Zaboravljena mjesta

ponedjeljak, 28.03.2022.

Selo Cari

Oni koji su ikad šetali kastavskim šumama vjerojatno su čuli za napušteno mjesto Cari koje itekako ima svoje čari Uvijek su mi bila "napeta" napuštena mjesta koja su duboko u šumi i daleko od ostalih naselja. Za razliku od mnogih, ovo mjesto na svom ulazu ima natpise na više stranih jezika u kojima je ukratko ispričana njegova povijest. To bi značilo da je selo i dio turističke ponude ovog kraja, a koliko sam skužio ono je usputna točka pri planinarenju.

U selu su početkom 20. stoljeća živjele dvije obitelji. Jedna nepoznatog prezimena do početka Prvog svjetskog rata, a druga se prezivala Spinčić. U obitelji Spinčić je bilo petero djece. Iako nema puno službenih podataka znamo da je posljednji stanovnik sela bio upravo jedan od sinova iz obitelji Spinčić - Ivan. Ivan je u kolovozu 1943. otišao u partizane, a kada se nakon rata vratio, kuće su već bile napuštene i zapuštene. Kuda je Ivan kasnije otišao, ne zna se. Stanovništvo se većinom bavilo obradom škrte zemlje i prodajom mlijeka od krava i vina. Službenog podatka u Državnom zavodu za statistiku o broju stanovnika od 1857. kada je bio prvi popis, nema. Mislim da nisam nikad više mjesta prelistao. Priča se kako Primorsko - goranska županija ima najviše napuštenih, odnosno, "mrtvih" mjesta. Razlozi: loša infrastruktura, povezanost, odlazak ljudi u veće gradove, život bez struje, težak suživot sa prirodom...

Danas su od sela ostale stare kamene kuće u ruševnom stanju i brojni suhozidi obrasli bršljanima i ostalim povijušama. U blizini sela nalazi se stražarnica koja je uz bodljikavu žicu označavala "Rapalsku" granicu. Vjerojatno ste svi čuli za Rapalski ugovor na satovima povijesti. Neki više, neki manje Tim ugovorom je 1920. godine dogovorena granica između Kraljevine Italije i Kraljevine SHS. Na stražarnici se i danas nalazi natpis na talijanskom: "Alle porte della patria non si dorme" (Na vratima domovine ne spava se). Za više informacija bi vam predložio Google, ali i nema ih baš, ali ima slika pa tko voli, nek' izvoli.

ponedjeljak, 21.03.2022.

Zbišina

Koliko me sjećanje služi, a sve više sumnjam u to, danas bi trebao biti prvi dan proljeća, ali nije jer je bio jučer. Kažu stručnjaci da je to zbog dva različita načina gledanja: astronomskog i meteorološkog. Ni sam točno ne kužim o čemu se radi pa ću objašnjenje preskočiti, a vi guglajte ako želite znati više. Danas je i Svjetski dan šuma i to sam proslavio radno, u šumi naravno. Treba se sjetiti da je danas i Svjetski dan osoba sa Downovim sindromom pa i to možete obilježiti tako da obučete različite čarape. Vidim da danas počinje i nova sezona Gospodina savršenog pa razmišljam o tome da pogledam malo i to i da vidim što to on ima, a ja nemam Danas je i dan migrene. Iskreno, prvi put čujem za to. A danas je i ponedjeljak...Prikladno

Danas sam i ja dobio neku želju da nešto napišem. Lažem, dosadno mi je opet. No, dobro. Danas idemo na Cres na kojemu, kako sam pročitao, ima dosta nenaseljenih mjesta. Ta mjesta se čine idealna za posjetiti, pogotovo ljeti. Naravno, ako vam nisu mrske zmije i ostale životinje koje bi mogli susresti u starim kamenim kućama.

Sbisina, Sbissina ili po novohrvatskom Zbišina je danas selo u kojemu nećemo naći ljude već većinom ovce. Ne, ne pišem o politici, izborima i glasačima iako se tako čini Brojni suhozidi i kamene kuće na ne tako pogodnom terenu pričaju priču o teškom životu čovjeka. Čovjeka koji se većinom bavio ovčarstvom, maslinarstvom i ribarstvom. Gledajući slike vidim kako su neke kuće srušene, nekima su krovišta uništena, a u nekima još ima ostataka namještaja i stvari koje su ljudi svakodnevno koristili. Na jednoj sam slici vidio i bocu Coca Cole "novijeg datuma". Ništa čudno. I ja bi išao u posjet ovom mjestu. Jedino što je novo je obnovljena crkvica svetog Alojzija koja je izgrađena 1922. u čast povratka stanovnika nakon Prvog svjetskog rata.

