Dignula sam se sa kreveta i rastegnula. Pogledala sam pored sebe, a Feliksa nije bilo ondje. Prišla sam prozoru. Vani je bilo tmurno, ali ugodno vrijeme. Ljeto je bili pri kraju, pa na sreću, nije bilo toplo.
Da smo ostali u Moskvi, bilo bi nam udobnije, ali s obzirom da smo se nas dvoje željeli maknuti od svega, Gabriella nam je ponudila da se vratimo natrag u moj rodni grad, gdje je dom mojih roditelja bio dobro očuvan. Nas dvoje se nismo žalili. Sve što smo imali nam je bilo potrebno. Imali mo jedno drugoga i ništa više nismo željeli.
Presvukla sam se u drugu osjeću, počešljala kosu i izašla iz sobe. Laganim sam korakom koračala praznim hodnicima sve dok nisam čula zvukove koji su dopirali iz dnevnog boravka. Provorila sam unutra, a Maxim i Masha su razgovarali osmjehom na licu.
Razvukla sam i ja osmijeh jer sam ih obožavala. Bili su moji najbolji prijatelji i morala sam ih pozvati sa sobom, na što su oni pristali jer im je Rusija dosadila, a otkad je Theodor umro, posla više nije bilo, pa su mogli uživati bez da ih itko gnjavi i opterečuje.
Maknula sam se odande kako bih otišla potražiti Feliksa. Spustila sam se niz stepenice i odlučila otići iza kuće, u dvorištu, gdje sam ga često znala naći kad bi razmišljao o nečemu. Otvorila sam glavna vrata i vidjela ga kako leži na travi dok je Ares ležao na njemu. Ares je bio naš dvomjesečni sinčić u kojeg se Feliks zaljubio čim su se njihove oči susrele.
Ponekad sam bila ljubomorna na njega jer bi se znao brinuti o njemu po cijele dane ( čak i u trenutcima kad sam mu trebala dati za jesti ), ali onda bih bolje razmislila i shvatila koliko sam glupa. Feliks je ipak bio njegov otac i bilo je više nego normalno da je i on želio provesti vrijeme s njime.
Prilazila sam im laganim korakom primjetivši da su Aresove oči bile zatvorene, ali i Feliksove. Njegova je ruka bila nježno prebačena preko malenog Aresovog tijela koje se nježno pomicalo gore dolje u ritmu očevog disanja. Osmjehom na licu sam se nagnula na zid gledajući u nju. Ponekad sam samo voljela stajati u daljini i gledati ih. Bili su predivni. Bili su sve što sam ja trebala da bih normalno živjela.
„Pazi da ga ne probudiš.“ –rekao je Feliks.
„Kako si znao da sam ovdje?“ –spustila sam se niz stepenice.
„Osjetio sam tvoj miris.“
„Kad je zaspao?“
„Malo prije.“
„Tek se malo prije probudio!“
„Znaš da voli spavati!“
Odmahnula sam glavom i kleknula pored njega. Nježno sam pomilovala blijedolike obraščiće mog sinčića, a on je tada otvorio svoje predivne, velike, smeđe oči. Podsjećale su me na Feliksove. Bila sam sigurna da će jednog dana biti zgodan poput njega i da će cure trčati za njime kao što su vjerojatno to činile s mojim suprugom.
„Mogu ti ga oteti ili ga želiš zauvijek zadržati?“ –nasmiješeno sam pogledala u Feliksa.
„Moram razmisliti!“ –poljubio me nježno i ispružio mi Aresa.
Uhvatila sam ga, prislonila na moja prsa i nježno ga poljubila u glavu. Bio je tako malen i tako sladak da se nisam mogla odvojiti od njega kad bih ga napokon imala u naručje. Feliks me poljubio u obraz, a zatim pomilovao Aresovu glavicu.
„Došlo je jedno pismo jutros za tebe.“ –ispružio mi je bijelu kuvertu.
„Otvori ju, molim te!“ –rekla sam mu.
Klimnuo je glavom, izvukao bijeli papir, pa sam ga uzela u ruke. Nasmiješila sam se kad sam vidjela da je Gabriellino. Dugo ju nisam čula i jako mi je nedostajala.
„Draga Anastasia,
prošlo je dosta vremena otkad smo se poslijednji put čule. Znaš i sama da nemam previše vremena jer pomažem Evi da se pripremi za vjenčanje. Jedva čekam slijedeći tjedan da sve vas ponovno vidim; pogotovo malenog Aresa koji je na slikama predivan. Stvarno liči Feliksu, pa mu reci da se ne mora brinuto da nije njegovo.“
Na njenu poslijednju rečenicu sam se nasmijala, a i Feliks također.
„ Nedostajete mi puno! Pozdravi mi Mashu, Maxima i Feliksa. Reci im da je dosadno bez njih.
Volim te, malena. Vidimo se uskoro!
Gabriella“
„Tvoja teta ima pravo.“ –rekao je Feliks. „Ne moram se brinuti da Ares nije moj! Stvarno mi liči!“
Odmahnula sam glavom i udarila ga po ramenu. Poljubila sam ponovno Aresa, te pogledala ispred sebe. Eva je, nakon Yurine smrti, otkrila da je trudna. Rodila mu je predivnu kćerkicu, a nakon nekoliko mjeseci ju je Sasha zaprosio. Nisu se voljeli. Sviđali su se jedan drugome, ali ipak ju je odlučio zaprositi kako bi podignuo malenu Katherine umjesto njegovog najboljeg prijatelja.
Tko zna? Možda se jednom zavole. Nikad ne znaš što ti život donese, ali očito je njima lijepo zajedno. Naravno, meni to ne smeta. Drago mi je što je Eva sretna i što Sasha ne razmišlja više o meni; barem se tako nadam.
Kseniya je pak dobila iznenađenje. Rodila je blizance: curicu i dječaka koji su prilično živi za jednogodičnju djecu, ali predivnu su. Kseniya nije sama. Njena majka joj pomaže, brine se za njenu unučad.
Jedva sam čekala slijedeći tjedan da se vratimo u Feliksov rodni grad kako bismo otišli na vjenčanje i pokazali svima naše savršeno, predivno dijete: plod naše ljubavi.
Krajičkom oka sam pogledala u njega, a on je pogledao u mene osmjehnuvši se. Nježno me privukao bliže sebi i strastveno poljubio dok sam oprezno u ruci držala našu bebu. Osjećala sam se sigurno uz njega.
Tko zna? Možda nismo bili u potpunosti slobodni. Možda se nešto novo spremalo, ali to u onom trenutku nije bilo bitno. Feliks, Ares i ja smo bili, a to je sve na što sam trebala razmišljati.
Napravila sam ovo jer više nemam snage. Prekid s Borisom me totalno dotuknuo unatoč tome što si cijelo vrijeme govorim da budem hrabra i jaka i da će se s vremenom sve srediti. Još uvijek se nadam, duboko u sebi, da će on promijeniti mišljenje, da ću mu nedostajati i da ćemo u skoroj budućnosti, što prije, ponovno biti zajedno.
Nemam volje pisati više. Izgubila sam volju za time, a vjerujem kako vi shvaćate kako se osjećam i da me nećete htjeti zadaviti zbog toga.
Nije me briga tko će od vas pročitati ovu priču do kraja. Sa strane, u Arhivi, su vam linkovi svih poglavlja.
Ja ću prolaziti po svojim blogovima svaki dan, da vidim jeste li nešto objavili jer vas ne želim sada zapostaviti zbog svojih osobnih problema, no, moje psihičko stanje i nije najbolje, pa se nadam da ćete me shvatiti.
Ako me budete trebali, možete me pronaći na fejsu ili msnu, ali sada... ne znam koliko ću vremena provoditi ondje.....
Kad je jutro svanulo izašla sam iz svoje sobe. Pretražila sam svaku sobu kako bih pronašla Feliksa jer sam pod hitno trebala razgovarati s njime. Sinoć sam ga htjela pustiti da se smiri, ali pribojavala sam se da me više nije želio.
Izgledao je dosta ljuto jučer, kad je bez pozdrava izašao iz moje sobe. Nisam znala zbog čega se tako ponašao, zbog čega je u svojoj glavi prevrtao moje riječi i govorio ono čega se bojao. Imala sam osjećaj da nije ni na pola znao koliko ga zapravo volim. Da je to znao, vjerojatno bi dobro razmislio prije nego kaže nešto što bi me moglo uvrijediti ili povrijediti.
„Feliks?“ –prozvala sam ga kad sam se spustila u prizemlje.
„Izvolite, gđice Powell.“ –izašao je iz kuhinje.
Iznenađeno sam pogledao u njega. Znala sam da je bio ljut i dalje.
„Feliks, nemoj tako.“ –odmahnula sam glavom.
„Ako je sve u redu, idem!“ –prošao je pored mene, ali sam ga zaustavila.
„Zašto si takav?“
Neko vrijeme me gledao, a zatim prošao pored mene i nastavio bez odgovora. Okrenula sam se za njime, ali nije se okrenuo niti jednom. Vrijeme kao da je stalo za mene. Gledala sam za njim, a on je gledao ispred sebe. Ponašao se prema meni kao da mu ništa ne značim, a to je boljelo... prokleto je boljelo.
Ušla sam u kuhinju prije nego me netko vidio kako plačem. Nagnula sam se na vrata, zagrizla usnicu i, gledajući u zavijese koje su se njihale na laganom vjetru, tiho jecala. Htjela sam prestati jer sam se mrzila osjećati onako prokleto slabo, ali Feliks je bio jedina osoba koja me mogla rasplakati. Bio je jedini koji je mogao nasmijati, ali i rasplakati.
Netko je pokušao otvoriti vrata, pa sam brzo obrisala suze i požurila prema frižideru kako me nitko ne bi vidio da plačem.
„Anya.“ –čula sam Sashin glas.
Podignula sam glavu jer sam virila u fižideru, a zatim se bijesno okrenula prema njemu.
„Ti...“ –zalupila sam vrata. „Ti... MRZIM TE!“
Napravio je nekoliko koraka unazad i nagnuo na zid. Prišla sam mu, uhvatila ga za majicu i potresla.
„Što sam učinio?!“ –upitao je iznenađeno.
„Feliks me mrzi zbog tebe!“ –proderala sam se. „On misli da mi je stalo do tebe samo jer sam bila ljuta na njega što te zamalo ubio!“
„Oh, pa tebi je stvarno stalo do tebe!“
„Začepi!“
Prije nego sam se snašla, udarila sam ga. Htjela sam kontrolirati svoj bijes, ali više nisam mogla stati. Odbacila sam ga u stol koji se razbio, a on se podignuo sa poda kao da mu nisam ništa napravila. Pogledao je u svoju odjeću, obrisao prašinu i otišao do frižidera.
Izvukao je dvije boce krvi, te jednu bacio u zrak, a ja sam ju nervozno uhvatila pitajući se kako je mogao biti tako miran. Nagnuo se na stol, prekrižio noge i polako ispijao naše omiljeno piće. Nisam mogla biti mirna poput njega. Malo mi je nedostajalo da ga pogodim bocom u glavu, ali trebala sam se kontrolirati.
„Smiri se.“ –otvorio je jedno oko i osmjehnuo mi se. „Znam.“
„Znaš što?“ –nakrivila sam zbunjeno glavu.
„Da sam idiot. Znam koliko voliš Feliksa. Znam da on voli tebe. Znam da me smatraš samo prijateljem!“
„Zbog toga si popio moju krv? Zbog toga što si želio vidjeti kako se osjećam?!“
Klimnuo je glavom.
„Trebao sam vidjeti govoriš li pravu istinu.“ –slegnuo je ramenima. „Trebao sam znati nemam li doista šanse kod tebe!“
„I što si otkrio, Gospodine – koji – se – petlja – gdje – mu – nije – mjesto?!“ –prekrižila sam ruke na prsima.
Nasmijao se.
„Voliš me!“ –rekao je zbog čega sam ga zamalo udarila šakom u glavu, ali me zaustavio. „Kao prijatelja.“
Nakrivila sam glavu i oblikovala usta u slovo o.
„Malo boli, znaš?!“ –prošaptao je i pogledao u drugu stranu. „Mislim da si ti prva cura koju sam zavolio.“
„Sasha...“ –uzdahnula sam.
Nije mi bilo nimalo ugodno razgovarati s njime o tome.
„Ja...“ –pogledao me ozbiljnim izrazom lica. „Nakon što sve ovo završi... ne želim te više vidjeti!“
Šokirala sam se.
„Molim?!“ –odmahnula sam glavom pokušavajući se uvjeriti da ne sanjam.
„Ovo je trenutak kad ću zvučati kao cura...“ –nasmijao se. „Ali najbolje je da te više ne vidim!“
„Zašto ne možemo ostati prijatelji?“
„Jer te ja želim kao curu, a ne kao prijateljicu. Ako ti budem bio prijatelj, morat ću te gledati sa Feliksom. Morat ću doći na vaše vjenčanje. Morat ću doći na proslave rođendana vaše djece...“
„Wow, sada ga stvarno pretjeruješ!“
„Znaš što želim reći, Anya! Ovdje sam jer me trebaš, ali kad ovo s Theodorom bude gotovo... vjerojatno ću otputovati, otkriti svijet. Možda te zaboravim!“
„Sasha...“
Osmjehnuo se i potapšao me po ramenu. Bilo mi je krivo što ga neću imati kao prijatelja, ali donekle sam ga shvaćala. Kad sam mislila da Feliks voli Kseniyu, nisam htjela biti u njegovoj blizini. Tada sam imala Sashu koji bi mi na trenutak mogao odvratiti misli s njega, ali on nije imao nikoga.
„Sasha, Anya, Maxim mora pričati s nama!“ –Eva je otvorila vrata.
Pogledali smo u nju. Sasha je prošao pored mene držajući jednu ruku u džepu, a zatim izašao bez pozdrava odande. Eva me pogledala osmjehom na licu, a ja sam tiho uzdahnula, popila do kraja napitak i otišla u dnevni boravak.
Gabriella i Yura su sjedili na trosjedu, Maxim je stajao nedaleko od njih, a Feliks gledao kroz prozor. Krajičkom oka je pogledao u mene, a zatim maknuo pogled i nastavio gledati vani prekriženih ruku na prsima. Obećala sam si da ću ga kasnije natjerati da razgovara sa mnom jer nisam voljela da me ignorira netko do koga mi je užasno bilo stalo.
„Onda, što je bilo tako važno?“ –pogledala sam u Maxima upitnim izrazom lica.
„Razmišljao sam sinoć o tome kako bismo mogli srediti Theodora.“ –rekao je.
„Otkrio si?!“ –Sasha je razvukao osmjeh od uha do uha.
„Ne baš!“
Zbunjeno smo pogledali u njega.
„Razmislio sam i odlučio da bi bilo najbolje da potražimo ostale čuvare i vampire koji se žele boriti protiv njega!“ –nastavio je.
„Nemoguće!“ –Sasha je odmahnuo glavom. „Ljudi ga se boje! Previše je snažan da bi se itko borio protiv njega! Mi smo jedini debili koji su pomislili na to!“
„Jesi li siguran? Ljudi ga se boje, ali očito ga i mrze!“
„Slažem se donekle.“ –rekao je Yura. „Jest da ga se više od pedeset posto boji, ali.... mislim da bi bili spremni riskirati kako bi bili sigurniji! Ako nastavimo ne raditi ništa, ubit će sve ljude, a to ne možemo dopustiti!“
„Slažem se s njime.“ –nadodala je Eva. „Moramo ga se riješiti nekako!“
„Ja i dalje mislim da to neće uspijeti!“ –Sasha je prekrižio ruke na prsima.
„'ajmo pokušati!“ –rekla je Gabriella. „Valjda će mi povjerovati kad kažu što sam čula!“
„Ne, ne, ne i ne!“ –viknula sam. „Ti se nećeš mješati u ovo, jasno?“
„Mlada damo, mislim da sam ovdje ja najstarija, znaš?“
„To ne znači da možeš zapovjedati!“
„Oh, mogu i hoću! Idem, htjela ti to ili ne!“
Odmahnula sam glavom i ljutito pogledala u mene.
„Sasha, Maxim...“ –rekla je. „Idete sa mnom!“
Bila sam ljuta na nju što je željela ići.
„Idem i ja s vama!“ –Feliks je napokon progovorio.
„Ne.“ –Gabriella je pogledala u njega. „Anya i ti morate ostati ovdje. Maxim će se još nekako kamuflirati, ali ako i vas dvoje budete otišli netko od Theodorovih bi vas mogao otkriti!“
„Onda će Max ostati.“
„Ne. Max ide sa mnom!“
„Ma daj, Gabriella! Molim te, molim te! Želim ići s tobom!“
Sasha je prišao Feliksu i udario ga šakom u glavu. Zbunjeno sam pogledala u njega. Kad sam pogledala u ostale, imali su isti izraz lica popud mene.
„Dođi sa mnom, debilu!“ –Sasha je izašao iz sobe, a Feliks se dignuo sa poda i izašao za njime.
Sjela sam na fotelju, prekrižila noge na stol i pogledala u strop. Čula sam zvukove oko sebe i znala da su ostali razgovarali o njima unatoč tome što ih nisam slušala. Tiho sam uzdahnula i zaklopila oči. Feliks se očito jako želio maknuti od mene kad je počeo moliti Gabriellu. To me povrijedilo.
„IDEMO!“ –čula sam Sashin glas.
Tek u onom trenutku, kad sam čula njegov glas, kad mi je odvratio misli od Feliksa, shvatila sam da sam plakala. Otvorila sam oči i vidjela da Gabriellu i Maxa kako izlaze odande. Eva i Yura su bili zauzeti gledanjem jedno drugoga, pa sam se na kraju dignula sa fotelje i izašla iz dnevnog. Iznenadila sam se vidjevši Feliksa pred sobom.
„Nisi otišao?“ –upitala sam ga penjajući se stepenicama.
„Nedaju mi.“ –odgovorio je hodajući iza mene.
„Nisam tražila da nešto napraviš za mene.“
„Znam.“
„Zašto me onda slijediš?“
Zašutio je, a ja sam se okrenula prema njemu ozbiljnim izrazom lica. Vrijeme kao da je stalo u onom trenutku. Gledao me tužnim izrazom lica. Odmah sam pretpostavila da je Sasha razgovarao s njime jer inače ne bi bio tako... miran i tužan istovremeno. Pidignuo je svoju ruku i krenuo prema mome obrazu, ali odmaknula sam ju jer nisam željela da me dira.
„Želim razgovarati s tobom.“ –rekao je.
„Ja želim biti sama!“ –uzvratila sam i popela se stepenicama natrag u sobu.
Stvorio se preda mnom prije i brže nego sam očekivala. Prekrižila sam ruke na prsima i pogledala u stranu. Dopustila sam mu da mi dotakne lice, a zatim je rukom prošao kroz moju kosu. Nježno me privukao bliže sebi, poljubio mi čelo i zagrlio.
„Želim te zauvijek kraj sebe.“ –prošaptao mi je u uho.
Stajala sam na mjestu ne grleći ga. Htjela sam, ali odustala sam kako bi shvatio da se s mojim osjećajima i sa mnom nije mogao igrati.
„Što ti je Sasha rekao?“ –upitala sam ga odmaknuvši se od njega.
„Ništa što nisam znao.“ –odgovorio je.
Odmahnula sam glavom.
„Nemoj misliti da ću se praviti kao da se nisi ponašao poput idiota!“ –rekla sam ljutito i ušla u sobu.
„Nisam rekao da to učiniš!“ –ušao je za mnom. „Žao mi je, u redu?“
„Ne.“
„Zašto?“
„Zato što ti ne mogu dopustiti da se igraš sa mnom!“
„Ne igram se s tobom!“
„Igraš se! Vidim kako se ponašaš prema meni. Voliš me, pa poludiš, pa me ne želiš pored sebe, pa opet želiš! Ne mogu tako, Feliks! Daj se više odluči, ok?!“
Gledao me zbunjenim izrazom lica, a ja sam mu okrenula leđa i pogledala u prozor. Srce mi je luđački počelo kucati, ali osjećala sam se ugodnije nakon što sam mu rekla sve što sam mislila. Trebao je znati da mu nisam mogla dopustiti da se igra sa mnom unatoč tome što je on mislio da nije tako.
„Bojim se.“ –rekao je iznenada.
Iznenađeno sam se okrenula prema njemu. Feliks nikada nije rekao da se ičega boji. Zapravo, mislila sam da je potpuno nemoguće da se on nečega boji.
„Ponekad mislim da ga i dalje voliš.“ –rukom je prošao kroz svoju kosu i pogledao u stranu.
Nakrivila sam glavu i lagano se osmjehnula. Vjerojatno mi je na taj način želio reći da je ljubomoran, a to mi je bilo slatko. Vidjela sam da mu je bilo neugodno razgovarati o tome, a to mi je bilo još slađe. Naravno, i dalje sam se pravila da sam ljuta na njega jer sam htjela da mi kaže sve što osijeća.
„Sasha mi je rekao neke stvari. Rekao mi je ono što sam već znao!“ –promrmljao je. „Ali dobro, opovrgnuo je ono čega me najviše bilo strah! Nikada ne bih pomislio da će me on natjerati da ga poslušam kako bih...“
Duboko sam uzdahnula, prišla mu i poljubila ga jer sam znala da sada odugovlači pošto mu je bilo neugodno. Kad su se naše usne spojile, obgrlio me rukama oko struka i stisnuo uza sebe, zatvorivši vrata jednom nogom.
„Ponekad....“ –pogledala sam ga. „Ponekad si stvarno idot, znaš?“
„Ali i dalje me voliš?“ –osmjehnuo se.
„Možda.“
„Oh, ne, ne, ne,! Znam ja da ti mene voliš!“
„Što ako te ne volim?“
„Lažeš!“
Odmahnula sam glavom, a on me poljubio još jednom. Obgrlila sam ga rukama oko vrata, pa me podignuo sa poda i nježno prislonio na krevet.
„Volim te.“ –prošaptao mi je u uho.
XXXI. It's time?
Rastegnula sam se i slučajno udarila Feliksa šakom u glavu. Pogledala sam u njega, a on je pospano gledao u mene. Razvukla sam osmjeh od uha do uha, poljubila ga u čelo i pokušala se dignuti sa kreveta, ali me on obgrlio jednom rukom oko struka i povukao me natrag k sebi.
„Mislim da bi bilo vrijeme da izađemo iz sobe, Feliks.“ –uzvratila sam i, nasmiješeno, prislonila ruku na njegovim prsima.
„Ostali se svejedno nisu još vratili.“ –rekao je i poljubio mi nos.
„Malo sam zabrinuta za njih. Već je jutro svanulo, a još ih nema!“
„Ako ne dođu za sat vremena, idemo ih potražiti, može?“
Nesigurno sam klimnula glavom i pogledala u prozor. Bojala sam se da im se nešto loše dogodilo, a to si ne bih mogla oprostiti. Trebala sam otići za njima makar skrivečki, ali znala sam da mi Feliks to ne bi dopustio. Uostalom, nisam se mogla žaliti da mi nije bilo lijepo što sam ostala kod kuće, ali sada kad sam razmišljala o Gabriellu, Maximu i Sashi, bila sam sigurna sam da trebala otići.
„Anya...?“ –prozvao me.
Pogledala sam u Feliksa upitnim izrazom lica, a on je rukom prošao kroz moju kosu i palcem mi pomilovao obraz.
„Sve će biti u redu, ok?“ –poljubio me. „Vidjet ćeš da će se uskoro pojaviti!“
Klimnula sam glavom i poljubila ga. Ponovno sam se htjela dignuti sa kreveta, ali povukao me natrag. Nakrivila sam glavom i odmahnula njome.
„Znaš, razmišljao sam...“ –započeo je dok mi je promatrao lice. „Htio bih biti sam s tobom.“
„I ja isto!“ –rekla sam. „Ali znaš da ne možemo!“
„Znam, ali želim se maknuti odavde kad sve ovo prođe.“
„Gdje bismo mogli otići?“
„Ne znam! Gdje god, ali samo da budemo što dalje od svega! Ne želim više problema između nas dvoje.“
Osmjehnula sam se i poljubila ga.
„Volim te.“ –dignula sam se sa kreveta i počela skupljati odjeću koja je bila razbacana po sobi.
Krajičkom oka sam vidjela da je Feliks isto to činio. Razmislila sam o onome što mi je rekao. I ja bih voljela maknuti se odavde, vratiti se ili natrag u Englesku ili Ameriku gdje je bio moj dom, ali nisam smjela razmišljati o tome sada. O tome ću razmišljati nakon što sve bude gotovo, kad Theodor ne bude više na vlasti jer ću tada znati da nas nitko neće proganjati.
Naši su se pogledi susreli. Osmjehnuo mi se, a ja sam mu uzvratila i namjestila majicu. Prošla sam pored njega, potapšala ga po prsima, te otvorila vrata. Čula sam glasove na prizemlju i odmah ih prepoznala. Pogledala sam u Feliksa koji mi se nasmiješio znajući da sam osjetila olakšanje kad sam čula da su se vratili kući, a zatim potrčala niz stepenice.
„Pa dobro, gdje ste vi do sada?!“ –upitala sam ih ljutito.
„Pitanje je...“ –Maxim je povukao dim cigarete, prekrižio ruke na stolu i podignuo pogled prema stropu. „Gdje ste vi do sada?“
Pogledala sam u Feliksa koji se na to nasmiješio.
„To... Nisu tvoje stvari!“ –promrmljala sam i pogledala u Gabriellu. „Gdje ste biti do sada?“
„Radili smo do sada.“ –odgovorila je.
„Radili?! Zabrinula sam se za vas!“
„Budi mirna. Nitko nije nastradao!“ –rekao je Sasha.
Čula sam Maxima kako se smije na drugoj strani prostorije.
„Što je bilo?“ –upitao je Feliks zabrinutim glasom.
„Nikada nisam znao da Sasha ima tako dobru desnicu.“ –osmjehnuo je. „Dobro, ti si očito to već osjetio na sebi, ali čovječe, stvarno je jak!“
„Daj, šuti!“ –nadodao je Sasha.
„Što si učinio?“ –Eva ga je pogledala zabrinutim izrazom lica.
„Samo sam naučio druge da mi aristokrati ne trebamo uvijek nečiju zaštitu!“
„Potukao si se?“
„Da, mama.“
Eva je iznenađeno pogledala u njega, a zatim prijekornim pogledom u Yuru koji ga je gledao ozbiljnim izrazom lica. Dignuo se sa trosjeda i prišao mu, a zatim je razvukao osmijeh od uha do uha na što je Eva odmahnula glavom.
„U kakvom je stanju?“ –upitao ga je veselo.
„Recimo da je bio u nesvijesti otprilike dva sada.“ –nasmijao se.
Yura se nasmijao, a njegova ga je djevojka gledala ljutitim izrazom lica. Pogledala sam u Maxima koji se cerekao i imala sam osjećaj da su se negdje napili.
„Hej, je li netko od vas popio nešto?“ –upitala sam zbunjeno.
„Testosteroni.“ –nadodala je Gabriella na što sam se složila, a ona mi se osmjehnula.
„Prekinite se glupirati i kažite nam što je bilo!“ –prekinuo ih je Feliks.
Pogledali su zbunjeno u njega, a on je izgledao prilično nervozno. Naravno, i ja sam bila jer nismo imali vremena za zabavu. Trebali smo razmišljati kako zaustaviti Theodora, a oni su znali jesmo li imali pomoć preostalih čuvara i vampira.
„Onda, što je bilo?! Pričajte već jednom!“ –pljesnula sam rukom kako bi se pribrali.
„Dobro, nakon što je Sasha nokautirao frajera, shvatili su da mislimo ozbiljno!“ –rekao je Maxim. „Prvo su mislili da lažemo, da im želimo podmetnuti ali kako je ovaj poludio, napokon su shvatili da govorimo istinu!“
„I kako su reagirali kad ste ih pitali za pomoć?“ –upitao je Feliks.
„Dolaze popodne da se dogovorimo vrijeme napada.“ –odgovorila je Gabriella.
Feliks i ja smo se iznenađeno pogledali. Doista nisam očekivala da će uspijeti u tome jer sam se pribojavala da ćemo se sami morati boriti protiv Theodora. Imala sam osjećaj da ga se ljudi previše boje da bi se urotili protiv njega, ali izgleda da sam se gadno prevarila i jako mi je drago zbog toga.
„Pa, onda...“ –uzvratio je Yura. „Kad ćemo napasti?“
„Mislim da bi bilo najbolje navečer. Što ti misliš, Feliks?“ –Maxim je pogledao u njega.
„Slažem se. Neće očekivati napad i siguran sam da ćemo ga lakše srediti s obzirom da neće biti puno čuvara oko njega!“ –odgovorio je, te pogledao u mene. „Ti?“
„Ja sam za!“ –klimnula sam glavom, a zatim pogledala u ostale. „Vi?“
Klimnuli su glavom.
***
Stajali smo ispred stražnjem ulaza u Theodorovu kuću. Odande smo Feliks i ja pobjegli. Nisam očekivala da će doći puno čuvara i vampira koji su toliko žarko željeli maknuti mog rođaka sa vlasti, ali bila sam sretna kad sam vidjela da ih ima otprilike sto. Bila sam sigurna da će se Theodor predati bez da itko nastrada, a to je meni bilo najbitnije.
