* Yuriko Dagger *

Ništa nova. Srce iza toplih rebara.
Svijet je tijesno mjesto, iako šuma izgleda velika teško je pronaći stablo.
Yuriko se sprema na put. Na put mira, to je ono kad je oko tebe strašni usud a ti stojiš miran i u stanju si pomoći sebi i drugima. U stanju si pronaći stablo. I jesen za početak.

Nemoguće je opisati kako je izgledao taj dan
kada se mala Yuriko prvi put zapitala da li je stvarna,
i da li je stvaran svijet oko nje dok uranja ruke u zidove i
razmazuje nebo na slatke oblake.
Ipak… taj dan postoji, da li se već dogodio ili tek treba doći
teško je reći.
Jedino što mi sada pada na pamet,
a stvari zbilja padaju na pamet, kao malene rakete
iz beskrajnog svemira ruše se prema našim glavama,
dovoljno je samo da stavimo svoju kapicu čudesnosti i beskonačnih mogućnosti
i bude svjetlo. Bez ozljeda.
I bude ogledalo. I bude stol. I bude maslac i nož.
I bude fotografija. I bude slika. I budu ruke i tipkovnica.
I bude Yuriko Dagger.
I kako bude tako zatim i ne bude.

Zapisuje:

Dok šivam rukave svog karaktera
Suhim iglama za obranu od očaja
Na balkonu čujem ptice
Tjeram ih da vrište
Da poplaše mi stvarnost
Koja mi je sada najmanje potrebna

Neke čarolije nosimo zauvijek.
One padnu na nas dok još plutamo u trbuhu majke i milujemo joj srce.
- Mama, milujem ti srce. Iako još ne znam govoriti.
Neke čarolije ostanu zauvijek upisane u nama.
To su tajni zapisi u kostima, sitna prašina nevidljiva,
nedjeljiva od života.
Rukama ručaj, očima očaraj, sanjaj da si san.

Pustite čarobnjaka na miru.
Neka vas ne bude briga kako i zašto.
Pustite čarobnjaka na miru, jer sve će se pokvariti i pasti u bezdan.

"Stvorih u sebi nekoliko ličnosti. Neprestano stvaram ličnosti. Svaka moja tlapnja, netom izmaštana, utjelovljuje se i smješta u neku drugu osobu, koja je dalje sanja umjesto mene".

U drugom snu ptice razvukoše široko platno preko neba.
Za godinu dana, mekim kistom, zadavala mu točkice, kao udarce.
I vidje sliku, jasnu i veliku, a od točke do točke vječnost cijela.

"Mladima bi glavni predmet učenja morao biti taj da nauče podnositi samoću: ona je naime izvor sreće i duševnog mira."

Arthur Schopenhauer

Sve stvari padaju u atome, urušava se ormar i zid,
i susjedi za stolom urušavaju se.
Nije to ništa strašno. Događalo se. Od svega ostala je samo crta po kojoj hoda - mala Yuriko - u nadi da ne postoji beskonačno, i da će jednom stići na cilj.
Pretrpanim očima zagrabila je sliku svojih ruku za kraj. Da se jednom, ako dogodi se, opet prepozna.

Kiša pada po zemlji.
Godišnja doba su zauvijek izgubljena, gospodar je kupio mačka u vreći.
Yuriko sjedi uz prozor i pije mlijeko.
Uskoro, ako bude sreće u velikim postocima, otići će i prvi put vidjeti ocean.

Bog je mahnuo svojom velikom rukom.
Idite na sjever! – zapovijedio je.
Moj dječak i ja prestrašeno smo gledali u svjetinu koja odlazi.
Odlučili smo ostati.

Tiho!
Hipnotizirali su nebo.
Najbolje da odmah odeš kući
i ubiješ roditelje!

Sakrila se od svega u malu rupicu na zidu.
Tamo gdje je nekoć srebren čavlić držao crno - bijelu sliku onesvještenog klauna.
Sad se vodi kao nestala, već osamnaest dana.
U njenu sobu uselili su neki novi ljudi. Gomile njihovih stvari sad traže svoje mjesto. Oni slažu svoj jadni život u njene police. Guraju i premještaju.
Navlače ostatke minulih dana, trpaju u ladice, trpaju u ormare, u ruke, u oči i želudac. Žena je donijela čekić i zakucala novi čavao u malu rupicu na zidu. Zakucala ga ravno u sićušno tijelo male Yuriko. Onda je objesila sliku nekog debelog čovjeka, toliko debelog da se izljevao iz slike i curio niz zid. Ja sam ih gledala iz ogledala. Ujutro se nitko od nas nije probudio.