Crkva svetog Alojzija

Podaci kažu da je u selu sad već daleke 1784. živjelo 23 stanovnika, 1945. 42, 1948. njih 57, 1971. 9, a 2001. 3 stanovnika. Po popisu iz 2011. više nema stanovnika. Inače, na Cresu je bilo puno tih mjestašaca koja su bila iseljena što zbog teškog života i loše povezanosti, što zbog odlaska ljudi u dijelove Cresa koji su bili bolji za život. Slično se dogodilo i sa još puno mjesta u Dalmaciji. Eto, danas nema baš puno, ali ponedjeljak je. Prikladno. Za nešto bolji doživljaj i uvid u Zbišinu prelistajte slike na Google-u. Ima stvarno super slika. Ovo radim iz čiste znatiželje i entuzijazma i nije da mi se baš krade slike pa da imam problema sa autorskim pravima. Možda jednom odem i poslikam, ali vidjet ćemo.

četvrtak, 03.03.2022.

Bukevje - selo koje oživi jednom godišnje

Kao što je u jednoj epizodi poznate bosanskohercegovačke humoristične serije "vjerni čitatelj (slušatelj)" ostao bez mudrih savjeta sad već pokojnog Mustafe Nadarevića, tako i ja ovaj put nemam neki uvod. Nema veze. Nije dobro gnjaviti ljude nekim glupostima. Malo se i današnja priča ne podudara sa nazivom bloga jer ovo mjesto nije zaboravljeno, bar kod njegovih bivših stanovnika.

U blizini Molvi i Novog Virja u Podravini nalazilo se selo Bukevje. Iako selo već dugo godina nije naseljeno, može se reći kako ono barem jednom godišnje oživi! Naime, krajem kolovoza se bivši stanovnici te njihovi potomci vrate u mjesto te se održi sveta misa, druženje te natjecanje u starinskim igrama. Stanovnici su Bukevje počeli napuštati početkom sedamdesetih, ali pojedinci u tom kraju još posjeduju privatne šume ili napuštene voćnjake pa su i na taj način vezani uz Bukevje. U selu još naravno, ima i starih bunara koji su teško uočljivi. U Grđevici u Pakracu sam ih i osobno obilježavao i vidio kakva su opasnost za ljude i životinje.

Stara karta Bukevja iz 18. stoljeća

No, zašto je do iseljavanja došlo? Premda se kao isključivi razlog navode česte poplave i blizina Drave, protokom vremena se sve više spominju i politički razlozi. Ovaj kraj je za vrijeme 2. svjetskog rata bio jako uporište NDH (Danica u Koprivnici, prvi logor u NDH). Krajem rata, cijelo je mjesto ostalo bez struje i to je bila kazna od nove vlasti. Život uz česte poplave i bez struje sve je više utjecao na odluku ljudi da svoju sreću pronađu negdje drugdje. Postoji podatak da je u mjestu 1893. živjelo 188 stanovnika, a od 1923. do 1960. je u mjestu djelovala i škola. Stanovnici su se većinom bavili ratarstvom, stočarstvom, poslovima vezanima uz šumarstvo, mlinarstvom te ribolovom.

Kapelica na mjestu bivšeg sela Bukevja

Kao što sam i napisao, jedan od osnovnih razloga iseljavanja bile su česte poplave. Tako su katastrofalne poplave zabilježene 1965. ( izmjeren rekordan vodostaj Drave, velika poplava u Osijeku gdje su se spojili Dunav i Drava), 1966. i 1972. Pronašao sam tekst o poplavi iz 1965. u Kotoribi, mjestu sjeverno od Koprivnice (Poplava, Kotoriba 1965. - Mura). Prema spisu župnika iz Novog Virja, 1974. godine pohodio je još samo 6 naseljenih kuća u Bukevju.
2016. godine je na mjestu bivšeg naselja podignuta kapela posvećena blaženom Alojziju Stepincu te se upravo tamo svake zadnje nedjelje u mjesecu kolovozu održava već spomenuta misa. Iako mjesta više nema, ono čini važan dio povijesti i baštine tog kraja te je pokazatelj jačine prirode u odnosu na ljude i procesa nestajanja jednog mjesta.

srijeda, 02.03.2022.

Popov Dol

Kažu da se čovjek uvijek vraća onome što mu je drago pa se tako i ja vraćam pisanju ovog bloga. Samo tako dosadna poslijepodneva mogu i proći. Nisam se vratio samo blogu nego i svakodnevnom hodanju po šumama i obroncima Bilogore gdje se svako malo naleti na neko selo, napuštenu kuću, stari spomenik ili nešto drugo. Upravo sam svoju prvu objavljenu priču o bivšem selu Grđevica (Pakrac) napisao nakon terenske izmjere koju smo obavljali tamo.

U ova retardirana vremena (što zbog svega oko nas, a tako i privatno) je najbolje uzeti nešto i čitati. Barem ti mozak malo odluta, a vrijeme prođe brže. No, ajmo mi na priču. Uglavnom, nisam danas dugo tražio neko bivše naselje koje ću proučavati. Napisati ću danas nešto o bivšem naselju Popov Dol (u nekim izvorima Popovdol). Nigdje ne piše službeno, ali ja mislim da je mjesto dobilo ime po tome što je tamo živio župnik. Prvi put se spominje 1642. godine. Tijekom godina izgrađen je novi župni dvor, a 1692. župnik o svom trošku podiže drvenu kućicu za druženja ().

