Rib'ca

nedjelja, 21.10.2018.

















Som(ina), zapravo... a s ovim smo dokrajčili posljednje zalihe iz zamrzivača... sad pregovaram o novima :O
Recept je jednostavan, no ne i nevrijedan: fileti su posušeni papirnatim ubrusima i začinjeni, a zatim uvaljani u mješavinu pšeničnog i kukuruznog brašna i crvene slatke paprike.
Barem sam ja mislila da sam upotrijebila slatku papriku rolleyes
Eto, može se dogoditi i takvo što; ranije sam već opisivala kako to izgleda kad Slavonka dozira ljutu papriku u jelu burninmad... ali, vjerujte mi, skroz novi level je ovakva zamjena :)

Tako pripremljeni fileti se poslože na papir za pečenje i malo poprskaju uljem. Peku se u pećnici 30-40 min.
Prednost ovakvog načina pripreme ribe je u jednostavnosti i brzini, masnoće je puno manje no što je to slučaj kod uobičajenog prženja u dubokoj masnoći... a i oklop od brašna se ne raspada, kao što se to ponekad može dogoditi- a meni je ovaj put baš bilo bitno da ostane čitav. Zbog fotografije, naravno.
Pa ću ponoviti još jednom - bio je ovo jako fini obrok, mojima se svidio i puno više nego meni (za nepovjerovati :O), a čak je i moj strah da će prigovoriti zbog ljutine bio neopravdan... dogode im se takve zamjerke u posljednje vrijeme, no ovaj put su izjavili da im je sve taman.:O
I tako... pregrmili smo još jedan dan.
Moj susjed nije, nažalost.






Massimo - Lice varalice



(Better) the devil you know...

četvrtak, 18.10.2018.













- Hoćeš ti ti skuhati ručak? - upita me mama, pa mojoj podignutoj obrvi odgovori kako bi ona išla malo urediti vrt.
Imala sam nekakvih drugih planova, ali joj odgovorim da hoću.
Lukavica se na to šeretski nasmije pa zazvecka posudicom koju je ranije držala iza leđa
- A hoćeš i kruh ispeći? Evo narezala sam oraha.- (kruh je već deveti ove jeseni... zaraza je to prava :I)
- Dakle, s tobom uvijek treba biti na oprezu i najbolje ti je ne nuditi niti jedan prst - progunđam... pa uzmem posudu od nje i odmah se primim posla.
Ona se smije i nastavlja - Meso je na stolu, samo izreži... ja sam mislila napraviti nešto s umakom ili ispeći, možda gulaš... al' ti kako hoćeš...
Podignem poklopac i ugledam hrgetinu poluzaleđenog mesa, i zacrni mi se pred očima - moje trenutno poboljšano stanje se ponovno precjenjuje, ali odšutim i ovaj put jer sam ih sama oboje navikla na to :I

A što sad... odložim smjesu za kruh na toplo, pripremim povrće, uzmem najveći nož i uhvatim se u koštac sa zaleđenim mamutom.
Pušem, stenjem i sikćem dok pilim meso... a za to vrijeme moj otac, jedan metar udaljen od mene, udobno smješten pije svoju kavu i lijevim okom pogledava na desnu stranu - u mom pravcu.
Kao deklarirani mesojed, i isključivo mesojed, budno prati što ja to radim, e da se ne bi kojim slučajem omaklo u lonac nešto što ne bi trebalo.
Da se njega pita (a zato ga se rijetko pita) on bi jeo samo posoljeno pečeno meso... i dobro - krišku kruha uz to i jednu polovicu rajčice. No ipak, ako mu je takva hrana na meniju dva dana, treći dan će prigovarati kako se u kući ništa ne kuha, a on da baš voli jesti na žlicu.
I da, naravno... kad mu se posluži jelo sa žlicom, reći će...


- Tata, je l' bi ti ovo meso jeo radije s vilicom ili sa žlicom? - dođem ja na briljantnu ideju da se posavjetujem s ocem svojim oko sastavljanja menija, pa tako možda i jednim udarcem ubijem dvije muhe, tj. udovoljim ručkom i njemu i mami.

- Ne znam- odgovori otac moj kratko, a ja ponovim pitanje i malo ga preformuliram, jer obzirom da je nagluh, ne mogu biti sigurna da me dobro shvatio.
- Neee znaaammm... - ogovori on ponovno pjevajućim glasom, pa ustane, prekriži obje ruke na stražnjici i uputi se van, ostavljajući meni na teret ovako tešku odluku :)))

Vadeći kruh iz pećnice, sjetim se da u hladnjaku imam tijesto od kojeg sam mislila raditi male pite... odlučim ga iskoristiti da ne propadne, ali sad više nisam raspoložena za zezanje s malim kalupićima pa radim veliki tart.
Dok vinski gulaš lagano krčka, dodajem u njega sok od rajčice i odmah sklanjam bocu da je tata ne vidi... jer takve stvari u njegov mozak urezuju neizbrisive asocijacije koje ga onda ometaju kod jela čak i onda kada je ono savršeno... zato tatu uvijek hranimo po principu - što manje znaš, to će ti bolje biti :))

I tako, četiri sata u kuhinji prođoše dok si rekao tart od čokolade :O
Treba mi još desetak minuta da dovršim gulaš, a dolazi moja mama gunđajući kako se nitko ne brine za stare ljude i ne provjerava jesu li živi, sjeda za stol i nestrpljivo lupka žlicom po tanjuru kao malo dijete...
Dolazi i tata, i ja poslužujem ručak.
- Ajoojjj...- zausti mama - ja sam mislila da ćeš... - pogledam je mrko ispod obrva, pa nije dovršila rečenicu, Nakon nekoliko žlica se ponovno oglasila rekavši kako je gulaš dobar i da joj je baš to trebalo.
Pogledam u svog oca nakon njegove prve žlice jer je je i on zinuo da nešto kaže, ali, nešto ga je na mom licu (a ne znam što :O) odvratilo od tog nauma ... pa samo zijevne :)))

Večeru nismo kuhali... pogledala sam poslije u lonac - bio je potpuno prazan.
Još jedan dan smo pregrmili :)))



Rag'nBone Man - Skin





Dan (ne)zahvalnosti 2 (dok glumim krumpirovu zlaticu)

utorak, 16.10.2018.










- Znaš, dobro ti je ovo - govori moja mama dok za stolom vješto barata nožem i vilicom - al' tatu sam jedva nagovorila da jede.- doda još prijekornim glasom.
Pogledam ka drugom kraju stolu, gdje sjedi moj obespravljeni otac, a on se isti tren i oglasi
- Bože, svašta ja moram jesti pod stare dane... bundevu nikad u životu nisam morao jesti..
Zinem da kažem kako to nije istina, spremna da navedem i primjere, pa istovremeno pomislim na to kako ne znam čega ću se, možda jednom, ja to svega nesjećati.. i onda zatvorim usta, tako da je sve izgledalo kao lagano zijevanje..
Pade mi još na pamet da ga podsjetim kako ni krumpir ne voli baš zato jer ga je, kako sam kaže, jeo previše puta u djetinjstvu... pa onda još jednom zijevnem...
Da ne bih zijevnula i treći put, stavim na tanjur svoj punjeni krumpir, i pridružim im se šutke za stolom.


Rag'n'Bone Man - Skin



<< Arhiva >>