profanim, svakodnevnim njima bliskim rečenicama.
Devet dugih, predugih godina Roman je promatrao, iskušavao, eksperimentirao, ulagao ( u sebe i u kemijske materijale) da pronađe taj lijek. I sada je uspio ( njegova mala sobica bila je sva ispunjena teorijskim kemijskim spisima, stranim periodikama, epruvetama, Erlenmeyerova tikvicama, bocama za kemikalije, kapaljkama, hladilo, pipetama, satno stakalce, stakleni štapići i raznovrsne staklene cijevi, lužinom u tekućem i plinovitom stanju, zapisima i medicinskim knjigama). Korak je do lijeka koji će donijeti čovječanstvu ( konačno!) nadu i spas, jer svi „lijekovi“ koji su do sada bili pronađeni samo su zavaravali ljude, jer im je nakon toga svega bio tek potreban lijek za dušu, jer sve je to bilo samo obična panaceja. U praksi, taj lijek je zapravo lijek za Covid-19, ali ima neke značajne posljedice na ljudsku dugovječnost, jer obnavlja stanice koje su mrtve, regenerira ih, i stavlja ih u stanje početno ( ali to još nije istražio ali je siguran da je na tragu tih stanica, koje su iste kao i stroj koja obnavlja sve iz početka, perpetuum mobile), Sada je siguran u to, do kraja, svjestan je sebe, uspjeha, i sada je zadovoljan. Smijeh mu je na usnama. Spremio je članak ( samo ga mora večeras pedantno dotjerati, uzet će duplu šalicu jake kave s kockicama čokolade) koji će objaviti najprije u „Aca medica Croatica“, a nakon toga u svjetskom „Medix“, koji izlazi dvomjesečno. Znao je odmah da će ga mnogi prezrivo popljuvati, ali spremio je dokaze i logičke argumente. A to se jedino cijeni u znanosti. Jedino – to.

I dok je tako razmišljao ( s smiješkom na usnama), nije niti primijetio da je kanalizacijski šaht - ispred njega, na pokrajnjoj ulici, neposredno pred njegovom zgradom, bio otvoren, pa je upao s treskom u duboki šaht i slomio vrat. Jer komunalni radnici vrijedno i predano rade za dobrobit društva, da se ne nakupi smeće ispod i iznad zemlje.

Jer smeće je mrtvo.

- 19:43 - Komentari (10) - Isprintaj - #

20.11.2021., subota

Istraživanje misterioznog slučaja Marije P.

Zadaćnice, spinoff priče Misteriozni slučaj Marije P.
Tema: Zašto je Marija P. postala ubojica?
Autor zadaćnice: Jednostavko





Mrak. Potpuni mrak. Onda plamićak šibice koja se miče lijevo desno i osvjetljava iznutra mrtvački sanduk. Zatim se šibica gasi. Ponovno mrak. Tako završava film, a ja sjedim još dugo i buljim u prazan ekran. Vraćam se u mislima na početak filma. Uživljavam se u likove. I dok tako mislim o filmu kroz glavu mi prođe nedavno objavljeni članak o misterioznom slučaju Marije P. Njen slučaj nema nikakve veze s filmom. Ili možda ima? Pokušavam poslagati misli koje vode od jednog do drugog. Ne znamo zašto je Marija ubila svoju kolegicu, ne znamo zašto je tokom svih tih godina provedenih u zatvoru neprekidno šutjela, ne znamo ništa. Ja sam jedan od onih "nadobudnih piskarala" koji su uzalud pokušavali nešto iskopati. Marija je ponijela svoju tajnu u grob. Dugo sam razmišljao ne o tome što se stvarno dogodilo u njenoj poremećenoj glavi, jer znam da to neću saznati, nego što se uopće moglo dogoditi. I najneistinitija priča bi me zadovoljila ako je barem malo logična.

Vraćam se na film. Negativac u filmu je bio opsjednut sumnjom da li je sposoban počiniti zločin. I to ne bilo kakav zločin, nego savršen zločin, oličenje apsolutnog zla. A po njegovom sudu apsolutno zlo je ono zlo koje nema razlog. Sama ta ideja bezrazložnosti postala je razlog njegovog zločina. Da li je to bila ideja koja je vodila i Mariju P.? Štoviše, ona je bila još radikalnija. Ne samo zločin nego i cjelokupno njeno ponašanje nakon zločina izgledalo je bezrazložno. Nije li i Marija gledala ovaj film, možda joj je baš to dalo "inspiraciju". To je malo vjerojatno, ali bi se možda moglo ispitati.

Na muža nisam mogao računati. Kao što je poznato on se preoženio i nakon toga više nije htio razgovarati o njoj. U vrijeme kad se dogodio zločin filmovi su se mogli posuđivati u videotekama. Raspitao sam se i saznao za neke ljude koji su radili u tim videotekama. Nitko se nije sjećao Marije, a podaci o posudbama filmova su izgubljeni. Samo jedna starija žena sjetila se Marije. Sjetila se i da je posuđivala horore. Ali to je sve.

Ovaj posljednji trag išao je barem malo u prilog mojoj pretpostavci. Ali dalje se nije moglo ići tim smjerom. Nemam ništa konkretno. "Dugo se prepričavalo kako je najupečatljiviji krvavi otisak prsta ostao na slovu K." Zapeo mi je za oko ovaj detalj iz članka o Mariji kad sam ga ponovno pročitao. Kakve veze ima "K"? Puka slučajnost, a čak i da nije slučajnost što uopće može značiti? Neke je asociralo na "krv", ali moglo je biti i "u" kao "ubojstvo". Za svako slovo bi se moglo naći neko prikladno značenje. Čisto gubljenje vremena. Pokušao sam to povezati s filmom. Ali ni naslov filma ni ime negativca nije počinjalo slovom "K". A onda sam ipak našao nešto. Film je rađen prema romanu Zlatno jaje Tima Krabbea. "K" kao "Krabbe". Tko je Tim Krabbe? Nikad čuo. Čekaj malo, što ako Marija nije gledala film nego je čitala knjigu? Možda je knjiga bila okidač u njenoj glavi, a ne film. Odmah sam se bacio na istraživanje. U jednoj od dvije knjižnice u gradu postojali su stari podaci o posudbama knjiga i članovima knjižnice. Marija je bila učlanjena. Knjiga je samo jednom bila posuđivana, a datum posuđivanja je bio nekoliko dana prije nego što se dogodilo ubojstvo.

Sad se moram baciti na pisanje novog članka. "Iskopala sam sve što se dalo iskopati o tom slučaju." E, nisi.
- 17:10 - Komentari (1) - Isprintaj - #

19.11.2021., petak

Gospodar muha

Zadaćnice, spinoff priče Misteriozni slučaj Marije P.
Tema: Zašto je Marija P. postala ubojica?
Autor zadaćnice: trenutno anoniman


Predajem se tebi, Gospodaru muha
Kad zatražiš krcnut ću ko grančica suha
Dotad dare nosim, nikad ne prkosim
Da blizinu tvoju još malo isprosim
Zapovijedi, Gospodaru što je volja tvoja
Od svih slugu baš nijedna neće ti bit bolja

Trulo meso, Gospodaru na tvoj oltar mećem
Miris smrti s ruku svojih nikad isprat nećem
Vječnu tamu, Gospodaru provest ću uz tebe
Neću dati da me išta s puta tog odvede
Zapovijedi, Gospodaru što je volja tvoja
Od svih slugu baš nijedna neće ti bit bolja

Nek gnoj i trulež, Gospodaru teku mi kroz vene
Kad crvi tvoji probiju se duboko u mene
Ne bojim se, Gospodaru ni bola ni srama
Ne dam da mi slabost moja tvoju volju slama
Zapovijedi, Gospodaru što je volja tvoja
Od svih slugu baš nijedna neće ti bit bolja



Marija P. nije znala pisati pjesme. Slagala je ovu pjesmu danima, ali ni kad ju je dovršila, dalje nije ni na što sličila. No nije ju to brinulo, pisanje pjesama za svog Gospodara bila joj je samo metoda zadržavanja snage da živi pod krinkom običnog života dok je opet ne pozove da nekim svojim djelom pridonese njegovoj veličini.

Sve je počelo pred puno godina dok je Marija uz staru prugu običavala šetati Lorda, svog odanog prijatelja. Lord joj nikada nije pružio ništa osim ljubavi i Marija ga je zbog toga voljela više nego većinu ljudi. Put uz prugu imao je, točno na sredini Dabrove gore, ulaz u stari tunel, katakombu iskopanu za potrebe vojnika iz nekog rata. Nije znala kojeg no zbog betona je pretpostavljala da se radilo o Drugom svjetskom. Bilo ju je strah tog okna i obično je brzo prošla kraj njega. Uvijek joj se činilo da iz okna u bilo kojem trenutku može istrčati neki agresivni narkoman, medvjed ili beskućnik pa je nastojala što brže odmaknuti dalje. Toga dana je, privučen tko zna čime, Lord zalajao i utrčao unutra u mrkli mrak. Pokušavala ga je bezuspješno dozvati natrag no iz unutrašnjosti se samo čulo njegovo povremeno lajanje. Lajao je na nešto. Nije se bojao, kad se boji, drugačije laje i vjerojatno se to nešto bojalo njega. Nije htjela ući no nije mogla ni ostaviti Lorda, pa je skupila svu hrabrost i ušla za njim.

Lord nije duboko odmakao, možda tridesetak metara, iako se Mariji činilo da ih je bilo puno više. Kad je s upaljenim upaljačem uspjela doći do njega, isti joj više i nije bio potreban jer je kroz odušak za zrak u malu prostoriju upadalo nešto dnevnog svjetla. Lord je lajao na miševe. Njih možda nekoliko desetaka gozdilo se nečime što Marija nije mogla ni željela identificirati. I nisu ga se bojali, nisu pobjegli, samo su tijekom jela bili okrenuti prema njemu i promatrali ga kako laje na njih.