Prema Državnom zavodu za statistiku gdje se može vidjeti broj stanovnika bivših naselja od 1857. vidimo kako je broj stanovnika rastao sve do prirodne katastrofe 1911. koja je i dovela do nestanka ovoga mjesta. Najviše stanovnika je bilo 1890. i 1900. godine kada ih je bilo 158. Možda je slučajnost da je isti broj, a možda netko nije odradio svoj posao. Ali, tko sam ja da sudim? Detaljniji popis stanovništva možete vidjeti ovdje: Popis stanovništva, Popov Dol

E sad, što se to dogodilo da su jadni ljudi morali napustiti svoje domove? E, pa desilo se sranje (izvinite na izrazu). Popov Dol se nalazi na Samoborskom gorju i to na nekih 345-350 metara nadmorske visine. I tako se u proljeće sad već davne 1911. počeo naglo topiti snijeg (kojeg je tad bilo više nego danas) i počela je padati kiša. I sad, kad se uzmu u obzir glinovita podloga, nagib te izvor pitke vode u blizini naselja dobije se uslijed povećanih padalina aktivacija klizišta.

5. travnja dolazi do prvog klizanja tla, ali u tom trenutku šuma još "drži" tlo. Nakon nekoliko dana zemlja ruši hrastove i šumu i kreće prema kućama te nekoliko stanovnika bježi. 12.4. dolazi do smirivanja vremena te se stanovnici vraćaju svojim kućama. I tako je sve bilo donekle mirno 2 mjeseca. Realno, opasnost je stalno prijetila i bilo je očito da će nakon većih kiša doći do katastrofe. Do nje je i došlo sredinom lipnja 1911. kada je nakon dugotrajnih kiša došlo do urušavanja kuća. Ljudskih žrtava nije bilo, a nakon ovoga ljudi su se mjesecima snalazili kako su znali. Svi unesrećeni dobili su novčanu pomoć u iznosu od 260 kruna. Obećano im je da će se u blizini, na mjestu gdje se održavao sajam graditi novo naselje. Obećanje je ispunjeno i izgradanja je krenula relativno brzo, 2. kolovoza. Jedan izvor navodi kako su 1. studenog sve 23 kuće bile dovršene. Ovo novo naselje dobilo je ime Okićka sveta Marija, a od 1947. nosi naziv Novo Selo Okićko.



Od starog naselja Popovog Dola danas nema ništa. Ostala je samo zapuštena zgrada župnog dvora koja je napuštena 1981.i kapela sv. Matije. Među lokalnim stanovništvom vlada vjerovanje kako je krađa kipa Majke Božje Okićke koja se dogodila prije tragedije i samo vrijeme tih događaja (između blagdana Uskrsa i Tijelova) Božja kazna. Inače, klizište u blizini naselja se pojavilo i 2001. što je pokazatelj da ovo baš i nije pogodno mjesto za vikendicu. Prema nekim novijim podacima na području Samoborskog gorja i Plješivičkog prigorja registrirano je 166 klizišta – 14 aktivnih, 61 je danas umireno klizište, a 154 su nestabilne padine. Eto, tako da znate!

petak, 14.05.2021.

Malo Grablje (Hvar)

Do sada sam većinom pisao o mjestima koja su totalno propala i za koje nema spasa. To možda ne vrijedi za Crni potok gdje živi neki čovjek i uzgaja stoku, ali teško da će se tamo netko previše naseljavati. Prije će on otići.
Danas malo idemo u Dalmaciju, odnosno na otok Hvar. Pokušavam se držati plana i u svakoj priči pisati o nekim drugim razlozima iseljavanja stanovništva. Pisati ću o Malom Grablju; mjestu na Hvaru koje je davno iseljeno i dosta dugo je čak bilo i zaboravljeno, ali se netko ipak sjetio da ljudi vole stara, zaboravljena i mistična mjesta. Kad se u to uklopi ljepota Hvara i more, ne može se pogriješiti. Tako da već zadnjih par godina u Malo Grablje dolaze domaći i strani turisti. Naravno, podržavam ovakav oblik turizma uz nadu da neće doći do kontraefekta i uništavanja bivšeg naselja ili do izgradnje nekakvih luksuznih vila i hotela. Dio povijesti se svakako treba sačuvati.

Ako postoji Malo Grablje, onda mora postojati i Veliko ili kako bi domaći rekli, Velo. Upravo se kao dio Velikog Grablja 1458. prvi put spominje i Malo Grablje. Pretpostavlja se da je područje Malog Grablja služilo za ispašu stoke. Kao zasebno naselje se prvi put spominje 1621. Tu se čak spominje i datum 21.9. Tog lijepog dana (kako kome ) su se naime, vjenčali stanoviti Teodor (super ime ) iz Malog Grablja i bezimena kćer (tako je, kao da je ime bitno ) nekog Luke iz Velikog Grablja. Nema ništa ljepše od toga da se mladi iz susjednih sela uzmu . I tako je dragi Teodor ispunio dio svog životnog cilja. Još ako su imali djecu, super. Vjerojatno nije ni mislio da će tu neka budala pisati o njemu i ženi mu točno 400 godina nakon njihova vjenčanja. I to u petak navečer kad bi trebao biti vani i upoznati svoju bezimenu. Ali dobro, korona je tu. Imam izgovor. Inače, Sveti Teodor je očito bio zaštitnik mjesta jer je postojala i njegova crkvica.