Krajičkom oka sam pogledala u Feliksa koji je stajao nedaleko od mene sa jednom grupom vampira. Morali smo se odvojiti kad uđemo kroz glavni ulaz. Svatko od nas je imao jednu grupu koju je vodio kako ne bismo svi išli na jednu stranu.
Morala sam priznati da mi se ona ideja nije nipošto svidjela. Inače sam se mrzila razdvajati, ali to se već radilo o muškarcu kojeg sam ja voljela. Bojala sam se da će trebati moju pomoć, a da ja neću biti ondje.
Pogledao je i on u mene, nakrivio glavu i odmah shvatio da nešto nije u redu. Rekao je nešto vampiru iz njegove skupine i krenuo prema meni. Pogledala sam iza sebe. Nitko nije mario kuda idem, ali zato su znali kad trebaju krenuti.
Udaljila sam se od njih i prišla Feliksu koji me nježno povukao sa sobom. Maknuli smo se u stranu kako nas nitko ne bi slušao niti vidio. Htjela sam uživati na samo s njime dok smo još imali vremena.
„Je li sve u redu?“ –upitao me.
Klimnula sam glavom, rukom prošla kroz kosu i pogledala u drugu stranu.
„Anya...“ –prislonio je ruku na moj obraz, natjeravši me da ga pogledam. „Što je bilo? Nemoj me tjerati da to izvučem iz tebe, Anastasia!“
„Ništa.“ –slegnula sam ramenima. „Najbolje je da idemo. Uskoro trebamo krenuti!“
„Ne idemo dok mi ne kažeš što ti je, a znam da ti je nešto! Anya, molim te! Reci mi u čemu je problem.“
„U ničemu.“
„Mrzim kad se tako ponašaš! Reci mi ODMAH u čemu je stvar jer ću poludjeti, a ne volim kad popizdim!“
Uzdahnula sam i pogledala u drugu stranu. Rukom sam prošla preko drugog ramena izbjegavajući njegov pogled. Zadnje što sam trebala činiti u onom trenutku je biti glupača, a to sam bila.
„Bojim se.“ –prošaptala sam.
„Neću dopustiti Theodoru dati naudi, Anya!“ –rekao je.
„Ne bojim se toga! Bojim se da mi se nećeš vratiti!“
Otvorio je usta od iznenađenja i nakrivio glavu, a ja sam uzdahnula i pogledala ga tužnim pogledom. Povukao me k sebi i zagrlio. Nježno me poljubio u čelo, pomilovao me po kosi, a zatim mi je poljubio usne.
„Vratit ću se. Obećajem ti!“ –rekao je držajući mi ruke na obrazima. „Kunem ti se da ću se vratiti. Bit ću uz tebe čim sredim ono što trebam!“
„Obećaješ?“ –upitala sam ga ozbiljno.
„Obećajem! I nakon što sve bude gotovo, ti i ja idemo odavde, ok?“
„Ok.“
„Sigurno je sve u redu?“
Klimnula sam glavom, poljubila ga i još jednom zagrlila. Zaklopila sam oči i tiho uzdahnula ponavljajući u sebi da će se vratiti jer mi je to obećao. Morao se vratiti. Morali smo se zajedno maknuti odavde i nastaviti mirno živjeti.
„Feliks!“ –čula sam Evin glas.
Maknula sam se od njega i okrenula prema njoj.
„Rekao je Maxim da je vrijeme.“ –objasnila je.
Klimnuo je glavom, a ja sam požurila prema svojoj grupi dok mi je srce luđački tuklo. Trebali smo krenuti u boj i nisam znala koliko će nas preživjeti, ali morala sam se potruditi i ostati živa; zbog Feliksa, zbog mene... zbog nas.
„Vrijeme je da krenemo!“ –rekao je Maxim kad smo mu prišli.
Klimnula sam glavom.
„Kad dođemo do glavnog tunela, svatko odlazi na svoju stranu.“ –nadodala sam.
„Sretno, društvo.“ –uzvratio je Sasha. „Ako me više ne bude bilo, znajte da sam vas volio!“
„SASHA!“ –Eva i ja smo se proderale.
Nasmijao se i pogledao ispred sebe.
„Čuvaj mi Evu, ok?“ –pogledao ga je Yura.
„Bez brige, prijatelju. Znaš da ću je čuvati kao da je moja cura!“ –odgovorio mu je.
„Hej!“
„Ne doslovno.“
„I bolj ti je.“
Yura je na to odmahnuo glavom i obgrlio Evu jednom rukom. S obzirom da nismo znali kako se Sasha, Yura i Eva bore, odluči smo da će Yura otići sa mnom, a preostali dvoje sa Maximom. Znala sam kako su se Eva i on osjećali jer niti meni nije bilo lako odvojiti se od Feliksa unatoč tome što sam trebala. Na sreću, Gabriellu smo uspjeli nagovoriti da ostane u Yurinoj vikendici. Osjećala sam se malo bolje znajuči da je barem ona bila na sigurnom.
„Idemo?“ –upitao je Feliks.
Maxim je žvižnuo, a zatim smo zakoračili u crni tulen. Držali smo vijetiljke u rukama kako bismo mogli vidjeti kuda hodamo. Gledala sam sa druge strane u Feliksa koji je hodao ispred svoje grupe. Svako toliko bi me pogledao kao da mi želi reći „Sve će biti u redu, Anya! Kasnije ćemo biti sami! Izdrži!“.
„Ok. Vrijeme je!“ –rekao je Maxim. „Sretno!“
Klimnuli smo glavom. Još jednom sam pogledala u Feliksa koji je gledao u mene. Klimnuo je glavom, a ja sam mu uzvratila i zatim krenula na svoju stranu tunela.
„Nešto si nervozna.“ –uzvratio je Yura.
„Nisam.“ –odmahnula sam glavom.
„Napeta si k'o puška! Bojim se da bi svakog trena mogla puknuti!“
„Sve je u redu.“
„Bit će sve puno bolje kad ovo bude gotovo!“
Klimnula sam glavom i požurila korak. Oprezno sam gledala oko sebe osjećajući mirise vampira ( što i nije bilo toliko čudno s obzirom da ih je sa mnom išlo dvadesetak ), pa se nisam obazirala na to.
Prišla sam vratima kojih sam se prisjetila sa mape koju nam je Gabriella donijela. Pogledala sam u Yuru i ostale vampire dok sam držala ruku na kvaku. Pogledala sam ih upitnim izrazom lica, a oni su klimnuli glavom. Duboko sam uzdahnula i otvorila vrata. Odahnula sam kad nisam vidjela stražare u hodniku.
Maknula sam se u stranu i gestom ruke pokazala njima da brzo prođu pored mene. Pogledala sam u tunel kako slučajno ne bih nekoga zaboravila, polako zatvorila vrata kako udarac ne bi odjeknuo i otkrio nas, te požurila prema izlazu iz onog hodnika.
Nalazili smo se u podzemlju gdje je bio zatvor, pa smo požurili stepenicama na prizemlje. Nadala sam se samo da ondje nikoga neće biti kako bismo što prije stigli do Theodora i zastrašili ga.
Yura je otvorio vrata gurnuvši ih, a izenada smo čuli pucanj. Pogledala sam ispred sebe i ugledala nekoliko čuvara kako drže uperene pištolje u nas. Krajičkom oka sam vidjela da se Yura drži za srce. Šokirala sam se kad sam vidjela krv kako kliže niz njegova prsa. Pogledao je u mene prestrašenim pogledom i kleknuo na pod.
„NAPAD!“ –viknula sam.
Vampiri su prošli kraj mene. Čula sam nekoliko pucnjeva i pogledala u stranu. Nitko, na sreću, nije bio pogođen i dobro su se borili protiv Theodorovih ljudi. Kleknula sam pred Yurom koji je postajao sve bliježi i blijeđi dok je njegova krv sve više i više izlazila iz rane.
„Yura...“ –prestrašeno sam gledala u njega, suzdržavajući se da ne zaplačem.
„R-Reci... E-E-E-Evi...“ –mucao je. „D-Da... ju.... ju volim...“
Klimnula sam glavom, a on je zaklopio oči i pretvorio se u prah preda mnom. Bijesno sam udarila šakom u pod. Dignula sam se sa poda i potrčala prema stepenicama. Jedan od vampira je krenuo prema meni, pa sam se izmaknula i udarila ga ga šakom u glavu.
Trčala sam stepenicama što sam brže mogla znajući gdje bih mogla pronaći Theodora. Bila sam bijesna na njega što mi je ubio prijatelja i trebao je platiti za to. Vidjela sam kako nekoliko vampira trči prema meni. Maknula sam se u stranu i jednog gurnula sa stepeništa kad sam ga udarila nogom u trbuh. Drugog sam upucala, a na trećeg se bacila i udarila ga nekoliko puta šakom u glavu sve dok nije pao u nesvijest, pa sam ga gurnula niz stepenice.
Napokon sam došla na kat na kojemu se nalazio Theodor. Duboko sam uzdahnula, stavila nekoliko metaka u pištolj i krenula ne zaustavljajući se prema vratima iza kojih se skrivao moj rođak, vampir koji je ubio moje roditelje, mog prijatelja i Feliksovu majku.
Otvorila sam vrata tako što sam udarila nogom u njih. Kao što sam i očekivala, Theodor je stajao pored prozora i gledao me malenim osmjehom na licu.
„Znao sam da ćeš doći.“ –rekao je.
Upucala sam ga u nogu, a on je zasiktao i pogledao me bijesnim izrazom lica. Krenuo je ljutito na mene, a ja sam ga upucala u desno rame. Potrčala sam prema njemu, skočila na stol i bijesno uperila pištolj u njegovo čelo.
„Zašto si ubio moje roditelje?!“ –upitala sam ih udarivši ga šakom u glavu.
Uzeo mi je pištolj i bacio ga u stranu, a zatim me uhvatio za vrat i bacio od zid. Prišao mi je brže i prije nego sam ga očekivala. Udario me nekoliko puta u trbuh, pa sam nastavila ležati na podu osječajići bol po cijelome tijelu. Pokušala sam se ustati, ali uhvatio me za vrat i udario mnome u zid. Nisam mu htjela pokazati da me mogao pobjediti. Naravno, nisam mu to niti željela dopustiti.
„Ubio sam ih jer se nisu složili sa mojom idejom. Znao sam da bi me mogli izdati!“ –rekao je. „Mogla si biti uz mene, Anya! Mogla si vladati sa mnom nad svim ostalim vampirima, ali ti si se zalijepila za onog jadnika!“
Pljunula sam ga, a on je zasiktao na mene i bacio na drugu stranu sobe. Pokušala sam dospijeti do pištolja, ali stao mi je na nogu. Podignula sam pogled prema njemu, a on mi se lagano osmijehnuo. Kleknuo je na pod, podignuo mi ruku stiskajući je, a zatim uzeo pištolj i uperio mi ga u čelo.
„Baš mi je žao što ću se morati riješiti poslijednje Powellice, ali ne preostaje mi ništa drugo!“ –slegnuo je ramenima.
„Jebi se!“ –uzvratila sam ljutito.
Odmahnuo je glavom i pripreio se zapucati kad ga je odjednom netko maknuo u stranu. Susrela sam se sa Feliksovim očima. Promatrao me preplašenim izrazom lica, a kad sam ja klimnula glavom, okrenuo se i odjurio prema Theodoru. Ovaj je krenuo na njega, ali se Feliks bacio na njega. Staklo prozora se razbilo, a njih dvoje su nestali s mog vidika.
„FELIKS!!!“ –proderala sam se i brzo dignula sa poda.
Potrčala sam prestrašeno prema razbijenom prozoru i pogledala prema podu. Theodorovo je tijelo bilo zakačeno za šipku sve dok se nije pretvorio u prah, ali zabrinjavalo me to što nigdje nisam vidjela Feliksa. Srce mi je luđački tuklo. Mislila sam da ostajem bez zraka kad sam ugledala blijedoliku ruku koja se uhvatila za kamen koji se nalazio ispod prozora.
„Feliks...“ –prošaptala sam, a on se podignuo i skočio pored mene.
Snažno sam ga zagrlila, a on mi je uzvratio.
„Bila sam tako prestrašena.“ –prošaptala sam.
„Rekao sam ti da se ne trebaš brinuti i da ćemo biti zajedno!“ –uzvratio mi je osmjehnuvši se.
Podignula sam se na prste i strastveno ga poljubila dok me on stisnuo bliže sebi uzvrativši mi. Napokon sam se osjećala sigurnije, sada kad sam bila u njegovom zagrljaju.
Prišla sam Feliksu, sjela pored njega i duboko uzdahnula. Rukom sam prošla kroz kosu gledajući ispred sebe.
„Našli su Maxa.“ –rekla sam. „Malo mu je trebalo do kuće.“
„Kako je?“ –upitao me.
Slegnula sam ramenima.
„Nisam pitala.“ –uzdahnula sam. „Rekao je Sasha da dolazi po nas.“
Klimnuo je glavom, nagnuo se na naslonjač i pogledao ispred sebe. Po njegovom izrazu lica sam znala da mu nije bilo nimalo drago što će Sasha doći, ali vjerojatno nije želio započeti raspravu kako se ne bismo ponovno posvađali. Nisam se voljela ni sa kime svađati; pogotovo ne ako mi je to tog nekog bilo jako stalo, a Feliksa sam voljela.
„Mugu ga razbiti ako te krivo pogleda?“ –upitao je malenim osmjehom.
Zbunjeno sam pogledala u njega dok je on i dalje gledao ispred sebe, smiješkajući se. Osmjehnula sam se i ja odmahnuvši glavom, a zatim sam se progurala bliže njemu i poljubila ga u obraz. Okrenuo se prema meni, nježno mi pomilovao lice svojim nosom približavajući se svojim usnama mojima.
Ubrzala sam proces jer mi je bilo potrebno osjetiti njegove usne. Bile su tako nježne, tako drage i mekane. Obožavala sam ih osjećati na sebi. Smirivale bi me kad bih bila nervozna. Razveseljavale bi me kad bi mi to bilo potrebno.
Kašljanje nas je prekinulo, pa smo se odvojili jedno od drugog i vidjeli Sashu pred nama. Stajao je ondje prekriženih ruku na prsima. Gledao je na kratko u mene, tužnim pogledom, a onda usmjerio onaj prijeteči u Feliksa. Dignula sam se odmah sa klupice kako se ne bi dogodilo nešto što se nije smjelo događati.
„Hvala što si došao.“ –rekla sam mu.
Klimnuo je glavom, okrenuo se i udaljio od nas.
„Moramo se požuriti. Ne znam da li me netko pratio, ali mogli bi vas prepoznati!“ –uzvratio je.
„Prepoznat će nas kod tebe!“ –nadodala sam.
„Idemo u Yurinoj vikendici. Oni su već ondje!“ –objasnio je.
Oblikovala sam usta u slovo o. Osjećala sam se užasno što sam, uz njega, uplela Yuraja i, pretpostavljam, Evu, ali nisam bila ja kriva. Sasha je bio taj koji ih je povukao sa sobom.
„Hvala ti na svemu, znaš?“ –promrmljala sam.
„Duguješ mi.“ –pogledao je u mene osmjehnuvši se.
Zakolutala sam očima, a zatim krajičkom oka pogledala u Feliksa. Gledao me prijetečim izrazom lica, kao da mi je pogledom želio reći da će ga razbiti ako kaže ono što smo oboje mislili da će reći. Pogledala sam u Sashu i doista se nadala da neće reći da mene želi kad je i sam znao da me neće imati, a i ovoga puta nisam namjeravala zaustaviti Feliksa da ga pretuče. U potpunosti će zaslužiti, ako pisne.
„Borit ću se za tebe.“ –prošaptao mi je u uho, a Feliksova ruka je uhvatila njegov vrat.
Duboko sam uzdahnula i odmahnula glavom. Koliko god sam željela da mu moj dečko nešto napravi, bio nam je potreban.
„Ok, prestani!“ –stala sam između njih dvoje. „Zapravo, prestanite oboje!“
„Anya...“ –prozborio je Feliks, ali podignula sam ruku u znaku da zašuti i da me pusti da nastavim pričati.
„Sasha, prekini, ok? Između mene i tebe nikada ničeg neće biti; ništa osim prijateljstva. Nećeš moći promjeniti moje osjećaje prema tebi, zato prekini jer ga slijedeći put stvarno neću zaustaviti, a ti, Feliks... Nemoj se obazirati na njega kad znaš da te volim!“
Feliks se zadovoljno osmjehnuo, na što je Sasha zakolutao očima. Uzdahnula sam i natjerala Sashu da hoda ispred mene, a Feliksa iza samo kako bi ih oboje imala na vidiku i kontrolirala ih. Nadala sam se da je Sasha shvatio da možemo biti samo i isključivo prijatelji. Nisam se željela svađati sa Feliksom zbog glupog i nezrelog ponašanja mog bivšeg zaručnika.
Sasha je u tišini otključao auto, a ja sam sjela na suvozačevo sjedalo znajući da bi mogla izbiti svađa između njih dvoje ako Feliks bude sjedio ondje, umjesto mene. Pogledala sam u Sashu. Čelo mu je bilo naboreno, pa sam pretpostavila da je bio prilično ljut. Kad sam pogledala u ogledalo, u stražnje sjedalo, vidjela sam zadovoljan Feliksov izraz lica. Odmahnula sam glavom i pogledala ispred sebe znajući da mi neće biti nimalo lako paziti na njih dvoje.
Nisam očekivala da će Sasha biti toliko djetinjast. Namrgođeno je gledao ispred sebe cijelim putem. Nije progovorio ni riječ sa mnom. Feliks i ja nismo također pričali, a ona prokleta tišina me dovodila do ludila. Imala sam osjećaj da bih svakog trena mogla poludjeti. To bi se i dogodilo da se on nije napokon zaustavio ispred Yurine vikendice, a pred vratima su stajali Eva i on.
Duboko sam uzdahnula gledajući u njih dvoje. Iskreno, malo sam se bojala izaći iz onog automobila nakon svega što se dogodilo. Praktički sam osramotila aristokrate iako me to nije bilo briga. Bilo mi je žao što sam morala sve njih uplesti u to.
„Idemo.“ –Feliks me potapšao po ramenu.
Pogledala sam u njega, a on mi se osmjehnuo. Otvorio je vrata i izašao iz njega, a ja sam nesigurno slijedila njegov primjer. Tiho sam uzdahnula i pogledala u Sashu koji mi je gestom ruke pokazao da ga slijedim.
Eva se spustila niz stepenice, a ja sam krenula prema njoj.
„H-“ –započela sam, ali našla se odmah u njen zagrljaj.
Iznenađeno sam gledala ispred sebe. Nisam očekivala da će me odmah zagrliti jer sam mislila da je bila ljuta na mene zbog svega što se dogodilo, ali ipak... zašto bi se ona ljutila? Jest da joj je Sasha bio prijatelj godinama i puno više od mene, ali ono doista nisu bile njene stvari. Uostalom, dobro je znala kako sam se ja osjećala i koga sam ja zapravo voljela.
„Tako mi je drago što te vidim!“ –rekla je i odmaknula se od mene.
Osmjehnula sam joj se.
„Niste trebali doći.“ –uzvratila sam. „Niste se smjeli uplesti!“
„I ti bi to učinila za nas, jel' da?“ –pogledao me Yura.
Oblikovala sam usta u slovo o.
„To je ono što čine prijatelji.“ –nadodao je. „Uostalom, već mi je muka onog Theodora! Bilo bi vrijeme da ga netko makne s vlasti!“
Čula sam tiho siktanje pored mene, pa sam pogledala u Feliksa i odmahnula glavom dok me on gledao ozbiljnim izrazom lica. Znala sam da je jedva čekao da ga se dočepa kako bi ga ubio vlastitim rukama. Zaslužio je to. Zaslužio je umrijeti zbog svega što je učinio.
„Anastasia...“ –čula sam poznati ženski glas.
Podignula sam pogled i vidjela Gabriellu kako elegantno stoji na na ulazu. Šokirano sam pogledala u Sashu i ostale, a zatim u nju. Nisam mogla vjerovati da su i nju upleli u ovo.
„Što ona radi ovdje?“ –ljutito sam pogledala u Sashu.
„Ona je došla k nama.“ –slegnuo je ramenima i popeo se stepenicama.
„Mora razgovarati sa svima.“ –objasnila mi je Eva. „Ali najbolje je da vas dvije to riješite!“
Odmahnula sam glavom i popela se k njoj. Zagrlila sam ju jer mi je ipak bilo drago što ju vidim nakon otprilike dva mjeseca, ali opet sam bila ljuta što se nalazila ondje. Bilo mi je previše stalo do njega da bih joj dopustila da se i ona uplete u ovo.
„Jesi dobro?“ –upitala me.
„Jesam.“ –klimnula sam glavom. „Nego, što ti radiš ovdje? Kako si uopće znala da se vračamo?“
„Moram razgovarati s vama. Čula sam razgovor između Theodora i još nekoga. Njih sam odlučila pratiti! Znala sam i osjećala da se nešto čudno događa. Imala sam pravo!“
„Gdje je Max?“ –upitao je Feliks.
„Unutra.“
Klimnuo je glavom i ušao u kuću. Pogledala sam u Gabriellu. Zanimalo me koji je razgovor čula i o čemu se radilo, ali unatoč tome sam bila ljuta na nju što se ponovno uplela gdje joj nije bilo mjesto. Naravno, bilo mi je drago što nitko nije otkrio da je zapravo ona bila ta koja je izbavila Feliksa i mene iz zatvora.
Čula sam udarac, pa sam poskočila od straha. Pogledala sam u stranu, gdje i ostali i vidjela Feliksa kako leži na podu. Prozor je bio razbijen, a kad sam pogledala u njega vidjela sam Maxima ondje. Izgledao je bijesno; zapravo – oboje su tako izgledali.
„Što se događa?“ –upitala sam zbunjeno.
Feliks se dignuo sa poda, zasiktao na njega i potrčao prema njemu. Maxim je skočio u zrak, uhvatio ga za kaput i odbacio u stranu. Potrčala sam niz stepenice s namjerom da ih zaustavim, ali me Sasha zaustavio.
„Pusti me!“ –pokušala sam se istrgnuti iz njegovog stiska, ali bio je prejak.
„Neka to sami riješe!“ –uzvratio je.
Odmahnula sam glavom. Nisam znala zbog čega su se posvađali, ali mogla sam pretpostaviti da se radilo o Mashi. Znala sam kakav bi bio Feliks da ga netko zaustavi u namjeru da me spasi. Vjerojatno bi rabio sve oko sebe u onom trenutku, a Maxim... on je s razlogom izgledao i bio ljut.
„PREKINITE!“- izderala se Gabriella.
Oboje su usmjerili svoj pogled na nju. Feliks se baš pripremao udariti Maxima šakom u glavu dok je ovaj drugi ležai ispod njega i gurao mu glavu u stranu. Vrijeme kao da je stalo u onome trenutku. Pretpostavila sam da mene sigurno ne bi poslušali, a vjerojatno su imali više poštovanja prema njoj.
„Pustite bijes za kasnije. Trebat će vam!“ –rekla je i okrenula se. „Slijedite me! ODMAH!!!“
Eva, Sasha i Yura su otišli za njom, a ja sam pogledala u Feliksa i Maxima koji su ljutito hodali jedno za drugim.
„Što se dogodilo?“ –upitala sam ih.
„Malo mi je nedostajalo da pronađem Mashu.“ –Maxim me pogledao ljutitim izrazom lica. „Sve ste upropastili!“
„Oh, da, bravo, Max! Sigurno bi joj pomogao mrtav!“
„Da se ti nikada nisi pojavila, ona bi sada bila na sigurnom! Za sve si ti kriva!“
„MAX!“ –proderao se Feliks.
„Ne.“ –odmahnula sam glavom i skrenula pogled. „Ima pravo!“
„Anya...“
Ušla sam u kuću i požurila u dnevni boravak gdje su sjedili ostali. Max je ljutio stao kraj prozora, a Feliks mi je prišao s leđa. Nježno je pomilovao moju ruku koju sam stavila u džep i gledala u pod.
„Onda, što je bilo toliko važno da si i ti htjela doći?“ –upitao je Sasha.
„Čula sam Theodorov razgovor sa nekim prijateljem.“ –odgovorila je. „Nisam više mogla biti ondje i šutiti! Moram ovo reći nekome!“
„Što to?“ –uzvratila je Eva. „Nadam se da nije nešto strašno!“
„Theodor želi ubiti ljude.“
„Molim?!“ –uzviknuli smo svi istovremeno.
„Želi da na cijelome svijetu postoje samo vampiri. Stvara vojsku novorođenih!“ –objasnila je.
„Jesi sigurna da si dobro čula?!“ –upitala sam ju.
„Iz prve nisam bila sigurna, ali nastavila sam slušati i uspostavilo se da sam dobro čula.“ –uzdahnula je. „Ne znam zbog čega to čini, ali moramo ga zaustaviti!“
„Odlično!“ –Maxim je pljesnuo rukama. „Krenimo odmah!“
„Prestani, Max!“ –Feliks ga je prostrijelio pogledom. „Nemamo plan! Moramo prvo smisliti plan i onda ga napasti!“
„Do tada bi Masha mogla biti mrtva!“
„Neće!“ –Yura je odmahnuo glavom. „Potrebna mu je. Zna da ćemo doći ako je ona ondje i mrtva mu ničemu ne bi služila!“
Odmahnuo je glavom.
„Jebote, koliko ste retardirani!“ –bijesno je izašao iz dnevnog boravka.
Pogledala sam za njime, a zatim u Feliksa koji me pogledao ozbiljnim izrazom lica. Tiho sam uzdahnula i izašla odande. Trebala sam se smiriti. Pogodile su me Maximove riječi pogotovo jer sam znala da je to bila istina.
Izašla sam iz kuće, nagnula na zid i prekrižila ruke na prsima. Gledala sam oko sebe uzdisajući sviježi zrak. Jutro je nedavno svanulo, pa je zrak još uvijek mirisao na ugodan, hladni, zimski dan.
„Što se dogodilo?“ –upitala me Gabriella.
Pogledala sam krajičkom oka u nju, te odmahnula glavom.
„Anya, slobodno mi sve možeš reći.“ –nadodala je.
„Znam.“ –promrmljala sam.
„Što je onda bilo?“
„Maxim. Ima pravo!“
„U čemu?“
„Rekao je da bi Masha bila na sigurnom da se ja nikada nisam pojavila. Imao je pravo! Trebala sam ostati u Londonu.“
„Ne pričaj gluposti, Anya! Znaš dobro da nije tako. Uostalom, Maxim je trenutno nervozan! Rekao je stvari na koje nije mislio!“
Odmahnula sam glavom.
„Želim biti sama sada.“ –rekla sam joj.
„Kako želiš!“ –prislonila mi je ruku na rame i ušla u kuću zatvorivši vrata.
Unatoč tome što me Gabriella željela utješiti, osjećala sam se i dalje krivo.
XXIX. Idiots
Dignula sam se polako sa kreveta kako ne bih probudila Feliksa koji je došao spavati nakon mene. Nisam mogla spavati jer sam neprestano razmišljala o onome što je Maxim rekao o meni. Da sam doista bila pametnija, ostala bih u Londonu gdje bi sve bilo drugačije. Ne bih upoznala Feliksa tada, ali barem bi Masha bila na sigurnom, a Maxim me ne bi mrzio.
Pogledala sam u Feliksa koji je mirno spavao na svojoj strani kreveta, držajući i dalje ruku na mjestu na kojemu sam ja ležala do malo prije. Obukla sam majicu dužih rukava jer sam osjećala hladnoću po sebi, a kad sam se osigurala da je on i dalje čvrso spava, izašla sam iz sobe.
Spustila sam se niz stepenice ne upalivši svijetla jer nisam nikoga htjela uznemiriti. Imala sam potrebu za alkoholom sada kad me nitko nije mogao vidjeti. Ušla sam u kuhinju upalivši svijetlo i zatvorivši vrata kako me nitko ne bi otkrio. Otvorila sam frižider i razvukla osmjeh od uha do uha kad sam ugledala crno vino.
Sjela sam za stol, otvorila bocu i stavila ju u čašu, a zatim počela piti dok sam se ljuljala na stolici. Gledala sam zamišljeno u prozor. Zahihotala sam se tiho kad sam shvatila što radim u sred noći. Osjećala sam se poput onih deprimiranih cura u američkim filmovima.
Popila sam još jedan gutljaj, a zatim čula škripanje vratiju. Okrenula sam se prema njima i vidjela Sashin pospani izraz lica na ulazu. Progutala sam vino, stavila čašu na stol i nakrivila glavu.
„Jesam li te probudila?“ –upitala sam ga.
„Ne.“ –odmahnuo je glavom i zatvorio polako vrata. „Ožednio sam. Što radiš ovdje sama i to pijana?“
„Nisam pijana.“
„Oh, kao, ne primjeti se?! Pola boce je već nestalo!“
Pogledala sam u bocu i iznenadila se shvativši da je imao pravo. Nisam znala koliko dugo sam ondje bila i kako to da sam popila toliko, ali nisam se osjećala pijano. Dignula sam se sa stolice i nagnula na frižider koji se prodrmao. Zapravo sam tek u onom trenutku shvatila da sam bila pijana, ali ne previše; dovoljno da se teturam.
