Gdje smo ono stali...

srijeda, 12.05.2021.







Prošla je i ta prva godina otkako te nema, a ja još uvijek ne znam što s time...
Tek ponekad znam nešto: izgovoriti (ti), napisati(ti), sanjati (te), i nadati se da ti je sada bolje (ma ne, sasvim sigurno znam da je, i da se smiješ često i glasno, zvonasto... i to je ono što me u svemu ovome neizmjerno tješi), poslati (ti) pozdrav... i pustiti (te)...
Do nekog novog susreta.

I ne, skoro nikada ne plačem... to samo kiša ponekad padne.








A i bureke sad radila, vidiš? :)







<< Arhiva >>