Tada se je dogodilo nešto što je sve Marijine strahove i sva ranija iskustva učinilo beznačajnima: obratio joj se je Gospodar muha. Obratio joj se je kroz miševe, ali unutarnjim glasom. Znala je da miševi ne mogu pričati. A da i mogu, ne bi mogli proizvesti tako snažan i zapovjedan muški glas. Glas je, nema sumnje, dolazio iz nje. No miševi su ga omogućavali, odmah joj je bilo jasno da su oni zato ondje i da je Lord bio namamljen kako bi i ona morala ući i onda mogla biti podvrgnuta glasu.

Slušala je glas potpuno paralizirana od straha, a sve pore na njezinu tijelu istodobno su počele lučiti enormnu količinu ledenog znoja. Marija nije bila ateist. Znala je da postoji Bog i da on vodi bitku protiv sila mraka. No nikad nije pomislila da će jedan od generala mraka nju izabrati za jednog od svojih vojnika. Zašto baš nju, pitala se kasnije jako često, no nikad nije dobila odgovor. Gospodar muha je želio nju, a on uvijek dobije ono što želi. Izlaganje mu je trajalo cijelu vječnost i kad je napad panike počeo jenjavati, počela se jednostavno prepuštati slušanju. Gospodar muha nije ostavio prostor za bijeg, odustajanje ili neposluh. Nije prepriječio izlaz ili išta slično, no njegov je glas u njezinoj glavi pričao s toliko autoriteta da se nije usudila ni pomaknuti s mjesta.

Kad joj je to napokon dozvolio, sjela je na prljavi pod razmaknuvši prethodno cipelom najveće komade razbijenih pivskih boca. Njena sloboda više nije postojala, kao ni njene želje, ambicije i nade. Postala je vojnik mraka. Ali tijekom tih beskonačnih minuta slušanja Gospodara, sve što je ostavila iza sebe više nije bilo ni najmanje važno. Ona mu pripada i činiti će što joj bude rečeno. Šutke je na sve pristala iako on na taj pristanak nije ni čekao. Samo joj je rekao što treba učiniti da njegovu volju svjesno zadovolji po prvi puta. Uzela je sa poda veliku krhotinu razbijene pivske boce, privukla Lorda čvrsto uz sebe po posljednji put i zarila mu prljavo staklo duboko u vrat. Tužno je jaukao i pokušavao se otrgnuti, no nije za to dobio priliku. Nakon par minuta napora i pokušavanja, Marija je uspješno prošla inauguraciju. Po Gospodarevim željama, Lordovu lešinu ostavila je miševima za gozbu. Kad se je u krvavoj odjeći vraćala prema autu koji ju je čekao na početku šumskog šetališta, već je padao mrak.

Iako mu je bila jako privržena, svjesna važnosti ovoga što radi za Gospodara, nije pustila ni suzu za Lordom. Bar ne iskrenu. Hinila se da plače kad je doma obitelji objašnjavala kako je tijekom šetnje Lord neobično neoprezno skočio pod vlak. Vjerojatno je ugledao zeca pa mu je popustila pažnja i ponio se netipično za sebe. Od tog dana nadalje vrijeme je provodila kao mirna i posvećena majka, supruga i zaposlenica. Trudila se biti uzorna u sve tri svoje glavne uloge. Gospodareva trulež bujala je u njoj, no izvana se to nije smjelo vidjeti. Morala je izgledati i ponašati se savršeno. Svaki skuhani ručak je morao biti ukusan, kuća je uvijek morala biti besprijekorno uredna, radni zadaci na poslu uvijek su trebali biti napravljeni s iznimnom pažnjom, a na kavama s kolegicama trudila kuknjavu se uvijek slušati pozorno i s uvjerljivo hinjenom empatijom. No vrijeme joj se zapravo svodilo na čekanja između dva Gospodareva javljanja.

Uvijek je za medij koristio glodavce. Najčešće miševe, ali nekad i parkovske vjeverice, jednom čak i hrčka, ljubimca sinovog prijatelja. I uvijek joj je po njima poručio koju žrtvu mu treba prinijeti i kako. Žrtvovala je Marija tako tijekom godina brojne pse lutalice, zalutale kvartovske kućne ljubimce, kokoši uz objekte seoskog turizma pa čak i papigu svoje starije kćerke. Nestanak životinja se nikad nije mogao povezati s njome i osim u slučaju papige, nikad nakon Lorda nije bila ni u poziciji da ona treba objašnjavati njihovu smrt ili nestanak. Za papigu se došlo do zaključka da je pobjegla kroz prozor nakon što joj je netko slučajno ostavio otvorena vrata krletke. Iako to nije priznala, sumnja ukućana za to je pala na zaigranu mlađu kćerku. Nesretna ptica je nakon žrtvovanja poslužena za gozbu muhama, miševima i crvima tako što je ubačena u šahtu za oborinske vode u susjednoj ulici.

Marija je znala da je pred njom nešto veliko i da ju Gospodar ovim sitnim prinošenjima žrtvi samo iskušava i drži pripravnim, no kako su godine prolazile, postajala je pomalo nestrpljiva u očekivanju tog nečeg velikog za što se je spremala. Iako je znala da nije jedina i da Gospodar zasigurno ima i druge sluge, doživjela je napad ljubomore kad se saznalo da je u nečijem obiteljskom zamrzivaču na sjeveru zemlje pronađen godinama skrivan leš žene. Marija je bez sumnje znala da je žrtvina sestra to učinila jer je bila počašćena Gospodarevom naredbom. No nije znala zašto ona koja ga bespogovorno sluša mora već godinama čekati svoj prvi veliki zadatak, a ova tamo je prinijela respektabilnu žrtvu i onda još mogla svakog dana uživati u obilaženju trofeja? Nakon prvotnog šoka, odlučila je da će ubuduće svoje ambicije iskazati još revnijim i strasnijim izvršavanjem Gospodarevih želja. Kad joj je ulični štakor (koji ju je čekao kraj stražnjeg ulaza jednog restorana) prenio Gospodarevu naredbu da udomi psa iz azila i prinese njegovo meso na gozbu Gospodarevim podanicima, nije časila časka već je otišla u azil i uzela najveće pseto koje se je tamo moglo naći. Radilo se vjerojatno o mješancu šarlplaninca i bernandinca. Ritual prinošenja žrtve je bio upriličen u posebno uređenom kokošinjcu iz obližnjeg sela i krvi je nakon toga bilo posvuda. Znala je da će vlasnik to primijetiti, ali nije se oko toga brinula. Lešinu je za gozbu raskomadala i razvezla po nekoliko punktova širom grada. Sad će Gospodar uvidjeti koliko joj je zaista stalo da on primijeti da se ona trudi i više nego što se od nje očekuje.

Kad je taj trenutak napokon stigao, nije ni trepnula. Bila je spremna. Na putu prema poslu ispod baje na parkingu ugledala je miša i odmah joj je predosjećaj govorio da će uputa biti važna. Uostalom, morala je biti, sve je učinila da konačno dođe jedna takva. Gospodareva naredba je bila jasna: žrtvovana je trebala biti omiljena joj kolegica, prinošenje žrtve je trebalo biti brutalno, a rezultat ostavljen svima da mu se dive. Ušla je u ured pozitivno napeta na način na koji je nekoć davno pred svojim mužem stala pred oltar. Samo još puno više. Popila je kavu s kolegicom, popričala s njom par riječi o okokavskim sitnicama, uzela predivni kristalni držač papira i počela ga snažno, ali uhodano i ritmički spuštati na njezinu glavu. Iako je to bilo jako fizički naporno, cijelo vrijeme se smješkala jer je znala da će Gospodar biti zadovoljan njome.

Kad je završila, odložila je držač i šutke se vratila svom poslu. Sad je bila spokojna, slava pred svijetom i pred Gospodarom je osigurana. Nastupilo je vrijeme kad je samo trebala biti dovoljno velika da u stečenoj slavi ne likuje. Gospodaru se to ne bi svidjelo, a uostalom, djela govore o postignućima čovjeka. Djela, ne riječi.

Oznake: horor


- 21:36 - Komentari (1) - Isprintaj - #

Utorak

Zadaćnice, spinoff priče Misteriozni slučaj Marije P.
Tema: Zašto je Marija P. postala ubojica?
Autor zadaćnice: Sabaa



Ponedjeljak

...i rekao mi je da mu to nije dosta. Dobro jutro! Nisam ti rekla da sam jučer kupila cipele. Bordo boje. Takve mi je mama nekada nosila. Mama mi je inače iz Makedonije, ali ne zna raditi ajvar. Znaš njeni su bili ugledna familija koja je imala poslugu. Posluga, to je tako grda riječ, ali ja time ne mislim ništa loše. Niti jedan posao nije sramota raditi, ako ga radiš dobro, a naša spremačica... Je l' spremačica bolja riječ od sluškinje? Jer, nije da smo imali sluge, imali smo poslugu. Spremačicu i kuharicu, i vrtlara. I mali od vrtlara je nekad za džeparac išao u dućan...

Utorak

...zvala me jučer Alma. Kaže da je rodila Ivana. Jesam ti pričala o Almi? Nju je prošle godine ostavio muž, pa je otišla sama na krstarenje i tamo upoznala nekog tipa. Mlađeg od nje deset godina i provodila se s njim, ali ju je prevario za neke novce, pa je opet ostala sama. Kratko se pomirila s mužem, ali ispalo je da je i on samo trebao da mu posudi novce jer mu je otišlo nešto na autu. Zašto nikad ne kažu i objasne što je otišlo? Uglavnom, kad mu je posudila novce, onda je priznao da je još uvijek s onom svojom fuficom. Nisam ti rekla da si je našao neku klinku? Ne znam kako se zove...