„Nisi pijana, ha?“ –uzvratio je prekriživši ruke na prsima.
„Samo malo.“ –zahihotala sam se.
„Hoćeš li moći sama do sobe?“
„Naravno. Ne brini se ti ništa!“
Klimnuo je glavom, a ja sam prošla pored njega. U tom me trenutku povukao natrag i prislonio na zid, a obje ruke je stavio iznad mojih ramena. Pogledala sam ga ravno u oči, čekajući trenutak kad će me pustiti na miru. Gledala sam ga pomalo ljutito, ali to očito njega to nije zanimalo. Pokušala sam se maknuti odande, ali ponovno me povukao natrag.
„Zašto?“ –upitao me.
„Molim?“ –nakrivila sam glavu.
„Zašto mi ne pružaš priliku?“
„Pružila sam nam priliku, Sasha, ali nije išlo! Ne možemo forsirati nešto što ne ide!“
„Što on ima, a ja nemam?“
„Ti si jako dobar dečko, Sasha, ali ja nisam cura za tebe. Shvati to!“
„Tvoji su roditelji htjeli da se udaš za mene! Ne misliš li da bi im trebala ostvariti tu želju?“
„Mrtvi su! Udat ću se za koga god budem željela, a ako to bude Feliks... neka... Nitko mi neće zabraniti da mu kažem da!“
Odmahnuo je glavom. Nisam se ni snašla, a već sam osjetila njegove očnjake u vratu. Pokušala sam ga odgurnuti od sebe, ali držao me toliko čvrsto da sam imala osjećaj da mi počinje nestajati zraka.
Zatim sam vidjela nešto što nikada nisam htjela vidjeti. Feliks je stajao iza Sashe bijesnim izrazom lica. Onakvog ga nikada prije nisam vidjela i znala sam; bila sam sigurna da je Sasha bio mrtav u onom trenutku. Uhvatio ga je za vrat i odbacio u prozor koji se razbio.
„Feliks, ne!“ –uhvatila sam ga za ruku, ali prekasno.
Skočio je kroz prozor, a ja sam potrčala za njima kako bih ga zaustavila unatoč tome što mi se užasno vrtjetlo jer je Sasha popio više nego je trebao. Krv je klizila niz moj vrat i počela kapati po podu, ali bila sam previše uznemirena da bih se brinula oko toga.
„FELIKS!!!“ –viknula sam.
Šokirano sam gledala u njega. Nisam ga prepoznala. Nisam niti znala hoće li Sasha preživjeti one udarce. Naravno da se branio, ali Feliks je bio širi, jači i brži od njega.
„FELIKS!!!“ –Maxim je skočio na Feliksa odbacivši ga u stranu.
Čvrsto ga je držao stisnutog za pod dok su Eva i Yura provjeravali Sashu. Stajala sam šokirano na mjestu ne znajući što napraviti.
„Krvariš!“ –Gabriellin me glas vratio u stvarnost.
Okrenula sam se prema njoj, a on je preplašeno gledala u mene. Prislonila je ruku na ranu, a meni su suze proklizile niz lice.
„Tko ti je to učinio?!“ –upitala me ljutito.
Odmahnula sam glavom, pomaknula ju u stranu i potrčala odande. Trebala sam se maknuti što prije. Bila sam zbunjena zbog svega što se dogodilo i jedino što sam znala učiniti u onom trenutku je bilo: pobjeći.
Uzela sam ključeve automobila, istrčala iz kuće i odmah ušla u auto. Trebalo mi je neko vrijeme da ga upalim jer su mi ruke drhtale, a kad sam napokon čula da je motor zabrujao, odjurila sam odande što sam brže mogla. Ne sjećam se kad sam poslijednji put toliko brzo vozila; mislim da u tolikoj brzini nisam ni trčala. Sve sam činila samo da se maknem od onog kaosa.
***
Sjedila sam na autu i gledala u zvijezdano nebo dok puhao lagani povjetarac, a moja kosa je vijorila na njemu. Duboko sam uzdahnula i zaklopila oči. Nisam znala koliko je dugo prošlo otkad sam izletjela odande bez pozdrava, ali morala sam priznati da sam se osjećala bolje.
„Lijepa noć, zar ne?“ –čula sam muški glas.
Okrenula sam se i vidjela Maxima nagnutog na stablu. Brzo sam skočila sa automobila. Pogledala sam oko sebe osječajući se nervozno jer nisam željela da se itko nalazi pored mene. Pribojavala sam se da su Feliks i Sasha bili u blizini, a oni su bili zadnji kojeg sam u onom trenutku željela vidjeti.
„Sam sam.“ –rekao je.
„Kako si me pronašao?“ –upitala sam ga.
„Nanjušio sam te. Nije bilo teško pogotovo jer si ranjena! Kako ti je vrat?“
Prislonila sam ruku na njemu. Još sam osjećala ugriz, ali polako je nestajao.
„Dobro.“ –odgovorila sam.
„Feliks i Sasha su isto dobro. Smirili su se!“ –prišao mi je laganim korakom.
„Je li to doista moguće?“
„Da. Gabriella im je održala bukvicu! Sashi pogotovo.“
Uzdahnula sam i nagnula na auto prekriživši ruke na prsima. Nagnuo se pored mene. Oboje smo gledali u tišini ispred sebe. Bilo mi je neugodno nalaziti se u njegovoj blizini nakon onoga što mi je rekao.
„Oprosti.“ –prošaptao je.
Pogledala sam iznenađeno u njega.
„Pretjerao sam danas.“ –nastavio je. „Nisam te htio povrijediti! Bilo je glupo od mene kriviti te za ono što se dogodilo, kad dobro znam da nisi mogla učiniti ništa!“
„Mogla sam!“ –nadodala sam uzdahnuvši. „Ali natjerala me da pobjegnem!“
„Masha je takva. Prvo će se brinuti o drugima, a zatim o sebi!“
„Da nikada nisam došla, ona bi bila dobro.“
„Puno bi stvari bile drugačije, Anya... npr. Nikada ne bih vidio Feliksa sretnog! Prije nego te pronašao, razmišljao je samo o poslu i uvijek je bio ozbiljan. Promjenio se otkad te upoznao!“
„Ali Masha bi sada bila dobro!“
„Tko zna! Možda bi; možda ne bi. Nikada ne znaš što bi se dogodilo, Anya!“
Uzdahnula sam.
„Žao mi je!“ –odmahnula sam glavom, a suze su potekle ponovno niz moje lice. „Nisam htjela da ona nastrada! Htjela sam se boriti, Max! Htjela sam ju izbaviti, ali pobjegla sam i dopustila da plati za ono što nije trebala.“
„Nisi ti kriva, Anya! Prekini se kriviti! Sve će biti u redu. Izbavit ćemo ju, ok?“
Pogledala sam tužno u njega, a on mi je nježnim pokretom ruke obrisao suze koje su klizile niz moje lice.
„Suze ti uopće ne stoje!“ –osmjehnuo je.
„Kako znaš?“ –prošaptala sam. „Kako znaš da joj neće nauditi?“
„Zato što im to nećemo dopustiti. Moramo se dogovoriti kad i kako ćemo ih napasti!“
Uzdahnula sam, a on je otvorio vrata.
„Idemo.“ –gestom glave mi je pokazao da uđem u auto. „Feliks se vjerojatno brine za tebe. Uostalom, rekao je da će doći po tebe ako te ne dovedem za deset minuta doma!“
Spustila sam pogled i ušla u auto u tišini. Nagnula sam se sjedalo i pogledala kroz prozor. Pretpostavljala sam da je Feliks bio nervozan i jedva je čekao da se vratim kod kuće. Mrzila sam kad sam ga zabrinjavala, ali ovoga puta su me Sasha i on izbacili iz takta i trebala sam imati malo vremena za sebe i za razmišljanje.
Krajičkom oka sam pogledala u Maxima koji je gledao kuda vozi. Doista sam se nadala da je imao pravo i da ćemo stići na vrijeme spasiti Mashu. Bojala sam se da su joj svašta radili samo kako bi izvukli informacije iz nje. Ne bih si nikada mogla oprostiti da se nekome od njih nešto desi zbog mene.
„Evo nas.“ –rekao je.
Došli smo brže nego sam očekivala, a kad prođem kroz ona vrata, morat ću se suočiti sa onime od čega sam prije pobjegla. Maxim je već stajao na ulazu, čekajući da skupim hrabrost i izađem iz auta. Duboko sam uzdahnula i požurila k njemu.
„Vidjet ćeš da će sve biti u redu!“ –potapšao me po leđima. „Uostalom, ja sam ovdje kako bih spriječio ono dvoje da se potuku!“
Pogledala sam ga zabrinutim izrazom lica.
„Idem odmah u sobu. Reci da sam umorna i da želim biti sama!“ –otvorila sam vrata.
„Ali, Anya...“ –započeo je.
„Molim te, Max.“
„Znaš da će Feliks svejedno otići k tebi?“
„Zaključat ću se!“
„Razvalit će vrata ili ti ući preko prozora!“
Htjela sam nešto reći, ali shvatila sam da ne znam što bih na to rekla. I dalje sam odbijala družiti se s njima jer sam htjela biti sama, unatoč tome što sam jako dobro znala da će se Feliks pojaviti u mojoj sobi čim zatvorim vrata.
Požurila sam prema stepenicama ne zaustavivši se pred dnevnim boravkom otkuda sam čula glasove. Potrčala sam do svoje sobe i zatvorila vrata. Htjela sam ih zaključati, ali kao što je Maxim rekao, Feliks bi svejedno mogao ući, a nisam željela uništiti Yurijev dom.
Prišla sam prozoru očekivajući da će netko uči svaki trenutak kroz ona vrata. Moja su očekivanja bila točno. Samo nekoliko minuta nakon što sam se zatvorila u onu sobu, čula sam škripanje vratiju. Nisam se okrenula jer sam točno poznavala onaj miris: Feliksov.
„Jesi ljuta?“ –upitao me.
Gledala sam ispred sebe, prekriživši ruke na prsima. Normalno da sam bila ljuta na njega i to je dobro mogao znati, osjetiti.
„Da.“ –odgovorila sam kratko.
Stavio je jednu ruku na moje rame, ali odgurnula sam ju sa sebe. Bijesno sam se okrenula prema njemu, a on je napravio korak u nazad gledajući me iznenađenim izrazom lica.
„Skoro si ga ubio!“ –proderala sam se. „Mislim, što ti je bilo na pameti kad si skočio na njega?!“
„Ti.“ –odgovorio je kao da je to trebalo biti očito. „Pio je tvoju krv.“
„I što onda?! I ti ju piješ!“
„Ja sam ti dečko!“
„To nema nikakve veze!“
„Oh, sada ćeš dopuštati njemu da ti pije krv, ha?!“
„Nisam to rekla!“
Odmahnuo je glavom i ljutito otišao prema vratima. Htio ih je otvoriti, ali okrenuo se prema njemu ozbiljnim izrazom lica.
„Znaš što, Anya!?“ –uzvratio je. „Što se mene tiče... možeš si ga oženiti! Ne zanima me!“
„Feliks...“ –napravila sam korak naprijed, ali on je već izašao iz sobe zalupivši vratima.
Podignula sam vazu koja je stajala na stoliću, pored mene, i pogodila vrata njime. Udarac je odjeknuo sobom, a komadići su se razbacali po podu. Okrenula sam glavu prema prozoru, prislonila ruku preko lica i tiho zajecala.
Obukla sam majicu, pogledala se u ogledalo, a zatim izašla iz sobe. Neko vrijeme sam stajala pred vratima razmišljajući kako ću reagirati kad vidim Feliksa. Kad-tad sam se trebala suočiti s njime, pa sam uzdignute glave nastavila hodati dalje, kao što sam to inače znala činiti.
Što sam bliža dnevnom boravku bila i čula glasove, to mi je brže srce kucalo. Zakoračila sam u onu prostoriju i svi su pogledali u mene. Feliksu nije bilo ni traga.
„Kako se osjećaš jutros?“ –upitala me gđa Petrov.
„Bolje mi je. Bol popušta!“ –odgovorila sam.
„Moja majka je jedna od najboljih iscijeljivačica u ovim krajevima.“ –rekla je Kseniya.
Klimnula sam glavom i pogledala oko sebe u nadi da ću pronaći Feliksa, ali nije ga bilo nigdje. Osjetila sam grč u trbuhu zbog toga. Pribojavala sam se da mu se nešto dogodilo, a tada si to ne bih nikada oprostila.
„Ne moraš ga tražiti.“ –rekao je Maxim. „Nije se vratio!“
Okrenula sam se i požurila u sobu po kaput jer sam ga namjeravala potražiti. Nadala sam se da neće biti daleko ili da nije u potpunosti nestao odande. Bila sam ljuta na samu sebe što nisam jučer željela pričati s njime i potjerala ga na taj način. Obukla sam kaput i potrčala prema vratima što sam brže mogla.
„Kamo ideš?“ –Masha se dignula sa trosjeda.
„Potražiti ga!“ –odgovorila sam.
„Kod zaleđenog jezera je.“ –uzvratio je Maxim.
„Kako znaš?“ –iznenađeno će Masha.
„Otišao sam ga potražiti!“
„Hvala!“ –rekla sam.
Klimnuo je glavom, a ja sam izašla iz kuće. Spustila sam se oprezno niz stepenice jer su se zaledile preko noći. Pimirisala sam zrak kako bih nanjušila Feliksa i pronašla ga jer nisam znala gdje je jezero o kojemu mi je pričao Maxim.
Napokon sam ga nanjušila, pa sam pratila njegov miris laganim korakom. Ruke sam stavila u džepove i gledala ispred sebe ok mi je srce ubrzano kucalo. Pokušala sam razmisliti na koji način da mu priđem i počnem razgovarati s njime, ali mi ništa nije padalo na pamet.
Zatim sam ga vidjela kraj bijelog jezera. Držao je ruke u džepovima i gledao zamišljenim, tužnim pogledom ispred sebe. Tiho sam uzdahnula i krenula prema njemu jer više nisam smijela niti mogla odugovlačiti.
„Što radiš ovdje?“ –upitao me.
„Došla sam te potražiti.“ –odgovorila sam.
„Nisi trebala!“
„Kao nisam?! Jedan cijeli dan te nije bilo!“
„Bolje ti je bez mene!“
Nakrivila sam glavu i zbunjeno pogledala u njega. Nisam znala zbog čega je ono rekao.
„Zašto to misliš?“ –upitala sam ga iznenađeno.
„Jučer si mi jasno pokazala da me ne želiš pored sebe i ne optužujem te.“ –rekao je i dalje gledajući ispred sebe.
„To uopće nije istina!!! Jučer sam bila povrijeđena i htjela sam da me svi ostave na miru!“
„Ostavljam te na miru. To si htjela, zar ne?“
„Oh, ma daj, Feliks! Ne ponašaj se poput djeteta! Znaš da to nije tako!“
Slegnuo je ramenima.
„Pogledaj me!“ –naredila sam mu.
„Ne želim te ovdje!“ –pogledao me.
„Lažeš!“
„MAKNI SE!!!“ –viknuo je siktajući na mene.
„Ne bojim te se!“ –rekla sam ozbiljno.
Uhvatio me za ramena i nagnuo na stablo.
„Trebala bi!“ –pokazao mi je zube.
Gledala sam ga ozbiljnim izrazom lica. Čekala sam da shvati da me nije strah. Nikada me njega nije bilo, a niti će me ikada biti strah.
Iznenada me ugrizao za vrat, stisnuvši moja ramena. Gledala sam ispred sebe suzdržavajući se da ne zasikžem jer je bio grublji nego inače.
Izvukao je svoje oćnjake iz moje kože i napravio korak nazad. Moja je krv klizila niz njegovu bradu dok m ije i dalje pokazivao zube.
Izvukla sam krpenu maramicu iz džepa, prišla mu i laganim potezom obrisala krv. Podignula sam pogled prema njemu i vidjela da me gleda tužnim očima. Shvaćala sam što mi je Kseniya željela reći.
„Žao mi je...“ –prošaptao je i spustio pogled.
Obgrlila sam ga oko vrata, a on me snažno stisnuo uza sebe. Rukom sam prošla kroz njegovu kosu potapšajući ga po leđima.
„Žao mi je!“ –ponovio je glasnije.
„Znam!“ –rekla sam mu. „Sve je u redu, Feliks!“
Odmahnuo je glavom i odmaknuo se od mene.
„Nisam te želio povrijediti!“ –prislonio je svoje ruke na mojim obrazima.
„Znam!“ –klimnula sam glavom i nasmiješila se. „Dobro sam!“
„Volim te! Nikad ti namjerno ne bih naudio!“
„Znam! Volim i ja tebe!“
Privukao me ponovno k sebi i poljubio stasveno, a ja sam mu uzvratila. Bio je nježan prema meni, kao da me nije želio jače zagrliti kako se ne bih slomila pred njim, pa sam ga jače zagrlila kako bi shvatio da mi neće nauditi.
Iznenada me maknuo od sebe i pogledao oko sebe. pogledala sam ga bolje i shvatila da njuši zrak. U trenutku kad sam se htjela okrenuti, progurao me u stranu i izvukao pištolj čiji je pucanj odjeknuo šumom.
Pored mene je palo mrtvo vampirsko tijelo koje se ubrzo pretvorilo u prah i potonuo u bijeli snijeg.
„Idemo!“ –Feliks mi je ispružio ruku. „Dolazi ih još!“
Niotkuda se stvorio jedan koji je skočio na njega i bacio ih na led. Proklizili su dalje od kopa, pa nisam mogla stići do njih. Pored svoje noge sam vidjela pištolj, ali nisam ga smjela upotrebijetiti jer sam mogla upucati slučajno Feliksa. Znala sam da ne bih mogla pripaziti jer su se hrvali po ledu. Pogledala sam oko sebe i vidjela razbijenu granu stabla na podu. Razbila sam ju na dva djela.
„Feliks!“ –viknula sam.
Usmjerio je glavu prema meni, a ja sam bacila gradnu u zrak nadajući se da će ju uhvatiti ili će barem doći do njega. Pala je nedaleko, pa ju je povukao k sebi i zabio vampiru u srce.
Okrenula sam se jer sam čula zvukove oko sebe. podignula sam Feliksov pištolj sa poda i oprezno slušala kako bih shvatila otkud dolaze.
Uperila sam pištolj u grmlje koje se njihalo. Nedostajalo je nekoliko sekundi da povučem okidač kad sam vidjela da je Maxim iskočio odande.
„Jebote!!!“ –viknuli smo oboje.
„Požurimo se!“ –Feliks je prošao kraj nas. „Dolaze!“
Potrčali smo prema kući gđe Petrov kad smo na putu vidjeli nekoliko vampira kako gledaju u nas.
Ispružila sam Feliksu pištolj, a on mi je dodao bodeš. Pripremila sam se kako bih napala vampire u slučaju da krenu na nas. Krajičkom oka sam pogledala u Maxima i Feliksa koji su oprezno stajali pored mene. Jedan je napravio prvi korak i krenuo na Maxima koji ga je odbacuo u stranu šakom u glavu. Kad je ponovno nasrnuo na njega, upucao ga je, a preostali vampiri su krenuli na nas.
Feliks ih je pokušao držati podalje od mene, što me prilično iritiralo jer je trebao odavno shvatiti da nema potrebe stajati preda mnom i držati me uvijek podalje od opasnosti.
Vampir je krenuo na n jega i ugrizao ga za vrat, na što ga je Feliks odbacio u stabvo i upucao ga kadko ga se riješio.
Osjetila sam kako netko dahće iza mene, pa sam se okrenula i susrela sa ubojitim tamnim očima. Zasiktao je na mene i, prije nego sam se snašla pretvorio u prah preda mnom. Masha je držala bodež malo dalje od moga srca i, u jednom mahu, ga vratila natrag na remenu.
„Moramo se požuriti!“ –rekla je.
Okrenula sam se kako bih vidjela jesu li Maxim i Feliks u redu, a odahnula sam vidjevši da su dobro. Feliks je prošao pored mene i progurao me kako bih ubrzala. Potrčali smo natrag u kuću obitelji Petrov ispred koje su nas čekale Kseniya i njena majka.
„Trebate što prije otići odavde!“ –rekla je gđa Petrov.
„Što će biti s tobom ako ih dođe još?“ –preplašeno će Kseniya.
„Ne brinite se za mene! Theodoru sam potrebna, pa mi nikada ne bi naudio!“
„Jesi sigurna da ne želiš s nama!“
„Krenite i pazite na sebe!“
Kseniya je snažno zagrlila majku. Pogledala sam iza sebe i vidjela da nas ostali čekaju u autu. Kseniya je prošla pored mene i prodružila im se, a ja sam pogledala u njenu mamu.
„Hvala vam na svemu!“ –rekla sam.
Osmjehnula mi se.
„Tvoja majka bi bila ponosna na tebe.“ –uzvratila je.
Otvorila sam usta od iznenađenja, a ona mi se smješkala.
„Poznavali ste moju majku?“ –upitala sam.
„Bile smo najbolje prijateljice.“ –odgovorila je.
Poskočila sam kad sam čula trubu.
„Idemo, Anya!“ –uzviknuo je Maxim.
Zagrlila sam gđu Petetrov, potrčala u auto i mahnula joj. Nikada nisam očekivala da je poznavala moju majku, ali namjeravala sam ju ispitivati nakon što sve prođe.
„Baš lijepo!“ –rekao je Maxim. „Ako budemo otišli do grada, vidjet ću svoju sliku uz vašu i Theodor će nuditi nvoac za onog koji me pronađe!“
„Oduvijek si govorio da bi želio biti razbojnik!“ –nadodala je Masha. „Želja ti se ostvarila, Max!“
Nasmijala sam se. pogledala sam u stranu i tiho uzdahnula. Sve bi bilo jednostavnije da sam ostala u Londonu. Oni sada ne bi bježali, sakrivali se jer pomažu “razbojnicima“, ali... da nisam otišla odande, ne bih nikada upoznala Feliksa.
Osjetila sam nečiji dodir na svome trbuhu, pa sam pogledala u stranu. Feliks me gledao tužnim izrazom lica, pa sam ga pomilovala po ruci i isprepletala naše prste. Palcem je prošao preko mojeg dlana, a ja sam prislonila čelo na njegovo.
„Volim te!“ –rekla sam.
„I ja tebe!“ –prošaptao je utisnuvši mi poljubac na usne.
XXVII. Wrong turn
Nekoliko tjedana kasnije
Okrenula sam se na bok i osjetila hladnu posteljinu. Otvorila sam oči i primjetila da Feliksa nije bilo pored mene. Podignula sam glavu i pogledom prošla preko sobe, te ga ugledala pored prozora. Odahnula sam jer je često znao nestajati preko noći, pa bih ga morala potražiti, ali ovoga je puta bio dobar i ostao je u sobi.
Dignula sam se sa kreveta, a on je tada pogledao u mene. Podignula sam njegovu košulju sa poda, obukla ju i laganim mu korakom prišla. Rukom sam mu pomilovala obraz, a on me obgrlio jednom rukom oko struka, privukao me k sebi i stastveno poljubio. Naravno, uzvratila sam mu.
„Što je bilo?“ –upitala sam ga. „Zašto si ponovno budan?“
„Ne mogu spavati.“ –odgovorio je. „Zaspem, ali probudim se. Oprosti ako zbog mene ne možeš spavati!“
„Valjda osjetim kad te nema u mojoj blizini. Što ne valja? Feliks, znaš da mi možeš vjerovati, jel' da?“
„Naravno!“
„Zašto mi onda ne kažeš što te muči?“
„Jer već znaš u čemu je problem! Ne mogu se više sakrivati. Mjesec dana bježimo, a meni je to dosadilo! Želim se suočiti s Theodorom!“
Odmahnula sam glavom.
„Zar misliš da ja ne želim?“ –uzvratila sam. „Feliks, Theodor je ubio moje roditelje! Bili su mu rod, čovječe! Ne znam zašto je to učinio, ali namjeravam otkriti. Naravno, ne želim potrčati na njega, a da prije ne smislim plan jer znam da bih umrla. Smiri se malo, dok ne smislimo što nam je činiti!“
Odmahnuo je glavom i skrenuo pogled s mene. Pogledala sam i ja kroz prozor. Snijeg se počeo topiti jer je veljači dolazio kraj. Bilo je vrijeme da snijeg u Rusiji prođe unatoč tome što sam ga voljela. Pomalo mi je dosadila ona bjelina.
Krajičkom oka sam pogledala u Feliksa. Bila sam zabrinuta što se njega ticalo jer sam se pribojavala da bi mogao nasrnuti sam na Theodora i to bez plana. Poginuo mi tada. Theodor ima previše čuvara oko sebe i, prije nego bi stigao do njega, netko bi ga mogao ubiti. To nisam mogla dopustiti. Naravno da sam i ja željela vidjeti Theodora mrtvog, ali tek nakon što dobro razmislimo o tome kako bismo mogli dospjeti do njega.
„Idi spavati.“ –rekao mi je.
Prišla sam mu i poljubila obgrlivši ga rukama oko vrata. Naš je poljubac kratko trajao, a zatim se odmaknuo od mene, na kratko me pogledao, te usmjerio svoj pogled na prozor.
„Zar ti više nisam privlačna?“ –upitala sam ga tiho.
„Molim?“ –uzvratio je iznenađenim glasom.
Odmahnula sam glavom i pogledala u njega.
„Ne želiš me više!“ –rekla sam mu.
„Otkud ti to?“ –upitao je zbunjeno.
„Ne diraš me neko vrijeme; kao da se bojiš da bi me mogao ozlijediti!“
„Možda je tako najbolje!“
„Oh, ma daj, ideš mi na živce sa tim Edwardovskim ponašanjem!“
Nakrivio je glavu.
„Barem ne svjetlucam!“ –osmjehnuo se.
Zakolutala sam očima, odmahnula glavom i legla na krevet. Ljutito sam mu okrenula leđa, pa sam gledala u vrata sve dok nisam čula njegove korake. Vidjela sam ga ispred sebe, pa sam mu okrenula leđa i pogledala u prozor. Tiho sam uzdahnula, zaklopila oči, a on se legao kraj mene. Osjetila sam dodire na svojoj nozi, polako je podizao košulju jer sam na sebi imala samo nju i gačice, ali brzo sam maknula njegovu ruku sa mojih gačica.
„Čemu sad to?“ –upitao je pomalo razočarano.
„Znam što radiš?!“ –prekrižila sam ruke na prsima.
„Što?“
„Znam da ti je sada žao i da to radiš preko svoje volje.“
„Zbilja? Stvarno dobro izmišljaš priče.“
„Daj, Feliks! Pusti me da spavam.“
„Ne želim spavati.“
„Ja želim!“
„Lažeš!“
„Šuti!“
Poljubio me prekinuvši me u pričanju. Htjela sam ga odmaknuti od sebe, ali jednostavno nisam mogla jer su me njegove usne užasno mamile; oduvijek jesu. Tiho sam uzdahnula, kad smo se prestali ljubiti, a on se zadovoljno osmjehnuo.
„Vidiš da ti se ne spava!“ –nadodao je.
„Šuti!“ –promrmljala sam, okrenula ga na leđa i poljubila.
Nisam se mogla suzdržati, a da ga ne ugrizem za vrat i popijem malo krvi. Pred očima su mi se stvorila njegova sjećanja, ali odlučila sam se ne obazirati na njih. Htjela sam ga. Htjela sam njegovo tijelo u onom trenutku i nisam mogla dopustiti da mi išta ometa ono što mi je nedostajalo tjednima.
Rasparao je svoju košulju jer nije imao volje otkopčavati dugmad. Ja sam se na to nasmiješila i poljubila ga. Prebacio me na leđa prije nego sam se snašla. Bio je previše jak za mene da bih ponovno ja mogla kontrolirati sve ono. Držao mi je čvrsto ruke, ljubio po usnama, po vratu, a zatim me ugrizao. Zasiktala sam dok je pio moju krv na kratko, a zatim su mi gačice nestale u tamnom djelu sobe.
Osjetila sam ga duboko u sebi i tiho zastenjala. Vidjela sam kako pokazuje zube zadovoljnim osmjehom. Podignula sam se i stastveno ga poljubila.
Njegovo je tijelo pripadalo meni, a moje njemu. Uvijek ću biti samo njegova.
***
Kad su prve jutarnje zrake ušle u moju sobu, otvorila sam oči jer su mi prošle preko njih. Pogledala sam oko sebe, a Feliksa ondje nije bilo. Čula sam glasove u hodniku, pa sam pretpostavila da sam jedino ja još bila u krevetu.
Skočila sam s njega i obukla se. Bilo mi je žao što nisam vidjela Feliksa pored sebe kad sam otvorila oči, jer sam se obožavala buditi pored njega; pogotovo nakon što bih večer prije vodila ljubav s njime. Zanimalo me kako to da je odlučio izaći iz sobe onog jutra jer je inače ležao pored mene dok god se ja ne bih probudila ili mu ne bi dosadilo.
Počešljala sam kosu koja mi je bila prilično rašćupana. Iritiralo me to što nisam imala šminku sa sobom, ali inače se nije primječivalo previše, pa sam bila smirenija što se toga ticalo unatoč tome što sam se voljela šminkati.
