Moratorij na... život

ponedjeljak, 12.07.2021.






Ovih dana rješavamo nešto oko uređenja grobova. Svi okolni već imaju velebne spomenike, samo mama još uvijek počiva ispod jednostavnog križa i nekoliko grmova sasušenog cvijeća... ma koliko se moja sestra trudila oko njih i uporno sadila nove vrste...
Znam da bi se mama nasmijala, kako je uvijek i znala, i rekla da to ništa nije važno, da ne želi i neka se mi nje samo sjetimo po nečemu lijepom... no, iz praktičnih razloga smo ipak odlučili nešto izmijeniti, pa sam ja morala tražiti majstore, i našla ih... a jutros sam išla i po nekakve potvrde/dozvole.

Pripremila sam se još prije nekoliko dana na moguće natezanja s birokracijom, no to je, na moje veliko iznenađenje, u potpunosti izostalo. Čak što više, svi su prema meni bili jako susretljivi. Zaboravim povremeno... to kako rijetko izlazim pa je moj prozor u svijet ovaj 17-inčni monitor ispred mene, i kako se nekako najviše 'družim' s ljudima s bloga, koji su nerijetko: svadljivi, zavidni, osorni, bahati, drski, vulgarni, podrugljivi... zaboravim da postoji i onaj svijet 's moje strane' gdje me ljudi, ma koliko se rijetko vidjeli, uvijek prepoznaju (iako sam ja mnoge zaboravila...) i srdačno pozdrave. A ako već ne pretjerano susretljivo i srdačno, onda barem pristojno... kako smo oduvijek i bili naučeni.

S pojavim Interneta i Internet-ratnika i svih onih gore spomenutih ružnih osobina koje često dolaze s takvom vrstom ljudi, puno toga se nepovratno promijenilo, i još će se mijenjati... no s vremena na vrijeme dobro dođe jedna ovakva 'injekcija' ljubaznosti, koja će nas podsjetiti što smo to bili, što jesmo i što još uvijek možemo biti.. koja će nas izdići iznad svih naših osobnih poraza.
A nepoštivanje pravila pristojnog ponašanja svakako je jedno od onih većih.

Kako god.. radovi su počeli, a ja sam na povratku svratila u trgovinu po novu šalicu... lijepu, veliku, od teške keramike.
Da jednu... poslije sam nazvala susjedu pa je zamolila da kad bude u blizini neka mi kupi istu, samo u drugoj boji.
- Samo trošiš novac,- čujem mamu kako govori - ništa ne znaš čuvati...

***


Što će iza vas ostati... gradite li 'mauzoleje' po kojima će vas se ljudi sjećati?
Od kakvog su 'materijala'?









Blagoslov

srijeda, 17.02.2021.



na prljavom pločniku
pored kredom iscrtane školice
piše
zna li netko
koliko nepravde stane u maleni dlan
viline kose pun
koliko udaraca mogu iskopati
čvrsto stisnuti rudari
bježanjem
nesasušenih krasta na koljenima









Kazna

subota, 30.01.2021.




na prljavom pločniku
pored kredom iscrtane školice
piše
zna li netko
koliko nepravde stane u maleni dlan
viline kose pun
koliko udaraca mogu iskopati
čvrsto stisnuti rudari
bježanjem
nesasušenih krasta na koljenima






Time for Poetry

srijeda, 20.01.2021.




mostovi me ruše
korakom
trebam ruke
hodnici pužu
me




Who Wants to Live Forever

subota, 08.02.2020.




Umorim se ponekad od vrtnje u krug, od nijemih gledanja u svoje sugovornike dok mi pojašnjavaju, a ponekad čak i viču, da sam ja ta koja ne zna... jer su oni ti koji ne razumiju.
No, nije teško ostati nijem, čak i onda kada si sasvim siguran u svoje znanje, ako su ti sugovornici ljudi koji su možda zaboravili i više toga no što si ti ikada znao.
Jer, nema tu osjećaja nadmoći, zadovoljstva samim sobom zbog uspješnog 'nadigravanja'... nema tu ničega kada je nasuprot tebe tvoj otac koji te, nakon istog tog, i jučer postavljenog pitanja, iznova pita kao se zove onaj predmet na stolu. Pa onda, kada mu strpljivo odgovoriš, na to, ili bilo koje drugo pitanje, on odmah starta sa sumnjičavim - A, ne bi' ja rek'oo... - jer, eto, on za to nikada nije čuo.
I tako to krene...
Ili, kad me mama, koja je od tate puno mlađa, dok joj po kutijicama slažem lijekove za cijeli tjedan, pa joj usput pojašnjavam što je što dok isto pišem i na kutije i na papire, velikim štampanim.. ali već 'ispisanim' , stiliziranim slovima, uvjerava kako ne znam pisati. I da zašto sam išla u školu kad ono jutarnje 'J' pišem naopako.
Osjećaj koji iza takvih rasprava ostane, zove se 'nemoć'. A s tim osjećajem na leđima nije teško pomisliti kako su u pravu svi koji te uče da je život samo jedan, i kako od njega treba ugrabiti sve ono što pruža, a birati samo ono što je za tebe dobro...
Na trenutak samo, a onda odmahnem rukom i nastavim pojašnjavati - Podmetač tata, to je podmetač...

Pa, iako znam da smo još i 'dobri', sve dok se oni 'otimaju', veći problem bi nastao kad bi (se) prestali preispitivati, mene na nekakav bizaran način čak i tješi pomisao kako ja vjerojatno nikada neću ostariti.
Do njihovih godina sasvim sigurno neću doći. No, ta me misao još najmanje uznemirava, pa ponovno odmahnem rukom, skuham kavu, iscijedim limun za limunadu... i nove sjemenke gurnem u zemlju.
To je još jedna od stvari koja me utješi - novi život.









Oznake: dom za stare i nemoćne

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.