Srijeda

...i onda staviš rebrica na kraju. Ali pazi da ne presoliš jer rebrica budu slana. Dobro jutro Marija! Danas me skoro zgazio tip na zebri, u nekom bijesnom autu. Joj, kako ja ne razlikujem te aute, razlikujem samo boje, ali što je najbolje ne sjećam se koje je boje bio auto. Mislim da je bio neki tamni. Možda srebrni. Jelda da najveći divljaci imaju srebrne i crne aute? Oni koji najbrže voze imaju crvene. Je l' oni namjerno farbaju brze aute u crvene? Ali ima i malih autiju crvene boje, možda je posebna nijansa crvene rezervirana za te brze? Kaj bumo danas za gablec? Marija! Kaj bumo za gablec?!?

-Meni se jede nešto lagano. Mogli bi možda...

...Lignje! Danas je petak i preko imaju krasne lignje na žaru. Istina ne onakve kakve je pekla moja baka, ali sasvim pristojne. Mislim da ti je to dosta lagano. Ako ne uzmi samo salatu. Ali ti si ionako kost i koža, možeš i nekaj masno pojesti. Ja baš ne smijem, nisam ti stigla reći da sam bila na liječničkom i da mi je povišen kolesterol i da...

Četvrtak

...baš ja bila krasna mlada! Onaj vjenčić joj je divno stajao, samo meni je baš žao kaj nije imala veo. Veo je ipak tradicija, moja mama je imala krasan veo i duuugi šlep koji se vukao iza nje, pa su ga male djevojčice pomagale nositi. Jedna od njih je bila i mala od naše spremačice. Oni su nam zbilja bili više nego posluga, skoro kao obitelj. Zato je mami bilo žao da ne uvrsti i malu u svoje vjenčanje...

Petak

...Dobro jutro! Kako je Luka? Nemoj se samo jako brinuti i moji su ti tako kurili kad su bili mali. Pa sjeti se samo koliko si dana morala sama raditi dok sam ga ja doma bedinala. Ja ti se zbilja divim kako se usudiš ostaviti ga doma s ocem, dok je tako mali i bolestan. Ja to nikada ne bih mogla. Znaš mene moja mama nikada nije ostavljala samu dok sam bila jako mala. A posebno ne kada sam bila bolesna. Znaš da se i sada malo osjećam loše. Možda čak odem doma ranije...

Ponedjeljak

...koji divljaci. Ti maturanti su stoka neodgojena, gle kak su me zalijali brašnom! Ili se kaže zasipali, no kako got, sva sam bijela, žao mi je kaj ih nisam zaustavila i roditelje im nazvala. Baš krasne debile odgajaju. To mi je totalno nevjerojatno kako se danas svatko usudi imati djecu, ja to ne mogu shvatiti. E, da ne zaboravim, jučer sam čitala o tome kako je zdravo jesti zobene svaki dan. Nešto loše skidaju u krvi i mislim da ću ih početi jesti za gablec, možda i tebe nagovorim, ne možeš samo jesti ta svoja peciva ujutro. Jesi vidla di sam naočale ostavila? Zvao je Mihovil i rekao...

Utorak

...meni ti žuta boja uopće ne stoji. Mislim da žuta boja uopće nikome ne stoji. I ne razumijem kad ju se spaja s plavom. Evo, zamisli da si ti sad na ovu svoju krasnu suknju obukla žutu košulju, izgledala bi kao svraka. Ma ne svraka, papagaj. Uvijek bubnem krivu životinju, ne mogu vjerovati da me nisi ispravila. Marija! Je l' ti mene uopće slušaš?!?!?!?

Marija je slušala. Slušala je kada je dolazila na posao. Slušala je dok su pile kavu, slušala je dok je radila. Slušala je dok su jele gablec. Slušala je dok se spremala kući. Pa je počela slušati i popodne, kroz slušalicu telefona. Ponekad i na nekoj kavi izvan posla. Slušala je od ponedjeljka do petka. Toliko je slušala da bi se putem kući vozila bez upaljenog radija u autu, uživajući u tišini. Slušala je svoju prijateljicu, jer netko s kime provodiš toliko vremena mora ti postati prijatelj, nije tu bilo izbora.

Slušala ju je na rođendanima, godišnjicama. Slušala je kako dobro zna slušati.
Slušala je kako su se samo našle, jedna pričalica, jedna rođena da sluša. Najbolje prijateljice, savršene prijateljice.

Uši su joj gorjele od slušanja. Slušala je sve dok više nije mogla slušati. Ustala je i uzela držač papira sa svog stola i udarala njime sve dok nije bila sigurna da više ništa ne čuje. Onda je sjela za svoj stol, duboko udahnula opori miris krvi pomiješan s mirisom kave, i oprezno počela tipkati. Očarana zvukom tipkovnice koji kao da je čula prvi put, toliko se unijela u posao da nije ni primijetila kada je došla policija. Nijemo je pošla s njima, imuna na sva pitanja i komentare.
U Mariji više nije bilo mjesta za riječi.
- 10:56 - Komentari (2) - Isprintaj - #

10.11.2021., srijeda

Nema više ljetnih hitova

Zadaćnice, 47. krug. Tema kruga: Zagonetka
Autor zadaćnice: Jednostavko



Srpanj je. Zaredali vrući dani. Tek oko šest se može sjediti vani. Lijepo je sjediti vani pod jabukom i čitati u ljetno predvečerje. Ali ne odmah, moram se najprije malo kretati, provozati biciklom, osjetiti zrak kroz koji prolazim. Vozim se tako ulicama i tiho pjevam jer mi je upravo pala na pamet pjesma Good vibrations. Zašto više nema ljetnih hitova, pitao sam se. Jedno od omiljenih mjesta mi je Drava. Iza tvornice i zadnjih kuća je groblje, a onda skrenem ulijevo i spuštam se pošljunčanom stazom dolje prema rijeci. Tu je zrak malo svježiji. Spuštanje mora biti praćeno stalnim kočenjem, inače bih vjerojatno pao zbog prevelike brzine. Obično sam vozio par stotina metara, malo sjedio na obali i zatim se vratio kući.

No ovaj put odlučim produžiti. Zašto bih se zaustavio? Idem dalje tom stazom da vidim kamo će me odvesti. Vremena imam, još najmanje dva sata do mraka. Iako ima dosta drveća tek nakon pola kilometra počinje prava šuma. Kad sam prolazio kroz taj dio šume bilo je skoro posve mračno zbog gustih krošnji nad mojom glavom. S lijeve strane se kroz lišće malo vidjela Drava. Čuo sam kako prolazi motorni čamac. To je bio jedini prekid tišine. Išao sam sve dalje i dalje šumom i udisao njen miris. Odjedanput je šuma postajala rjeđa i odraz sunca na rijeci mi je bljeskao u oči. Tada sam vidio nešto neobično, jednu pješčanu plažu za koju nisam ni znao da postoji. Ali nisam znao kako prići jer je obala bila dosta strma. Desetak ljudi je bilo na plaži pa sam ih pitao kako se prilazi. Sišao sam na plažu držeći se za jednu granu koja je bila nagnuta sve do vode. Ta plaža je zapravo bila otočić dugačak pedesetak metara koji je postojao samo kad je vodostaj bio nizak. Gazio sam dugo kroz vodu do koljena da se osvježim. Baš sam uživao. Odlučio sam svaki dan dolaziti ovamo. I zaista sam dolazio. Svaki dan. I to predvečer, tada je najljepše.

Jednog srpanjskog dana, oko podne, došla je oluja. Iznenada. Polomila je granu na mojoj jabuci u dvorištu, a bilo ih je dosta polomljenih i na cestama, posvuda. No sve se brzo smirilo, ceste su bile očišćene, a popodne je opet bila vrućina. Jedva sam čekao večer da opet odem na plažu. Prolazeći kroz šumu odjednom sam naišao na prepreku. Jedna velika grana koja se odlomila zbog oluje pala je ravno na stazu kojom sam se vozio. Nisam je mogao maknuti pa sam jedva nekako prenio bicikl preko nje. Uskoro sam opet naišao na sličnu prepreku. Već sam pomislio da odustanem, ali ipak nisam. Bilo je pet šest takvih prepreka. Kod posljednje vidio sam automobil koji nije mogao proći. Četiri čovjeka stajala su i gledala. Pitao sam ih kako su uopće stigli ovamo. Rekli su da su došli prije oluje, a sad se pokušavaju vratiti. Upozorio sam ih da ovo nije jedina prepreka, ali nisu me više slušali, a ja sam produžio. Na plaži nije bilo nikoga. To mi je odgovaralo, ovo je prvi put da sam ovdje sam. Kad se sunce zacrvenilo i naraslo i dodirnulo vrhove drveća na suprotnoj obali znao sam da je vrijeme za povratak, da me ne zatekne noć na putu. Nadao sam se da su ljudi iz auta raskrčili put pa neće biti problema.

I zaista nije bilo. A onda sam opet naišao na prepreku. Velika grana prepriječila mi je put. Ona ista na koju sam prvu naišao kad sam se vozio prema plaži. Kako je to moguće? Auta nije bilo, kako su prošli? Zaobići se nije moglo. Nisu ga mogli rukama prenijeti preko grane. Put u suprotnom pravcu nije bio moguć jer se staza naglo sužavala i jedva se moglo biciklom proći. Nisu valjda maknuli granu pa se vratili da je ponovno postave na put. Zašto bi to učinili? Koliko god sam mozgao o tome vraćajući se kući nikako nisam uspio riješiti tu zagonetku. Kvragu i zagonetka, na kraju krajeva nekako su prošli, baš me briga kako. Kad sam izašao iz šume naglo je postalo svjetlije iako je sunce već zalazilo. Bio sam dobro raspoložen. Ponovno su mi pali na pamet ljetni hitovi. Zašto više nema ljetnih hitova, pitao sam se. To je prava zagonetka.
- 08:49 - Komentari (4) - Isprintaj - #

09.11.2021., utorak

Bajka

Zadaćnice, 47. krug. Tema kruga: Zagonetka
Autor zadaćnice: Wikiceha


Sjeo je u auto i nagazio na gas.
Kuda?
Nije bilo bitno, barem njemu.
Cesta je bila dobra, a trenutno se morao malo maknuti, jednostavno mu je falilo zraka.