Otvorila sam vrata i izašla u hodnik udarivši u nekoga. Podignula sam pogled, a Feliks mi se osmjehnuo utisnuvši mi poljubac u usta.
„Baš sam te mislio doći probuditi.“ –rekao je.
„Zakasnio si!“ –obgrlila sam ga oko vrata. „Trebaš nešto?“
„Masha i ti idete do grada.“
„Zašto?“
„Morate kupiti sve što nam je potrebno za preživjeti. Ponestaje krvi i ostale hrane! Ne možemo otići svi zajedno jer bismo bili sumnjivi, pa sam odlučio da Masha ide s tobom unatoč tome što te ne volim puštati samu!“
Odmahnula sam glavom i poljubila ga.
„Previše se brineš za mene, Feliks.“ –prošla sam kraj njega. „Koliko sam ti puta rekla da se znam brinuti za sebe? Uostalom, vidio si me na djelu više puta!“
„Znam, ali...“ –uzdahnuo je. „I dalje sam tvoj čuvar!“
„I moj dečko!“
„Da, i to.“
„Zapravo, ljubavnik!“
„Ok, zovi me kako god želiš, ali i dalje ču uvijek paziti na tebe!“
Nagnula sam ga na zid i osmjehnula mu se.
„Ne brini se. Sve će biti u redu!“ –poljubila sam ga.
Klimnuo je glavom.
„Masha te čeka u autu.“ –prišao nam je Maxim.
„Idem!“ –poljubila sam Feliksa i požurila prema vratima.
Okrenula sam se prema Feliksu i osmjehnula mu se dok je on gledao zabrinuto za mnom. Nagminula sam mu, otvorila vrata i izašla iz stana. Masha me čekala u autu, na parkiralištu, pa sam požurila prema njoj kako me ne bi dugo čekala.
***
Nakon manje od sat vremena provedena u gradu, Masha i ja krenule smo prema automobilom sa vrečicama u rukama. Gledala sam oko sebe. Ljudi bi nas svako toliko čudno pogledali. Naravno, osjećala sam i vampire među njima. Na sreću, nitko nije mario na nas jer smo imale duge kapute sa kapuljačom, pa nas nisu mogli prepoznati; barem sam se nadala da je tako.
„Zašto mi nikada nisi rekla?“ –upitala sam Mashu.
Nisam znala što bih s njome mogla pričati jer je bila prilično oprezna, pa je ponekad zaboravljala odgovoriti na moja pitanja. Vjerojatno joj je Feliks zaprijetio ako me bude ispustila iz vidika na sekundu.
„Što to?“ –pogledala je iznenađeno u mene.
„Za Maxima i tebe.“ –odgovorila sam.
Otvorila je usta od iznenađenja.
„Kako znaš?“ –upitala je tiho.
„Čula sam vas u hodniku kad smo bili kod Kseniyine majke.“ –objasnila sam.
Klimnula je glavom i pogledala ispred sebe.
„Zašto mi nikada nisi rekla?“ –uzvratila sam. „Mislim, nije bilo u redu što ste nam to tajili. Feliksu ništa nisam rekla.“
„Znam da nije bilo u redu!“ –nadodala je. „Ali... Maxim i ja... Ok, potajno se viđamo, ali ne bismo smjeli!“
„Zašto?“
„Jer u ovom trenutku ste nam Gabriella i ti trebali biti na pameti!“
„Gluposti! Ne možeš ne viđati nekoga koga voliš samo jer je zapisano na nekom papiru da prvo dođu životi aristokrata, pa tvoji osjećaji!“
Skrenula je pogled.
„Vidi što sam sve ja učinila zbog Feliksa!“ –rekla sam. „I boli me briga što sada drugi misle o meni! Meni je važno da smo on i ja sada zajedno.
Osmjehnula se, a zatim pogledala oko sebe. Pomirisala sam zrak jer sam i ja osjetila vampire, te izvukla pištolj iz džepa. Nekoliko njih je potrčalo prema nama. Upucala sam jednoga koji nije odustajao. Nastavio je trčati prema meni, pa sam još nekoliko puta upotrijebila kako bih ga se riješila.
Pogledala sam u stranu i vidjela da Masha leži na podu, a vampiri ju čvrsto drže. Bila je ukipljena. Nije se mogla niti smjela micati dok su oni siktali na nju. Napravila sam nekoliko koraka naprijed, ali ona je odmahnula glavom.
„Trči!“ –viknula je. „Bježi!“
„Neću!“ –proderala sam se nervozno.
Upucala sam jednog u čelo.
„Uhićena si, Anastasia Powell!“ –rekao je jedan. „A Masha Devidov također, kao tvoja pomagačica!“
„ODLAZI!!!“ –proderala se. „Idi! Zovi Maxima! Idi!!!“
Odmahnula sam glavom i odjurila odande. Bila sam ljuta na samu sebe što sam pobjegla, što se nisam niti potrudila spasiti ju kao što bi vjerojatno to ona učinila za mene. Vidjela sam da me vampiri prate, pa sam skrenula u usku ulicu, preskočila zid i ušla u auto koje je bilo parkirano u blizini. Pritisnula sam papučicu gasa i odjurila prema stanu gledajući u retrovizor. Vampiri, koji su me pratili, odustali su nakon nekog vremena.
Parkirala sam se ispred stana, otvorila vrata i ni ne trudeći se potrčala u stan. Udarac vratiju je odjeknuo tihom prostorijom. Susrela sam se sa zbunjenim Feliksovim, Maximovim i Kseniyjinim pogledom. Feliks je odmah vidio po meni da nešto nije u redu, pa se dignuo sa trosjeda i prišao mi.
„Što je bilo?“ –upitao me.
„Našli su nas.“ –promrmljala sam. „Imaju Mashu!“
Maxim je široko otvorio oči, a ja sam spustila pogled i nagnula glavu na Feliksovim prsima. Tiho sam zajecala. Trebala sam ostati ondje i boriti se; spasiti ju od njih, ali nisam. Bila sam kukavica i pobjegla kad me najviše trebala.
Osjetila sam trzaj koji me probudio iz sna. Pogledala sam pored sebe, a Feliks je gledao u vrata široko otvorenih očiju. Pospano sam protrljala oči, rastegnula se i zijevnula, a zatim pogledala ponovno u njega. Vidjela sam da je bio napet, te i dalje promatrao vrata.
„Što je bilo?“ –upitala sam ga zabrinuto.
Nikada se prije nije onako ponašao. U poslijednja dva tjedna, otkad smo pobjegli od Theodora, bio je prilično smiren. Nisam se mogla sjetiti kad sam ga poslijednji put vidjela onakvog ili... jesam li uopće?
Imala sam osjećaj da me nije ni čuo, da se fokusirao na nešto što ja nisam znala. Prislonila sam ruku na njegovo rame, a on se trznuo i naglo okrenuo prema mene.
„Što je bilo?“ –ponovila sam tiho.
„Pronašli su nas.“ –odgovorio je i skočio sa kreveta.
Zbunjeno sam gledala u njega dok je on tražio svoj kaput. Prebacio ga je preko sebe, otvorio ladicu u kojoj su bili naši pištolji, te izvukao jedan. Bacio je nešto prema meni. Uhvatila sam ključeve prije nego su me udarili u glavu i zbunjeno pogledala u njega.
„Spremaj se!“ –rekao je. „Dolaze!“
„Što misliš napraviti?!“ -skočila sam sa kreveta i obukla se.
„Idi odavde što brže možeš. Stići ću te!“
„Ne namjeravam te pustiti samog!“
„Molim te, kreni!“
„Feliks...“
„ANYA!!!“ –proderao se.
Podignula sam kaput, obukla se i otvorila prozor i pogledala u njega. Ispružio mi je pištolj, na što sam ja odmahnula glavom i skočila s prozora na tlo. Nisam se povrijedila jer sam točno znala kako se trebam dočekati na krov garaže. Podignula sam pogled prema prozoru i vidjela Feliksa kako proviruje, a zatim je nestao.
Htjela sam se vratiti natrag, pogotovo u trenutku kad sam čula pucnjeve. Bojala sam se za njega. Bojala sam se da bi mogao ostati teško ozlijeđen. Bila sam ljuta na njega što me natjerao da pobjegnem, a to sam mrzila činiti. Znala sam da sam mu mogla pomoći i da bi mu bilo puno lakše, ali on je morao biti uvijek zaštitnični rastrojen prema meni.
Skočila sam sa krova, otvorila široko vrata garaže, a onda čula lomljenje. Podignula sam preplašeno pogleda i vidjela razbijen dio zida oko prozora. Vampir je pao u snijeg i istog se trena dignuo. Potrčao je prema meni ostavivši krvave tragove iza sebe.
Odmaknula sam se u stranu kad je skočio na mene, udarila ga nogom u trbuhu, a šakom u glavu ga odbacila nazad. Izvukla sam pištolj iz džepa i upucala ga dok je siktao na mene.
Podignula sam pogled prema katu, na kojemu je bio Feliks. Htjela sam potrčati ondje i otići provjeriti treba li moju pomoć, ali znala sam da bi mi mogao održati bukvicu. Iako... Nisam ga se bojala.
Krenula sam prema ulazu kad sam čula nekoliko pucnjeva i udarac. Podignuvši glavu, vidjela sam Feliksa kako pada s kata. Uronio je u snijeg dok sam ja šokirano gledala u njega. Stajala sam ukipljeno na mjestu. Nisam mogla pomaknuti noge od šoka.
Odahnula sam vidjevši da se dignuo sa poda. Zasiktao je podignuvši pogled prema zraku, a kad sam i ja podignula glavu vidjela sam da jedan vampir stoji na prozoru. Odmaknula sam se u stranu kad je skočio na Feliksa, razmišljajući o tome kako bih mu mogla pomoći.
Feliks ga je udario šakom u glavu, ali vampir nije odustajao, pa ga je nastavio udarati. Nekoliko puta ga je čak i ugrizao, a ja više nisam mogla stajati sa strane bez da učinim nešto. Uperila sam pištolj prema njemu, a on je tada pogledao. Zasiktao je za mene i, prije nego sam se snašla, potrčao k meni i odgurnuo me u garažu. Udarila sam u leđa i pala na pod. Osjetila sam kako mi nešto probija kožu, a zatim je slijedilo peckanje na boku.
Zasiktala sam i duboko uzdahnula jer me zaboljelo. Stavila sam ruku na ranu koja je gadno krvarila. Znala sam da će trebati duže vremena da se zacjeli jer je previše krvi teklo.
Podignuvši pogled, vidjela sam da vampir ide na mene, ali Feliks ga je dohvatio s leđa i okrenenuo mu glavu preda mnom, baš u trenutku kad sam podignula pištolj da ga upucam.
„Jesi dobro?“ –kleknuo je pored mene, polako me podignuvši. „Gadno krvariš!“
„Proći će.“ –odmahnula sam glavom i uzdahnula. „Idemo!“
„Ne možeš ovako. Moram te prvo pregledati!“
„Ne, Feliks! Idemo odavde prije nego još netko ne dođe.“
„Ne možeš ranjena!“
„Zacjelit će, Feliks! Idemo!“
Podignuo me sa poda, otvorio vrata automobila i nježno me odložio na suvozačevo sjedalo. Zajaukala sam jer me užasno zapeklo, a on me pogledao zabrinutim izrazom lica.
„Trebam te odvesti nekome.“ –uzvratio je.
„Uhm, nema potrebe. Sve će biti u redu!“ –nadodala sam i pogledala ispred sebe.
„Ne seri!“ –pogledao me.
„Bit ću dobro!“
„Da, ali kad te ja odvedem nekome!“
„Nema potrebe!“
„Ne glumi hrabru curu! Vidim po tvome licu da ti nije najbolje!“
Skrenula sam pogled i tiho uzdahnula. Prislonila sam ruku na ranu i shvatila da goidta jako krvarim. Rana je užasno boljela, a ja sam bila uplašena. Nikad prije mi se takvo što nije desilo. Zaklopila sam oči i ponovno uzdahnula. Osjetila sam kako mi se trbuh počinje trčiti, pa sam se izderala.
„Anya!“ –Feliks me prozvao preplašenim glasom.
„Dobro sam, dobro sam!“ –ponavljala sam znajući da sigurno neće povjerovati; ne bih ni ja samoj sebi.
Osjetila sam kako počinje gubiti svjest. Preda mnom sam ugledala crninu osječajući kako me netko drmao. Otvorila sam oči i pogledala u Feliksa koji je nešto govorio, ali nisam mogla čuti niti shvatiti što. Odjednom... sve što sam vidjela je bila crnina.
***
Probudili su me zvukovi. Umorno sam otvorila oči i zbunjeno gledala oko sebe jer nisam shvaćala kako sam se pronašla u nečijoj sobi.
„Oh, budna si!“ –čula sam ženskio glas.
Podignula sam se, ali rana me zaboljela, pa sam nastavila ležati.
„Miruj!“ –prišla mi je plavokosa žena.
„Kseniya?!“ –zbunjeno sam ju upitala.
Osmjehnula mi se, a zatim sam primjetila da je pomalo drugačija od nje. Izgledala je starije nego što je bila prije skoro mjesec dana.
„Kseniya je moja kći.“ –rekla je, a ja sam nakrivila glavu. „Naša je kuća bila u blizini. Feliks je došao što je brže mogao!“
„Gdje je on?“ –upitala sam.
„U dnevnom. Kako se osjećaš?“
„I dalje me boli, ali izgleda da prestaje!“
Klimnula je glavom.
„Gadno si krvarila.“ –nadodala je. „Da li on zna?“
Nakrivila sam glavu gledajući je zbunjenim izrazom lica. O čemu je ona razglabala, nisam shvatila, ali prilično me zbunila onim nejasnim pitanjem.
„O čemu pričate?“ –upitala sam ju.
„Trudna si.“ –odgovorila je. „Jedva sam uspjela spasiti bebu jer si izgubila puno krvi!“
Šokirano sam gledala u nju dok me ona promatrala u tišini čekajući da nešto kažem. Šutjela sam jer nisam mogla vjerovati da je rekla da sam trudna. Zapravo, bilo je nemoguće da čekam Feliksovo dijete.
„Nisi znala?“ –upitala me, na što sam odmahnula glavom.
Klimnula je glavom, a među nama je nastala neugodna tišina. Pogledala sam u prozor razmišljajući o onome što mi je upravo rekla. Nikada nisam pomislila da bih mogla zatrudnijeti sa dvadeset godina; pogotovo u doba kad se to nije smjelo dogoditi. Naravno, nisam mogla poreći da nisam bila sretna jer je to ipak bilo Feliksovo dijete, ali s obzirom da nas je Theodor oboje želio vidjeti mrtve, došlo je u neugodnom trenutku.
„Mogu pozvati Feliksa?“ –upitala me.
„Ne!“ –pogledala sam u nju. „Recite mu da spavam.“
Klimnula je glavom i izašla iz sobe, a ja sam zaklopila oči i duboko uzdahnula. Trebala sam razmisliti što mi je činiti. Najbolje bi bilo razgovarati sa Feliksom o tome, ali bojala sam se. Nisam znala jesmo li bili spremni za dijete kad se svašta događalo oko nas.
Čula sam kako se vrata otvaraju, pa sam se pravila da spavam. Osjetila sam Feliksov miris, pa mi je srce počelo luđački kucati. Nježno je rukom prošao po mome licu, utisnuo mi poljubac u čelo, a zatim na usne.
„Volim te...“ –prošaptao mi je u uho.
XXV. Secrets
Gledala sam u prozor, u onu bijelinu koju je snijeg stvorio. Jutro je nedavno svanulo, a ja nisam mogla spavati cijelu noć. Svaki put kad bi me Feliks došao provjeriti, pravila bih se da spavam samo kako bih izbjegla razgovor s njime.
Cijelu sam noć razmišljala kako da mu kažem da čekam njegovu bebu i bojala sam se njegove reakcije. Nisam niti znala kako da započnem razgovor o tome.
Iza mene su se vrata otvorila, a ja sam se u strahu okrenula.
„Masha?!“ –začudila sam se.
„Došli smo što smo brže mogli.“ –rekla je.
„Tko?“
„Kseniya, Maxim i ja. Jesi dobro?“
„Jesam. Niste trebali dolaziti! Riskantno je!“
„Svejedno smo vas mislili potražiti, ali moramo o tome razgovarati i s Feliksom.“
Šutjela sam.
„Što je bilo?“ –upitala me zabrinuto.
Dignula sam se sa kreveta, prišla prozoru i prekrižila ruke na prsima. Pitala< sam se je li bilo pametno razgovarati sa Mashom, reći joj za trudnoću, ali imala sam osjećaj da bih mogla puknuti ako ne kažem nekome. Feliksu nisam imala snage reći.
„Anya?“ –prozvala me.
Pogledala sam u nju i tiho uzdahnula.
„Trudna sam.“ –odgovorila sam.
Otvorila je usta od iznenađenja, a ja sam spustila pogled. U sobi je zavladala tišina, kao što sam i očekivala da će biti.
„Nisi sretna?“ –upitala me.
„Bih li trebala biti?“ –uzvratila sam.
„Pa... Voliš Feliksa. Mislim da bi trebala biti sretna!“
„I sa Theodorom koji nam visi za vratom i želi nas ubiti?!“
„Jesi li pričala s Felikom?“
Odmahnula sam glavom. Očekivala sam da će mi održati bukvicu jer sam prvo rekla njoj umjesto njemu. Pripremala se progovoriti kad su se vrata otvorila iza nje i prekinula ju.
„Oh, budna si!“ –osmjehnuo se Feliks.
Nasmiješila sam se i ja njmu. Prošao je pored Mashe, privukao me k sebi i stastveno me poljubio. Uzvratila sam mu. Pred njim sam se morala ponašati kao da se ništa nije događalo unatoč tome što sam bila preplašena.
„Maxim i Masha moraju pričati s nama.“ –rekao je.
„Znam.“ –uzvratila sam i krenula prema vratima.
Izašla sam odande što sam brže mogla. Znala sam da bi mogao shvatiti da nešto ne valja, a tada bi me natjerao da mu priznam što mi je. Nisam si mogla dopustiti; barem ne dok ne shvatim što bih trebala učiniti.
„Anya!“ –Kseniya mi se osmjehnula.
„Hej.“ –pozdravila sam ju. „Kako si?“
„Trudnoća je sasvim u redu. Kako si ti? Mama ti je pomogla?“
Pogledala sam u gđu Petrov koja mi se osmjehnula, a i ja njoj također. Pogledala sam u Kseniyu i klimnula glavom.
„Vidim da si ti preživio!“ –pogledala sam u Maxima koji je stavljao cigaretu u usta.
„Nema pušenja!“ –gđa Petrov mu je oduzela cigaru i odbacila u stranu.
Zbunjeno je pogledao u nju.
„Ah, i ja se čudim što sam preživio kao pomagatelj najtraženijim vampirima u našoj državi!“ –nadodao je odmahnuvši glavom.
Prišla sam mu i zagrlila ga potapšavši ga po leđima.
„Hvala.“ –prošaptala sam.
„Ako me nastaviš grliti, mogao bih poginuti zbog Feliksa!“ –nasmiješio se.
„O čemu nam trebate pričati?“
Maxim je na kratko pogledao u Mashu koja je klimnula glavom, a zatim usmjerio svoj pogled na Feliksa, koji mi je prišao, i mene.
„Imala si pravo.“ –rekao je, a ja sam nakrivila glavu. „Theodor je ubio tvoje roditelje!“
Otvorila sam usta od iznenađenja. Jest da sam pretpostavila da je to učinio, ali iznenadila sam se što se uspostavilo da je na kraju to bila istina. Pogledala sam u Feliksa koji me privukao k sebi.
„Zašto?“ –upitao je on umjesto mene.
„Ne znam.“ –odmahnuo je glavom. „Vampir koji je radio za njega nam nije želio reći razlog!“
„Gdje je on sada?“ –upitala sam.
„Umro je.“
„Što si to učinio?!“
„Nije on!“ –rekla je Masha. „Vratili smo se slijedeći dan u nadi da će nam reći cijelu istinu, ali bio je mrtav kad smo ga našli!“
„Jebem mu...“ –promrmljala sam.
„Mislite da je Theodor kriv?!“ –uzvratio je Feliks.
Klimnuli su glavom.
„Feliks...“ –Maxim ga je pogledao ozbiljnim izrazom lica. „Naredio je da ube tvoju majku!“
Pogledala sam u Feliksa i vidjela šok na njegovom licu. Zapravo, imala sam osjećaj da je njegovo lice postajalo bjesnije i bojala sam se da bi mogao eksplodirati svakog trena. Mislim, tko ne bi poludio nakon što dozna da je muškarac koji se brinuo o tebi zapravio bio kriv za smrt tvoje majke?!
Feliks je bjesno rukom stol koji je odletio u rak, udarivši od zid.
„Feliks!“ –prišla sam mu, ali odgurnuo me od sebe udarivši me u trbuh.
Osjetila sam grčeve po cijelome tijelu. Spustila sam ruku ispod trbuha kad sam primjetila nešto mokro. Krv se slijevala niz moju ruku. Preplašeno sam pogledala oko sebe, sve dok nisam pala na koljena jer me nešto presjeklo.
„Što se događa?!“ –viknuo je Feliks.
„Gubim ju!“ –ponavljala sam. „Gubim bebu!“
„Kakvu bebu?!“
„Trudna je!“ –uzvratila je gđa Petrov i oprezno me podignula sa poda.
Bol je bila užasno jaka. Mislila sam da bih mogla poludjeti svakog trena.
***
Ležala sam u krevetu i gledala u prozor držajući se za trbuh. Svako toliko bih obrisala mokro lice od suza. Duboko sam uzdahnula dok mi je srce luđački tuklo; boljelo me, zapravo.
Škripanje vratiju me natjeralo da se okrenem nakon što sam pola sata gledala u prozor. Feliks je stajao na ulazu, gledajući me tužnim izrazom lica.
Skrenula sam pogled i nastavila gledati snijeg koji je ponovno počeo padati. Koračao je sporo sobom, a zatim se zaustavio pored moga kreveta. Krajičkom oka sam primjetila da gleda u mene.
„Žao mi je...“ –prošaptao je.
„Ne želim te ovjde!“ –rekla sam ljutito.
Odmahnuo je glavom. I njemu je bilo krivo što sam izgubila bebu, ali svejedno sam ga smatrala krivim.
Gledao me tužno. Odmahnuo je glavom, rukom prošao kroz kosu i izašao iz sobe zalupivši vratima. Zajecala sam i zarila glavu u jastuk kako bih prigušila plač. Bila sam slomljena i nervozna istovremeno. Htjela sam se izderati kako bih sve izbacila iz sebe. Bila sam ljuta an sebe što sam si sve ono dopuštala. Uvijek sam se trudila biti jaka, a u onom trenutku sam bila slaba.
„Anya!“ –čula sam Kseniyin glas.
Okrenula sam se prema njoj. Stajala je na ulazu tužnim izrazom lica, a ja sam brzo obrisala suze i skrenula pogled.
„Nisi smjela biti onako gruba prema Feliksu.“ –rekla je.
„To nisu tvoje stvari!“ –pogledala sam ju krajičkom oka.
Odmahnula je glavom i sjela na krevet, pored mene, dok sam ja gledala u prozor nadajući se da će uskoro otići. Nitko nije shvaćao da želim biti sama, da ne želim nikoga pored sebe.
„Žao mi je.“ –uzvratila je. „Ne znam kakav je to osjećaj, ali mogu pretpostaviti!“
Šutjela sam. Zar nitko nije mogao shvatiti da nisam željela ni sa kime razgovarati; pogotovo ne o gubitku bebe?!
„Davno sam bila zaljubljena u Feliksa.“- započela je, a ja sam zbunjeno pogledala u nju. „Ali Feliksa nisu zanimale cure! Zanimalo ga je samo osvetiti majku!“
„Zašto mi to govoriš?!“ –upitala sam ju.
„Šuti i slušaj me.“
Klimnula sam glavom i pogledala ju sa zanimanjem. Zanimalo me što mi je to htjela ispričati i zbog čega.
„Počinjala sam se pitati je li gay!“ –nasmijala se i odmahnula glavom. „A onda si se pojavila ti! Nikada nisam vidjela onakvu iskrenu u njegovim očima, pa sam odmah shvatila da mu je stalo do tebe!“
Stala je s pričanjem gledajući ispred sebe zamišljenim izrazom lica dok sam ju ja promatrala u tišini, čekajući da nastavi s pričom.
„Kad bi barem netko mene gledao kao što Feliks gleda tebe, Anya!“ –pogledala je u mene. „Kad je malo prije izašao iz tvoje sobe... vidjela sam u njegovim očima nešto što sam vidjela dva puta. Jednom, kad sam ga prvi put upoznala, a drugi put kad me molio da se udam za njega da te zaboravi!“
Nisam znala što bih na to rekla, pa sam šutjeka. Bilo mi je krivo što mi je opisivala njegove osjećaje. Znala sam i ja da je bio povrijeđen, jer sam to vidjela svojim očima, ali bila sam previše povrijeđena i shrvana da bih u onom trenutku pričala s njime.
„On te obožava, Anya!“ –nastavila je. „Zadnje dšto bi htio učoiniti jest povrijediti te! Ne znam gje je sada otišao jer je izašao iz kuće, a Maxim je otišao za njime. Vjerujem da pati sada!“
Odmahnula sam glavom.
„Znam da ti je teško, ali nije to učinio namjerno!“ –nadodala je.
„Zar misliš da ne znam?!“ –upitala sam ljutito. „Ali bebe više nema!!!“
„Uopće ne razmišljaš o njemu! Misliš samo na sebe! Umjesto da ga kriviš, mogla bi ga otići utješiti!“
Skrenula sam pogled.
„Znaš...“ –nasmijala se. „Ponekad mi bude žao što se nisam udala za njega. Tebi nije stalo!!!“
Bjesno sam pogledala u nju i jrenula se dignuti sa kreveta, kad me bol u trbuhu presjekla i pala sam na pod.
„Anya...“ –kleknula je pored mene.
„Odlazi...“ –prošaptala sam.
„Daj da ti prvo pomognem da se digneš sa poda.“
„Ne! Želim da odeš! Učinit ću to sama!“
Uzdahnula je, odmahnula glavom i izašla u tišini iz sobe. Prislonila sam glavu na pod, sklupčala se i duboko uzdahnula. Stisnula sam šake i čeljust, zaklopila oči i pokušala se smiriti. Osjećaji su mi bili pobrkani i nisam shvaćala jesam li bila ljuta ili tužna, a to sam mrzila. Mrzila sam osjećati se slabom.
„Anya, jesi dobro?“ –čula sam užurbane Maximove korake.
„Ostavi me ovdje.“ –rekla sam ljutito.
„Šuti i budi dobra!“
„Dići ću se sama. Ne treba mi ničija pomoć!“
Zakolutao je očima i nježno me podignuo sa poda. Stavio me oprezno na krevet i pokrio dekom.
„Prekinite se tako ponašati prema meni. Nisam invalid; ne treba mi ničija pomoć, je li to jasno?!“ –povisila sam ton glasa.
„Jasno mi je da su ti osjećaji pobrkani sada!“ –rekao je na što sam zakolutala očima. „Feliks se otišao prošetati, ako te zanima gdje je!“
Klimnula sam glavom. Netko je pokucao na vrata, pa smo se oboje okrenuli prema njima. Masha je prekriženih ruku stajhala ondje, gledajući ljutito u Maxima.
„Rekla je gđa Petrov da ju trebamo pustiti na miru!“ –uzvratila je. „Idemo odavde!“
„Ok, ok, mama!“ –odmahnuo je glavom i namignuo mi.
Osmjehnula sam se, a njih dvoje su me pozdravili i izašli iz sobe. Skrenula sam pogled na prozor jer je to bilo sve što sam mogla činiti.
„Volim te!“ –čula sam tihi Maximov glas.
„Postao si slatkorječiv otkad si me prvi put poljubio!“ –rekla mu je Masha.
Iznenađeno sam pogledala prema vratima jer nisam očekivala da su njih dvoje u vezi. Nitko niti nije spomenuo i osjećala sam se pomalo uvrijeđeno zbog toga, s obzirom da su oni znali sve o Feliksu i meni.
„Barem ti ja govorim da te volim kad sam trijezan!“ –uvrijeđeno će Max.
„To je bilo jednom!!!“ –viknula je.
Nasmijala sam se tiho dok su njihovi koraci i glasovi bili sve dalji od moje sobe. Zamišljeno sam pogledala u prozor razmišljajući o Feliksu. Zanimalo ne gdje je bio u ovom trenutku. Malo sam se brinula o njemu i njegovim osjećajima, ali nisam namjeravala otići još po njega. Znala sam da je želio biti sam, a s obzirom da sam ja voljela biti sama kad bih to zatražila, odlučila sam pričekati slijedeći dan za razgovor.
Feliks je otključao vrata kuće i otvorio ih široko kako bih ušla u kuću. Jutro je svanulo kad smo došli do vikendice u kojoj su svi oni znali boraviti kad su išli u školu i nisu morali biti ničiji čuvari.
„Jesi li siguran da nas nitko ovdje neće naći?“ –upitala sam skidajući kaput.
