Six sense

petak, 01.11.2019.




Neću danas ići na groblje.
Nisam ni jučer.
Sutra ću, možda.

Nisam za odlazak, i zašto bih onda tamo opterećivala nekoga brigom o meni. Treba misliti i na žive.
Doduše, ti moji moći/nemoći izgovori nisu uvijek potpuno točni. Ponekad ih malo slažem, ponekad uvećam/umanjim... prilagodim...
Ne dam im na volju; to je valjda nekakvo moje pravo koje onda (is)koristim onako kako meni odgovara.
Osim kada su potpuni autoritet, tada nemam što razmišljati.

Zapalit ću... palim, svijeću, mada... i nije to nekakav komrpomis, ako bi se on tražio. Svijeće ionako skoro svakodnevno palim godinama, ponekad desetke odjednom... ne bi me se posramila niti jedna omanja crkvica s grobljem uz...
Puno svijeća palim, puno mrtvih znam... znala sam ih, žive.
Čudi me kako već do sada nisam izazvala nikakav požar. Čak sam i spriječila nekoliko, onih koje nisam ja izazvala.

Još jedan od razloga zašto neću danas ići je taj što ne volim puna groblja. Draža su mi prazna.
Prethodnih nekoliko godina sam odlazila u ovo vrijeme, prije toga nisam nikada. Nisu ni ove posljednje bile nikakvo obećanje. S takvim nečim se kod mene teško može računati
A mrtvi su i tako uvijek tu, i svih ih se sjetim... i starih i mladih. Ovih potonjih najčešće.
I dobrih i loših... iako za ove druge ne znam često što bih mislila, ali tu su.
Sjetim ih se.

I zato sada, kad sam raščistila tu nedoumicu oko odlaska, kuham kavu koju namjeravam s mirom popiti.
Iz ruku mi ispadaju šalica i tanjurić. S treskom. Od finog su, češkog, tankog porculana, jako stari. I njihova posljednja vlasnica je već godinama mrtva.
Spuštam pogled očekujući krš i lom, a one netaknute.
Čini se kako ni one nemaju ništa protiv... još jednom se sjetim prethodne vlasnice...

Zapalit ću još jednu svijeću, a na groblje ću vjerojatno sutra.
Možda.

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.