I tako su Teodor i bezimena živjeli sretno do kraja života (vjerojatno. Nadam se). Vjerojatno su imali magarce koje ću dalje u tekstu nazivati tovar jer to oni tako dolje kažu, a i ja tu riječ povremeno koristim u razne svrhe i u raznim prilikama i neprilikama. Naravno, vrlo brzo se razvija i vinogradarstvo i maslinarstvo. Seljani su počeli uzimati ono što im je priroda podarila. Selo se sve više razvijalo, a vrhunac je razvoj doživio početkom 20. stoljeća. Uz sve nabrojano seljani se bave uzgojem buhača i ružmarina. Za one koji ne znaju buhač je cvijet nalik ivančici (zapravo, kad pogledate po izgledu skoro pa isti k. Kažu da je u buhača samo malo veći. Cvijet jel ). Moguće da ga zato i zovu dalmatinska ivančica Kažu da je taj buhač prirodni insekticid. Ono što je bitnije je to da je buhač samonikla biljka iliti endem u Dalmaciji. Pomalo zaboravljen kao i samo mjesto. Više se ne uzgaja za insekticid, ali raste po otocima. Interesantno, proizvodnja buhača bi se uklopila u današnju ekološku proizvodnju jer bi korištenje omogućilo očuvanje čistoće tla i voda. Da se zna, Kenija je najveći proizvođač buhača u svijetu. Svaki put kad pišem o nekom zaboravljenom mjestu sam sebe iznenadim koliko toga naučim. Evo, sad sam o buhaču naučio. + za mene, a današnji dan ipak ima smisla jer što je dan ako ništa ne naučiš?

Početak 20. stoljeća bio je izuzetno težak za stanovnike Dalmacije. Prvo je, još 80-ih godina 19. stoljeća Dalmaciju pogodila tzv. "vinska kriza". 1894. se pojavila filoksera. Filoksera je insekt i veliki štetnik vinove loze (više na: Filoksera, Wikipedia ). Prvo je filoksera napala vinovu lozu u Francuskoj i Italiji pa su zato dalmatinska vina dobila na cijeni, ali onda je bilo sranje kad je došla kod nas. Uz sve to vinari iz Dalmacije nisu obnovili ugovor sa Italijom pa su se na tržištu morali boriti sa mađarskim i ostalim vinima. Negdje u isto vrijeme kad i filoksera javlja se i peronospora ( Peronospora, Wikipedia ) koja dodatno uništava vinograde. Izmijenjuju se nerodne i rodne godine, suše i ostale nedaće. 1910. je čak odobreno i obnavljanje vinograda sa uvoženjem američke loze (više o vinogradarstvu na Hvaru: Vinogradarstvo otoka Hvara ). Danas znamo da su se takvim uvozima širile razne bolesti i štetnici. Tako je naprimjer i peronospora došla. U to vrijeme u Dalmaciji općenito vlada velika glad, a stanovništvo sve više odlazi u Ameriku.
Preostalo stanovništvo prolazi kroz burno razdoblje 1. i 2. svjetskog rata, te se bave uzgojem lavande i lavandinog ulja. Od 1955. do 1965. stanovništvo se iseljava u okolna mjesta te ostaju samo napuštene kuće. Stanovnici su se zapravo preselili bliže obali.







Danas je Malo Grablje bez ijednog stanovnika, a u Velikom Grablju živi još njih desetak. Mjesto u koje su se iselili stanovnici Malog Grablja se zove Milna i reklo bi se da je razvijeno turističko naselje. Iako je Malo Grablje godinama bilo zaboravljeno danas je sve više turista koji uživaju u povijesti ovog napuštenog mjesta. U takvom okruženju se turisti mogu u potpunosti "isključiti" i uz zvuk zrikavaca uživati u prirodi. Kao što sam na početku napisao, jedina naznaka života je konoba Stari komin koju se netko sjetio otvoriti. Nadam se da se neće broj takvih objekata povećati jer Hvaru treba ovakvo mjesto takvo kakvo je. Jedino ako će ljudi opet tamo početi živjeti, može Po onome što vidim, svakako mjesto za posjetiti. Nažalost, imam osjećaj da će sve to vjerojatno uništiti ljudi i turizam. Nadajmo se da će se to koliko toliko očuvati.





Izvori: 1. https://www.otoci.eu/malo-grablje-cudesna-ljepota-zaboravljenih-mjesta-na-hvaru/
2. https://www.index.hr/magazin/clanak/foto-fascinantne-snimke-napusteno-dalmatinsko-selo-nocu-izgleda-kao-kulisa-bajke/994250.aspx
3. https://www.agroklub.com/hortikultura/sto-ocekivati-od-endema-dalmatinski-buhac/23788/
4. https://www.agroportal.hr/vinogradarstvo/21409
5. https://morski.hr/2018/12/01/u-19-stoljecu-u-dalmaciji-je-90-posto-stanovnistva-zivjelo-od-vinove-loze/
6. https://core.ac.uk/download/pdf/33264337.pdf
7. https://www.visit-hvar.com/destinations/velograblje/malograblje

petak, 26.03.2021.