„Nitko nije ovdje dolazio osim Maxa, Mashe i mene, a jedino oni znaju za ovo mjesto.“ –odgovorio je zaključavajući vrata.
Klimnula sam glavom i pogledala oko sebe. Kuća je doista bila lijepa, prostrana i uređena modernim pokućstvom. Vidjela sam staklene stepenice koje su vodile na katu gdje su vjerojatno bile sube i kupatilo s obzirom da sam oko sebe vidjela kuhinju i dnevni boravak.
„I dalje mislim da je loša ideja što si došla sa mnom.“ –rekao je prilazeći mi.
Zakolutala sam očima, prekrižila ruke na prsima i gledajući ga ljutitim izrazom lica. Nisam mogla vjerovati da je ponovno počinjao razgovarati o tome nakon što smo se više puta posvađali putem do ovdje. Noć je bila prilično duga, a i vožnja također, pa je neprestano ponavljao da sam trebala ostati sa Sashom jer ćemo ovako umrijeti oboje.
„Nevjerojatno je koliko mi znaš ići na živce!“ –odmahnula sam glavom i podignula ruke u zrak. „Prekini! Ako sam ovdje, znači da sam došla s razlogom! Pusti me na miru da sama snosim svoje poslijedice!“
Odmahnuo je glavom.
„Idem spavati.“ –uzvratila sam i požurila prema stepenicama.
Nisam spavala cijelu noć i jedva sam čekala da se bacim u krevet. Naravno, prvo sam se odlučila okupati i opustiti u toplu kupku koja mi je jako trebala. Ušla sam u prvu sobu na koju sam naišla i odmah otvorila ormar. Odahnula sam vidjevši da u njemu ima odjeće, pa sam uzela prvu koju sam prošla i otišla do kupatila. Pogledala sam prvo u stepenište i vidjela Feliksa kako se umorno penje stepenicama.
Ušla sam u kupaonicu ne pozdravivši ga, skinula odjeću sa sebe i zaključala vrata. Pustila sam mlaku vodu da napuni kadu, stavila pjenušavu kupku u nju i sjela uživajući u onoj ugodnoj toplini i mirisu kojeg je pjena davala.
Zaklopila sam oči i duboko uzdahnula. Opuštala sam se ne razmišljajući o ničemu, pa nisam ni shvaćala koliko sam zapravo bila umorna i da bih se trebala odmah dići kako ne bih zaspala.
„Mama...“ –pozvala sam ju preplašeno.
Čula sam zvukove u hodniku, znala da se nešto događalo, ali mama nije dolazila. Dignula sam se sa kreveta i požurila prema vratima. Drhtavom rukom sam ih otvorila i oprezno provirila u hodnik. Nisam vidjela nikoga, pa sam potrčala prema sobi u kojoj su se moji roditelji nalazili. Trčala sam što sam brže mogla kako jer sam bila jako uplašena.
Prišla sam vratima prostorije i otvorila ih, a zatim šokirano pogledala svoje roditelje na podu. Bili su puni krvi. Zapravo, cijela je prostorija bila puna krvi. Crvena tekućina se je isprljala bijele zidove.
„Mama...“ –prozvala sam ju. „Mama!!!“
Potrčala sam k njoj, te ju prodrmala, ali nije se micala. Nije niti disala! Pogledala sam u svoje ruke. Zaprljale su se. Moje su ruke bile pune crvene boje. Srce mi je ubrzanije počelo kucati, ostajala sam bez zraka, a suze su potekle niz moje lice.
Čula sam udarac koji me trgnuo iz sna. Pogledala sam pored sebe i vidjela Feliksa kako šokirano gleda u mene, a kad sam pogledala u vrata bila su slomljena.
„Jesi dobro?“ –upitao me preplašeno.
Gledala sam u njega u tišini.
„Anya, jesi dobro?!“ –ponovio je.
„Vidjela sam ih.“ –promrmljala sam.
„Koga?!“
„Mamu i tatu.“
Nakrivio je glavom, a usta su mu se otvorila od iznenađenja.
„Ruke su mi bile krvave.“ –rekla sam tiho.
„Bio je to samo san!“ –uzvratio je.
„Ali... vidjela sam ih.“
„Sve je u redu, Anya! To je bio samo san. Na sigurnom si!“
Odmahnula sam glavom i zaklopila oči.
„Vidjela sam ih.“ –ponovila sam. „Sve je bilo puno krvi!“
„Anya...“ –natjerao me da ga pogledam u oči. „Dobro si! Neće ti se ništa dogoditi!“
Skrenula sam pogled i duboko uzdahnula.
„Najbolje je da se ideš odmoriti!“ –rekao je i uzeo ručnik kako bih se obgrnula njime.
Dignula sam se iz kade, a on me obgrnuo ručnikom i podignuo. Polako je izašao iz kupaonice i odveo me u sobu gdje me oprezno odložio na mekani krevet.
„Hoćeš li moći sama?“ –upitao me.
Klimnula sam glavom.
„Nazovi me ako bilo što zatrebaš.“ –nadodao je, poljubio me i zatim izašao iz sobe.
Duboko sam uzdahnula gledajući ispred sebe. Razmišljala sam zbog čega sam nakon toliko vremena počela sanjati ono što se dogodilo kad sam bila mala, sve ono što sam vidjela kad sam bila mala. Sijećanja su bila mutna, kao da mi ih je netko blokirao kako se ne bih svega sjećala.
Bila sam zbunjena i nervozna zbog svega toga. Nisam se htjela sjećati svoje prošlosti i svega što se dogodilo kad sam bila mlađa, kad su mi roditelji umrli.
Dignula sam se sa kreveta, bacila ručnik na pod i otvorila ormar. Zaboravila sam odjeću u kupatilu, a nisam imala volje izaći odande jer sam namjeravala odmah otići spavati nadajući se da ovoga puta ništa neću sanjati.
Obukla sam prvu majicu i hlače koju sam našla na polici, legla na krevet i pogledala u prozor. Ponovno je počela sniježna oluja. Znala sam da bih svakog trena mogla utonuti u san jer me gledanje snijega uvijek smirivalo.
Čula sam zvukove u hodniku, pa sam potrčala prema ormaru i sakrila se unutra. Sve je bilo mračno oko mene i bila sam preplašena. Nisam se bojala mraka. Bojala sam se da bi netko mogao doći po mene i ubiti me, pa sam sjedila unutra u tišini, čekajući da sve bude gotovo. Pokušavala sam ne plakati jer sam znala da bi me netko od njih mogao otkriti, a to se nije smjelo dogoditi.
„Jesu li mrtvi?“ –čula sam muški glas.
„Jesu.“ –odgovorio je drugi.
„Jesi siguran?“
„Ubio sam ih vlastitim rukama.“
„Dobro. Pronaći Anastasiju. Kad ju pronađeš... ubij ju! Nitko iz ove obitelji ne smije preživjeti, jasno?“
„Da, gospodine Powell!“
Čula sam kako izlaze odande. Njihovi su koraci bili sve dalje; odjekivali su niz hodnik dok sam ja preplašeno sjedila na mjestu čekajući da sve bude gotovo, a da ni sama nisam znala jesam li bila na sigurnom.
„FELIKS!!!“ –proderala sam se.
Nisam čula da dolazi u moju sobu, pa sam se dignula sa kreveta i istrčala iz sobe. Potrčala sam niz stepenice, na kat, kako bih mu rekla što sam sanjala.
„Feliks?“ –prozvala sam ga.
Okretala sam se oko sebe dok mi je srce ubrzano kucalo. Počela sam ga tražiti po kući, ali nisam ga nigdje mogla pronaći.
„FELIKS!“ –viknula sam još jednom.
„Što je?“ –spuštao se mirno niz stepenice.
„Znam tko je ubio moje roditelje!“
Nakrivio je glavu ne shvačajući što sam govorila. Izgledao je zbunjeno dok sam ga promatrala ozbiljnim izrazom lica. Srce mi je luđački tuklo jer nisam mogla vjerovati da sam oko dva mjeseca živjela sa ubojicom svojih roditelja.
„O čemu pričaš?“ –upitao je iznenađeno.
„Sanjala sam ponovno sličan san.“ –odgovorila sam hodajući nervozno ispred njega. „Znam da zvuči čudno, ali imam osijećaj da mi se nakon deset godina sjećanja počinju vračati!“
„Ne pratim te, Anya!“
„Theodor! Theodor ih je ubio!“
Otvorio je usta od iznenađenja dok sam ga ja gledala nervoznim izrazom lica; zapravo – bila sam bijesna; toliko bijesna da sam istog trena htjela istrčati odande i otići ga ubiti svojim vlastitim rukama.
„O čemu pričaš?!“ –ponovio je.
„Sjećanja su mi bila blokirana neko vrijeme.“ –objasnila sam. „Vjerojatno jer sam bila previše mala, pa sam bila u šoku. Sanjala sam prvo svoje roditelje, a zatim kako se sakrivam u ormaru. Sjećam se toga! Čula sam kako priča s nekime, a taj netko ga je nazvao po imenu. Uostalom, prepoznala sam glas!“
Gledao me i dalje iznenađenim izrazom lica, u tišini.
„Jebote, vjeruj mi!“ –viknula sam.
„Jesi sigurna?“ –upitao me oprezno.
„Da, devedeset i devet posto sam sigurna da ih je on ubio!“
„Zašto bi ih on ubio?!“
„Ne znam, Feliks, ali napravio je to!“
„Ok, samo se smiri.“
Odmahnula sam glavom, sjela na trosjed i zaklopila oči nervozno udarajući nogom od pod. Čula sam kako Feliks negdje ide, pa sam se okrenula i vidjela da tipka broj na telefonu.
„Koga zoveš?“ –upitala sam ga začuđeno.
„Maxima.“ –odgovorio je.
„Zašto?“
„Da provjeri Theodora.“
Klimnula sam glavom. Bilo mi je glupo što sam morala uplitati i druge u ovo, ali s obzirom da sam se neko vrijeme trebala skrivati, morala sam im dopustiti da mi pomognu.
„Hej, Feliks je.“ –javio se. „Stavit ću te na razglas, ok?“
Stavio je telefon na svoje mjesto, pritisnuo dugme, a ja sam požurila k njemu.
„Zašto me zoveš?!“ –upitao je nervozno. „Znaš li ti da nas Theodorovo društvo stalno prati?! Traže vas posvuda. Nije pametno zvati me!“
„Trebamo tvoju pomoć.“ –rekla sam.
„Što želiš?! Da umrem?!“
„Daj, Max, ozbiljna sam. Poslušaj me!“
„Dobro, ali požuri. Imam cijelo vrijeme osjećaj da me netko prati, jebote! Paranoja me hvata! Pričaj!“
„Trebaš pratiti Theodora!“
„Molim?! Zašto?!“
„Mislim da mi je ubio roditelje!“
„Zašto bi on to sada učio?!“
„Ne znam, ali trebaš ga pratiti i otkriti što više informacija možeš!“
Nastala je tišina na telefonu. Pogledala sam u Feliksa koji je stajao pored mene prekriženih ruku na prsima, gledajući me iznenađenim izrazom lica.
„Max?“ –prozvao ga je.
„Vas dvoje mi debelo dugujete!“ –nadodao je.
„Hvala, Max!“ –rekli smo oboje.
„Da, da, da! Volim i ja vas, a sada me pustite na miru. Moram si sam iskopati rupu!“ –prekinuo je liniju.
Tiho sam se zahihotala.
„Sada samo moramo čekati.“ –rekao je Feliks.
Klimnula sam glavom i otišla pored prozora. Nagnula sam se na zid prekriživši ruke na prstima i gledajući u snijeg kako pada.
„Sve će biti u redu. Obećajem!“ –prišao mi je.
Pogledala sam u njega, osmjehnula mu se i poljubila ga.
„Volim te!“ –nadodala sam.
„I ja tebe!“ –zagrlio me.
Sada sam samo trebala pričekati da otkrijem je li doista istina da je Theodor ubio moje roditelje i zbog čega je to učinio. Htio je ubiti i mene, ali pitanje je bilo: zbog čega već nije to učinio?
XXIII: No metter what... I'll always love you!
Spuštala sam se niz stepenice podignuvši kosu u punđu jer mi je bilo pretoplo u onoj kući. Feliks je upalio grijanje jer je vani bilo previše hladno, a sada sam se topila od vručine i jedva čekala da me nešto rashladi.
„Hej.“ –pozdravila sam Feliksa koji je sjedio na trosjedu i mjenjao televizijske programe.
„Hej!“ –osmjenuo se. „Jesi gladna?“
„Moglo bi se reći.“
„Super. Imaš u frižideru! I popij malo.“
Stala sam na putu do kuhinje i zbunjeno pogledala u njega. Nisam osjećala veliku želju za krvlju.
„Nisi pila tjedan dana, Anya.“ –nadodao je. „Najbolje je da popiješ kako ne bi bilo problema!“
„Zar misliš da bih mogla napasti nekoga?!“ –prekrižila sam ruke na prsima.
Slegnuo je ramenima, a meni su se usta otvorila od iznenađenja. Uzela sam jastuk sa stolice i pogodila ga njime, a on je zbunjeno pogledao u mene.
„Zašto si to učinila?“ –nakrivio je glavu i dignuo se sa trosjeda.
„Zar misliš da bih mogla nekome nauditi?!“ –povisila sam ton na njega.
„Ne vjerujem, Anya, ali stvar je u tome da si ne možeš dopustiti da uopće dođe do toga!“
„Ne bih nikome naudila!“
Odmahnuo je glavom, a ja sam zakolutala očima. Požurio je prema meni, rukom prošao kroz moju kosu i osmjehnuo se.
„To ti neće pomoći u tome da ti oprostim.“ –rekla sam mu nadureno.
„U čemu i što mi neće pomoći?“ –tiho se nasmijao.
„To što činiš: smiješkaš mi se i rukom prolaziš kroz moju kosu.“
„A u čemu bi mi trebala oprostiti?“
„U tome što si sumnjao u mene!“
„Nikada ja nisam sumnjao u tebe. Sumnjam u ono što jesmo!“
Odmahnula sam glavom i poljubila ga.
„Oh, oprostila si mi!“ –nacerio se.
„Nisam.“ –pokazala sam mu jezik i krenula prema frižideru kad me povukao natrag kraj sebe.
Iznenađeno sam ga pogledala dok me on promatrao svojim prekrasnim smeđim očima.
„Jesam li ti ikada rekao hvala zbog svega što si učinila za mene?“ –upitao me.
„Što sam učinila za tebe?“ –uzvratila sam.
„Odustala od svega.“
„Ti si sve što želim, Feliks! Nisam odustala. Napravila sam ono što bi svaka zaljubljena osoba učinila na mome mjestu!“
Osmjehnuo se.
„Volim te i hvala!“ –nadodao je i poljubio me.
Obgrlila sam ga rukama oko vrata i uzvratila mu strastveno poljubac, a on me podignuo na poda i prislonio na šank koji je bio u kuhinji. Njegov je poljubac postajao sve snažniji i snažnici, a njegovi dodiri su mi pokazivali da me želio – ponovno.
Odjednom je zazvonio telefon. Oboje smo pogledali u bežični telefon koji je stajao malo dalje od nas dvoje, pa sam skočila sa šanka i pritisnula dugme uz pomoć kojeg smo oboje mogli čuti razgovor.
„Tko je?“ –upitala sam.
„Budala koja će umrijeti zbog vas dvoje.“ –odgovorio je Maxim.
„Što imaš za nas?“ –uzvratio je Feliks.
„Otkrio sam jednu stvar!“
„Hej!“ –viknula je Masha.
„Ok, ok. Masha je otkrila jednu stvar!“ –ispravio se. „Oboje ste otrovani istim otrovom!“
Feliks i ja smo zbunjeno pogledali jedno u drugog.
„Znači, netko se okomio na nas!“ –nadodala sam.
„Netko želi doći do tebe, Anya!“ –uzvratila je Masha. „Netko te pokušava ubiti!“
„Oh, ma daj, to uopće nisam shvatila!“ –zakolutala sam očima. „Jer Theodor me nije pokušao ubiti niti prije deset godina!“
„Sranje!“ –čula sam Maximov glas.
„Što je?“ –upitao je Feliks.
„Čujem nekog. Nazovemo vas kad nešto drugo otkrijemo!“ –spustio je slušalicu prije nego smo ih pozdravili.
Pogledala sam u Feliksa, odmahnula glavom i nervozno se udaljila odande.
„Što je?“ –upitao me.
„Ovo je tako jebeno loše!“ –rekla sam ljutito. „Ne mogu dopustiti da im se nešto desi!“
„Smiri se.“
„Ne mogu im to dopustiti, Feliks! Moram se vratiti natrag i odvratiti pozornost od njih!“
„Ne pričaj gluposti!“
Odmahnula sam glavom i požurila prema vratima, a on se istog trena stvorio ondje.
„Ne ideš nikamo!“ –uzvratio je ozbiljno.
„Pusti me, Feliks! Moram otići! Moram!“ –nadodala sam ljutito.
„Ako odeš... nećeš me nikada više vidjeti.“
Nakrivila sam glavu.
„Svojim lažima me nećeš natjerati da ostanem!“ –rekla sam i povukla vrata, a on se pomaknuo u stranu.
„Dolazim s tobom!“ –uzvatio je.
„Ne. Ostaješ ovdje dok se stvari ne stabiliziraju i Theodor te ne bude želio ubiti!“
„Ili ti ostaješ ovdje ili je sve ono što si učinila za mene bilo uzaludno jer ću otići za tobom i umrijeti! Nije me briga!“
Gledala sam ga ozbiljnim izrazom lica. Bila sam ljuta što je to činio. Zapravo, bila sam bijesna na njega i htjela ga udariti šakom u glavi jer mi nije dopuštao da odem. Dobro je znao da neću otići kad sam znala da bi otišao za mnom i da bi mu Theodor mogao nauditi. Bio je sve što sam oduvijek željela i spadao je pod ono što sam htjela zaštititi vlastitim životom.
„Debilu!“ –ljutito sam zalupila vratima i požurila prema stepenicama jer sam htjela biti sama.
„Oh, ma daj, Anya! Nemoj biti ljuta sada!“ –čula sam ga kako ide za mnom.
„Ostavi me na miru!“
„Neću. Pričaj sa mnom!“
„Idi k vragu!“
„U redu, ali nakon što popričaš sa mnom!“
Okrenula sam se i ljutito ga gurnula od sebe.
„Zašto moraš biti tako glup?!“ –viknula sam. „Zašto mi to radiš?!“
„Zato što bi napravila glupost!“ –proderao se. „Zar misliš da se ja ne osjećam loše?! Zar misliš da je meni lako sjediti ovdje i dopuštati da se drugi uvlače u veča sranja zbog mene?! Nisi jedina koja je zabrinuta ovdje, Anya, ali ne želim da moram misliti kako sam učinio pogrešku što sam otišao za tobom!“
Skrenula sam pogled i dubok uzdahnula. Naravno da nisam bila jedina zabrinuta ovdje. Ipak su ondje bili njegovi prijatelji iz djetinjstva. Poznavao ih je puno više i duže od mene. Nije mu bilo lako, a mene je u poslijednje vrijeme svaka sitnica mogla izbaciti iz takta.
Prošla sam kraj njega i otišla do frižidera jer me uhvatila prevelika želja za krvlju. Otvorila sam ga, uzela bocu krvi i počela piti gledajući u prozor. Gledala sam u sniježne pahuljice koje su i dalje padale, a kad sam krajičkom oka pogledala u stranu, vidjela sam Feliksa pored sebe.
Napravio je korak i rukom prošao kroz moju kosu, pomaknuvši ju sa strane. Počeo me ljubiti po vratu, a ja sam zaklopila oči i progutala poslijednji gutljaj krvi. Osjetila sam ugriz zbog čeka sam malo zasiktala dok je Feliks pio moju krv. Često smo to znali činiti.
Ja sam pripadala njemu. On je pripadao meni.
Okrenula sam se i obgrlila ga rukama oko vrata utisnuvši mu kratki poljubac na usne. Spustio je pogled na moje usne, a zatim me pogledao ravno u oči. Osmjehnula sam mu se i poljubila ga, a ovoga puta mi je on uzvratio strastveno. Podignuo me sa poda, okrenuo i stavio na šank Bila sam uvjerena da ćemo nastaviti ono što smo namjeravali učiniti prije nego nas je Maximov poziv prekinuo.
Poljubio me skidajući mi odjeću, a ja sam isto to činila s njime. Nisam znala kako, ali našli smo se na podu. Ubrzo me podignuo i odveo na trosjed gdje je sve bilo puno mekše i praktičnije. Naše usne se više nisu mogle odvojiti. Obožavala sam osijećati njeve dodire na sebi, biti njegova... obožavala sam biti uz njega.
„Obožavam te!“ –prošaptao mi je u uho, a mene su trnci prošli po cijelome tijelu.
Sjedila sam na stolici i gledala u prazno razmišljajući o Feliksu. Bila sam preplašena, nisam znala što se dogodilo s njime. Rana je odavno trebala zacijeliti, ali proširila se i izgubio je puno krvi.
Gledala sam u Mashu koja je nestrpljivo hodala gore – dolje ispred mene, držajući ruke prekrižene na prsima. Na sreću, njen prijatelj koji je završio za doktora se nalazio u blizini, pa se brinuo za Feliksa.
Isprva sam se bojala da bi se nešto moglo dogoditi s obzirom da smo vampiri, ali objasnila mi je da i on jest. Nisam shvaćala kako je onada mogao raditi u bolnici, kraj ljudi koji su krvarili, ali rekla mi je da se navikao s vremenom.
Vrata su se otvorila. Dignula sam se odmah sa stolice, a Masha se okrenula prema njima. Iz one je prostorije izašao njen prijatelj, ozbiljnim izrazom lica. Osjetila sam kako mi srce ubrzano kuca.
„Što se dogodilo?“ –upitala ga je Masha.
Vjerojatno je shvatila da sam ja bila previše u šoku da bih bilo što pitala.
„Stanje mu se stabiliziralo. Uskoro bi mu rana trebala zacjeliti!“ –odgovorio je.
„Zašto mu nije zacijelila odmah?“ –udostojila sam se progovoriti.
„Oružje čime je ranjen je bilo otrovano.“ –pogledao je u mene.
Oblikovala sam usta u slovo o, a zatim iznenađeno pogledala u Mashu koja također nije mogla shvatiti kako je to bilo moguće.
„Da ga niste donijeli na vrijeme, umro bi.“ –nastavio je.
„Kako je to moguće?!“ –povisila sam ton uzrujano. „O kakvom se otrovu radi?“
„Ne znam, ali samo znam da može biti smrtonosan ako ga se odmah ne izliječi.“
„Mogu li ga vidjeti?“
„Najbolje je da ga pustiš da se odmori. Trenutno spava!“
Oblikovala sam usta u slovo o. Sve što sam htjela jest vidjeti ga i osigurati se da je dobro.
„Molim te. Samo da ga vidim!“ –prošaptala sam.
Klimnuo je glavom i otvorio vrata, a ja sam mu prišla i pogledala Feliksa kako leži na bijelom krevetu. Bio je blijedi nego inače, ali i dalje prekrasan. Srce mi je ubrzano počelo kucati. Suzdržavala sam suze kako se doktor ne bi zapitao zbog čega plače, ali iskreno... nije mi ni bilo briga. Da je shvatio da sam voljela Feliksa, nije me bilo briga.
„Pobrinut ću se ja za njega, princezo.“ –rekao je.
Pogledala sam u njega.
„Mogu li biti sigurna?“ –upitala sam tiho.
„Dajem ti svoju riječ.“ –odgovorio je.
„Dobro. Ako mu se nešto dogodi.... Odrubit ću ti glavu osobno glavu!“
Pogledao me iznenađenim izrazom lica, a ja sam se okrenula i drhtavim nogama nastavila hodati dalje. Znala sam da se moram vratiti kod kuće bez Feliksa, ali isto sam tako znala da je bio u dobrim rukama. Uostalom, morao se pobrinuti i za svoju glavu.
„Anya...“ –Masha je hodala uz mene. „Nisi trebala biti takva prema njemu.“
„Žao mi je.“ –uzdahnula sam.
Odmahnula sam glavom i pognute glave ušla u limuzinu. Nagnula sam se na sjedalo, te pogledala kroz prozor. Suze su tada potekle niz lice.
„Oporavit će se, Anya!“ –rekla mi je Masha ozbiljnim glasom. „Feliks ne dopušta ničemu da ga sredi, pa čak niti prokletom otrovu!“
„Moram što prije doznati tko i zašto ga je otrovao!“ –pogledala sam u nju.
„Anya, to nije tvoja stvar. Reći ćemo Theodoru što se dogodilo!“
„Želim osobno doznati i ubiti ga!“
„Anya, molim te! Znaš da Feliks ne bi želio da to napraviš!“
„Ponio bi se poput mene u ovakvom trenutku, prema tome... On mi ne bi smio reći ništa!“
Odmahnula je glavom, a ja sam skrenula pogled prema prozoru. Htjela je nastaviti pričati, ali podignula sam ruku, pa je zašutjela. Duboko sam uzdahnula i zaklopila oči slušajući svoje otkucaje srca.
„Molim te da bude dobro! Molim te!“ –ponavljala sam u sebi.
Vrata automobila su se otvorila. Prvo sam ja izašla, a zatim Masha. Pogledala sam u stepenite i vidjela Maxima, Gabriellu i njenog novog čuvara ( s obzirom da Kseniya nije mogla raditi jer je zatrudnijela ) kako silaze niz stepenice.
„Što je bilo?“ –upitala me Gabriella.
Trebala sam pretpostaviti da će odmah primjetiti da nešto nije u redu. Ponekad me poznavala više ja nego ja samu sebe.
„Gdje je Feliks?“ –iznenađeno nas je pogledao Maxim.
Odmahnula sam glavom.
„Došlo je do napada.“ –započela sam.
„O, ne!“ –Gabriella je prekrila usta rukom, gledajući me šokiranim izrazom lica.
„On je dobro!“ –nadodala je Masha. „Ranili su ga, ali dobro je.“
„Gdje je sada?“ –upitao je Maxim.
„Ostavila sam ga kod Jurja. Gadno je krvario! Rekao nam je da su ga u napadu otrovali nekim oružjem!“
„Je li sigurna?“
„Da. Najbolje bi bilo da ne idemo nigdje dok se to ne riješi.“
Klimnuo je glavom, a ja sam prošla pored njih i ušla u kuću. Popela sam se stepenicama na kat u tišini jer nisam imala volje za razgovor. Htjela sam biti sama u onom trenutku, a znala sam da ću svoj mir imati u sobi.
„Nešto smo loše volje danas?“ –upitao me Theodor silazeći niz stepenice.
„Pusti me.“ –rekla sam i prošla pored njega ne osvrtajući se.
Zaustavio me, a ja sam pogledala u njega.
„Što je bilo?“ –uzvratio je.
„Samo me pusti na miru!“ –istrgnula sa svoju ruku iz njegovog stiska, te nastavila koračati tihim hodnikom.
Prišla sam vratima svoje sobe, ušla u nju i nagnula na vrata nakon što sam ih zatvorila. Gledala sam u prazno, ispred sebe. Legla sam, zatim, na krevet i sklupčala se gledajući u prozor. Primjetila sam da snijeg ponovno počeo padati. Izgubila sam se u svojim mislima, razmišljajući o feliksu.
Bila sam jako zabrinuta za njega. Srce mi se zaustavilo kad sam ga vidjela kako pada bez svijesti preda mnom.
Morala sam što prije otkriti tko i zbog čega ga je otrovao. Prvo je vino u našoj kući bilo otrovano, a zatim su nas napali otrovnim oružjem. Ili je netko pokušavao ubiti aristokrate ili se neko sranje događalo! Rekla bih da se ipak radilo o obje stvari.
Duboko sam uzdahnula i zatvorila oči pokušavajući se smiriti, što je bilo prilično teško jer Feliks nije bio kraj mene.
***
Neobičan zvuk me probudio iz sna. Podignula sam glavu i pogledala prema vratima. Šokirala sam se vidjevši Feliksa na ulazu.
„Hej.“ –pozdravio mi je osmjehnuvši se.
„Feliks!“ –viknula sam, skočila sa kreveta i potrčala ga zagrliti.
Stisnuo me uza sebe dok sam ga ja grlila zahvaljivajući se u sebi što je bio dobro.
„Dobro sam, dobro sam!“ –rukom je prošao kroz moju kosu.
„Bila sam tako uplašena!“ –prošaptala sam.
„Znam! Dobro sam, ljubavi!“
Podignula sam glavu, a on me pomilovao po licu nasmiješeno. Podignula sam se na prste i poljubila ga stravstveno. Stisnuo me još više uza se uzvrativši mi. Osjećala sam se fantastično, kao da je napokon sve kako treba biti.
„Volim te!“ –rekao je nakon što su nam se usne odvojile.
„I ja tebe!“ –uzvratila sam i ponovno ga poljubila.
Vrata su se naglo otvorila, a oboje smo se okrenuli prema njima. Ispustila sam tihi uzdah šoka kad sam vidjela Theodora na ulazu.
„Theodor...“ –prošaptala sam.
„Vidi, vidi...“ –prekrižio je ruke na prsima. „S kime se Powellica vucara!“
Gledala sam ga u tišini, a zatim krajičkom oka u Feliksa koji je napeto gledao ispred sebe.
„Vasiliev...“ –Theodor ga je prostrijelio pogledom. „Uveo sam te u svoju obitelj da čuvaš, a ne spavaš s njom!“
„Prekini.“ –rekla sam.
„A ti, kučko mala... Tebe bi trebalo biti sram! Odbaciti jednog Tarasova zbog jadnika poput ovog...“
„Jedini jadnik ovdje si ti!“
Ošamario me, a Feliks ga je istog trena uhvatio za vrat i odbacio u zid. Pogledala sam šokirano u njega jer se ono nije trebalo dogoditi, ali Feliks je izgledao bijesno.
Theodor je zasiktao na njega. Pogledala sam prema vratima jer sam čula korake. Pojavili su se njegovi zaštitati.
Theodorovi čuvari uzeli su Feliksa i izvukli ga iz sobe. Izašla sam u hodnik i gledala kako ga odvode. Pogledao je još jednom u mene, osmjenuo mi se, a zatim nestao iza ugla.
Bijesno sam se okrenula prema Theodoru, a on me uhvatio za grlo i nagnuo na zid. Pokušala sam ga uhvatiti za ruku, stisnuti što sam gače mogla kako bih ga natjerala da me pusti, ali nisam uspjela. Počela sam gubiti zrak, a vid mi se zamutio.
„Što to radiš?!“ –uzviknula je Gabriella.
Theodor me tada ispustio, te namjestio okolovratnik.
„Što radiš?“ –viknula je prilazeći mi.
„Tvoja draga nećakinja se vucarala sa Feliksom!“ –rekao je.
Gabriella je iznenađeno pogledala u mene, a ja sam okrenula glavu.
„To ne znaći da si joj trebao nauditi!“ –uzvratio je ljutito.
„Dopuštaš da učini tvoju pogrešku?!“ –proderao se.
„To nema nikakve veze s Nikolajem i sa mnom!“
Dignula sam se i potrčala odande jer nisu obračali pozornost na mene. Potrčala sam niz stepenice što sam brže mogla. Theodorovi čuvari su se kanuli sa puta, a ja sam se spustila u tamnicu gledajući po prostorijama sve dok nisam došla do one u kojoj je Feliks sjedio.
„Feliks!“ –uhvatila sam šipke rukama.
„Što radiš ovdje?!“ –dignuo se i prišao mi.
„Jesi dobro?“ –upitala sam ga.
„Brini se za sebe, a ne za mene, Anya!“
„Tako mi je žao, Feliks!“
„Nisi ti kriva! Sve će biti u redu, ok?“
„Znam da hoće. Pobrinut ću se ja za sve!“
Odmahnuo je glavom i rukom mi pomilovao lice.
„Nemoj napraviti neku glupost!“ –rekao je.
„Pobrinut ću se ja za sve!“ –ponovila sam i poljubila ga.
„Anya...“
Odmaknula sam se od rešetka, a on me šokirano gledao. Udaljila sam se odande jer sam imala puno posla oko toga da njega izbavim iz zatvora.
„ANYA!!!“ –viknuo je.
XXI. I want let you go
Sjedila sam u sobi i gledala u prozor. Promatrala sam sniježne pahuljice kako padaju razmišljajući o tome kako da izbavim Feliksa iz pritvora. Bila sam zabrinuta za ono što se moglo dogoditi, ali odlučila sam da neću razmišljati o tome već o nekom planu.
Vrata su se otvorila, a ja sam se okrenula prema njima. Ugledala sam Gabriellu na ulazu. Kratko sam gledala u nju, a zatim ispred sebe. Nisam znala zbog čega, ali bilo mi je pomalo čudno biti u istoj prostoriji s njom nakon onoga što joj je Theodor malo prije rekao.
Zatvorila je vrata i laganim korakom prišla prozoru. Prekrižila je ruke na prsima i nagnula na zid, a ja sam gledala u svoje šake koje sam stiskala od nervoze. Nisam znala što bi mi mogla reći. Mogla sam se izvući s time da je i ona bila u tajnoj vezi sa čuvarom, ali samo bih joj nabila sol na ranu, a to nisam željela učiniti jer znam kako bi meni bilo.
„Zašto mi nikada nisi rekla?“ –upitala me.
Pogledala sam u kratko u nju, a zatim ponovno skrenula pogled.
„Anya, koliko to već traje?“ –nastavila je.
„Mjesec dana...“ –prošaptala sam.
„Nakon što smo pričale o onome?“
Klimnula sam glavom. Ponovno je nastala duga, neugodna tišina; možda i nije bila duga, ali zato je sigurno bila jako, jako neugodna.
„Anya, Feliks je u velikim problemima!“ –rekla je.
„Misliš li da to ne znam?!“ –povisila sam uzrujano ton.
„Ne, ne shvaćaš! Theodor je pozvao Vijeće. Uskoro dolaze.“
„Viječe?! Čemu oni služe?!“
„Odlučit će se Feliksova sudbina.“
Šokirano sam pogledala u nju, te se dignula sa kreveta.
„Što je najgore što se može desiti?“ –upitala sam ju drhtavim glasom.
Pogledala me na kratko, a zatim skrenuo pogled. Znala sam što ono znači. Znala sam da je najgore što se moglo desiti da ga ube, a ja to nisam mogla dopustiti. Ubrzanim korakom sam izašla iz sobe, te požurila prema Theodorovoj kako bih mu svašta rekla. Namjeravala sam spasiti Feliksa od sigurne smrti. Znala sam da će Theodor napraviti i reći nešto što bi moglo natjerati Vijeće da ga usmrte samo kako bi se osvetio.
„Anya, vračaj se ovamo!“ –viknula je Gabriella hodajući iza mene.
Naravno da ju nisam željela poslušati već sam prišla vratima i udarila ih nogom. Theodor je podignuo glavu gledajući me iznenađenim pogledom, a ja sam ljutito prišla radnom stolu i rukama udarila od njega.
„Što želiš?!“ –spustio je pogled i nastavio pisati.
„Znam što želiš učiniti!“ –rekla sam ljutito.
„Što?“
„Ubiti Feliksa.“
„To si ti rekla, a ne ja. Vidjet ćemo što će Viječe odlučiti!“
„Nisi imao pravo pozvati ih!“
„Zašto?! Napao je Sashu, napao je mene i spavao s tobom. Čuvari ne smiju dirati aristokrate!“
„To nema nikakve veze!“
„To je u pravilu, Anastasia! Tvoja je tetka učinila istu pogrešku, ali on je umro. Zato je sada sama! Da je izabrala aristokrata...“
„Ne mješaj Gabriellu u ovo, jasno?!“
Nasmijao se.
„Toliko ste glupe!“ –odmahnuo je glavom i nastavio pisati. „Svejedno ćeš se udati za Sashu! Čuo sam se malo prije s njegovim roditeljima!“
Bijesno sam skočila na njega, a netko me odbacio u stranu. Udarila sam glavom od ormar, pa sam ju morala protresti kako bi mi se vid stabilizirao. Podignula sam glavu i vidjela jednog od njegovih čuvara kako gleda u mene.
„Odvedite ju!“ –rekao im je.
„Ne!“ –proderala se Gabriella. „Theodor, molim te!“
„Mora naučiti!“
„Molim te, nemoj! Ostavi ju! Razgovarat ću ja s njom!“
„Nemoj, Gabriella!“ –odmahnula sam glavom i dignula se sa poda.
„Anya!“ –pogledala je u mene.
„Nemoj!“ –odmahnula sam ponovno glavom.
Čuvar me povukao sa sobom i izvukao iz sobe. Gledala sam ponovno ispred sebe dok su se sluge okretale za nama. Nije me bilo briga što ću završiti u zatvoru jer bih ponovila napad na Theodora. Imao je sreće ovoga puta jer sam ga namjeravala ubiti vlastitim rukama. Nikada mi se nije sviđao; pogotovo ne sada kad je prijetio Feliksovim životom.
Spustili smo se u podrum i skrenuli prema zatvorskom djelu. Pogledala sam u Feliksovu čeliju, a on je zbunjeno gledao u nas. Okrenula sam glavu i pričekala da čuvar otključa vrata iza koje ću se ja nalaziti, a onda me gurnuo unutra.
„Hej!“ –ljutito sam se okrenula, a on je zalupio vrata. „Mogao bi malo pripaziti na ponašanju! Ipak sam princeza!“
Osmjehnuo mi se i laganim korakom, vrteći ključevim i fijućkajući, se udaljavao odande. Duboko sam uzdahnula i pogledala ispred sebe, u Feliksa koji je odmahivao glavom.
„Pobrinut ćeš se ti za sve, je l' da?“ –zakolutao je očima.
Nacerila sam mu se i namjestila kosu.
„Što se dogodilo?“ –upitao me.
„U sranjima smo.“ –uzdahnula sam i skrenula pogled.
„Reci mi nešto što nisam skontao. Što je bilo? Zašto si ovdje?“
„Zbog istog razloga kao i ti: napala sam Theodora.“
„Zašto si to, jebote, išla raditi?! Rekao sam ti da se držiš podalje od ovoga!“
„Sazvao je Viječe.“
Pogledao me iznenađeno. Pretpostavila sam da je točno znao što je ono trebalo značiti.
„Ne mogu dopustiti da se to dogodi, Feliks!“ –prošaptala sam.
„Ako voljeti te znači umrijeti...“ –uzvratio je. „Onda sam spreman!“
Odmahnula sam glavom.
„Idiote!“ –viknula sam.
Čula sam korake, pa sam pogledala u stranu i ugledala Sashu kako korača hodnikom. Prvo je pogledao u Feliksa. Oboje su se promatrali ozbiljnim izrazom lica. Zatim je, Sasha, skrenuo pogled na mene.
„Što radiš ovdje?“ –upitala sam ga iznenađeno.
„Čuo sam.“ –rekao je.
„To nije odgovor na moje pitanje.“
„Došao sam kako bih ti pomogao!“
Pogledala sam u Feliksa i primjetila da gleda ozbiljnim izrazom lica u Sashu.
„Kako misliš pomoći?“ –uzvratila sam.
„Trebaš samo reći da i izaći ćeš odavde!“ –nastavio je.
„Što to znači?“
„Trebaš reći da ćeš se udati za mene!“
Vidjela sam Feliksov iznenađen izraz lica, a ja sam gorjela od bijesa. Ako je čuo što se dogodilo, trebao je pretpostaviti da moj odgovor neće biti pozitivan, ma koliko god me to moglo spasiti.
„Ne!“ –odgovorila sam.
„Zašto si tako glupa?!“ –izgledao je ljuto.
„Iz istog razloga zbog kojeg si i ti!“
„Umrla bi za njega?!“
Pogledala sam u Feliksa, a on je odmahivao glavom. Ponovno sam usmjerila svoj pogled na Sashu, gledajućo ga ozbiljnim izrazom lica.
„Da!“ –odgovorila sam odlučno.
Sasha je odmahnuo glavom, ljutito pogledao u Feliksa i udaljio se. Čula sam njegove ljutite korake kako odjekuju hodnikom, a zatim pogledala u Feliksa.
„Trebala si prihvatiti!“ –rekao je smireno.
„Volim i ja tebe!“ –zakolutala sam očima i sjela an krevet.
„Ne zajebavam se, Anya!“
„Niti ja!“
„Zašto moraš biti tvrdoglava?!“
„Zato što mi je neka osoba rekla da mu nije važno umrijetzi ako me voli!“
Ljutito je udario rukom od rešetke.
„Šuti prije nego kažeš neku glupost!!!“ –viknula sam. „Odlučila sam i točka! Pusti me na miru!“
Sjeo je na krevet i pogledao ispred sebe, a ja sam okrenula glavu na drugu stranu. Bila sam ljuta što je tražo od mene da se udam za drugog, ali shvaćala sam ga. I ja bih ga rađe vidjela sa drugom prije smrti nego dopustila da umre zajedno sa mnom.
Pogledala sam krajičkom oka u njega, a on je i dalje gledao ispred sebe. Brada mu je bila prislonjena na šaku dok je razmišljao o nečemu. Mogla sam pretpostaviti da je smišljao plan kako da me nagovori da ipak pristanem na Sashinu ponudu.
Čula sam korake koji su me omeli iz razmišljanja, pa sam se dignula sa krebeta i prišla željeznim rešetkama dok je Feliks gledao u mene.
„Znao sam da će se neko sranje desiti!“ –Maxim je odmahnuo glavom, povukao dim cigarete i bacio opušak na pod.
„Nedostajala mi je tvoja pozitivnost, Max!“ –nasmiješila sam se.
„Nedostajat ćete i vi meni!“
„Oh, kao što rekoh! Jako si pozitivna osoba, znaš?“
Odmahnuo je glavom, stavio ključeve u moju bravu i okrenuo ih.
„Zar je došlo Viječe?“ –upitala sam ga u strahu.
„Anya, molim te, prihvati ponudu!“ –Feliks me gledao moljičavim pogledom.
„Kakvu ponudu?“ –Maxim je zbunjeno gledao u oboje otključavajući Feliksova vrata. „Nije bitno! Slijedite me!“
Otišla sam za njime, a Feliks nas je pratio. Začudila sam se kad nismo skrenuli prema stepeništu, već prema drugom djelu podruma.
„Gdje idemo?“ –upitao je Feliks.
„Prema slobodi.“ –otvorio je vrata.
„O čemu pričaš?“ –začudila sam se.
„Šutite i slijedite me!“
Pogledala sam u Feliksa koji je slegnuo ramenima na moj upitam izraz lica. Vidjela sam Gabriellu na kraju podruma.
„Što ti radiš ovdje?!“ –začudila sam se.
„Drži ovo!“ –isprižila mi je svjetiljku dok je otključavala vrata, te ih široko otvorila. „Idite samo ravno. Kseniya i Masha će vas čekati na izlazu!“
„Ne mogu dopustiti da umreš spašavajući nas!“
„Neće mi se ništa dogoditi!“
„Gabriella...“
„Krenite! Odmah! Netko bi vas mogao doći tražiti. Vijeće uskoro dolazi!“
„Gabriella, ne...“
„Feliks, vodi ju! ODMAH!!!“
Klimnuo je glavom i povukao me sa sobom.
„Sretno!“ –viknuo je Maxim.
„GABRIELLA!!!“ –proderala sam se.
Osmjehnula mi se, a Maxim je zatvorio vrata. Potrčala sam prema njima jer sam ih htjela otvoriti kako bih spriječila tetku da krene u sigurnu smrt, ali čula sam kako se vrata zaključavaju.
„Idemo!“ –Feliks me povukao. „Vratit ćemo se po nju!“
Uzdahnula sam i krenula za njime ubrzavajući korak. slijedila sam ga u tišini, proklinjajući trenutak kad nas je Theodor pronašao i otkrio.
Vidjela sam svijetlost pred sobom. Naravno, Masha je držala svijetiljku jer je mrak odavno pao, pa smo užurbano prišli Kseniyi i njoj.
„Mislile smo da niste stigli.“ –uzdahnula je Kseniya.
„Loše je što ste se uvalile u ovo!“ –rekao je Feliks ozbiljno.
„I ti bi to učinio za nas. Uostalom, htio si se uvaliti u još veće sranje, Feliks!“
„Nemamo vremena za prodike!“ –prekinula ih je Masha. „Feliks, sjećaš se gdje smo odlaziti na praznicima?“
„Da.“ –odgovorio je.
„Odlično! Dok se stvari ne stabiliziraju, najbolje je da ostanete ondje. Uostalom, na dobrom smo putu da otkrijemo tko te otvorao!“
„Javit ćete nam se?“ –upitala sam.
„Da, a sada krenite prije nego bude prekasno!“
Zagrlila sam ju i ušla u auto. Feliks ih je neko vrijeme gledao, zahvalio im se, te sjeo na vozačevo mjesto. Pogledao je još jednom u mene, okrenuo ključ i dodao gasa, a zatim smo krenuli kroz šumu.
Ležala sam na njegovim prsima dok je on prolazio prstima kroz moju kosu. Slušala sam ritam njegovog srca koji je bio poput uspavanke za mene, ali morala sam ostati budna jer sam se uskoro trebala vratiti u svoju sobu. Postajalo je sve riskantnije iskrasti se odande i pobjeći u Feliksove odaje unatoč tome što sam to sve više i više željela.
Utisnuo je poljubac u moje čelo, a ja sam podignula pogled prema njemu i osmijehnula mu se. Prislonio je šaku na moju bradu, spustio se i poljubio me nježno, ali stravstveno dok je drugom rukom prolazio po mojim leđima. Trnci su me prolazili od njegovog dodira. Obožavala sam ga.
„Trebala bih se vratiti natrag.“ –rekla sam mu.
Uzdahnuo je.
„Znam.“ –poljubio me. „Netko bi te mogao doći potražiti!“
Prošla sam rukom kroz kosu i podignula se malo, nagnuvši se na drveni dio kreveta. Stavila sam glavu na njegovo rame i pogledala ispred sebe.
„Možda bi nas Gabriella prikrila, da joj kažem za nas dvoje!“ –uzvratila sam.
„Kako da ne!“ –zakolutao je očima.
„Feliks, ona se našla u istoj situaciji kao i nas dvoje.“
Iznenađeno je pogledao u mene. Bilo mi je jasno da je čekao da nastavim s razgovorom i objašnjenjem.
„Zaljubila se u svog čuvara koji je umro spašavajući je.“ –odgovorila sam.
„Bila je zaljubljena u Nikolaja?!“ –šokirano je pogledao u mene.
„Poznavao si ga?“
„Bio je moj mentor.“
Oblikovala sam usta u slovo o.
„Žao mi je.“ –promrmljala sam.
„I meni!“ –uzvratio je.
„Uglavnom... Bila je zaljubljena u njega, on u nju... I poginuo je spašavajući ju!“
„Nisam mogao pretpostaviti da su bili zaljubljeni jedno u drugog. Nikolaj je bio tako...“
„Čvrst?“
Pogledao je u mene i klimnuo je glavom.
„Ajme...“ –pljesnula sam rukama. „Podsjeća me na mog ljubavnika!“
Nasmijao se i poljubio me.
„Samo što ćemo mi imati sretan kraj!“ –uzvratio je.
„Obećaj mi da nećeš napraviti kakvu glupost kako bi me spasio!“ –pogledala sam ga ozbiljnim izrazom lica.
„Učinit ću sve da te zaštitim. Budi sigurna u to!“
„Mogu se sama zaštititi, a ako budem razmišljala o tebi... ne znam kako ću se moći fokusirati na sebe!“
„Bit ću ja ondje da te zaštitim!“
Ljutito sam ga udarila po prsima, dignula se sa kreveta i počela skupljati svoju odjeću sa poda. Dok sam se oblačila, krajičkom oka sam pogledala u njega, dok me on gledao zbunjenim izrazom lica.
„Što sam krivo rekao?“ –upitao me.
„Rekla sam ti da ne želim da se glupiraš i da mi obećaš da nećeš raditi gluposti!“ –odgovorila sam i krenula prema vratima namještavajući majicu. „Ti me uopće ne slušaš! Želiš da ostanem bez tebe, ha?! Znaš li ti što bi to značilo za mene?! Uopće ne razmišljaš, Feliks!“
„Vrati se ovamo!“
„Vrijeme je da odem. Vidimo se kasnije!“
„Anya!“
Izašla sam iz sobe i zalupila vratila. Uzdahnuvši sam namjestila kosu jer je bila čušava, a zatim krenula prema stepenicama kako bih što prije otišla doma. Znala sam da bi se Gabriella ili Theodor mogli zabrinuti za mene i otići me potražiti. Nisam htjela da me pronađu ovdje.
„Baš sam tebe tražila!“ –Masha se penjala stepenicama.
„Zašto?“ –upitala sam ju.
„Gabriella mi je rekla da te potražim. Eva dolazi na večeru, pa bi se trebala požuriti doma!“
„Oh, već sam mislila da se nešto gore dogodilo. Hvala!“
Klimnula je glavom, a ja sam se spustila niz stepenice.
„Oh, i... Anya?“ –prozvala me, a ja sam se okrenula. „Molim te, budite oprezniji. Slugama bi moglo postati čudno što si svaki dan ovdje, u ovo doba!“
„Hvala.“ –rekla sam i nastavila hodati.
Vidjela sam onda Kseniyu kako izlazi iz dnevnog boravka. Naši su se pogledi susreli. Nisam ju vidjela danima jer je otišla neko vrijeme kod svoje obitelji. Masha mi je rekla da je otišla kako bi shvatila što treba učiniti jer im je Feliks objasnio što se zapravo dogodilo između njih dvoje.
„Ideš?“ –upitala me.
Klimnula sam glavom i spustila pogled na njen trbuh koji se već počinjao vidjeti.
„Debil je.“ –rekla sam.
„Tko?“ –zbunjeno je pogledala u mene.
„Dečko koji te napustio. Ne zna što je izgubio.“
„Točno to mi je Feliks rekao!“
Nasmiješila sam joj se.
„Djetetu će biti bolje bez njega. Ovako i onako je bio kreten s kojim se nisam ni trebala spetljati!“ –nadodala je.
„Nije dijete krivo što ima oca debila!“ –uzvratila sam i uputila se prema vratima.
„Bok, Anya.“
„Bok, Kseniya!“
Nasmiješila se, a ja sam izašla kroz vrata i spustila niz stepenice. Obgrnula sam se bolje jer je postajalo sve hladnije, a sniježna mečava nije prestajala, te požurila prema kući kako bih stigla na vrijeme, prije nego Eva dođe k meni. Nju nisam vidjela danima, tj. otkad sam joj rekla u vezi toga da volim Feliksa, a sigurno je htjela čuti razlog zbog kojeg sam prekinula zaruke sa Sashom... ili barem moju stranu priče s obzriom da su Yura i on bili najbolji prijatelji.
„Gdje si bila?“ –upitao me Theodor kad sam otvorila ulazna vrata.
„Kod Feliksa, Mashe i ostalih.“ –odgovorila sam skidajući kaput i ispruživši ga slugi koji mi je poklonio i otišao odande.
„Masha je bila ovdje.“
„Bila sam u njihovoj kući.“
„Sama sama sa Feliksom?“
„Ne. S Maximom i Kseniyom.“
„Maxim je bio ovdje.“
„Bila sam kod njih, što zapitkuješ?!“
„U zadnje vrijeme si stalno k njima.“
„Ne mogu nikamo zbog ove mečave. Zašto bih bila sama kod kuće kad imam njih?!“
Zakolutao je očima, a ja sam ljutito krenula prema stepeništu.
„U dnevnom boravku su.“ –rekao je.
„Su?“ –zbunjeno sam se okrenula prema njemu.
Klimnuo je glavom i ušetao u svoju radnu sobu. Spustila sam se niz stepenice i progurala vrata dnevnog boravka. Iznenadila sam se vidjevši da su Sasha i Yura također bili ondje. Sasha se odmah dignuo sa trosjeda, kad me vidio.
„Što on radi ovdje?!“ –prekrižila sam ruke na prsima.
„Rekao nam je što se dogodilo, Anya.“ –započeo je Yura. „Došli smo ovdje kako biste vas dvoje razgovarali. Znali smo da ćeš htjeti razgovarati s njime ako smo mi ovdje!“
„Krivo ste mislili!“
„Anya, molim te...“ –Sasha je krenuo prema meni i napravio korak nazad.
„Ne želim te ovdje!“ –viknula sam. „Koliko ti puta to trebam ponoviti?! Ne želim te ovdje. Ne želim te kod sebe! Zarukama je došao kraj!“
„Daj me samo poslušaj!“ –nastavio je.
Odmahnula sam glavom i ljutito izašla odande.
„Anya, čekaj!“ –Eva je potrčala za mnom.
Bijesno sam se okrenula prema njoj.
„Kako si to mogla učiniti?! Kako si me mogla izdati?!“ –viknula sam.
„Samo...“ –promrmljala je. „Samo sam htjela pomoći!“
„Bi li ti bila sa Yurom da ti to učini?“
Htjela je nešto reći, ali skrenula je pogled.
„Eto...“ –pljesnula sam rukama. „Sada znaš što ja mislim! Uostalom... Znaš još nešto, Eva.“
Pogledala me.
„Molim te, Anya, samo mi daj priliku i poslušaj me! Molim te!“ –iza nje je prilazio Sasha.
Zakolutala sam očima i nastavila prema stepeništu, ali se on stvorio preda mnom i blokirao mi put.
„Pusti me na miru.“ –zakolutala sam očima i pogledala ga ljutitim izrazom lica. „Koji dio od: nije mi stalo do tebe više, ne shvaćaš?!“
„Trebam samo još jednu priliku!“ –uhvatio me za ramena i nagnuo od zid.
Iznenada ga je netko odbacio u stranu. Pogledala sam u Feliksa koji je namrgođeno gledao u mene, te vidjela Sashu kako se diže ljutito sa poda. Zasiktao je na njega i krenuo ga napasti, a Feliks se u onom trenutku okrenuo i odbacio ga i zid zasiktajući na njega.
„Feliks, ne!“ –viknula sam i stala između njih dvoje.
„Makni se!“ –rekao je ljutito.
„Molim te, idi! Molim te, Feliks!“
„Rekao sam ti da se makneš, Anya!“
„Što je, Feliks?!“ –uzvratio je Sasha. „Dopustit ćeš curici da te zaustavi?“
Ovoga sam puta ja bila ta koja se razbijesnila. Okrenula sam se i udarila ga šakom u glavu, na iznenađenje svih vampira koji su se nalazili u blizini. Šaka me zaboljela, ali nisam mu to smjela pokazati. Gledao me s poda, dok mu je usnica krvarila.
„Nisam curica.“ –nadodala sam i okrenula se prema Feliksu. „Sada idi!“
Pogledao je u Sashu i osmjehnuo se, a ja sam ga progurala kako bi napokon otišao.
XIX. What's going on?!
„Ubit ću ga ako ju još jednom takne.“ –čula sam ga kako govori.
„Ma daj, Feliks, nemoj raditi sranja!“ –napomenuo je Maxim stavivši cigaretu u ustima. „Nemoj zaboraviti da si se spetljao sa princezom!“
„Hajde, Max, podsjeti me još pedeset tisuća puta na to!“
„Očito ću morati kad ne shvačaš u kakvim govnima se postavljaš ako budeš napadao sve koji ju dirnu!“
„To je moj posao!“
„Nije posao udarati Sashu Tarasova pred još nekoliko aristokrata! Znaš li ti da bi mogao ostati bez glave?!“
Otvorila sam svoje oči jer sam što prije željela izaći iz Feliksove glave. U poslijednje vrijeme, otkadm sam ga ugrizla i osijetila njegovu krv, nisam nigla izaći odande, prestati njegove misli. Koliko god ja mislila na početku da je to bilo simpatično ( bilo mi je drago što sam mogla znati što točno osijeća prema meni! ), sada sam počinjala misliti da je užasno naporno.
Dignula sam se sa kreveta i prišla prozoru. Snijeg je prestao padati. Poslijednji put kad sam pogledala kroz prozor sam primjetila da i dalje pada. Rukom sam prošla kroz kosu i promatrala u onu bijelinu, te pogledala u svoju ruku koja je bila također blijedolike.
Ponekad sam se pitala kakav bi mi život bio da sam se rodila kao čovjek, da nisam bila čudovište koje je neprestano žudjelo za krvlju. Bilo je prekrasno živjeti deset godina kao čovjek, kao da sam bila jedna od njih. Stvarno je bilo savršeno, ali... Nisam se smjela žaliti da je ovdje bilo loše. Naprotiv, bilo je odlično sada kad sam napokon imala Feliksa.
„Sranje...“ –promrmljala sam.
Feliks je doista napravio sranje kad je napao Sashu. Osijetila sam i vidjela po njemu koliko je bio živčan što me nastavljao gnjaviti, ali ipak se trebao suzdržati. Nadala sam se samo da ga neće kazniti što je dirnuo aristokrata, ali izborila bih se za njega s obzirom da me štitio. Mogla sam se izvući na taj način.
Požurila sam do ormara i otvorila ga gledajući što bih mogla izvući iz njega. Htjela sam se malo prošetati do grada i razgovarati s njime. Masha će morati prisluškivati ili gledati uokolo ili se pak praviti da se ništa ne događa dok ću morati pričati s Feliksom o tome što se dogodilo.
Nisamo uopće imali vremena za razgovarati o onome što se dogodilo. Trebala sam mu svašta reći, napomenuti mu da se mogu sama pobrinuti za mene i da ono nije bilo u redu. Mogao je nastradati. Mogli su mu svašta učiniti, a što je najgore bilo... bojala sam se da bi moglo doći do toga.
***
Koračala sam bijelim ulicama grada Moskve. Koliko sam puta prolazila onuda, već sam grad naučila napamet. Naravno, išlo mi je na živce što se nikada nisam mogla otići sama prošetati unatoč tome što sam toliko željela. Theodor i Gabriella su smatrali da bi mi se nešto loše moglo dogoditi, a s obzirom da sam princeza i uz to, poslijednja iz obitelji Powell, nisu mi to moglo dopustiti.
„Izgledaš mi odsutno.“ –čula sam Feliksov glas.
Pogledala sam u njega i odmahnula glavom.
„Zamislila sam se.“ –rekla sam i stavila ruke u džepove.
