 Progovorio je crni telefon u kutu sobe. Podigla je slušalicu. -Što radiš? -Sanjam se -Opiši mi kako se sanjaš? U parku nema nikog. Jesen je. Sanjam da sam prekrivena lišćem, da mirišem na stabla i kišu. Zemlja je vlažna. A da netko i naiđe, tim čudnim putem, nikad pomislio nebi da je ispod te male hrpe lišća šutljiva djevojčica. Tiha. Samo joj oči vire. U lišću. Iz lišća. Kroz lišće. Odjednom čujem korake. To je moj dječak. Ovo je naša igra. Sad me mora pronaći. I traži me. Osjećam ga. Ptice šute u golim krošnjama. Promatraju našu igru. Mogu čuti kako šuška lišće pod njegovim nogama. Blizu je. Zaustavljam disanje. On prolazi dalje. Odlazi. Puštam ga. Gotovo. Budim se u još jedan san. -Zašto mu nisi dala neki znak? -Postoji pravilo u uspavanim igrama. Mora me osjetiti. Možda bi me našao da nije otvarao oči. Tužna sam. Sad je sve bijelo. Nema ničeg. I...sve...nekako...ništa... -Želiš li mi još nešto reći? -Ne, pretužna sam. Želim plakati. Dok se soba ne napuni vodom do vrha. -A onda? -A onda ću se pretvoriti u ribu. Ne svojom voljom. -Znam. Žao mi je... ali sad te moram ostaviti samu. -Ja sam uvijek sama. -Uzmi tablete. Samo dvije. Budi dobra. -Misliš da ću se jednom probuditi? -Siguran sam da hoćeš. Ne zaboravi spustiti slušalicu. Nazvat ću te opet. Spustila je slušalicu i uzela dvije tablete protiv svijeta. |