Crni Potok

Ako kojim slučajem idete guglati Crni Potok morati ćete dobro pripaziti što točno tražite jer taj naziv nose mjesto pored Topuskog, šuma u blizini Našica u kojoj se nalazi spomenik za žrtve Drugog svjetskog rata i bivše selo koje se nalazi sjeverno od Slavonskog Broda u šumovitom dijelu gore Dilj. Nije teško pogoditi da ću pisati o ovom zadnjem. Za razliku od svih prošlih mjesta o kojima sam pisao, u Crnom Potoku ipak živi jedna obitelj koja se bavi uzgojem svinja. Službeno, prema zadnja dva popisa stanovništva tamo ne živi nitko, ali eto; netko se ipak u međuvremenu odlučio na takav način života.

Vjeruje se kako je selo naseljeno dolaskom Turaka, a prvi put se u dokumentima spominje davne 1687. kada su tamo živjele 3 obitelji. Legenda kaže kako je selo dobilo ime po vinogradima. Pričalo se da su u davna vremena iznad sela postojali vinogradi koji su bili brojni i rodni toliko da je za vrijeme obilnih kiša, od zdrobljenih bobica kroz selo tekao "crni potok". Popis stanovništa pokazuje da Drugi svjetski rat nije značajnije utjecao na broj stanovnika. Vidljivo je kako je nakon rata situacija bila donekle dobra, ali već nakon 10-15 godina dolazi do pada broja vjerojatno jer su stanovnici odlazili živjeti u Slavonski Brod. Sam Crni Potok nalazi se u dijelu Dilja koji je dosta udaljen od "civilizacije" i na otprilike 400 metara nadmorske visine. Nije samo blizina Slavonskog Broda utjecala na stanovništo. Smatra se da je "početak kraja" bio potres koji je pogodio Slavonski Brod 13.4.1964. godine. Epicentar je bio samo nekoliko kilometara od Crnog Potoka, a jačina potresa iznosila je 5,6 stupnjeva po Richteru (više o tome: Potres u Sl. Brodu 1964. i Potres u Sl. Brodu 2. članak).



Nažalost, u zadnje vrijeme smo se svi upoznali sa potresima pa znamo koliko je zapravo jako 5,6 stupnjeva. Ljudi se iz sela nisu iselili toliko zbog same štete koja se dogodila nego zbog toga što je vlast "digla" ruke od njih. Isplativije im je bilo stanovnicima podijeliti zemlju u okolnim mjestima nego izgraditi ceste, dovoditi struju u selo, pomoći više u obnovi itd. Sam položaj sela usred Dilja samo je još više utjecao na takvu odluku. Možda da nije bilo potresa i da određen iznos sredstava nije išao u obnovu i izgradnju nakon njega; možda bi bilo više novca za Crni Potok. Ali, bilo je kako je bilo i teško je sada reći što bi bilo da se nije dogodio potres. Ono što sam uspio pročitati je to da osim spomenute obitelji koja uzgaja svinje u selu postoji stara crkva Male Gospe i ostatci kuća.



Put prema selu navodno nije nešto pretjerano težak ako ste u formi i ako volite hodati. Uz pomoć Googlea uspio sam locirati farmu od gore spomenute obitelji, ali mi je za oko zapelo neko jezero u blizini. Uglavnom, to je umjetno jezero Ljeskove vode i služi ribičima za pecanje, ali i za druženje. Preko slika mi baš super izgleda. Ovako, za neki izlet stvarno dušu dalo. Nakon planinarenja i hodanja malo uživati uz jezero. Nije loša ideja. I nije reklama.










Izvori: 1. https://blog.dnevnik.hr/broco/2008/02/1624219342/skitnje-crni-potok.html?page=blog&id=1624219342&subpage=0&subdomain=broco
2. http://www.glas-slavonije.hr/214959/1/Sela-nestala-zbog-odlaska-mladih-vojnog-poligona-jezera-i-kombinata
3. https://sib.net.hr/sibplus/skidamo-prasinu/3668327/posljednji-jaci-potres-u-slavoniji-bio-je-1964-steta-17-milijardi-dinara/
4. https://www.tzbpz.hr/hr/turisticke-atrakcije/izletista/ljeskove-vode2.html
5. https://hr.wikipedia.org/wiki/Crni_Potok_(Podcrkavlje)
6. https://www.dzs.hr/hrv/dbhomepages/naselja%20i%20stanovnistvo%20republike%20hrvatske/naselja%20i%20stanovnistvo%20republike%20hrvatske.htm

petak, 12.03.2021.