„Što ne valja?“ –upitao me. „I nemoj reći da je sve u redu jer osijećam i vidim da nešto nije u redu!“
„Samo... Ono što si jučer učinio...“
„Udario Sashu?“
„Da! To se nije smjelo dogoditi, Feliks! Mogao bi nastradati zbog toga!“
„Ne zanima me. Rekao bih da bih učinio puno toga da te zaštitim! Mislim da sam ti dokazao.“
Odmahnula sam glavom.
„To je tako pogrešno!“ –zaklopila sam oči. „Ne mogu ti dopustiti da takvo što činiš, jasno?“
„Ne radi se tu o tome želiš li ti to ili ne!“ –uzvratio je ozbiljnim izrazom lica. „Svejedno ću te štititi, Anya! Ne želim da ti se nešto dogodi!“
„Dobro!“ –viknula sam. „Umri! Boli me briga!“
Nakrivio je glavu, a ja sam se ljutito okrenula, namjestila kaput i udaljila se od njega. Uhvatio mi je ruku i povukao me natrag k sebi.
„Znam da ne misliš tako!“ –osmjehnuo se.
„Nemoj misliti da ćeš se izvući šarmerskim osmjehom!“ –prekrižila sam ruke na prsima. „Jer nećeš!“
„Oprostite što vas prekidam...“ –Masha je stala između nas dvoje. „Imamo društva!“
Okrenuli smo se i ugledali nekoliko blijedolikih ljudi kako nam prilaze iz daljine. Pogledala sam u Feliksa i primjetila da je pokazao zube, a zatim me istog trena okrenuo i povukao odande. Masha i ona hodali su toliko brzo da ih ja nisam mogla pratiti da me Feliks nije vukao sa sobom.
Skrenuli smo u lijevu ulicu, a zatim stali jer nismo nikamo mogli otići.
„Sranje!“ –uzviknuo je Feliks.
„Feliks, ovdje su!“ –promrmljala je Masha.
Feliks me progurao iza sebe, na što sam ja zakolutala očima jer mi je već bilo dosta da su se svi brinuli zaštititi me kad sam to mogla učiniti sama s obzirom da sam bila dalje od ovoga svijeta od svoje desete godine.
„Ostani iza mene, ma što god se dogodilo!“ –rekao mi je.
„Oh, ma daj, molim te! Misliš da ću te poslušati?!“ –zakolutala sam očima.
„Anya, ne zajebavam se! Nemam trenutno vremena za prepiranje s tobom. Samo me poslušaj!“
Zakolutala sam očima i pogledala u Mashu koja je samo klimnula glavom. Uzdahnula sam i provirila ispred sebe. Vidjela sam nekoliko vampira na početku ulice. Stajali su mirno na mjestu, gledajući u nas dvoje. Primjetila sam da Masha i Feliks vade bodeže iz džepova, a i ja sam to također učinila jer svejedno nisu bili fokusirani na mene.
Vrijeme kao da je u jednom trenutku stanu. Nitko ništa nije rekao ili radio već smo se svi samo gledali. Bila sam spremna za napad koji se trebao dogoditi svakog trena. Duboko sam uzdahnula nastavljajući gledati u njih, a zatim su potrčali prema nama.
Masha i Feliks su odjurili u obranu, očekivajući da ću ih ja pričekati iza kako bih bila na sigurnom, ali bila sam ondje, bila sam poput njih i imala sam potpuno pravo boriti se kad sam to znala činiti. Potrčala sam prema jednom vampiru, koji je napao Mashu koja se borila s drugim, te ga probola u srce i odbacila nogom u stranu.
„Rekli smo ti da ostaneš iza!“ –uzvratila je udarivši šakom u glavu drugog koji nam se približavao.
„Nema na čemu!“ –nadodala sam i udarila nogom jednog koji mi se približavao.
Jedan me uhvatio s leđa i odbacio od drveni zid. Malo sam bila ošamućena, ali dignula sam se i skočila na njega zarivši mu kolac u prsa.
„Pazi!“ –viknuo je Feliks.
Okrenula sam se i vidjela kako jedan od njih skače prema meni siktajući. Preda mnom se stvorio Feliks koji je okrenuo glavu vampiru, te ga odbacio u drvenu ogradu na kojoj se napoo i pretvorio u prah.
„Jesi li dobro?“ –okrenuo se prema meni.
„Miris krvi.“ –promrmljala sam. „Osjećam miris krvi!“
Spustio je pogled na svoj trbuh, a i ja također zajedno s njime. Primjetila sam nešto mokro, pa sam prislonila ruku na taj dio i ugledala krv.
„Sranje!“ –uzvratila sam. „Jesi li dobro?“
„Ništa što neće zacjeliti.“ –rekao je. „Najbolje je da krenemo odmah!“
„Osjećam ih još! Požurimo se!“ –nadodala je Masha.
„Idemo!“ –Feliks me progurao ispred sebe gledajući oprezno oko sebe.
Žurili smo prema mjestu na kojemu je bio parkiran automobil. Što se mene ticalo, mogli smo ostati i obraniti se od njih, ali morala sam slušati svoje čuvare. Svako toliko bih gledala u Feliksa i njegovom trbuh. Izgledalo je gadno. Majica mu je neprestano bila mokra. Uputio mi je maleni osmijeh, a ja sam mu uzvratila i pogledala ispred sebe.
„Misliš li da nas prate?“ –pogledala sam u Mashu.
„Ne.“ –odgovorila je. „Mislim da su osijetili opasnost i da su njihovi prijatelji umrli, pa se ne žele suprostaviti! Znaju što ih čeka!“
„Ma ja ipak mislim da smo se trebali zadržati ondje, pričekati ih i vidjeti zbog čega nas uopće napadaju.“
„Jer si princeza?!“
Slegnula sam ramenima i pogledala pored sebe, ali Feliksa nije bilo ondje. Okrenula sam se i vidjela ga nagnutog na zidu. Požurila sam prema njemu jer sam se uplašila.
„Što se dogodilo?“ –upitala sam ga uplašeno.
„Ništa.“ –odmahnuo je glavom, odmaknuo se od zida i povukao me sa sobom. „Nastavi hodati!“
„Feliks, ozbiljna sam. Što se dogodilo?! Je li ti loše?!“
„Nije. Samo nastavi hodati, ok?“
Iznenađeno sam gledala u njega, a zatim u Mashu na čijem licu sam također mogla vidjeti strah i zabrinutost. Iznenada je Feliks izgubio ravnotežu i pao na pod.
„Feliks!“ –uzviknula sam i kleknula pred njim.
Imala sam osijećaj da me više nije mogao čuti. Oči su mu bile zaklopljene. Primjetila sam koliko je teško disao, a kad sam podignula polako njegovu crnu majicu vidjela sam koliko je za pravo bio ranjen.
„Što se događa?“ –pogledala sam preplašeno u Mashu. „Ovo je već trebalo zacjeliti!“
„Ne znam, Anya! Najbolje je da ga maknemo odavde kako bismo mu što prije mogli pomoći!“ –uzvratila je, te mi pomogla da ga dignem sa poda.
Pogledala sam u snijeg, na čijoj je bijelini bila krvava mrlja. Gledajući oko sebe, užurbano hodajući prema automobilu, osijetila sam kako nas netko promatra. Puno blijedolikih vampira je gledalo prema nama. Vjerojatno su osjetili miris krvi koji je bio neizbježan.
Spuštajući se niz stepenice čula sam Theodorov glas. Sa zanimanjem sam se uputila prema vratima prostorije u kojoj su se inače održavali sastanci. Vrata su bila otvorena, pa sam provirila unutra kako me nitko ne bi primjetio. Vidjela sam Gabriellu i nekoliko utjecajnih vampira unutra.
„Netko nas je pokušao ubiti.“ –rekao je Theodor. „Taj netko se nalazi u našoj kući!“
„Možda griješiš!“ –nadodala je Gabriella. „Ne mora značiti da su to učinili naši. U proteklih nekoliko tjedana je dolazilo puno gostiju.“
„Svejednu su naši trebali pripaziti!“
„Ne možeš kriviti naše, ako nisu krivi za to!“
Zakolutala sam očima. Kao što sam očekivala, Theodor mora okriviti nekoga, a s obzirom da nije mogao pretpostaviti tko je krivac, namjeravao je kazniti naše sluge. Možda je doista netko od naših bio kriv, ali nije to mogao znati prije nego se istražuje.
Odmaknula sam se odande jer nisam namjeravala slušati dalje razgovor. Htjela sam se prošetati i smiriti živce. Dan Feliksovog vjenčanja je došao. Naravno, nisam namjeravala otići i gledati ga kako se ženi za drugu. Bilo bi previše bolno za mene da odem.
Uzdahnuvši sam se spustila niz stepenice. Nisam se niti namjeravala naći sa Sashom. Izmislila sam mu da imam obaveze i da ćemo se naći sutradan ili kad se budemo dogovorili. Bilo je glupo od mene što sam to činila, ali bila sam i glupa jer se nisam znala otkačiti od Feliksa.
„Anya!“ –čula sam Mashin glas.
Okrenula sam se i iznenađeno pogledala u nju.
„Što radiš ovdje?“ –upitala sam ju. „Zar nisi na vjenčanju?“
„Vjenčanju?“ –nakrivila je glavu kao da nije shvačala o čemu pričam. „O kakvom vjenčanju pričaš?“
„O Feliksovom.“
„Zar ti nitko nije rekao da su sinoć prekinuli?“
Šokirala sam se.
„Lažeš?“ –upitala sam ju tiho, ne vjerovajući u ono što je rekla.
Odmahnula je glavom dok sam ja šokirano gledala u nju, ne vjerovajući u ono što mi je rekla.
„Zašto?“ –upitala sam.
„Ne znam.“ –slegnula je ramenima.
Potrčala sam niz stepenice.
„Gdje ideš?“ –uzviknula je.
„Kod Feliksa!“ –odgovorila sam i nastavila trčati.
Koliko god sretna bila što sam čula onu savršeno, dobru vijest, toliko sam i bila tužna jer sam pretpostavila da je Feliks bio slomljen zbog prekida. Nisam ga vidjela od jučer popodne. Gabriella mu je dala slobodne dane zbog vjenčanja unatoč tome što je on tražio da radi.
Otvorila sam vrata njihove kuće, a Maxim je izašao iz dnevnog boravka sa cigaretom u ustima.
„Nešto se dogodilo?“ –upitao me.
„Gdje je Feliks?“ –zanemarila sam njegovo pitanje.
„U sobi.“
„Hvala.“
Klimnuo je glavom, a ja sam prošla pored njega i požurila na kad, gdje se nalazila Feliksova soba. Stala sam pred njegovim vratima i neko vrijeme gledala u njih, ne radeći ništa. Zapravo, bojala sam se uči unutra jer nisam znala je li me uopće želio u svojoj blizini.
Duboko sam uzdahnula, a zatim pokucala na vrata i otvorila ih. Primjetila sam da sjedi na fotelji, ispred kamina u kojemu je vatra bila upaljena, a u ruci je držao čašu u kojoj se nalazio alkohol.
„Što radiš ovdje?“ –skrenuo je pogled i popio transparentnu tekućinu.
„Masha mi je rekla.“ –prošaptala sam. „Žao mi je.“
Nastala je tišina među nama.
„Hvala.“ –rekao je.
„Mogu li ti nekako pomoći?“ –upitala sam ga.
Dignuo se sa fotelje i stavio čašu iznad kamina.
„Već jesi.“ –odgovorio je.
Podignula sam obrvu i iznenađeno gledala u njega pitajući se kako sam mu ja to mogla pomoći. Gledao je kratko u mene, a zatim otišao do prozora. Snijeg je neprestano padao u poslijednjih nekoliko dana. Dvorište je sada bilo bijele boje, pa sam jedva došla do njihove kuće, jer sam se morala probijati.
„Kako to misliš?“ –upitala sam šokirano.
Pogledao je u mene.
„Kseniya je oduvijek znala istinu.“ –odgovorio je.
„Kakvu istinu?“ –upitala sam ga sa zanimanjem.
„Znala je da te volim.“
Šokirala sam se njegovim odgovorom.
„Je li on to upravo rekao da me voli?“ –upitala sam se.
Gledala sam u tišini u njega, dok mi se u glavi vrtjelo isto pitanje. Nisam mogla vjerovati da ono čujem. Nedavno mi je rekao da me ne voli, tj. rekao mi je to više puta da bi mi nakon mjesec dana rekao da me voli. Zasigurno je trebao postojati neki trik, nešto što bi me vratilo u stvarnost. Željela sam ono više od svega; željela da me voli, ali nakon što mi je ponovio puno puta da je zaljubljen u drugu... nisam mogla vjerovati u to.
„Kseniya i ja se nikada nismo voljeli.“ –nastavio je. „Zatrudnila je sa aristokratom koji ju je cijelo vrijeme iskorištavao. Jedini način da se maknem od tebe je bio ponuditi se odgajati njeno dijete kao svoje. Pristala je! Ti...“
Srce mi je luđački počelo kucati dok sam ga promatrala. Gledao me, ne nastavljajući pričati sa mnom. Zaklopio je oči i duboko uzdahnuo, te mi okrenuo leđa, nastavljajući gledati kroz prozor.
„Ti si mi povjerovala.“ –nastavio je. „Bilo mi je tako drago zbog toga, ali Kseniya je jučer odlučila prekinuti zaruke! Ne znam kako je shvatila da mi je stalo do tebe, ali rekla je da ne želi biti sa mnom znajući da volim drugu. Rekla je da ne može to napraviti niti tebi jer vidi koliko me voliš!“
Ispustila sam tihi uzdah i prisjetila se da ću morati razgovarati s njom i zahvaliti joj se zbog toga. On se ponovno okrenuo prema meni.
„Vidio sam kroz što si prošla zbog mene.“ –prošaptao je. „Tako mi je žao!“
„Kako to misliš?!“ –upitala sam ga iznenađeno. „Kako si to vidio?“
„Kad ugrizeš nekoga, možeš vidjeti cijelu njegovu prošlost, znati njegove osjećaje...“
Otvorila sam usta od iznenađenja i odmaknula glavom.
„Žao mi je...“ –nastavio je.
Prošla sam rukom kroz kosu ni ne gledajući ga.
„Ne znam zbog čega ti ovo govorim.“ –uzdahnuo je. „Trebao sam šutjeti!“
„Zašto?“ –uzvratila sam.
„Zato što si ti princeza, a ja čuvar! Eto zašto! Ne možemo biti skupa niti da to želimo, Anya! Uostalom, ti imaš Sashu sada! Ne mogu stati između vas dvoje! Zapravo... Mogu, ali ne smijem!“
Ošamarila sam ga.
„Toliko si glup da mi ponekad ideš na živce!“ –povisila sam ton na njega. „Ako si vidio moje osjećaje, dobro znaš što osjećam prema njemu, a što prema tebi!“
Odmahnuo je glavom, a ja sam duboko uzdahnula i okrenula se kako bih otišla odande. Znala sam da sam mogla poludjeti svakog trena, pa sam se morala smiriti negdje drugdje. Iritiralo me to što je znao što osijećam prema njemu, to što je on osjećao prema meni isto što i ja, a i dalje se trudio držati me podalje od sebe.
„Gdje ideš?“ –uhvatio me za ruku.
„Ne znam.“ –slegnula sam ramenima gledajući ispred sebe. „Idem se prošetati.“
„Ostani sa mnom.“
„Nisi li rekao da ne želiš biti kraj mene? Uslišit ću ti molitvu.“
„Znam što sam rekao, ali... ali... Ne želim te dalje od sebe! Želim te kraj sebe!“
Tek u onom trenutku sam se udustojila pogledati ga ravno u oči. Vidjela sam u njima iskrenost. Vidjela sam u njima vatru koju sam prvi put vidjela kad su moje usne dotakle njegove, prije mjesec dana.
„Volim te.“ –rekao je.
Prišla sam mu, obgrlila ga rukama oko vrata i poljubila. Privukao me bliže sebi, stisnuvši me uz svoje tijelo i uzvrativši mi strastveno. Rukom je prošao kroz moju kosu. Osjetila sam da se više ne može odvojiti od mojih usana i znala sam da nisam mogla niti ja od njegovih.
Podignuo me sa poda, napravio nekoliko koraka i nježno me prislonio na krevet. Skinuo mi je majicu koju je pacio iza sebe, a zatim nježno prošao rukama preko mojih prsa. Zadrhtala sam o njegovog dodira. Utisnuo je maleni poljubac na moje usne, a zatim se spustio na vrat dok sam ja rukama prolazila kroz njegovu kosu.
Prebacila sam se preko njega i skinula mu majicu. Prošla sam noktima preko njegovih razvijenih prsiju, ali me okrenuo ponovno na leđa i otkopčao mi hlađe koje je skinuo sa mene.
Podignuo mi je gornji dio tijela, stavio ruke na moja leđa i otkopčao grudnjak koji je nestao s mene.
„Ne želim biti jedina gola ovdje, znaš?“ –uzvratila sam i prebacila se preko njega.
„Zašto?“ –osmjehnuo se. „Zar ne mogu uživati u onome što mi pripada?“
„Ne pripadam nikome.“ –uzvratila sam i zagrizla ga za vrat.
Zasiktao je, pa sam se odmaknula od njega i primjetila kako mu krv izlazi iz rupica.
„Ti pripadaš meni!“ –osmjenula sam se.
Uzvratio mi je osmjeh i prebacio na leđa skidajući odjeću sa sebe. Skinuo je moge gačice koje je zavrtio i bacio ih u stranu, a zatim me stravstveno poljubio. Znala sam da ću biti samo njegova. Znao je to i on. Obožavala sam ga više nego je očekivao.
„Obožavam i ja tebe.“ –prošaptao je.
Pogledala sam ga iznenađenim pogledom.
„Hej, sada narušavaš moju privatnost!“ –udarila sam ga po prsima.
Osmjehnuo se i ponovno me poljubio, a zatim sam ga osijetila duboko u sebi. Zasiktala sam od boli, a zatim zaklopila oči i prepustila se užitku znajući da će uskoro prestati. Ljubio me po vratio, dirao po cijelome tijelu, a ja sam uživala u tome.
Osjećala sam kako toplinu koja je isparavala iz moga tijela. Osjećala sam kako i on uživa u našem vođenju ljubavi.
Pokušala sam ga gurnuti sa sebe i uzeti kontrolu nad svime, ali nije popuštao. Bio je jači od mene, pa sam cijelo vrijeme ja bila ta koja je leđala, a on me ljubio po cijelome tijelu ulazeći gore – dolje po meni.
Zarila sam nokte u njegova leđa znajući da bih uskoro trebala doći do orgazma. Trudila sam se odugovlačiti jer nisam željela da naše vođenje ljubavi prođe. Htjela sam uživati još u onome što smo radili; htjela sam biti još dugo njegova.
Osjetila sam ga jače duboko u sebi, pa sam zastenjala. Moja je vika odjeknula sobom, a primjetila sam da je to u njemu probudilo samo još veču želju za mojim tijelom.
„Feliks...“ –prošaptala sam njegovo ime, u njegovo uho.
Osijetila sam kako su ga trnci prošli po cijelome tijelu.
„Volim te, Anya...“ –prošaptao mi je u uho, svojim savršenim ruskim naglaskom koji bi me dovodio do ludila.
XVII. Secret
„Mama!“ –čula sam muški glas.
Vidjela sam dječaka kako trči hodnicima i ulazi u krvavu prostoriju. Potrčao je kod žene koja je mrtva ležala na podu. Znala sam to jer joj je bijela haljina bila puna krvi.
„Mama!“ –prodrmao ju je uplakano.
„Tvoja je majka mrtva.“ –čula sam muški, poznati glas.
Dječak se dignuo sa poda i okrenuo, a i ja zajedno s njime. Theodor je stajao na ulazu, gledajući ga ozbiljnim izrazom lica. Maleni je napravio nekoliko koraka nazad. Izgledao je preplašeno, baš kao što sam i ja bila kad sam ga prvi put vidjela. One svijetle oči su užasavale svih, pa čak i osmogodišnjeg dječaka.
„Dođi sa mnom.“ –ispružio mu je ruku. „Neću ti ništa!“
Neko je vrijeme dječak gledao u blijedoliku ruku. Oklijevao je. Nakon nekoliko minuta ju je slabašno uhvatio, a Theodor se okrenuo i povukao ga sa sobom. Izašli su iz one prostorije, a ja sam se u drugom trenutku stvorila u tamnoj ulici.
Iznenadila sam se vidjevši samu sebe kako koračam ulicom. Bila mi je poznata od nekud, a kad sam se okrenula oko sebe, shvatila sam da se nalazim u Londonu. Pogledala sam ponovno prema sebi, te primjetila da se okrečem jer sam čula čudne zvukove. Slegnula sam ramenima i nastavila hodati dalje.
„Tako je lijepa!“ –pomislio je muški glas.
„Feliks, našli smo ju!“ –čula sam Mashin glas.
Scene su se počele mjenjati. Čula sam ga kako razmišlja o meni, o tome kako se mora maknuti od mene kako bi spriječio nešto što nije bilo ostvarimo. Čula sam ga kako bijesni jer me Sasha ljubi, jer se nalazim u njegovom zagrljaju. Slušala sam kako moli Kseniyu da mu dopusti da me zaboravi s njom...
„Volim te, Anya!“ –šapnuo mi je u uho.
Naglo sam se probudila iz sna, gledajući šokirano ispred sebe. Pitala sam se što je ono bilo, zbog čega sam vidjela Feliksove osjećaje i prošlost.
„Što je bilo?“ –upitao me.
Pogledala sam u stranu i vidjela ga kako iznenađeno gleda u mene.
„Vidjela sam te.“ –odgovorila sam. „Vidjela sam sve što ti se dogodilo!“
Iznenadio se, a ja sam rukom prošla kroz kosu i bacila ju iza sebe jer mi je pala preko očiju.
„Nije ni čudo, kad si me ugrizla.“ –rekao je na to.
Gledala sam ga u tišini.
„Što je?“ –upitao me zbunjeno.
„Ti... Ti si novorođeni vampir?“ –uzvratila sam. „Mislim, nikada se nisi rodio kao vampir, je l' da?“
Odmahnuo je glavom.
„Theodor te pretvorio?“ –upitala sam ga.
„Kako...“ –krenuo me pitati, a zatim je odmahnuo glavom. „Zaboravio sam.“
„Zašto?“
Dignuo se sa kreveta i obukao majicu.
„Zato.“ –odgovorio je.
„Kakav je to odgovor?“ –zbunjeno sam rekla, prekrivajući grudi plahtom.
„Sigurno si vidjela moju mamu mrtvu. Theodor me pretvorio! Želim osvetiti svoju obitelj. Ubijeni su. Ne znam tko ih je bio, ali namjeravam to otkriti!“
„Ali... Ali... Mrziš toliko vampire, a želio si postati jedan od nas?“
Klimnuo je glavom, a ja sam skrenula pogled. Pogledala sam u prozor primjetivši da snijeg još nije prestao. Bilo ga je i na prozoru. Razmišljala sam o tome što je rekao. Mrzio je vampire. Mrzio je... mene.
„Ne mrzim te.“ –uzvratio je ljutito.
Pogledala sam u njega upitnim izrazom lica, a on mi je prišao i utisnuo mi poljubac u čelo. Pomilovala sam ga po licu, a zatim mu poljubila nježne usne od kojih se nisam mogla niti željela razdvojiti. Mislila sam nastaviti razgovarati s njime, ali nije odvajao naše usne, pa smo se nastavili ljubiti... stravstveno. Toplina koja me hvatala mi je davala još veču želju za njegovim tijelom... sada. Htjela sam ga u onom trenutku, htjela sam ga zauvijek.
„Ne možemo!“ –rekao je, te se odvojio od mojih usana.
„Sranje!“ –zakolutala sam očima, a on se nasmiješio.
„Najbolje bi bilo da se obućeš. Netko bi mogao doći!“
„Mogu li te pitati nešto prije nego odem?“
Pogledao je u mene.
„Naravno.“ –klimnuo je glavom.
„Što će biti s nama nakon ovoga?“ –upitala sam šaptom.
Pogledao me oblikovavši usta u slovo o, te je pogledao ispred sebe; u prozor. Duboko sam uzdahnula i pogledala u svoje ruke koje su počele drhtati. Čvrsto sam stisnula plahte i zaklopila oči bojajući se da će me odbaciti.
„Ne znam za tebe, Anya, ali ja te ne namjeravam izgubiti.“ –rekao je, pa sam podignula pogled prema njemu.
Osmjehnuo mi se, prislonio ruku na lice i poljubio.
„Ne želim te niti ja izgubiti!“ –uzvratila sam odlučno.
„Volim te.“ –poljubio me.
„Volim i ja tebe!“
Kucanje na vrata nas je prekinulo u razmjenjivanju nježnosti, pa smo oboje u stranu pogledali u vrata.
„Jebem mu, koliko ste vas dvoje glupi!“ –čuli smo Maxima. „Mogli biste se drugi put sakriti negdje drugdje, a ne aristokratima pred nosom!“
„Što želiš?!“ –upitao ga je Feliks.
„Sasha je došao. Traže ju svugdje! Uskoro bi mogli doći ovdje, a ako dođu i nađu vas... bit će sranja!“
„Ako dođu, udugovlači!“
„Ah, jebem vas! Sad ću vas i morati prekrivati!“
Čula sam kako se udaljuje odande, a ja sam se brzo dignula sa kreveta dok mi je Feliks davao odjeću. Obukla sam se što sam brže mogla, a zatim otišla do ogledala kako bih se osigurala da je sve na svome mjestu.
Feliks je već spremno čekao na vrata, gledajući me upitnim izrazom lica. Prišla sam mu i poljubila ga.
„Večeras ću ponovno doći k tebi, u redu?“ –prošaptala sam.
„Bolje ti je da dođeš.“ –osmjenuo se.
Poljubila sam ga ponovno, a on me čvrsto stisnuo oko struka, uz svoje tijelo. Nisam se mogla, a niti željela odvojiti od njegovih usana. Bila sam bijesna na Sashu što je došao i upropastio nam ono savršeno jutros.
„Dolaze!“ –Maxim je pokucao na vrata.
Nažalost, Feliks i ja smo se morali odvojiti. Otvorio je vrata, a na ulazu je stajao ljutiti Maxim prekriženih ruku na prsima.
„Ubit će vas i mene ako netko dozna!“ –odmahnuo je glavom.
„Pobrini se onda da ne doznaju, ok?“ –prošla sam kraj njega. „Gdje je?“
„Dolazi.“ –odgovorio je. „Na putu su!“
„Požurit ću!“ –rekla sam i pogledala u Feliksa.
Htjela sam mu skočiti u zagrljaj, biti s njime, voditi ljubav ponovno, zaspati kraj njega. Vidjela sam u njegovim očima onu iskru, onu ljubav koju je osjećao prema meni i to mi je bilo dovoljno da shvatim da je i on mene želio. Naravno, njegov izraz lica mi je govorio da se smirim, da ćemo uskoro moći ponovno uživati zajedno, ali da trebamo paziti.
Ispustila sam njegovu ruku i spustila niz stepenice prije nego Sasha dođe sam po mene. Duboko sam uzdahnula prilazeći vratima. Primjetila sam obris na staklenim vratima i osijetila njegov miris. Okrenula sam se. Maxim je povukao Feliksa u dnevni boravak, kako im ne bi bilo čudno što se svi ondje nalazimo, a zatim sam otvorila vrata.
„Sasha?“ –iznenađeno sam gledala u njega, praveći se da ga nisam očekivala. „Što ti radiš ovdje?“
„Bolje je pitanje, što ti radiš ovdje?!“ –prekrižio je ruke na prsima. „Došao sam k tebi da bi mi na kraju rekli da nisi ni prespavala doma!“
„Molim?! Ja sam prespavala kod kuće, dragi moj. Napravila sam krevet jer mi je dosadilo što ga drugi trebaju raditi, pa sam došla ovdje razgovarati sa Feliksom. Jesu li ti rekli da ga je Kseniya napustila?“
Oblikovao je usta u slovo o. Nadala sam se da će popustiti i da me neće promatrati onim sumnjičavim izrazom lica. Trebala sam ostati pribrana. Na sreću, čula sam korake iza sebe, pa sam se okrenula i vidjela Feliksa kako izlazi iz dnevnog boravka.
„O, hej, Sasha!“ –pozdravio ga je. „Nisam znao da si ovdje.“
Neko vrijeme su se u tišini promatrali. Zapravo, Sasha ga je sumnjičavo gledao i bojala sam se da ga ne bi počeo napadati.
„Sasha, idemo!“ –rekla sam mu, te pogledala u Feliksa koji je na kratko pogledao u mene.
Izgledalo je kao da me Sasha nije ni čuo što sam mu rekla.
„Čuo sam za Kseniyu.“ –uzvratio je. „To je sranje!“
„Uhm, da...“ –Feliks se počešao za kosu.
„Bit će ih još!“
„Siguran sam!“
Sasha je zatim pogledao u mene, a ja sam mu glavom pokazala da odlazimo. Okrenuo se i spustio niz stepenice. Feliks je prišao vratima, pa smo se na kratko pogledali. Osmjehnuo mi se i polako zatvorio vrata, a ja sam otišla za Sashom koji me čekao sa rukama u džepu.