Inače nije bio impulzivna osoba. Sve stvari je radio smišljeno, poput djeteta se volio igrati sa samoodrživim strukturama koje su ga propelirale na život, kod kojih je sljedeći korak bio uvijek neizbježan i logičan (barem za njega).

Sagradio je dosta, i materijalno i emotivno, socijalno. Bio je savršeno umrežen, nije bilo ljudi koji ga nisu poznavali, bilo njega bilo kvalitetu njegovog rada. Uvijek pristupan, uvijek dostupan, moglo se reći da je njegova energija bila dobri duh zajednice u kojoj se nalazio.
Svaki puta kada se bilo što trebalo dogoditi, pitali su za njega.
Svaki puta kada je bilo kome bio potreban savjet, pitali su za njega.

Naravno da se i oženio, za preljepu ženu, dobio par preljepe djece, učvrstio gomilu prijateljstava sa raznoraznim kumstvima, sve je to bio logični (barem njemu) dio života.
I uvijek je išao naprijed.
Koja korist od sljedećeg dana, ako nije barem malo bolji od prethodnoga?
Vrijeme mu je bilo ultimativni resurs, nešto što se dalo iskoristiti na gomilu preljepih načina, a njegovo vrijeme je uvijek bilo na viskoj cijeni.
Sve je uvijek bilo po PSu.

Možda mu je i zato trebalo malo zraka. Friške perspektive.
Ili je razlog bio fundamentalno drugačiji, nikad nećemo znati.

Pronašli su skršeni auto uz autocestu, kao uzrok smrti je naveden san za vrijeme vožnje.
Ispalo je da u konačnici vrijeme ipak nije beskonačni resurs.
- 12:00 - Komentari (3) - Isprintaj - #

08.11.2021., ponedjeljak

Smisao života Tristana Geršića

Zadaćnice, 47. krug. Tema kruga: Zagonetka
Autor zadaćnice: Life on Mars


Tristan je od malena znao da su pred njim velike stvari. Tijekom odrastanja, mijenjale su mu se velike stvari koje je želio postići. Kao uostalom i kod sve djece. Želio je biti izumitelj poput profesora Baltazara, velik borac za pravdu poput Supermana, velik F1 prvak poput Juana Manuela Fangia, velik gitarist poput Marka Knopflera… U svakom slučaju trebao je biti velik i važan. U školi je uvijek bio dobar. Nikad najbolji, no uvijek zapažen i uvažen. Na fakultetu isto tako. Nakon studija je brzo dobio posao i započeo pridonositi svijetu. Nije htio kupovati stan, to bi mu izazvalo prisilno puštanje korijenja, nastavio je kao i za studentskih dana, živjeti u stanu sa starijom sestrom. Pa kad ga uspjeh i karijera ponudu, biti će mu lakše slijediti taj zov. Kao i mnogi nadobudni, mladi ljudi, u radni svijet je krenuo pun ideja i samopouzdanja. Samo da malo skuži sustav i počet će ga mijenjati nabolje.

Ono čega nije bio u potpunosti svjestan je da dok on skuži sustav i sustav će služiti njega te ga postupno, nevidljivo i nemilosrdno poput tijeka vremena ili mirne rijeke, uvući u sebe. Puno je tu bilo malih smicalica poput a-la-carte konformističkih zamki, malih uredskih intriga koje preusmjeravaju fokus, nebitnih poslova i projekata za koje to da su nebitno postaje jasno nakon što su odavno odrađeni. Na kraju možda nije radio ono što će ga učiniti velikim, ali radio je puno i na svoj se način trudio pridonijeti svijetu.

U socijalnoj sferi je kopnio jednako neprimjetno i nezaustavljivo kao i u poslovnoj. Nije bio dobar u održavanju kontakata. Ne zato što je bio težak ili incidentan, nego zato što je za održavanje kontakata potrebno dignuti telefon i nekoga pozvati samo da ga pitaš kako je, sjetiti mu se rođendana, posjetiti ga ponekad i pozvati ga ponekad u goste. Kad se to ne čini dovoljno sustavno, prijatelji se rasprše poput magle kad zasja sunce. U maniri tipičnog konformiste, okružio se je s kolegama s posla jer se je po prirodi stvari s njima kontakt sam od sebe održavao. Znao je da su oni kontekstualni prijatelji, a da su oni pravi tamo vani. No uz sav taj posao, što je drugo i mogao? Mogao je prijateljstva uživo postupno nadomještavati prijateljima online. I to je sustavno i činio. Za razliku od onih s posla, za ove nije imao dojam da su prijatelji drugog reda. Mislio je da su to onakvi isti pravi prijatelji kakve je imao kao mladić. Samo se ne nalaze uživo jer je web njihovo igralište.

A žene… Eh, da, žene. Volio ih je više nego one njega. Kad je bio mlad, nikad nije bio jedan od onih koji su žena zanimljivi kao muškarci. Mnogima je bio zanimljiv i drag, ali uglavnom kao prijatelj. Nekad je smatrao ga zapravo u svojim glavama pretvore u prijateljicu. Veze koje je imao su bile lijepa iskustva, ali nikad tu nije bilo nekog vatrometa. Ponekad je smatrao da ga mnoge od njih više ne bi ni prepoznale da ga sada vide na ulici. Ne samo zbog toga što je izgubio kosu, a uzgojio respektabilnu škembu američkog tipa, već zato što je iz dana u dan, mjeseca i mjesec i godine u godinu polako počeo odustajati i to se fizički odrazilo kroz opću zapuštenost njegove pojave. Na posao već dugo nije odlazio odjeven u ništa osim u no-name traperice i bezlične džempere. Slobodno vrijeme je uglavnom provodio u udobnim jednobojnim trenirkama. Iz onog što je imao u ormaru mogao se sastaviti cijeli katalog Lidlove ponudu komforne odjeće.

Jednog je dana šetao gradom bez određenog cilja i tada mu je sinulo da je sve otišlo nizbrdo. Mozak je još uvijek bio tu, ali ulijenjen. Trebalo mu je malo poticaja, vježbe i podmazivanja. To je sada radio još samo kao “veliki” internet ratnik. Ni u poslu ni u offline slobodno vrijeme više nije radio ništa značajno. Što je uopće moglo biti značajno? Davno su prošle godine velikih ambicija i snova o pridonošenju svijetu. Čemu je sada pridonio? U firmi su mu počeli davati vremenski obimne, ali važnošću manje značajne zadatke. Smatrao je da je to nagrada za dug i marljiv rad, no zapravo se radilo o tome da su važnije stvari sada radili oni koji su sada u očima imali iskru ambicije i želje da pridonesu. Prije bi sestri i šogoru bio pričuvao djecu, ali klinci su već dovoljno stasali da ih nitko ne treba čuvati pa je samo naslijedio brigu o njihovom hrčku. Je li to njegova uloga u svijetu? Hranjenje tuđeg hrčka? Tko je on zapravo? Tko je Tristan Geršić? Što se skriva u njegovoj srži?

Počeo je čitati razne filozofske i teološke knjige u nadi da će u njima naći neki smisao. Pokušao je i s knjigama iz popularne psihologije i samopomoći, no to mu se i u ovom stanju uma činilo previše glupavo. Posjećivao je antikvarijate, pažljivo birao naslove i nosio ih doma. Neke je i čitao. Ponovno je imao dojam da radi nešto važno.

Tog se dana zatekao u antikvarijatu u Dežmanovoj. Bio je tamo već više puta i mrko lice gospođe iza pulta mu se je već počelo doimati prijateljsko. No ovog puta je u njemu zatekao neobično izgledajućeg gospodina u izrazito finom i očito skupom odijelu koje je krojem izgledalo kao da pripada nekom drugom vremenu. Trodijelno odijelo smeđe boje mu je očito bilo rađeno po mjeri. Iz džepića na prsluku je visio lanac džepnog sata. Na očima je imao naočale žičanih okvira zlatne boje. A uredno počešljana kosa i brkovi su se sjajili od nekakvog mastila kakva su u stara vremena nanosila gospoda. Tristanu je izgledalo kao da je sreo nekog uglednog gospodina iz prijelaza 18. u 19. stoljeće. Izgledao je retro, ali nimalo zapušteno. Baš naprotiv. Tristanu je nakon dugo vremena bilo neugodno da je kraj tog finog gospodina u jeftinoj trenirci. Kad je mrku gospođu iza pulta upitao imaju li slučajno nešto od Oolona Colluphida, te je ona to otišla potražiti, fini gospodin mu se je ljubazno obratio.
- O, čitate Colluphida, jako zanimljivo. U nekom drugom vremenu je njegova trilogija bila jako popularna, no nisam znao da i sada ima čitatelja. Doduše, sam je pomalo kriv, u prvoj knjizi “U čemu je Bog pogriješio” je iznio neke fascinantne misli, ali kasnije je u “Još neke od najvećih pogrešaka Boga” i pogotovo u “Ma tko je uopće taj tip Bog?” postao previše plitak za pravu filozofsku publicistiku.
- Poštovanje gospodine, nisam mislio da itko uopće više zna za te knjige.
- Joj kako ne bih znao… Pa nema obrazovanog čovjeka koji u nekom trenutku ne počne promišljati koji je smisao svijeta i koja je njegova uloga u njemu. Onda krenu istraživati i brzo nalete na Colluphida.
- Jako zanimljivo, nekako mi je utješno čuti da i u ovom fast-food svijetu ima još ljudi koji promišljaju važnije stvari. Ponekad sam bio dojma da sam sam i u tome.
- Niste, niste sami, ljubazni gospodine, toga se ne morate pribojavati.
- Hvala Vam na lijepim riječima. Kakva je to knjiga koju Vi držite u ruci, vidio sam da je s interesom listate.
- Ma nešto što sam davno čitao. Čekam ovdje jer nekome moram prenijeti za njega važnu poruku pa sam je uzeo listati da je se malo prisjetim. No zapravo, sad kad razmišljam o tome, i u njoj ima ideja koje bi Vam se mogle svidjeti.
- A da, o čemu se radi?
- Ovo je knjiga Henrya Rosemonta, ne znam jeste li čuli za njega. On je mislio da je konfucijanski filozof i pokušavao je približiti zapadnjacima istočnjačko poimanje svijeta. Uglavnom je lupetao jer je istočnjačko poimanje svijeta sve samo ne monolitno pa da ga se može tumačiti kao jedno poimanje. No zanimljivo je iznesen konstrukt o breskvama i luku?
- O breskvama i luku?
- Da, zapadni čovjek samog sebe tendira percipirati kao breskvu. Tijelo breskve doživljavamo kao našu fizičku pojavu i osobnost, a košticu kao nepromjenjivu osnovu. To se može poimati kao dušu, ili jednostavno kao svoju čvrstu jezgru, ono što jesmo. Koža breskve nam je percipirana granica između sebe i ne sebe, odnosno svega ostalog.
- Hm da, imali ste pravo, ovo mi je konceptualno zanimljivo i razumljivo. A što kažu na istoku?
- Rosemont tumači da smo mi zapravo više kao luk. Da imamo puno slojeva u sredini kojih se ne nalazi nikakva jezgra, odnosno da smo mi sami zapravo samo skup svih naših slojeva.
- Nema jezgre?
- Da, nema neke idealizirane stabilne osnove koja nas čini onime što jesmo. Mi smo jednostavno skup svojih slojeva - kaže fini gospodin i na trenutak zastane, pogleda na svoj predivni džepni sat, vrati ga u džep pa nastavi: - Oprostite, jako mi je zanimljivo razgovarati s Vama, ali moram sad ići. Sve najbolje Vam želim u Vašem traženju odgovora na velika pitanja.