Veliko i Malo Nabrđe - današnji vojni poligon Gašinci

Do sada smo imali selo Grđevicu koje je nestalo zbog rata, rudarsko naselje Ugljenik koje je nestalo zbog zatvaranja rudnika odnosno, opadanja interesa za ugljenom pa sam nešto napisao o Kruščici koja je bila iseljena zbog stvaranja umjetnog jezera i izgradnje hidroelektrane. Istu sudbinu kao i Kruščica doživio je kineski Shi Cheng kojeg sam dosta "siromašno" zadnjeg opisao. Ovih dana teme vezane uz vojsku su dosta prisutne u našim medijima pa sam nekako krajičkom oka vidio informaciju kako je današnji vojni poligon Gašinci (nekad objekt JNA) izgrađen u blizini bivših sela Veliko i Malo Nabrđe. Sela su tada prisilno iseljena.
Guglajući o ova dva sela osjećaj je totalno drugačiji. Naime, Veliko Nabrđe je bilo većinski srpsko, a Malo Nabrđe hrvatsko selo. Ne moram previše pisati kako se o stvarima u Drugom svjetskom ratu više pisalo. Zbog toga i ova priča neće biti preduga jer nemam namjeru ulaziti u priče o ustašama, partizanima i ostalima. Pa evo, malo osnovnih informacija kojih i nema baš puno jer se piše samo o onome o čemu ne želim.

Veliko Nabrđe se prvi puta spominje u pisanim dokumentima iz 1422.godine kao Naburgia, 1428. ima naziv Naborgya, a 1474. godine naziv Nabergye. Postoji i podatak kako je tada (1432.), Naborgya bila "sjelo kotara". To bi valjda značilo da su bili središte, a pripadala su im sela: Brežnica, Blažinci i Kamenica. Za vrijeme Osmanlija selo se ne spominje, ali se spominje Đakovo. Turci su ga nazivali Jakova i bio je pokrajina. Doselio se velik broj Muslimana pa je Đakovo 1680. godine imalo oko 5.000 stanovnika. U gradu su uglavnom rušili postojeće objekte i izgrađivali nove. Izgradili su naravno, i džamiju. Nakon poraza u Slavoniji Turci se povlače i iz Đakova, ostavivši grad pust i spaljen. Podaci iz 1688. pokazuju da je tada u Đakovu bilo samo 13 naseljenih kuća. Prema prvom podatku o broju stanovnika 1857. Veliko Nabrđe imalo je 578 stanovnika. Broj je stalno rastao, a najveći je bio prije Drugog svjetskog rata ( 1931. - 920, neposredno prije samog rata - 1140). U utorak, 11.kolovoza 1942. seoski dobošar (to bi bio onaj koji raznosi vijesti) Krsta Savić obilazio je selo i čitao naredbu hrvatskih vlasti da svi mještani napuste svoje kuće, ponesu hranu za sedam dana i dotjeraju svu stoku i zaprege na sabirno mjesto. Muškarci su odvojeni od žena i djece i potom zasebnim stočnim vagonima odveženi u Jasenovac, a žene i djeca u logor Stara Gradiška. Iako je selo 1961. imalo 456 stanovnika, iseljeno je, a tadašnja vojska je u blizini izgradila vojni poligon. Država je ljudima isplatila nepoznat iznos odštete.

Popis stanovništva, Veliko Nabrđe

O Malom Nabrđu ima relativno malo podataka. Dobro, nisam ja baš niti tražio puno, budimo realni. Prema onome što sam pročitao pretpostavljam da je bilo hrvatsko selo. Iz podataka o broju stanovnika, a i po samom imenu vidimo da je bilo nešto manje od Velikog Nabrđa (znaaam, no shit Sherlock). Za razliku od Velikog Nabrđa, Malo Nabrđe je puno manje stradalo za vrijeme Drugog svjetskog rata. To je zbog toga što je u Malom Nabrđu živjelo hrvatsko stanovništvo. Zanimljivo, prilikom odlaska stanovništva tamošnju crkvu Srca Isusova u Malom Nabrđu srušili su tada sami vjernici, te građu prevezli u drugu podružnicu župe Levanjska Varoš (slično kao i u slučaju Kruščice o kojoj sam već pisao).

Popis stanovništva, Malo Nabrđe

Uz Malo Nabrđe vezana je i jedna ljubavna priča gradišćanskih Hrvata koju prenosim onakvu kakva je:

"Naime su se u ono vrime ljudi iz zapadne Ugarske masovno iseljavali. To nisu bili samo Hrvati, nego i Ugri i Nimci. Iseljeniki su prošli u Slavoniju u Hrvatskoj, jer onde je bilo djela i dostali su besplatno zemljišće. „Onde su zrušili velike loze i luge, a zato su dostali zemlju“
U Slavoniji su se upoznali i zaljubili dva mladi Gradišćanski Hrvati. On - Antun - je bio sin familije iz Petrovoga Sela, a ona je bila Ana Janiš iz Pinkovca. Mladi par se je zaručio i živio u selu blizu Đakova, tomu je bilo ime Malo Nabrđe. „Tote su živili do konca žitka“

Što se vojnog poligona tiče, napisao sam već da je gradnja počela 1962. Hrvatska je vojska rabila poligon većim dijelom Domovinskog rata, točnije, od 19. rujna 1991., kad je oslobođen od JNA. Do 1995. bio je jedini poligon na kojemu je HV mogao raditi veća uvježbavanja gađanja, a služio je i kao središte za smještaj prognanika, većinom iz BiH. Poligon danas služi za obuku pojedinaca i manjih skupina.


