Vodena meditacija

četvrtak, 25.04.2019.




Ponekad, kad se ranije probudim, ustanem pa izađem u prazno dvorište; moji još spavaju, prubudit će se tek za sat, dva... pa odem pustiti van Patka i kokoške koji su također već budni i prave nesnosnu buku.

Prije nego im otvorim vrata prvo donesem hranu i raspodijelim je po posudama; namirisavši je, kokoške potpuno 'polude', a Patak tako žestoko tuče kljunom u zaštitnu mrežu, da mi se čini kako bi je uskoro mogao i probiti.

Inače, životinje preko dana slobodno trče u ovećem ograđenom prostoru, nerijetko ih pustimo i u drugo dvorište, bliže vrtu, pa čak i u susjedno dvorište kuće u kojoj nitko ne stanuje, ali gdje trava i dalje nemilice buja...
Preko noći ih zatvaramo u manji kokošinac/šupicu/gajbicu... tako ih štitimo od divljih životinja koje noću lutaju, a i od samih sebe. Tj. njih od njih samih :)
Prije smo ih zatvarali u većem kokošincu, ali smo ih premjestili (do daljnjega), otkako je prošle godine nekakva zvijer (kuna vjerojatno) pronašla manji otvor na krovu i tamo napravila pravi pokolj. Vjerojatno jer su nešto jači i znaju se braniti, Patak, pijetao i 2-3 kokoške su uspjeli preživjeti. Doduše, kokoške su nedugo poslije ipak uginule, jedna za drugom. Nabavili smo nove... život ide dalje.

Nakon što raspodijelim hranu i otvorim vrata, kokoške, gazeći mi po nogama, istrčavaju i počinje žestoka borba za svako zrno kukuruza.
Patak bezumno trči za mnom.

Dolazim do ograde, zatvaram vrata i govorim Patku da ide jesti, jer da mu kokoši neće ništa ostaviti. On ne sluša i glasno viče. Zapravo, u posljednje vrijeme i ne galami toliko nego počne lagano zamahivati krilima u pozi spremnoj za prelijetanje. Ja mu onda, kako bih ga odgovorila, dajem kruha... a ako i to ne pomogne, čučnem, pružim ruku kroz ogradu, pa se udaljim prije nego li je ugrize.

Usput otjeram 1-2 mačora koji nas uporno posjećuju... govorim im da ovo nije njihova kuća, neka idu svojoj. Jučer ih je Zlajo zdušno sa mnom rastjerivao... tko zna gdje lopuža stara sad sniva snom pravednika.

Uzimam potom malenu 'kanticu', punim je vodom i zalijevam cvijeće; nije baš 'žedno', al', 'ajde... kad sam već donijela vodu...
Izlijem svu vodu po cvijeću, pa punim ponovno kanticu. S tom drugom, propinjući se visoko na prste zalijevam četiri 'viseće' pelargonije iznad stepenica. Sjedam, umorna, na najvišu i gledam kako voda brzo protječe - zato je ta zemlja uvijek tako suha.
Razmišljam kako bih trebala češće zalijevati da se zemlja više namoči, pa će tako i sporije otjecati... ali to zahtijeva više mog truda i više umora... ne znam, isplati li se to :I

Ove pelargonije su nove, valjda su crvene kao i lanjske, ne znam, još nisu procvjetale...
Uskoro će.
One prošlogodišnje nisu prezimile, 'ubila' sam ih. Sestra se neko vrijeme ljutila i prigovarala, pa onda ipak donijela druge. Rekoh joj neka najesen dođe po njih i nosi ih, jer ja ih preko zime ne mogu sačuvati... nemam gdje.



Nadnevak :
ponedjeljak 11. kolovoza 16554.g
(moje staro računalo ponekad 'prolupa' pa (si) promijeni datum. Ovaj put je baš daleko otišao)

Bemu, kad razmislim o čemu ja to razmišljam... dođe mi da se propijem. To bi i bilo najlakše, zar ne?










Oznake: Vanilla Sky in Kansas City

<< Arhiva >>