Tek nakon što je fini gospodin izašao iz radnje i nestao iz Tristanova videokruga, s gornjeg kata radnje se je praznih ruku vratila mrka gospođa.
- Žao mi je gospodine, bila sam uvjerena da negdje imam primjerak Colluphida, ali izgleda da sam bila u krivu.
- Nema veze, hvala Vam svejedno, draga gospođo. Recite mi radije, znate li ovog gospodina što je netom izašao? Jako je zanimljiv i intrigantan sugovornik.
- Netko je upravo izašao? Zaista? Oprostite, valjda sam danas malo odsutna duhom, nisam primijetila da je nitko osim vas bio u radnji.
Cijelim putem do doma, razmišljao je o svojim slojevima.
- Nema jezgre, slojevi preslikavaju sve što radimo i sve što jesmo. Muškarac, pravnik, zapušteni usamljenik, brat, internet ratnik, šmokljan, zaposlenik… Zar je to to? Zbog toga sam ovdje? Nema poante, ničemu ne pridonosim i nikad neću? Nema jezgre, samo slojevi?

Nošen tim mislima Tristan je otišao u svoju sobu, skinuo trenirku, ogrnuo se svojim frotirskim kućnim ogrtačem i zavalio se u Poang fotelju. Na stolić sa strane je stavio svježe otvorenu kutiju čokoladnih napolitanki i bocu Pasarete. Ovo nije bio trenutak za brinuti o kalorijama. U krilo je uzeo laptop i na trenutak vijećao: - Internet ratovanje ili Netflix? Neka bude internet, tamo još uvijek nečemu pridonosim - rekao je samom sebi i započeo s omiljenim mu opuštanjem.
- 18:09 - Komentari (1) - Isprintaj - #

06.11.2021., subota

Misteriozni slučaj Marije P.


Zadaćnice, 47. krug. Tema kruga: Zagonetka
Autor zadaćnice: Sabaa


Marija P. je ubila kolegicu s kojom je radila u kancelariji, stol preko puta njenog, 17 godina i 2 dana. Kolegicu s kojom je svako jutro pila kavu. Kolegicu s kojom je vodila duge razgovore o svačemu i ničemu. Kolegicu s kojom se smijala i, ponekad, plakala. Kolegicu koja je znala sve njene tajne. Kolegicu koja joj je bila i najbolja prijateljica. Marija ju je jedno jutro zatukla kristalnim držačem papira, netom nakon što su popile prvu jutarnju kavu. Lupila ju je 18 puta. 7 nakon što je kolegica već pala mrtva. Kada se konačno zaustavila, Marija je obrisala ruke u plavu plisiranu suknju, vratila držač papira na njegovo mjesto, sjela za svoj stol i nastavila s poslom.

Kasnije će se pričati kako je bila posve mirna kada su ušli u njezin ured i pronašli mrtvo tijelo. Dok su se vriskovi prolamali hodnicima, ljudi užurbano trčali i dozivali pomoć, s Marijinog stola se čuo samo ritmički hod prstiju po tipkovnici. Nije prestala raditi sve do dolaska policije. Dugo se prepričavalo kako je najupečatljiviji krvavi otisak prsta ostao na slovu K.

Marija nije rekla niti riječ sve do dolaska policije. Nije progovorila ni kada su joj pročitali njezina prava i stavili lisice na još uvijek krvave ruke. Mirno je hodala dok su je odvodili do automobila. Uspravna i elegantna, djelovala je tako obično. Svakodnevno. Da nije bila poprskana krvlju, nitko ne bi rekao da je ubojica.

Suđenje nije bilo spektakularno. Marija se nije branila. Nije ni priznala krivicu. Jednostavno je šutjela. Njezin odvjetnik je davao izjave medijima sastavljene od tek dvije riječi, - Nemam komentara. Ni sam nije znao što bi drugo mogao reći. Nikad se nije susreo s ovakvim slučajem. Marija P. je nesumnjivo bila kriva. Dokazi su bili neoborivi. No ona sama se nije ni pokušala braniti. Doktori su bili složni da nije katatonična, bila je pri punoj svijesti. Slušala je što joj se govori. Samo je odbijala govoriti. Surađivala je sa svima njima šutke, bez otpora.Milijun puta dala otiske prstiju. Sjela kada su htjeli da sjedne, ustala kada bi joj rekli da ustane. Otvorila usta da uzmu uzorak za DNA analizu i držala ih tako širom otvorena sve dok bi mlada policajka dugim štapićem strugala po unutrašnjosti njezinog obraza. Čim bi izvadila štapić, Marija bi zatvorila usta.

Na samom suđenju Marija je sjedila ruku uredno skupljenih u krilu, pogleda usmjerenog u onoga tko bi trenutno govorio. Usprkos inzistiranju suca da se bilo kako oglasi, i objasni, Marija je samo šutjela. Ni prijetnje nisu urodile plodom. Ni molbe njezinog odvjetnika da barem razgovara sa sudskim vještacima, psiholozima, ništa. Samo šutnja i tiha suradnja.

25 godina zatvora, glasila je presuda. Ni tada Marija nije ispustila glasa. Nije ni pognula glavu, uzdahnula, trznula se. Samo je ustala kada su joj rekli da ustane i šutke pošla u zatvor. Nije ni odvratila pozdrav odvjetniku koji je proveo mnoge besane noći pokušavajući dokučiti što je to s Marijom i kako da joj pomogne.

Iza Marije je ostao muž i dvoje djece.

Marija je u zatvoru primala posjete. U početku su bile česte. Muž je dolazio, pokušavao razgovarati s njom, ali uzalud. Marija bi uvijek došla u prostoriju za posjete, pružila ruku ako bi ju on pružio prvi, i onda šutke sjela, i gledala u njega dok joj je on govorio. U početku je postavljao pitanja, molio, prijetio, zahtijevao odgovor, plakao. Marija je samo šutjela. S vremenom je prestao postavljati pitanja, samo bi joj pričao. O sebi, djeci, svijetu vani. Jednom je očajan doveo i stariju kćer sa sobom. No sve je bilo isto. Marija je sjedila i šutke gledala kako djevojčica plače.

Osim muža Mariju su posjećivali i novinari. Svako malo se našlo neko nadobudno piskaralo koje je mislilo da će baš on ili ona izvući koji odgovor iz Marije. Uzalud.

U posjetu joj je jednom došao i muž ubijene kolegice. Ni njemu Marija nije posvetila niti jednu riječ. U zatvoru su se svi pitali zašto uopće prima posjete. Zašto dolazi u sobu za posjete i sjedi s tim ljudima, kada je očito da ne želi ništa od njih, da ne želi komunikaciju.

S vremenom su se posjete prorijedile, dok na kraju nisu u potpunosti prestale.
Slučaj Marije P. je pao u zaborav.

Meni ga je kolega spomenuo prekjučer. I od tada ne spavam, ne jedem, samo čitam o Mariji P. U redakciji mi se smiju. I ovdje je legendarna Marija i njezin misteriozni slučaj.

Iskopala sam sve što se dalo iskopati o tom slučaju. Probala sam dogovoriti posjetu Mariji, ali kažu da je umrla. Bila je uzorna zatvorenica. Iza nje nije ostalo ništa, osim krvave odjeće u kojoj su je priveli prije 23 godine.

Njezin muž se nedavno ponovno oženio, i nije želio razgovarati o njoj. Muž njezine kolegice se ubio nedugo nakon suđenja. Motiv nikada nisu pronašli. Sjedim tu za stolom i gledam u kolegu preko puta, pokušavajući zamisliti što bi se trebalo dogoditi da ustanem i razbijem mu glavu, šutke, bez riječi.