Izvori: 1. http://www.glas-slavonije.hr/175935/4/Djakovo-je-u-Sulejmanovo-vrijeme-bilo-Jakova---turska-pokrajina
2. https://hr.wikipedia.org/wiki/Veliko_Nabr%C4%91e
3. https://hr.wikipedia.org/wiki/Malo_Nabr%C4%91e
4. https://ika.hkm.hr/novosti/nakon-35-godina-crkveni-god-u-malom-nabrdu/
5. https://hr.wikipedia.org/wiki/Vojni_poligon_Ga%C5%A1inci
6. https://volksgruppen.orf.at/v2/hrvati/stories/2652747/

ponedjeljak, 15.02.2021.

Shi Cheng

Izgubljeni grad Shi Cheng, nevjerojatno očuvan, nalazi se u vodama Kine. Grad je potopljen između 26 i 40 metara jezera Qiandao. Shi Cheng je potonuo kada je 1959. godine dovršena brana s hidroelektranom, stvarajući ogromno umjetno jezero s tisuću otočića.

petak, 25.12.2020.

Umjetno jezero Kruščica - bivše selo

Listam današnji Jutarnji (dobro, lažem. Skrolam) i naletim na veliki naslov koji kaže: "Zadnji Božić u Kosinju: sela, crkve, školu i groblja potopit će jezero, ljudi će morati odseliti". Općenito, svi više manje znamo uzroke nestajanja sela, ali nekako mi sami naslov nije baš najjasniji jer onako, to bi se moglo spriječiti jel. Nisam iz tog kraja, ali sam čuo za česte poplave koje se tamo događaju. Čitam o vjerojatnoj propasti sela Kosinj koje bi trebalo biti poplavljeno. O njemu će možda za par godina pisati netko kao ja. Također, piše da ovo zapravo nije nešto što stanovnici nisu očekivali jer se to već u prošlosti dogodilo i da su neka sela već iseljana i namjerno poplavljena. Broj stanovnika Kosinja sve je manji, a može se reći kako selo umire bez obzira na moguće plavljenje jer zbog raznih ekonomskih razloga, ali i neizvjesnosti oko izgradnje hidroelektrane ljudi odlaze. Sasvim dovoljno da se upali lampica, ali i laptop, te da se baci u malo istraživanja. Zanimljivo, taman u trenutku kada se upalila lampica iz slušalica je treštala od Borisa Novkovića Tamara (ne, ne postoji nikakva Tamara trenutno u životu) i ono njegovo: "da me barem nešto udari...". Spominjem to jer volim takve priče i čim takvo nešto vidim ostavljam sve i idem proučavati. Kao da me nešto udari. Istina, nisam baš nešto posebno niti radio, ali ok (jeo kolače, velika žrtva).

Kruščica je nekoć bila veliko selo kroz koje je protjecala rijeka Lika. U selu je živjelo oko 60 obitelji koje su se bavile poljoprivredom. Kruščicu su krasile mnoge kamene i drvene kuće, imala je groblje i školu. U središtu sela nalazila se crkva posvećena zaštitniku Kruščice, svetom Iliji. Dan svetog Ilije slavio se 20.srpnja. Tada bi se narod okupio u središtu sela te se plesalo, pjevalo i družilo. Početkom šezdesetih godina sve obitelji su dobile odštetu i započelo je iseljavanje. Najveća isplaćena svota bila je 14 milijuna dinara. Stanovnici su za ove planove znali duži niz godina (još od 1912.), isto kao što danas to znaju i stanovnici Kosinja. Nakon što su stanovnici napustili svoje domove, Kruščicu je 1965. godine prekrilo 80 milijuna kubika vode. Jezero je izgrađeno zbog hidroelektrane Sklope. Većina stanovnika Kruščice preselila je u Zagreb, a samo desetak obitelji je odlučilo ostati u obližnjim mjestima. Kako bi sačuvali barem dio tradicije svog sela premješteni su oltar sv. Ilije i ostaci predaka na druge lokacije. Ostaci pokojnika su položeni u zajedničku grobnicu, a kod Vaganca (2011. godine - 30 stanovnika, nalazi se nekoliko kilometara od jezera) im je podignut spomenik. Oltar iz crkve sv. Ilije je premješten u crkvu sv. Ivana Krstitelja u Aleksinici (2011. - 169 stanovnika).



Danas, umjetno jezero pruža mir i zadovoljstvo onima koji ga posjete. Svakih 10 do 15 godina jezero se prazni, a to je prilika za mnoge da vide ostatke ovog sela. Definitivno, nešto što bi trebalo posjetiti u budućnosti. Pošto imam u planu odlazak u Gorski kotar moglo bi se i do Like produžiti Kad tad


Izvori: 1. https://ezadar.net.hr/dogadaji/2419231/u-lici-izronili-ostaci-kruscice/
2. https://likaclub.eu/tjedan-perusica-sto-se-nalazi-dnu-jezera-kruscica/
3. https://www.jutarnji.hr/vijesti/hrvatska/zadnji-bozic-u-kosinju-sela-crkve-skolu-i-groblja-potopit-ce-jezero-ljudi-ce-morati-odseliti-15018632

četvrtak, 17.12.2020.