Srpanjska

Kad umrla je ljubav
Postali smo sićušni kao bube
Nježno kopali prstima u sitne oči jedno drugom
Treće nikad nije stiglo
Kad umrla je ljubav
Nikog nije bilo na sahrani
I ni jednu lijepu riječ da netko reče
U trubu da netko zasvira tužno
Ništa
Kad umrla je ljubav
Iskopali smo si oči
Pažljivo i nježno
Da ne vidimo kako sjedimo
Svatko na svojoj strani
Kreveta i svijeta
Ucviljene i slijepe sićušne bube

Soba. Stol i stolica.
Na stolu je pisaći stroj Hammond, model 12, dva lista bijelog papira i lampa. Ne znam kako sam ovdje dospio ali mi je naređeno da napišem sve čega se sjećam od zadnjeg buđenja. Nisam imao izbora, počeo sam kucati.

Stupio sam prvo lijevom nogom na prašnjav parket, pokupio onoliko prašine koliko mi zauzimaju stopala. Otišao sam pod tuš. Temeljito sam se oprao. Ovo je trebao biti sasvim običan dan. Pojeo sam komad kruha s maslacem i komad tvrdog sira. Popio sam čašu vode. Naizgled običan dan. Baš kad sam htio zapaliti prvu cigaretu čuo sam zvono na vratima. Polugol, otvorio sam. Čovjek, nižeg rasta, proćelav i bljedunjavog lica upitao me za zdravlje.
Nasmijao sam se kao onda kad mi je čovjek u vlaku pričao vic o Muji i švedskom stolu.

-Molim vas, ustanite se, ovo je švedski stol.
-Ustat ću se ja kad dođu Šveđani.

Čovjek je reagirao na moj smijeh tako što je pobjegao niz stepenište. Mislio sam viknuti nešto za njim ali u tom trenutku se nisam mogao dosjetiti ničeg pametnog pa nisam viknuo ništa.
Zatvorio sam vrata i zabio cigaretu među usne. Jedva sam pronašao šibice. Kresnuo sam nekoliko puta prije nego što sam uspio zapaliti jedno obično drvce.
Prišao sam prozoru i otpuhivao kolute dima u dvorište. Razvio sam zadivljujuću tehniku otpuhivanja. Pokušao sam i s nekim drugim znakovima, htio sam otpuhnuti slovo I, pa slovo A, ali nije išlo, bar ne danas. Razmišljao sam o onom bljedunjavom čovjeku, usne su mi se iskrivile u polusmješak. Možda je zvonio na sva vrata, danas je nedjelja, možda je pobjegao iz obližnje žute kuće. Ne znam. Odlučio sam da ne razmišljam više o njemu.
Po svom starom i dobrom običaju, natočio sam si lozovaču u čajnu šalicu. Pio sam polako. Najednom sam počeo kašljati, gušiti se u produktima vlastitog kašlja. Krv mi je šiknula prvo na nos a onda i na usta. Pao sam na pod. Trzao sam udovima kao kakva životinja na klanju, pokušao sam dopuzati do telefona. Hodnik, u kojem je bio telefon, činio se daleko kao vlastito mi rođenje, a opet tako blizu kao vlastita mi smrt.
Posklizavao sam na vlastitu krv, osjećao sam se kao zmija u blatu. Htio sam zvati u pomoć ali mi je glas ostao negdje u meni, zavezan za nekakav sićušni brod koji ga je vukao u nezamislive dubine vlastitog mi bića. Izdahnuo sam život iz sebe. Vidio sam ga kako kao kolut dima, kao kakav disk, u kojem su upisane sve informacije o mom životu odlazi kroz prozor. Ta scena trajala je osamnaest sati, sve dok mi netko nije zatvorio oči. Mrak.
A onda je neko dijete, u crnom odjelu sa kravatom žarko crvene boje koja se vukla po podu, istrgnulo papir iz stroja i odmarširalo van.

A onda se oglasio stari sat na zidu.
Dobrodošli u sutra...