- 09:41 - Komentari (1) - Isprintaj - #

04.11.2021., četvrtak

Sada je moje srce mirno, a gnjev je stišan

Zadaćnice, 47. krug. Tema kruga: Zagonetka
Autor zadaćnice: Californiamen




„Od stihova sam izgradio palaču kojoj ni kiše ni vjetrovi ne mogu ništa“ ( Firdusi, 940.-1020.g., Knjiga kraljeva)
--------------------

Ruke u zrak - kome je dosta laži i prevara? Ja ne volim laži a prevare ne podnosim. Zbog toga jako volim priče, one obične, istinite, iz svakodnevnog života. Po njima se najbolje može prepoznati da li je to - iskusan pisac, koji iz svakodnevnice, iz profanog i slučajnog života može napisati najbolje priče. To je sigurno, u to ne morate sumnjati. Ja nisam taj, samo da kažem; mene uvijek muče neke nepoznate slutnje, neke neobjavljene rečenice, neke izgubljene riječi. Dakle, ja sam samo prosječan pisac sa prosječnim pričama. Ali to me ne zamara, nemojte da vas to rastužuje. Pomirenje je iskušenje za one jake ( što vas ne ubije, to vas ojača). Ionako, sve je to taština, baš sve. I ovo što kažem da je taština, i to je taština.

Jednom davno, dok sam još bio student i čitao sve i svašta, pronašao sam slikovit životopis sultana ( od Arapskog pisca Ibn-batuta, koji je proveo sedam godina na njegovom dvoru u Delhima ) - Mohammed bin Tughluq i njegova me rečenica, na kraju tog zapisa, zapanjila. Iznenadila. Zašto je on to izrekao, tu važnu rečenicu, tu zagonetku u izgubljenom gradu, kada je govorio svom prijatelju - „Sada je moje srce mirno, a gnjev je stišan“ – kada se popeo na vrh svoje džamije, ispred kule u Delhima i to je ostalo zapisano zauvijek? Možda će vam ovo pomoći, da domislimo – da riješimo to zajedno, ukratko, njegov kratak slikovit životopis, koji ću vam ispričati sada, samo za Vas?

Sultan Mohammed bin Tughluq (1290. – 1351.) živio je i vladao na prijelazu iz 13. u 14. stoljeća.
Bio je vrhunski obrazovan za svoje vrijeme. Njegova su se pisma, pisana perzijskim i arapskim, smatrala uzorom elegancije, i ljudi su im se divili još dugo vremena nakon njegove smrti. Po svom krasopisu i stilu nije zaostajao za najčuvenijim učiteljima tih umijeća. Imao je mašte i znao upotrebljavati usporedbe; temeljito je poznavao perzijsku poeziju; imao je neobično dobro pamćenje i znao napamet mnoge pjesme, koje je citirao često i s uživanjem. Dobro je poznavao i drugu perzijsku literaturu. Isto su ga toliko opčinjavale matematika i fizika, logika i filozofija starih Grka.
Kako je izgledao dvor ovog pravednog i fino obrazovanog vladara? Da bi se stiglo u unutrašnjost palače, moralo se proći kroz troja vrata. Pred prvima je stajala na straži grupa vojnika pored trubača i flautista. Kad bi došao neki emir ili neka druga visoka ličnost, oni bi zasvirali na svojim glazbalima i izvikivali: »Došao je taj i taj, došao je taj i taj!« Ispred prvih vrata bile su platforme na kojima su sjedili krvnici. Kad bi sultan naredio da se netko smakne, presuda se izvršavala pred vratima palače. Leševi bi ostajali ležati na tom mjestu tri dana. Tko god bi se približio palači, uvijek bi nailazio na leševe, jer su tu ležali u gomilama.
Delhijski se sultanat najviše proširio za vrijeme njegova vladavine. Prošlo je više od dvije stotine godina dok ponovno jedan vladar — Akbar — nije ujedinio pod svojom vlašću tako velike dijelove Indije. Međutim, Mohammad nije bio zadovoljan s otprilike dvadeset i četiri provincije koje su mu se pripisivale. Želio je podvrgnuti svojoj vlasti sav naseljivi svijet, te se bavio velikim planovima koji su trebali ostvariti njegovu namjeru. O tim planovima nije govorio nijednom svom savjetniku ni prijatelju, već ih je držao za sebe, isto onako kao što ih je sam izmislio. Sve što mu je palo na pamet činilo mu se dobrim. Nije ni najmanje sumnjao u sebe, te mu se činilo da je njegov cilj nešto potpuno razumljivo a sredstva kojima se pri tome služio jedina prava.
Od njegovih osvajačkih planova najambiciozniji je bio napad na Khurasan i Irak te napad na Kinu. Za prvi je okupio vojsku od 3 700000 konjanika. Dostojanstvenike ugroženih gradova potkupio je ogromnim sumama. Međutim, napad nije izvršen ili je propao još u zametku; vojska se, naime, razbježala. Tako su uzalud potrošene sume koje su i za Mohammada morale biti izuzetno velike. Drugi se plan, plan o osvajanju Kine, trebao izvršiti preko Himalaja. U najviše je Himalaje poslano 100 000 konjanika, koji su trebali pokoriti cijeli jedan planinski masiv zajedno s njegovim divljim stanovništvom i zauzeti prijelaze u Kinu. Ta je vojska uništena, i od nje je preostalo samo deset ljudi, koji su se vratili u Delhi i koje je razočarani sultan dao pogubiti.
Kad se sultan vrati s putovanja, kite se slonovi; na šesnaest se slonova stavljaju suncobrani, od kojih su neki od brokata a neki optočeni draguljima. Grade se drveni paviljoni na nekoliko katova koji su prekriveni svilom; na svakom se katu nalaze pjevačice d plesačice, prekrasno obučene i nakićene. U sredini svakog paviljona nalazi se velika posuda od mijehova ispunjena vodom sa sirupom. Svi, stranci i domaći, smiju iz nje piti i istodobno dobivaju betelovo lišće i arekine plodove. Tlo između paviljona prekriveno je svilom, po kojoj hodaju sultanovi konji. Zidovi na ulicama kojima sultan prolazi, od gradskih vrata do vrata palače, ukrašeni su svilenim maramama. Pred njim marširaju lakaji, nekoliko tisuća robova, a iza njih dolazi masa i vojnici.
Kažnjavao je velike i male prestupe, bez obzira na ugled osobe, bilo da se radilo o učenim ljudima, pobožnima ili onima na visokom položaju. Svaki su dan pred njega dovodili stotine ljudi, u lancima, okovanih ruku i nogu. Jedne su pogubljivali, druge mučili, treće tukli. Sultan je uveo poseban običaj da se svaki dan, osim petka, pred njega dovode svi zatvorenici. Petak je za njih bio dan odmora, kad su se prali i odmarali. Jedna od najtežih optužbi protiv sultana bila je ta da je prisilio stanovnike Delhija da napuste grad. On je smatrao da ima razloga da ih kazni. Oni su mu pisali pisma u kojima su ga psovali i vrijeđali. Ta bi pisma zapečatili i naslovili ih: »Gospodaru svijeta, njemu osobno«, te bi ih noću bacali u dvoranu za primanje. Kad bi sultan slomio pečat, našao bi samo psovke i uvrede.
Zato je odlučio da Delhi pretvori u ruševine i kako je od svih stanovnika otkupio kuće i boravišta i za njih platio punu cijenu, zapovjedio im je da se presele u Daulatabad, koji je želio urediti kao svoju prijestolnicu. Građani su to odbili: onda je preko svog telala dao razglasiti da nakon tri dana u gradu ne smije biti nijednog čovjeka. Većina se stanovnika pokorila zapovijedi, no neki su se sakrili u svojim kućama. Sultan je dao pretražiti grad, da bi se pronašli oni koji su ostali. Njegovi su robovi našli na ulici dva muškarca, jednog bogalja i jednog slijepca. Onda su ih doveli pred sultana: on je zapovjedio da bogalja ispale iz katapulta a da slijepca vuku od Delhija do Daulatabada, a to je bila udaljenost od četrnaest dana putovanja. Na putu se slijepac raspao u komadiće, i sve što je od njega stiglo u Daulatabad bila je jedna noga. Nakon toga su svi napustili grad i ostavili za sobom namještaj i imovinu, tako da je grad ostao potpuno napušten. Razaranje je bilo tako potpuno da u gradskim zgradama, palačama ili predgrađima nije ostala ni mačka ni pas.

Sad sve znamo, ako smo razmislili i zaključili, sada smo – konačno - do kraja - svjesni, i znamo rješenje te zagonetke, zašto je on, nemilosrdan sultan Mohammed bin Tughluq, to izrekao na vrhu svoje kule, pri pogledu na napušteni Delhi: „Sada je moje srce mirno a gnjev je stišan!“
Ne znate? Ramislite? Ne znate opet? Razmislite – još jednom, riješite tu zagonetku. Uvucite se u njegovu „kožu“, pa se nazad vratite u svoju „kožu“. Ja sam dugo ( predugo) o tome razmišljao i dvojio, djelom je to bila moja ( začudna i mračna) opsesija, ali sam shvatio zbog čega i reći ću vam, zašto? Zbog zajedljivih ljudi. Zbog pakosti. Zbog zlobe. Zbog ljudskog jauka. Zbog ljudske mržnje.
I – pravo im budi. Neka nestanu u bezdanu, neka završe u paklu, neke se pepeo vrati pepelu, neka umiru u – jauku!