Rudarsko naselje Ugljenik

Nakon sela Grđevice, htio sam pisati o bivšim rudnicima na prostoru Bilogore, ali je to jako široka tema koja zaslužuje malo više proučavanja. Stoga sam odlučio istražiti još jedno bivše selo - Ugljenik. Kao što samo ime govori, radi se o selu koje se nalazilo u blizini rudnika ugljenom i u kojemu su živjeli zaposlenici rudnika. U zadnje vrijeme dosta proučavam život ljudi u prirodi, planinama i šumama. Vjerojatno zato što bi i sam jednoga dana htio imati neku osamljenu drvenu kućicu negdje usred ničega. Nekadašnje rudarsko naselje Ugljenik nalazilo se 5 kilometara od Male Črešnjevice i 10 kilometara u planini, dalje od Velike Črešnjevice. Jedna od boljih posljedica opsesije sa okakvim stvarima je što čuješ za razna sela za koja nikad ne bi čuo. Tako i za Malu i Veliku Črešnjevicu. To su mjesta koja se nalaze na oko 20 kilometara od mog rodnog grada Virovitice. Ugljenik se još nazivao i Stara i Nova Kolona jer je naselje bilo rasuto na više mjesta oko rudarskih okana. Djeca rudara pješačila su rudarskim stazama po nekoliko kilometara iz Nove Kolone u pučku školu u Staroj Koloni. Kuće su bile zidane, a uz njih su bile i staje za smještaj konja. Konji su služili za dovoz drva iz okolnih šuma koje se onda koristilo u razne svrhe (npr. za podgrađivanje hodnika u rudniku - poveznica sa iskorištavanjem šuma). Prijevoz iz rudarskih jama odvijao se tako da su ugljen izvlačili najprije u drvenim vagonetima (da, vagonet Za više informacija guglati, ali to je onaj mali vagončić) jaki izvježbani konji. Kasnije, dolaskom struje, željezne vagonete pune ugljena iz okana izvlačili su na površinu pomoću čeličnih vitala. Uglavnom, pruga je išla od rudnika do Pitomače. Najveću ekspanziju rudnik je, prema Dragutinu Feletaru (Podravski zbornik, godina 1988., strane 291-296), zabilježio 1925. godine. Te godine iskopano je 25,7 tisuća tona lignita, a bilo je zaposleno 310 radnika. Najveći iskop bio je 1933. godine, s 31,9 tisuća tona i s prosječno 248 zaposlenika. Rudnik je pripadao u opremljenije u sjevernoj Hrvatskoj.

Lavoslav Singer bio je upravitelj rudnika. Raspolagao je s dosta suvremene mehanizacije te je izgradio vlastitu energanu za vuču ugljena i crpljenje vode iz rudnika i separaciju u Pitomači. Za smještaj zaposlenika bile su izgrađene dvije kolonije. Stara se sastojala od 10 zgrada sa 45 stanova, a Nova od 4 zgrade i 16 stanova. 1930. vođen je štrajk tristotinjak radnika zbog otpuštanja njih 30. Štrajk je ugasila policija, a neki rudari su uhićeni i protiv njih se vodio postupak. Posao je bio izuzetno težak, a radilo se i do 10 sati dnevno. Oni koji su se pobunili bili su otpušteni. Tek 1938. radnici dobivaju povišicu 7 - 12%. Općenito, prava radnika su bila mala te su oscilirala iz godine u godinu. Nakon Drugog svjetskog rata opao je interes za ugljenom, a nafta i zemni plin su postali bitniji resursi. Sve je to dovelo do zatvaranja rudnika 1969. godine. Mnogo je ljudi ostalo bez posla, a sudbina naselja postala je više manje jasna. Većina stanovnika je otišla, dok je manji dio ostao u Maloj i Velikoj Črešnjevici. Iako se još 1985. pisalo o ponovnom otvorenju rudnika do toga nikada nije došlo.


U ovo doba Korone, posebna zahvala Google-u koji mi je omogućio mirno lutanje Črešnjevicama, a da se nisam maknuo iz svoje sobe




Izvori: 1. Mira KOLAR DIMITRIJEVIĆ - Prijeratno podravsko rudarstvo (Rudnici ugljena na području koprivničke i đurđevačke Podravine do drugog svjetskog rata)
2. http://www.glas.hr/336371/11/Nestali-bez-traga-Slavonski-rudnici-i-rudari-zaboravljeni-u-proslosti
3. DRAGUTIN FELETAR: POVIJESNI RAZVOJ I SUVREMENO ZNAČENJE VAĐENJA UGLJENA NA PODRAVSKOJ BILOGORI; 1986.

<	ožujak, 2022
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30	31

Ožujak 2022 (4)
Svibanj 2021 (1)
Ožujak 2021 (2)
Veljača 2021 (1)
Prosinac 2020 (3)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv