Six sense

petak, 01.11.2019.




Neću danas ići na groblje.
Nisam ni jučer.
Sutra ću, možda.

Nisam za odlazak, i zašto bih onda tamo opterećivala nekoga brigom o meni. Treba misliti i na žive.
Doduše, ti moji moći/nemoći izgovori nisu uvijek potpuno točni. Ponekad ih malo slažem, ponekad uvećam/umanjim... prilagodim...
Ne dam im na volju; to je valjda nekakvo moje pravo koje onda (is)koristim onako kako meni odgovara.
Osim kada su potpuni autoritet, tada nemam što razmišljati.

Zapalit ću... palim, svijeću, mada... i nije to nekakav komrpomis, ako bi se on tražio. Svijeće ionako skoro svakodnevno palim godinama, ponekad desetke odjednom... ne bi me se posramila niti jedna omanja crkvica s grobljem uz...
Puno svijeća palim, puno mrtvih znam... znala sam ih, žive.
Čudi me kako već do sada nisam izazvala nikakav požar. Čak sam i spriječila nekoliko, onih koje nisam ja izazvala.

Još jedan od razloga zašto neću danas ići je taj što ne volim puna groblja. Draža su mi prazna.
Prethodnih nekoliko godina sam odlazila u ovo vrijeme, prije toga nisam nikada. Nisu ni ove posljednje bile nikakvo obećanje. S takvim nečim se kod mene teško može računati
A mrtvi su i tako uvijek tu, i svih ih se sjetim... i starih i mladih. Ovih potonjih najčešće.
I dobrih i loših... iako za ove druge ne znam često što bih mislila, ali tu su.
Sjetim ih se.

I zato sada, kad sam raščistila tu nedoumicu oko odlaska, kuham kavu koju namjeravam s mirom popiti.
Iz ruku mi ispadaju šalica i tanjurić. S treskom. Od finog su, češkog, tankog porculana, jako stari. I njihova posljednja vlasnica je već godinama mrtva.
Spuštam pogled očekujući krš i lom, a one netaknute.
Čini se kako ni one nemaju ništa protiv... još jednom se sjetim prethodne vlasnice...

Zapalit ću još jednu svijeću, a na groblje ću vjerojatno sutra.
Možda.

Stari zanati

četvrtak, 31.10.2019.






Nedavno sam spominjala kotlokrpe, sad ću nešto drugo.

Nisu ovo možda teme za ove dane, jednako kao ni trenutačna naslovnica bloga... ali dobro, ni ja ne volim biti 'prigodna' pod prisilom; napravim to ponekad iz obzira i poštovanja prema drugima/nekome, ili samo šutim... ali da, zapravo nikoga ne bi trebalo ni na što prisiljavati, pa tako ni osobu koja uređuje naslovnicu bloga.

E. al'... prisili te ta naslovnica da gledaš u nju, kad si već tu, i da, kad si već tu, o njoj onda i razmišljaš. Pa dok ja gledam onaj kriš-kraš koji je danas naš dragi i vrli Blognjuz odabrao postaviti u Vijesti s bloga, počnem razmišljati o noževima.
Ha... pa ne moramo svi imati iste asocijacije, je li...

Kod nas u kući je bilo raznih, i oštrih i tupih noževa. Oštrili su se uvijek pred svinjokolju, tata bi ih u radionici naoštrio hrpu, što naših što od susjeda, rođaka... koji bi svi gledali da iskoriste to vrijeme velikog naoštravanja, pa bi ih nama donosili. Onda bi svi neko vrijeme bili upozoravani na jako oštre noževe, a djeci bi se takvi branili dirati... da bi se nakon nekog vremena sve ponovno vratilo u normalu. Noževi bi otupjeli i onda bi obavezno, svaki puta kad bi se koristili, netko morao spomenuti tu tupoću. Tek tu i tamo, kad bi bila potreba za nekakvo veće i preciznije rezanje, noževi bi se ponovno naoštravali... u radionici ili na nekakav drugačiji, jednostavniji i brži način.

Nedavno sam trebala narezati nešto carskog mesa za pečenje, onako lijepo na rešetkice, k'o one zatvorske. I krenem ja, a nož tup
i samo trlja i mrcvari tu jadnu kožu. Cvili koža, cvile moje ruke, preslabe su za to, pa mama dovikuje, spominje tupoću i da neka ostavim rezanje i stavim meso takvo peći.
Ma da... reći meni da ostavim nešto što sam tek počela raditi, i nisam pokušala dovršiti ni s polovicom truda, znanja, dovitljivosti... tvrdoglavosti...

Mama to često zna napraviti, nerijetko već nakon nekoliko sekundi početnog neuspjeha, onih smiješnih nekoliko, koje se često čak i podrazumijevaju prije konačnog uspješnog rješavanja problema.
O.K. bude i odustajanja, ali odustajanje sad nije 'kraljica posta', nego neodustajanje do samog kraja i prije svih mogućih isprobanih načina.
I da, ta ista 'kraljica' nije od nekih velikih stvari pred kojima se uplašiš svjestan svoje malenkosti, ništavosti, nemoći, nego od onih sitnih... no, ali od tih sitnih sve i počinje, pa onda, ako ćemo zaključivati kao Kupus, možemo sada zaključiti da su one i najvažnije.
Da... sad sam samu sebe zbunila... vidjet ćemo poslije još s tim krunama i lentama...

Dakle, nije moja mama od onih koji će sami odustati od rješavanja problema odmah u startu, nego će to skoro uvijek meni predložiti već nakon onih spomenutih nekoliko sekundi.
A to mene tako pali...
Nisam sigurna da je ona svjesna koliko mene te njene riječi nerviraju, čak i onda kad joj to kažem, vjerojatno mi samo želi reći da se ne moram mučiti bez razloga... no, upravo su to one 'čarobne riječi' koje mene obično natjeraju na 'mučenje'. Pa budem još tvrdoglavija no što sam prije bila.

I tako, gledam ja onu izmrcvarenu kožu, mama dovikuje da ju ostavim... a meni uši prošište. To me, naravno, malo zaustavi, uspori... a onda kad sva para izađe, onda ponovno mirno razmišljam. Takvoj 'hladnokrvnoj' pade onda na pamet i meni samoj ostaviti rezanje, no pri tome mi se istovremeno nametnuše i neke slike iz djetinjstva, dok sam gledala roditelje kako to rade. Ne one traumatične (nisu moje takve, ali jasno, svi mi nekakve imamo... ) nego mi bljesnu pred očima neka od tih brzinskih rješenja.
Nakon toga, sve je išlo lagano... nož je poslije klizio kroz kožu kao po loju. Savršena rešetkica, sad mi krivo što ju nisam slikala.

A sad, da čujem vas... koliko načina brzinskog oštrenja noževa je vama poznato . No?














<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.