Ja sam porok ljudske zlobe
Alat što ga krasi smrt,
U svijetu gdje glavama globe
Kud' prostire se pakleni vrt.“
( strofa pjesme, autor je moj prijatelj, Surovi)

----------------
Muhammad bin Tughlaq's experiment| Transfer of capital Delhi to Devgiri/Daulatabad | Delhi Sultanate
- 14:47 - Komentari (1) - Isprintaj - #

03.11.2021., srijeda

Zagonetna Karijera Marjana B

Zadaćnice, 47. krug. Tema kruga: Zagonetka
Autor zadaćnice: josip-presvetli



Marjan B bio je izuzetno ambiciozan mladić. Još od mladenačkih dana znao je točno što želi u životu i u potpunosti je bio posvećen ostvarenju svog cilja. Ostvarenju karijere! Uzor mu je bio budući Šef koji ga je i prepoznao kao iznimno talentiranog mladića i usmjerio prema karijeri kojom je Marjan B bio oduvjek fasciniran.

Malo je reć da se Marjan trudio. Marjan je živio karijeru. Prvi korak je naravno bilo steći neophodnu naobrazbu. Bio je jedan od boljih učenika u školi i jedan od boljih studenata na fakultetu. Završio je ekonomski fakultet, smjer financije. Ubrzo je počeo raditi u jednoj banci u Parizu kao šalterski službenik. Nikad nije kasnio na posao. Radni zadaci su uvjek bili točno i na vrijeme izvršeni, a radno mjesto bi uvjek nakon radnog dana bilo ostavljeno uredno i čisto. Spremno za idući dan. Tri godine proveo je radeći kao šalterski službenik. Sa kolegama je bio u prijateljskim odnosima. Družio se s kolegama u svoje slobodno vrijeme, na rođendanima, novim godinama i razno raznim drugim prilikama. Čak je zvao kolege i kod sebe doma na druženje. Uz to nije propustio ni jednu godišnjicu mature i njegovao je odnose sa bivšim školskim kolegama. Nakon tri godine rada na šalteru dobio je premještaj u back office. Odjel za procjene kreditnih rizika. I dalje njegov rad je bio besprijekoran, a odnos sa kolegama prijateljski.

Šef je bio izuzetno zadovoljan njegovim dosadašnjim napretkom u karijeri. U odjelu za procjenu kreditnih rizika proveo je nekoliko godina. Njegov rad je i dalje bio besprijekoran i sa visokom točnošću je procijenjivao kreditne rizike. To je bilo vrijeme kada je upoznao i svoju buduću suprugu Amandu. Amanda je radila u osiguravajućem društvu koje je surađivalo sa bankom. Bila je druge vjere, ali to im nije nimalo smetalo. Brzo su se zaljubili i počeli planirati obitelj. Nedugo potom rodio im se prvi sin. Život je nakon rođenja dijeteta postao malo složeniji, ali Marjan je i dalje bio u potpunosti posvećen karijeri i ništa ga nije u tome nije moglo omesti.

Nakon odjela za procjenu kreditnih rizika dobio je premještaj u odjel za ovrhe. Njegov rad nastavio je biti besprijekoran. Nikada sa ničim nije kasnio i svaki predmet bio je uredno i sistematski obrađen, a svaka ovrha provedena u skladu sa svim pravilima i propisima. U odjelu za ovrhe proveo je dvije godine. U to vrijeme sin je krenuo u vrtić i počeo se intenzivnije družiti sa vršnjacima pa su se tako i roditelji počeli družiti među sobom. Na jednom dječjem rođendanu upoznao je Erika koji je radio u jednoj velikoj revizorskoj kući koja je tražila financijskog stručnjaka sa iskustvom rada u banci. Erik je predložio Marjanu da pošalje životopis u kadrovsku službu, a da će on još malo pogurat. I tako je Marjan nakon gotovo deset godina rada u banci dobio zaposlenje u revizorskoj kući.

Baš kao i u banci, Marjan se nastavio isticati točnošću i više nego korektnim odnosom prema poslu i kolegama. Svi zadaci uvijek na vrijeme izvršeni. Nikada niti jedne jedine minute nije zakasnio na posao. Svi su bili zadovoljni njihovim novim kolegom. Nastavio je i dalje tradicionalno pohađati godišnjice mature i održavao kontakte sa srednješkolskim kolegama. Jednom je na nekom druženju predstavio svoju bivšu srednjoškolsku kolegicu Patriciu svom sadašnjim kolegi iz revizorske kuće, Žaku. Nedugo zatim Patricia i Žak su se vjenčali, a Marjan im je bio kum. Marjanova supruga Amanda i Patricia često su se družile. I otprilike u isto vrijeme ostale u drugom stanju. Amanda po drugi put, a Patricia prvi put. Pa je Amanda kao iskusnija trudnica često davala savjete Patriciji koja je bila trudna tek prvi put.

Marjan se i dalje nastavio isticati radom u revizorskoj kući i uskoro je prebačen u odjel za reviziju neprofitnih organizacija i sportskih društava. Šef je bio iznimno zadovoljan njegovim radom. Odjel za reviziju neprofitnih organizacija u samo godinu dana obavio je reviziju čak trinaest sportskih društava, dvije glazbene udruge i tri političke stranke. Na kraju godine svi zaposlenici odjela dobili su veliki bonus. Po prvi put u životu Marjan je dobio značajniji novac, koji je u dogovoru sa suprugom Amandom odlučio potrošiti na zajedničko dvotjedno putovanje u Australiju krajem godine. Krajem godine u Parizu je zima, a u Australiji je ljeto pa su odlučili odmoriti se promjenom kontitenta i klime. Po odmoru vratili su se u Pariz.

Po povratku na posao nastavljao je obavljati revizije neprofitnih organizacija i udruga. Odjel za reviziju neprofitnih organizacija se sa tri revizora proširio na pet revizora i jednog pripravnika. Pripravnik je bio mladi Ahim iz Marseja. Marjan je u Ahimu prepoznao talent i poslao ga na usavršavanje u Glasgow. Godina je bila izuzetno dobra. Odjel za reviziju neprofitnih organizacija obavio je reviziju čak dvadeset sportskih društava, osam neprofitnih organizacija i čak sedam političkih stranaka. Marjan je ponovno dobio bonus. Četri tisuće eura! Ovog puta supruga i on odlučili su bonus uplatiti u jedan od bržerastućih fondova. Pa šta bude. Za novu godinu pripremio je veliku zabavu, na zabavu su bili pozvani kolege s posla i srednješkolski kolege i poznanici iz susjedstva. Točio se šampanjac, jeo se čak i pršut!

Iduća godina počela je kao što je prethodna završila. Pregršt posla, brzorastući fond je išao u plus i Marjan je bio na 15 postotnom dobitku. Sin je već išao u drugi razred i završio ga kao najbolji učenik u razredu. Ljetovanje su proveli u resortu u Španjolskoj. Došla je jesen, sin je krenuo u treći razred. Žena je rodila drugo djete. Malu curicu. U revizorskoj kući sve je teklo prema planu i okončanju revizorskih izvješća za neprofitne organizacije, sportska društva i političke stranke.

I onda jedne kišne večeri nazvao je Šef! -"Marjane, dođi u centralu danas u devet". Marjan je došao u centralu. Šef mu je dao ključeve od kamiona napunjenog eksplozivom, uputio kamo da ide, gdje da parkira i kada da stisne crveni gumb. Po pritisku crvenog gumba realizirala se zagonetna karijera Marjana B. -Karijera bombaša samoubojice.
- 22:12 - Komentari (2) - Isprintaj - #

01.11.2021., ponedjeljak

Irena

Zadaćnice, 46. krug. Tema kruga: Nesanica
Autor zadaćnice: NastasjaFilipov



Irena je toliko mrzila svog šefa da kad je nedjeljom ujutro pijuckajući kavu, pročitala da je neki BMW sletio sa ceste odmah poželjela da je to on. Zamišljala ga je krvave glave, izobličenog lica i slomljenih rebara kako nešto mrmlja prije nego umre.
Nedjelja je bila njen jedini slobodan dan, kad je imala priliku naspavat se, rastegnut, prošetat, popit kavu sa nekom prijateljicom, ali ništa od toga ne bi učinila.

San joj je već duže vrijeme bio isprekidan, oznojen i vrteći, čak i uz tablete. Prijateljice su polako odustale od nje, ili ona od njih…nevažno sad, znala je samo da nema koga nazvat za druženje.

Razmišljala je neprekidno o poslu, i o šefu. Bila je opterećena njime. I svim nepravdama koje joj je nanio. Sto puta mu je rekla što ga ide dok bi brisala prašinu sa televizora, psovala mu je najgnjusnije psovke dok se tuširala, bečila mu se u lice kuhajući ručak…Bijes je kolao žilama. Ali znala je, sutra će opet šutjeti, a ta ju je kukavnost razjarivala još više.

Zašto ostaje tamo gdje ju ne cijene, gdje je tretiraju kao krpu, a velik posao nosi na leđima. Uvijek netko drugi preuzme zasluge, a ona stoji u sjeni. Zašto je takva plaha, mirna. Zašto je plašljivi miš. Grizla ju je krivnja, mučile misli.

Nekoliko puta je i pokušala otići, ali bojazan od novih situacija je bio jači. A sigurno bi novi poslodavci nazvali šefa pa im on ko zna šta ispričao. Svi su oni povezani, umreženi, uhobotničeni. Nije ona kriva, kriva je ta sotonska firma i on. Taj gad, đubre, lopov, obični kriminalac, ništa drugo. Utajivač poreza, zbog kojeg se nije ni udala, zbog kojeg nema prijatelja, zbog kojeg ne može imati čak ni mačku! Uvijek na raspolaganju, dostupna, puno prekovremenih i evo , dokle ju je to dovelo. Četrdeseti rođendan proslavit će sama.
Mala je sad zadovoljština što mu već godinu dana pljuje u kavu. To je radila takvim automatizmom kao da dodaje mlijeko, ili šećer i nije ju veselilo.
Uzalud odlična plaća kad nema vremena, a i nema s kim, uz to je i umorna. Radni dani pretakali su se jedan u drugi, u jedno beskrajno ništa. Neprobitačna, šutljiva, puna strahova. Irena je shvaćala da mora otići. Ovo je robija. Treba početi živjeti.