-A ti...ti imaš roditelje?
-Pa...zapravo i ne, ja sam izmišljeno dijete.
Iz starog kovčega vadi sedam fotografija.
Prilazi dječaku i daje mu ih.
-Evo, ovo je moja obitelj.
Posudila sam je od svijeta. Na neko vrijeme.
-Ali...sve su iste, zašto ih imaš sedam?
Dječak okrene fotografije u sunce na prozoru.
-Ništa ne razumijem. Sve su iste.
-Sve osim jedne.
Dječak je složio fotografije na stol
u obliku slova H,
onda je promatrao... a da nije ni trepnuo,
ni dahom dahnuo...odjednom, učini mu se
kao da... pomaknulo se nešto na jednoj od fotografija.
-Našao sam, evo...ova je živa.
-Tiho! Reći ću joj da ti mahne.
-Tko?
-Pssssssst...
Približila je fotografiju licu i promrsila nekoliko riječi.
A tamo sa slike mahnula je ruka djevojčice
i oči joj trepnule u tišinu.
-Yuriko? Ti si i tamo i ovdje?
-Da, svaka od fotografija vrijedi deset godina.
-Neobično, mislim da razumijem... to je tvoja prva obitelj?
-Ne, ovo je već peta. Dragi su i dobri pa sam uzela sedamdeset godina.
-A oni...oni misle da si njihova?
-Oni znaju da sam njihova...ali o tome ću ti pričati poslije.
Skoro će osam, moram nahraniti ptice.
-Tko zna...možda ni ja nisam moj od mojih...pomisli dječak za sebe.

Djevojčica od drveta ne dođe hodajući
sjedila je odjednom tamo na opekama
staro cvijeće mora pokri njenu glavu
njezin je pogled imao nešto od tuge korijenja
Gledala je otamo naše živote otvorene
postojanje i kretanje i kruženje zemljom
i dan koji skida boju svojih postepenih latica
bdjela je, ne videći nas, djevojčica od drveta
Djevojčica okrunjena drevnim valovima
gledala je otamo svojim razbitim očima
znala je da živimo u nekoj dalekoj mreži
vremena i vode
valova
zvuka i kiše
ne znajući živimo li, ili smo iz njenih snova.
To je priča o djevojčici od drveta.

a onda je zatvorila knjigu
kao kad jednostavno zatvoriš knjigu.
Osjetila je kako se golem kamen u njoj kotrlja
mogla bi pasti van sebe
svaki čas.

Mora da je na vratima
zagledana u oblak koji brzo prolazi.
Divlja ptica na crijepu krova ispustit će krik;
i drščući, ona će konačno reći: " Isuse, što je hladno!"

Zapisuje:

U mom krevetu leže potrgani dani

noćne ptice mi se zabijaju u oči

željeti i moći
nikad nije bilo isto

a onda je čitala:

Mormy ga je netremice gledao u oči,
na onaj svoj način koji nikome ne oprašta,
jer nitko nije imao takve oči - tako lijepe -
i nitko te nikada nije netremice gledao
na taj način kao što te on gledao.
I šutio je.
To je takoreći bio korolar toga jedinstvenog pogleda:
šutio je.
Uvijek. Otkako je stigao u Quinnipak rekao je možda
stotinjak riječi.
Promatrao je, kretao se metodičnom sporošću i šutio je.
Imao je jedanaest godina,
ali nosio ih je na posve osebujan način, posve njegov.
Činilo se da živi u svojem osobnom akvariju,
u kojem riječi ne postoje,
a vrijeme je krunica što se strpljivo i brižno niže.
Nešto je u Mormyjevoj glavi bilo komplicirano.
Možda bolesno.
Nitko nije znao, nitko nije mogao znati.

Dugo je zamišljala Mormya...i sebe... u svom osobnom akvariju,
u kojem riječi ne postoje.

Postoji to mjesto gdje igraju se gluhonijema djeca.
Tiha kao vjeverice, rekao je jednom dječak.
Tamo možeš čuti kako češljaju se lutke,
kako padaju lopte
i kako drvene bojice škripe u papir.
Tamo možeš čuti kako vrte se kotači plastičnih autića,
kako dodiruju se baloni u zraku
i kako podiže se dvorac od kockica drvenih.
Postoji to mjesto
gdje igraju se tihe vjeverice.