Vidjela je to u nekom filmu i odmah joj se svidjela ideja da tako uruči otkaz. Činilo joj se odvažno i cinično, baš kakvom je žudjela biti. Napisala je otkaz, šturo i kratko, ono drugo objasnit će mu bolje kako stvari stoje.

Skupa sa izjavom o otkazu ostavit će mu i svoje govno nasred stola.
Nuždu je obavila kod kuće prije posla, jer Irena se samo jednom usrala u firmi, i to potjerana crijevnom virozom, inače je uvijek trpjela do doma. Cijeli dan čuvala je govno u torbici, iz obzira prema drugim kolegama, dobro umotano u dvije vrećice i papir. Svejedno joj se u nekoliko navrata učinilo da izbija smrad. Bojažljivo je pogledavala torbicu kadgod bi neki kolega prolazio. Možda su se oni sa izoštrenim njuhom malo i namrštili u njezinoj blizini.
Kad su svi otišli, jer naravno da je bez kučeta i mačeta Irena, kako su ju zvali ostajala zadnja, otišla je u šefov ured i istresla mu govno nasred stola. Govno govnu.

U autu je osjetila neobičan mir i zadovoljstvo, ali već na prvom semaforu pomisli kakvu je glupost napravila, pa to je neka bezvezna fora iz loše komedije, ona nije takva… Bolje da mu osobno preda otkaz, da mu sve skreše u lice, baš onako kao kad briše prašinu. Uostalom, to govno, to je ipak dio nje, smrdljivi i odvratni dio, ali ipak komadić njenog tijela a sada tamo stoji ostavljen, izložen…Prestravljena osjećajem nedostatka naglo zaokrene polukružno, ali jezovit prasak zaustavi ju na mjestu.
**
Ujutro je spremačica, vođena neobičnim vonjem koji se širio, ušla u direktorovu sobu i ostala zatečena prizorom. Jedva je čekala to ispričati svojim kolegicama, pa govno na šefovom stolu nije svakodnevna stvar, ali onda je došla vijest o Ireninoj pogibelji i potisnulo govno u drugi plan.
**
Kad su direktora zamolili da održi govor na Ireninom sprovodu, ostao iznenađen. Istina, dugo su radili skupa, ali jedva ju je zapravo poznavao. Pa zar nema ljudi s kojima je bliža? A dobro, nešto će već sklepati. Na papiru je napisao natuknice marljiva, predana poslu, požrtvovna, vrijedna..
- 08:19 - Komentari (2) - Isprintaj - #

26.10.2021., utorak

It Can´t Rain All The Time

Zadaćnice, 46. krug. Tema kruga: Nesanica
Autor zadaćnice: WomCat


Kiša počinje ritmično odbrojavati taktove svoje uspavanke. Ona kreće na svoj put. Kao da ulazi u stotinu puta viđeni film, u isto mjesto, među iste ljude u istu radnju i nastavlja istim korakom.
Stepeništa su bez pola stepenica, vrata se ne otvaraju ako uđeš u pogrešnu kuću, sobu ili stan, a iz rupa možeš izaći samo ako nećeš pogledati niti jednom iza sebe.
Valjda tako izgleda i svačiji prosječni košmar.
U čemu je njen bio posebniji?
U njenoj noći, ona sanja kako se oblaci skupljaju brzinom tornada. Sjela bi onda u auto i počela da bježi pred olujom. Usput su joj farovi osvjetljavali lica uplašenih ljudi koji su joj u mislima nekako govorili da požuri, da će zakasniti.
Kiša je nemilosrdno udarala krupnim kapima poput kamenja, po autu i ta čudna klaustrofobija gušila ju je u toj toploj zaštititi i privlačila na način da se bori sa željom iskočiti napolje i primiti te udarce svukuda po sebi. Baš onako, kako oni koji se boji visine odjednom na litici poželi skočiti ubjeđen da će mu to prijati i donijeti olakšanje.
Lica ljudi, kako su se odmicala, u snu su poprimala čudovišne izražaje. Kao da je njihova prava priroda izbijala iz njih dok bi sklonili to lice lažne sućuti iz dometa oštrijeg pogleda.
Dok bi ih samo čula, vidjela ih je onakve kakvi zapravo i jesu. Ljudi su najgora čudovišta, pokojna baba joj je kao suvozač tog časa to govorila. Moj brat je jednom naišao na duha, neki tatar, vele zakopan tu, ubijen-nastavila je mrtva baba. Konj mu se uplašio i nije htio proći, jedva su se spasli. Poslije mu je palio svijeću za dušu. Znaš, mala, oni što umru tako , ostanu zarobljeni s nama,nit mrtvi, nit živi.
Napokon i baba je ušutila , a nebo je sasulo sve što ima u bujicu za koju je mislila da će odnijeti i sam auto i nju i mrtve pretke ako ih još ima sa njom tu zatvorenih.
Otvorila je oči u užasu. Kiša je udarala nemilosrdno po autu. Otac je bio za volanom i nijemo plakao. Po cesti je već tekla bujica vode, no njoj se onako još u polusnu činilo, kao, da ako bi on prestao plakati i kiša bi mogla prestati padati.
Dok se zaustavio izjurila je napolje na kišu . Prilazili su joj ljudi. Samilost u njihovim očima bila je loše namještena, izrazi lica pogrešno savijenih kutova usana. Jbmu, trebaju bit prema dolje, a ne suzbijati osmjeh.
Zvijeri, zvijeri, vrištala je iznutra, dok je igrala igru nemetnutu vaspitanjem.
Kao da se svijet obojio u crno i bijelo i niti jedna druga boja nije mogla da se probije kroz tu prljavštinu.
Vidjela je onda njega, to drago biće, brat njenog oca, stajao je kao svijetli stub u sred svega. Njegove plave oči su bile kao svetionik, a osmjeh koji je pokrivao bol, jedina svijetla slika koja joj je trebala.
Kiša je padala i prodirala joj kroz kosti, stapajući joj se sa krvi i hladeći je i razvodnjavajući je do nepoznate slabosti.
Plave oči su joj rekle, prestaće. Jednom će prestati.
Još nije, no i dalje se nada. Napokon, ne može neprekidno padati, zar ne?
- 17:41 - Komentari (2) - Isprintaj - #

25.10.2021., ponedjeljak

Poziv

Zadaćnice, 46. krug. Tema kruga: Nesanica
Autor zadaćnice: Puky Lee


- U vožnji sam, kaj me trebaš? – rekao mi je kao u žurbi kad sam ga nazvao, očigledno u krivo vrijeme. No, izgledno je bilo da vrijeme nikad nije krivo i imao sam neki čudan osjećaj da ga ustvari trebam nazvati.

- E, htio sam te pitati nešto, ali ako si u gužvi, mogu nazvati i kasnije, nije toliko hitno.

- Ma reci.

- Ma htio sam te pitati za one satove. Jel ih još uvijek popravljaš?

- Ma popravljam, ali šuššššmžžžžžž zik – prekine mi se signal.

- Halo, halo, jel se čujemo?... – Samo se čulo tut tut tut…

Doduše, pitanje za satove je trebao biti samo uvodu to što ga zaista trebam, no nadam se da mu se nešto nije dogodilo kako je bio na putu. Pričali su mi da je depresivan, a ja sam ga zadnji put vidio prije dvije godine. Znam da je ostao sam, da ga je žena ostavila ,a mali mu je krenuo u školu u drugom gradu. Kuća mu je ostala pusta, prevelika čak i za takvu gromadu. Naime, sa svojom visinom od 2 metra zaista je bio impozantna pojava. No, postojala je bojazan da se ponovno okrene alkoholu, a to bi ga ovaj put vjerojatno skroz dotuklo.

No, ipak mi nešto nije dalo mira, pa sam otišao van na zrak i pripalio jednu cigaretu i razmišljao. Bilo mi ga je žao, ali opet… nedovoljno da ga se prije sjetim. Bio je težak i nije bilo lako s njim. No, tu mi se pojavila misao kako nisam bio jednostavan ni ja. Okrenuvši se za sobom, osjetio sam da i nemam previše toga čime bih se mogao ponositi.

Za mene mnogi bi rekli da sam donekle normalan i za sebe znam da nemam nekih poroka, no mene su ipak opsjedali malo drugačiji demoni. No, to sam tek shvatio kada sam prešao određene godine, a i prošao malo više svijeta, svakako dalje od susjedovoh kukuruzišta.

Možda je do ove sredine i odrastanja u njemu, no tek sam s preseljenjem u drugu sredinu zbog posla shvatio da ipak nisam baš rođeni krivac za sve loše što se događa oko mene, kao što sam to bio doma. Ta krivnja koju sam cijeli život nosio i nesigurnost oko svega psihički me uništavala. A baš me taj kratki poslovni izlet revitalizirao i ako ništa, ojačalo me te probudilo mi poduzetnički duh.

Kažem probudilo jer sam nekako uvjerenja da to mora biti u tebi i prije nego se rodiš, bez obzira što kroz život nije izlazilo na vidjelo.

Shvatio sam da mi je trebalo hrabrosti da ga uopće nazovem i uvjerim sam sebe da se neće ništa loše dogoditi pa makar da me odjebe. Iako su me u tome ipak spriječili tehnički problemi. Probao sam ga nazvati opet, ali bez uspjeha. Nije pokazivalo znakove života.

Taman sam mislio ići spavati kad nisam odlučio malo pregledat društvene mreže, kako i inače radim prije spavanja. Prvo što mi je iskočilo na timeline Facebooka jest bombastična vijest o prometnoj nesreći s poginulom osobom na lokalnom portalu. S naslovnice sam prepoznao njegov auto, a u članku su navedeni njegovi inicijali s brojem godina.

Ne treba posebno objašnjavati kako tu noć nisam zaspao, pomalo kriveći sebe što nisam nazvao prije.

Oznake: nesanica


- 14:46 - Komentari (1) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>