„Čini se da nije previše uzrujan zbog prekida.“ –rekao mi je.
„Tko?“ –pogledala sam u njega praveći se ludom, ali dobro sam znala na koga je mislio.
„Feliks. O kome bih pričao?!“
Slegnula sam ramenima.
„Kao što si mu sam i rekao, ima ih još.“ –uzvratila sam. „Zašto bi patio za jednom kad ih ima i previše? Zgodan je dečko. Naći će on nekoga!“
„Imam osjećaj da je bacio oko na tebe.“ –nadodao je.
Zastala sam i šokirano ga pogledala. Prekrižila sam ruke na prsima praveći se ljuta dok mi je srce ubrzano kucalo nadajući se da nas neće otkriti.
„Stvarno si budala!“ –odmahnula sam glavom. „Sada ćeš mi početi i s tim glupim ljubavnim ispadima?!“
Pogledao me na kratko, skrenuo pogled i nastavio hodati ne govoreći mi ništa. Okrenula sam se prema kući u kojoj su čuvari spavali. Vidjela sam Feliksa na prozoru, pa sam brzo požurila za Sashom kako me ne bi otkrio.
„Sama si rekla da je zgodan, ne?“ –pogledao me upitnim izrazom lica.
„Pa... Jest, zgodan je, ali nije sada da mi se sviđa!“ –zakolutala sam očima.
Iznenada me uhvatio za vrata i privukao bliže sebi, a ja sam čvrsto uhvatila njegovu ruku i zasiktala na njega.
„Lažeš!“ –uzvratio je bijesno.
„Pusti me, Sasha!“ –rekla sam ljutito.
„Mirišeš na njega!“
„Pusti me, Sasha!“
„Što si radila s njim, ha?!“
Bjesno sam ga udarila šakom u glavu, a zatim ga odgurnula nogom.
„Da me nikada više nisi taknuo!“ –proderala sam se i ljutito potrčala odande.
Vrat me još bolio od njegovog stiska, ali nisam mu namjeravala dopustiti da me ozlijeđuje. Bila sam previše temperamentna da bih mu takvo što dopustila. Potrčala sam stepenicama do ulaza, a vrata su se iznenada otvorila. Vidjela sam Theodora i Gabriellu kako izlaze.
„Oh, ovdje si!“ –osmjenula se Gabriella. „Sasha te tražio. Jesi li te pronašao?“
Pogledala sam ljutito u Theodora.
„Ne namjeravam se udati za njega, jasno?!“ –viknula sam.
„Što se sada dogodilo? Činilo se da ste se slagali!“ –uzvratio je Theodor iznenađeno.
„Napao me zbog ljubomore. Ne namjeravam biti s njime!“
„Znači da si napravila nešto zbog čega je trebao biti ljubomoran!“
Šokirano sam ga pogledala, a zatim skrenula pogled na Gabriellu koja je bila bijesna na njega što je uopće rekao takvo što.
„Anya!“ –čula sam Sashin glas.
Pogledala sam u njega, a zatim ljutito prošla kroz glavi ulaz i požurila prema stepenicama.
Okrenula sam se iznenađeno prema ulazu. Vidjela sam da mu je blokirala put dok je Theodor zbunjeno gledao u nju, ne shvačajući što je radila.
„Da se nikada više nisi približio mojoj nečakinji, jasno?“ –zaprijetila mu je siktajući na njega.
„Gabriella, kako...“ –započeo je Theodor.
Uhvatila ga je za vrat i nagnula na vrata. Šokirano sam gledala u nju jer nikada nisam znala koliko je zapravo strašna znala biti kad ju je netko naljutio, a u onom trenutku... u onom trenutku bih se bojala da me pogledala onim opakim pogledom.
„Zarukama je gotovo, ok?“ –spustila ga je i pogledala u Sashu. „Ok?“
Klimnuo je glavom i pogledao u mene. Osmjehnula sam mu se, odmahnula glavom i nastavila prema svojoj sobi. Osjećala sam se... savršeno, predobro! Jedva sam čekala da kažem Feliksu vijest, iako... to nije značilo da su i drugi smjeli znati za našu vezu; barem ne još.
Pjevušeći sam se spuštala niz stepenice. Morala sam otići u knjižnicu posjetiti Gabriellu koju nisam vidjela danima. Zapravo, vidjela bih ju samo kad bih ju pozdravila jer sam neprestano odlazila nekamo sa Sashom.
Morala sam priznati da mi je bilo baš lijepo družiti se s njime i drago, naravno, jer sam zaboravljala polako na Feliksa. To je bio jako lijep osijećaj. Ponekad sam čak zaboravljala da se on nalazio u našoj blizini. Nismo puno pričali, pa se nisam ni mogla sjetiti da on postoji. Ili sam se barem tako nadala.
Nažalost... Svako toliko, kad bi Sashine usne dotakle moje, imala bih osijećaj da to ne želim. Imala sam osijećaj da je Feliks trebao biti muškarac kojeg ću ljubiti i u čijem ću zagrljaju uživati, ali pokušavala sam ne razmišljati o tome dok sam bila sa svojim budućim mužem.
Budući muž...? To je zvučalo tako čudno. Nisam još popustila Theodoru u tome jer se nisam namjeravala udati za Sashu, ne sve dok se ne zaljubim u njega, a to će biti teško. Što sam točno osjećala prema njemu, ni sama nisam znala, ali voljela sam biti u njegovoj blizini.
Pokucala sam na vrata knjižnice i zakoračila u prostoriju.
„Odlaziš?“ –upitala me Gabriella.
„Samo sam te došla pozdraviti i vidjeti što radiš. Dugo nismo razgovarale!“ –prišla sam joj i sjela za stol.
„Vrijeme sada provodiš sa Sashom.“
„Oprosti.“
„Nemaš se zbog čega ispričavati. Drago mi je što je tako!“
Osmjenula sam se.
„Kako idu stvari sa Sashom?“ –upitala me osmijehom.
„Dobro.“ –odgovorila sam i prošla rukom kroz kosu.
„Samo dobro ili odlično?“
„Samo dobro.“
„I, jesi li se napokon smirila što se tiče zaruka?“
„Naravno da nisam! Nikada nisam ni rekla da ću se udati za njega. rekla sam samo da mi je dobro s njime i to je sve! Nisam još došla do te faze gdje ću mu reći da! Mislim, udat ću se iz ljubav i za najmanje pet godina, u to sam sigurna.“
Klimnula je glavom i pogledala u prozor.
„Gabriella?“ –uzvratila sam, a ona me pogledala. „Kako to da ti nemaš nikoga?“
„Umro je.“ –odgovorila je.
Iznenađeno sam pogledala u nju, a ona je tužno pogledala natrag u prozor. Bilo mi je žao što sam ju uopće išla pitati takvo što. Da sam barem znala prije istinu o njenom zaručniku, šutjela bih i ne bih ju ponovno podsjećala na to.
„Bio je moj čuvar.“ –prošaptala je tiho.
„Molim?!“ –uzviknula sam.
Pogledala je u mene i nasmiješila se.
„Zaljubila sam se u svog čuvara.“ –rekla je. „Bilo je to nedavno nakon što sam tebe izgubila. Zaljubili smo se iako je to zabranjeno!“
„Zašto bi to trebalo biti zabranjeno?!“ –upitala sam ju sa zanimanjem.
To me najviše zanimalo jer sam ipak ja bila zaljubljena u Feliksa.
„Jebem ti!“ –pomislila sam. „Zašto moram ponovno razmišljati o njemu?!“
Odmahnula je glavom.
„Princeza i čuvar....“ –promrmljala je. „To ne ide jedno s drugim!“
„Ali voljeli ste se!“ – nadodala sam.
„Jesmo. Potajno smo se viđali, ali umorno je. Preminuo je štiteći mene!“
Oblikovala sam usta u slovo o.
„Tako mi je žao, Gabriella.“ –uzdahnula sam.
„Izgubila sam svoje dijete.“ –prošaptala je. „Nisam mu ni stigla reći da sam trudna. Kad je on preminuo, imala sam osiećaj da se cijeli Svijet srušio na mene i izgubila sam bebu od stresa!“
Dignula sam se sa stolice i snažno ju zagrlila. Tiho je zajecala u mome zagrljaju dok sam ju ja milovala po kosi. Gabriella je uvijek bila poput starije sestre za mene, pa mi je bilo užasno žao što je toliko propatila. Da sam ja bila uz nju, pomogla bih jpoj da izađe iz depresije.
„Voljela bih biti sama.“ –prošaptala je.
Klimnula sam glavom, poljubila ju i u tišini izašla iz knjižnice. Duboko sam uzdahnula i nagnula na vrata. Odmahnuvši glavom sam se udaljila odande razmišljajući kako bi bilo meni da vidim Feliksa kako umire.
„Bože... Još ga volim!“ –pomislila sam.
Spustila sam se niz stepenice razmišljajući o onome što mi je Gabriella rekla. Mogla sam pretpostaviti kako joj je bilo kad je vidjela dečka da umire. Nisam ni željela pomisliti kako bi bilo meni. Već mi je sada bilo teško, kad sam ga morala gledati sa drugim, a da ga vidim kako umirem...
Odmahnula sam glavom jer nisam htjela razmišljati o tome. Previše me bilo strah da bi jednom moglo doći do toga.
Spustila sam se niz stepenice kako bih se malo prošetala po dvorištu. Trebala sam se malo smiriti i prestati razmišljati o Feliksu jer bi uskoro Sasha trebao doći po mene.
„Još ne mogu vjerovati da su se Feliks i Kseniya zaručili.“ –čula sam Mashin glas.
Stala sam na sredini stepeništa i šokirano gledala ispred sebe. Srce mi je ubrzanije počelo kucati dok su mi u glavi odjekivale njene riječi. Spustila sam pogled prema katu na kojemu su hodali Masha i Maxim. Imala sam osjećaj kao da bih svakog trena mogla pasti u nesvijest.
„O, Anya, gdje ideš?“ –osmijehnuo mi se Maxim.
Šokirano sam gledala u njih.
„Jesi li dobro?“ –upitala me Masha. „Problijedila si!“
Potrčala sam niz stepenice bez da sam joj odgovorila na pitanje. Trebala sam otići kod Feliksa i pitati ga je li to bila istina. Htjela sam da to nije istina. Ne! To nije smjela biti istina.
Osjećala sam kako sve teže i teže dišem, kako gubim tlo pod nogama. Zapela sam za stepenicu i pala na pod, ali dignula sam se i nastavila trčati unatoč tome što su me svi dozivali.
Udarila sam u nekoga dok sam izlazila.
„Oprosti.“ –rekla mi je Kseniya.
Pogledala sam u nju ozbiljnim izrazom lica. Nisam znala što mi se događalo, ali u onom trenutku sam joj htjela otkinuti glavu.
„Jesi li dobro?“ –upitala me.
Nastavila sam trčati dalje kako ne bih učinila ono zbog čega bi se na kraju pokajala. Prišla sam vratima kuće u kojoj su spavali čuvari. Otvorila sam vrata koja su udarila od zid, a udarac je odjeknuo hodnikom.
„Što je bilo?“ –vidjela sam Feliksa kako trči niz stepenice.
„Reci mi da nije istina.“ –odmahnula sam glavom.
„Što?“
„Kseniya i ti.... Reci mi da nije istina!“
Gledao me u tišini dok sam ja odmahivala glavom. Osjetila sam kako mi suze dolaze u oči.
„Ne možeš se oženiti za nju.“ –rekla sam tiho.
„Imaš Sashu, je l' da?“ –uzvratio je.
„Ali ja volim tebe.“
Stvorio se preda mnom i prislonio me od zid.
„Koliko ti se puta treba reći da te ne volim, Anastasia?!“ –proderao se na mene.
Srce mi je počelo luđački tuči.
„Ne volim te!!!“ –proderao se.
Odmahnula sam glavom, ošamarila ga i gurnula ga u stranu. Ljutito sam zasiktala na njega i izašla iz kuće što sam brže mogla. Počela sam trčati odande. Morala sam se što prije maknuti od onog mjesta.
„ANASTASIA!!!“ –proderao se.
Nastavila sam trčati ne osvrtajući se. Vidjela sam automobil u svojoj blizini, te vozača kako izlazi iz njega, pa sam požurila k njemu.
„Vozite me kod princeze Ivanove.“ –rekla sam mu.
Klimnuo je glavom, a ja sam sjela na stražnje sjedalo i nagnula na prozor. Tiho sam jecala, samo kako me vozač ne bi zapitkivao iako sam pretpostavila da me cijelo vrijeme promatra.
„Kako si glupa!“ –rekla sam si. „Ponovila si istu pogrešku dva puta!“
Odmahnula sam glavom i pokušala ostati pribrana. Trebala sam ženski razgovor. Možda sam pogriješila što sam otišla kod Eve jer je ipak ona bila zaručena za aristokrata i to za jednoga koji ju je također voljeo. Možda sam trebala razgovarati sa Gabriellom koja je također bila zaljubljejna u čuvara, ali morala sam se maknuti odande.
***
Glavna vrata dvorišta su se otvorila. Prošli smo kroz otvor, a ja sam gledala u veliki dvorac u kojemu je Eva živjela. Mjesto je bilo stvarno prekrasno; puno bolje od onoga u kojemu sam ja živjela, ali nisam se čudila. Obitelj Ivanov je bila najbogatija, nakon Sashine, u ovim krajevima.
Auto se zaustavilo pred ulazom. Sluga mi je otvorio vrata, a ja sam mu se zahvalila i izašla iz njega. Požurila sam prema stepenicama kad sam vidjela da se vrata otvarajući, a na ulazu je stajala Eva, iznenađenog lica.
„Rekli su mi da dolaziš.“ –rekla je. „Nešto se dogodilo?“
„Ja...“ –promrmljala sam. „Trebam razgovarati s nekime!“
„Dođi sa mnom. Znam jedno mjesto gdje možemo biti same!“
„Hvala. Nadam se da ne smetam!“
„Nikada!“ –obgrlila me rukom i povukla k sebi.
Spustila sam pogled i hodala zajedno s njom ne zbajući kako bih mogla započeti razgovor. Ipak, ona je bila aristokratkinja, bogata princeza koja je od rođenja znala da je obećana jednom od naših.
„O čemu trebaš pričati?“ –upitala je zatvorivši vrata dnevnog boravka.
„Sigurna si da nam ovdje nitko neće smetati?“ –upitala sam i sjela na trosjed.
„Ovo je dnevni boravak u kojem dolaze moji prijatelji. Sluge dolaze samo ako ih zovem!“
Oblikovala sam usta u slovo o i klimnula glavom. Bogati ljudi su stvarno imali svašta, ali to svašta meni nije bilo ništa. Imati Feliksa kraj sebe bi mi bilo sve što sam željela.
„Onda?“ –prekinula me iz razmišljanja.
„Moram ti reći nešto za što nikome ne smiješ govoriti.“ –uzdahnula sam.
„Zatrudnila si?“
Zbunjeno sam pogledala u nju, te odmahnula glavom i ponovno uzdahnula. Sasha i ja nismo išli dalje od zagrljaja i poljupca; pred Feliskom sam zamalo ostala gola.
„Nego?“ –uzvratila je iznenađeno.
„Molim te, obećaj da ovo nikome nećeš reći!“ –nastavila sam.
„Obećajem, a sada već jednom kaži! Nestrpljiva sam.“
„Zaljubljena sam u Feliksa.“
Pogledala me iznenađeno
„Feliksa?! Misliš na Feliksa Vasilievog, tvog čuvara?!“ –upitala je šokirano.
Klimnula sam glavom, a suze su potekle niz moje lice.
„Ženi se.“ –prošaptala sam. „Volim ga. Rekla sam mu da ga volim, a on se ženi za drugu!“
Odmahnula je glavom, sjela pored mene i snažno me zagrlila.
„Bit će sve u redu, Anya!“ –uzvratila je milovajući mi kosu.
Odmahnula sam glavom.
„Neće.“ –ponovila sam. „On... On se ženi za drugu! On mene voli! To boli, Eva! To prokleto boli!“
XV. Pain
„Ideš?“ –upitao me Sasha otvorivši vrata.
Dignula sam se sa stolice i otišla k njemu. Poljubila sam ga i obgrlila ga oko vrata. Zatvorio je polako vrata i nagnuo na njih dok je naš poljubac postajao sve strastveniji. Njegove ruke su počele kliziti niz moja leđa, uhvatio me za stražnjicu i podignuo me sa poda.
Napravio je nekoliko koraka naprijed i nježno me prislonio na krevet, a zatim uvukao ruku ispod moje majice koju je svukao s mene u samo nekoliko sekundi. Počeo me ljubiti između grudi, dok se trudio otkopčati mi grudnjak, a zatim je prešao ma lice.
Kroz tijelo me prošlo puno osijećaja u samo nekoliko sekundi. Najgori osijećaj je bio onaj kad sam se sjetila Feliksa i večeri u kojoj mi je trebalo samo nekoliko minuta da postanem njegova.
„Feliks...“ –pomislila sam, a zatim ljutito rekla. „Prestani razmišljati o njemu! Misli na Sashu! Misli na njega! Da. Sasha. Sasha. Sasha!“
Njegova je ruka počela masirati moje grudi unatoč tome što sam i dalje nosila grudnjak.
„Anastasia.“ –vrata su se istog trena otvorila.
Sasha i ja smo se naglo okrenuli prema njima, a na ulazu se nalazio Feliks koji je imao iznenađeni izraz lica. U njegovim sam očima mogla vidjeti bijes. Neko je vrijeme gledao u nas dvoje. Šutjeli smo. Primjetila sam zbunjen Sashin izraz lica dok sam na Feliksu ovoga puta mogla vidjeti bijes.
Nije ništa rekao. Samo je napravio korak nazad i zatvorio vrata u tišini. Odmaknula sam Sashu sa sebe, podignula majicu, te se obukla, a zatim potrčala vidjeti što je tražio.
„Što si želio?“ –upitala sam ga zatvorivši vrata.
Okrenuo se prema meni, a zatim odmahnuo glavom. Stavio je ruke u džepovima, te se udaljio odande laganim korakom. Gledala sam u njega; ukipljena na mjestu. Pitala sam se je li mu možda zasmetala scena koju je pronašao kad je otvorio vrata, ali to nije bilo moguće. Nadala sam se bez veze jer je ipak nedostajalo nekoliko dana do njegovog vjenčanja.
Nešto me stegnulo oko srca kad sam pomislila na to da samo tjedan dana nedostaje do tada. Odlučili su se vjenčati mjesec dana nakon što su objavili zaruke. To je po meni bilo jako brzo, tj. svi su se čudili zbog toga, ali njih dvoje to nije bilo briga.
„Što je tražio?“ –upitao me Sasha otvarajući vrata.
Odmahnula sam glavom i slegnula ramenima.
„Samo je otišao. Bez odgovora.“ –odgovorila sam.
„Znači da sada možemo biti sami bez da nas netko prekine?“ –povukao me k sebi i krenuo poljubiti, ali odmaknula sam ga od sebe. „Što je?“
„Moraš krenuti.“
„Zašto? mogu im slobodno javiti da ću doći kasnije.“
„Molim te, odi, Sasha.“
Odmahnuo je glavom, podignuo ruke i udaljio se od mene. Okrenula sam se za njime, duboko uzdahnula i vratila u sobu bez pozdrava. Nagnuvši se na vrata, pogledala sam ispred sebe, te odmahnula glavom. Bilo je glupo od mene odbaciti Sashu, otjerati ga kad mi je došla želja za njegovim tijelom, ali svejedno sam znala da to nije bilo u redu. Neprestano sam razmišljala o Feliksu, a nakon što je on ušao bez javljanja, sigurno se ne bih mogla opustiti i prestati razmišljati o njemu.
Požurila sam prema prozoru i pogledala vani. Vidjela sam Sashu kako ulazu u limuzinui. Izgledao je prilično ljuto, a i imao je potpuno pravo biti. Ponekad sam mislila da sam budala i velika glupača jer sam to njemu i sebi radila. Davala sam mu priliku, tj. davala sam nama priliku iako sam znala da to neće dugo potrajati. Nisam željela ono vjenčanje. Nisam željela njega; barem ne samo njega.
Rukom sam prošla preko lica. Znala sam da sam bila sama kod kuće, osim sluga naravno. Gabriella i Theodor su otišli na večeru kod prijatelja i neće ih biti još najmanje tri sata, a što sam dulje bila sama u onom trenutku, to je bilo bolje za mene.
Izašla sam iz svoje sobe i spustila niz stepenice. Dobro sam znala gdje Theodor drži alkohol, a ja sam ga u onom trenutku pod hitno trebala. Ušla sam u blagovaonicu upalivši svijetlo, otključala vrata ormarića sa alkoholom i izvukla vani crno vino. Sjela sam za stol, otvorila ga i popila gutljaj odmah iz boce jer nisam imala volje piti iz čaše.
Uzahnula sam i stavila bocu na stol dok sam zamišljeno gledala u prozor. Primjetila sam da padaju pahiljice, pa sam se dignula sa stola uzevši bocu i prišla mu. Noć je odavno došla, a snijeg je počinjao padati. Primjetila sam da se pojačava i da bi vjerojatno mečava mogla početi svakog trena.
Popila sam još jedan gutljaj vina... pa još jedan... pa još jedan... gledajuću u bijele pahuljice kako ubrzano padaju i skupljaju se na tlo.
Iznenada sam osjetila kako ostajem bez daha. Boca je pala na pod, ostavivši tamno crvenu fleku na mjestu na kojemu je pala, te se vino počinjalo slijevati iz njega. Uhvatila sam se za grlo jer sam disala sve teže i teže, sve dok me nešto nije presjeklo u nogama i dok nisam pala na pod udarivši glavom od nogu stolice.
Primjetila sam kako mi bijela pjena počinje izlaziti kroz usta. Počela sam drhtati i hvatati zrak kojeg nisam mogla dobiti. Bojala sam se. Užasno sam se bojala za svoj život. Osjećala sam kako me on napušta.
Vrata su se otvorila, pa sam jedva smogla snage okrenuti se prema njima.
„ANYA!!!“ –Feliks je kleknuo pored mene.
„Feliks...“ –prošaptala sam.
Ako umrem... posljednje što ću vidjeti će biti njegovo lice; prekrasna smrt.
„Anya, što je bilo?“ –podignuo je gornji dio moga tijela i stavio ga na svoje noge.
„Ne... mogu...“ –počela sam se gušiti.
Vidjela sam kako bijela pjena izlazi ponovno iz mojih ustiju.
„Što se dogodilo?!“ –čula sam Mashin glas. „Bože, što je bilo?!“
„Ne znam!“ –ponavljao je frustrirano. „Ne znam! Anya, molim te!“
Zaklopila sam oči osiječajući kako se moje tijelo umiruje.
„Volim te...“ –prošaptala sam tiho.
Nisam bila sigurna je li itko od njih čuo jer sam jedva samu sebe mogla čuti. Nije me ni bilo briga... Ne sada kad sam umirala.
„Otrovana je!“ –uzviknuo je Maxim. „Feliks, ugrizi ju i izvuci što više krvi možeš iz nje! Požuri! Umire!“
Osjetila sam njegove zube u svojoj koži, na svome vratu. Osijetila sam kako pije moju krv dok sam ja polako gubila svijest. Činilo se da je bol polako nestajala.
***
Otvarajući oči, vidjela sam obris čovjeka. Nekoliko sam puta trepnula kako bi mi se vid stabilizirao, a zatim ugledala Sashu pred sobom.
„Hej.“ –osmjenuo mi se.
„Hej.“ –uzvratila sam mu.
„Osjećaj li se bolje?“ –pomilovao mi je lice.
Klimnula sam glavom i pogledala oko sebe. Nalazila sam se u svojoj sobi. Samo je on bio sa mnom i prvo pitao koje sam se pitala je bilo: gdje je Feliks?
„Gdje je Feliks?“ –upitala sam ga onda.
Oblikovao je usta u slovo o i pogledao prema vratima.
„Vjerojatno je ispred s Maxom i Mishom. Želiš da odem po njega?“ –uzvratio je.
Pogledala sam ga nesigurno. Nisam znala je li bilo pametno pozvati ga ili nije. Bojala sam se da bi ponovno mogao poludjeti, ali svejedno sam mu se morala zahvaliti. Naravno, također nisam znala da li sam trebala zamoliti Sashu da nas pusti same.
„Može.“ –odgovorila sam.
Poljubio me, a zatim otišao po Feliksa. Ušao je samo on, bez Sashe.
„Hej.“ –pozdravila sam ga.
Prekrižio je ruke i stao nedaleko od kreveta, promatrajući me ozbiljnim izrazom lica. Imala sam osijećaj da se bojao približiti mi se kako me ne bi ozlijedio. Sjetila sam kako me zagrizao kako bi me spasio, pa sam prislonila ruku na svoj vrat i shvatila da imam zavoj oko njega.
„Bolje ti je?“ –upitao me.
Klimnula sam glavom.
„Hvala.“ –prošaptala sam. „Da nije bilo tebe...“
„Šuti!“ –rekao je.
Iznenadila sam se. Prišao je mome krevetu, sjeo na njega i pomilovao mi lice.
„Šuti...“ –prošaptao je.
„Dobro sam!“ –nadodala sam i prislonila svoju ruku na njegovu.
Nježno ju je pomilovao palcem, gledajući me ravno u oči. Vidjela sam tugu i strah u njima. Nikad prije ga nisam vidjela takvog.
„Dobro sam!“ –ponovila sam.
Vrata su se otvorila, a Feliks je odmaknuo svoju ruku sa moga lica i dignuo se sa kreveta.
„Drago mi je što si bolje.“ –rekao je, a zatim pogledao u Sashu koji je prekriženih ruku stajao na vratima. „Odmori se. Laku noć!“
„Laku noć, Feliks.“ –promrmljala sam gledajući ga kako odlazi.
Sasha je zatvorio vrata nakon što je on izašao iz sobe, a zatim je mene pogledao pomalo ljutitim izrazom lica.
„Nemoj sa ljubomornim ispadima, molim te.“ –zakolutala sam očima. „Dođi ovdje i legni. Umorna sam!“
U tišini je prišao krevetu, legao kraj mene i obgrlio me oko struka dok sam ja gledala zamišljeno u prozor. Razmišljala sam o Feliksovom pogladu, o njegovoj zabrinutosti.
Sjedila sam za stolom, kraj prozora, u svojoj tihoj i spokojnoj sobi. Gledala sam kroz prozor, svako toliko ispijajući hladnu krv koja mi se slijevala niz grlo. Nisam znala koliko dugo sam ondje bila, ali moglo je proći i nekoliko dana, a da to nisam ni primijetila. Kako bih se dignula sa kreveta, moj omiljeni napitak je stajao spreman na stolu, pa bih sjela kraj prozora i gledala što se vani zbivalo satima.
Iskreno...? Nije me niti bilo briga što se vani događalo. Nisam imala volje ni za što. Osjećala sam se prazno i tužno, a taj sam osjećaj mrzila. Najgore od svega je bilo da se nisam ni trudila izbaciti iz sebe. Volja mi je nestala nakon što mi je Feliks rekao da voli drugu. Mogla sam si i misliti da će biti tako, ali nisam znala da će boljeti... boljeti kao da mi je netko iščupao srce iz tijela, kao da me netko istog trena ubio.
Udarila sam rukom od stol i ljutito se dignula sa stolice.
„Jebote, Anya, zar ćeš dopustiti sama sebi da te to baci u depresiju?!“ –ljutito sam rekla na glas. „Idemo raditi ono što će ti pomoći!“
Izašla sam iz sobe i, spremna za akciju, se spustila niz stepenice.
„Anya?“ –prozvao me Theodor.
Zakolutala sam očima i stala na stepeništu. Bio je jedna od zadnjih osoba koju sam željela vidjeti u onom trenutku. Prvi je bio Feliks od kojeg sam se namjeravala držati podalje, ali Theodor Powell mi je išao na živce, pa sam ga se uvijek pokušala riješiti. Nisam vjerovala da mu je bilo žao što su me ranili. Možda jest, ali samo jer se inače ne bih udala za Sashu, a on ne bio dobio novac obitelji Tarasov.
„Reci.“ –pogledala sam.
„Osjećaš li se bolje?“ –upitao me.
„Moglo bi se reći. Uskoro bi trebalo zacijeliti!“
„Odlično. Je li ti se javio Sasha?“
„U vezi njegovog dolaska?“
„Da.“
„Onda jest.“
„Odlično! Gdje namjeravate otiči večeras?“
„Ne znam. Prošetati se, ako snijeg ne padne!“
„Ah... lijepo. Vas dvoje se u posljednje vrijeme stalno družite!“
„Dečko se želi ispričati što su me ranili zbog njega, iako ga ja ne krivim.“
Slegnuo je ramenima.
„Nego, imamo li teretanu ovdje?“ –upitala sam ga.
„Teretanu?“ –ponovio je zbunjeno. „Što će ti teretana?“
„Za vježbanje?!“
„Cure ne bi trebale vježbati.“
„Oh, molim te, borila sam se protiv vampira koji su tri puta veći od tebe, a ne bih trebala vježbati?! Gdje je teretana?!“
Šutio je neko vrijeme.
„U podrumu.“ –odgovorio je.
Zahvalila sam mu se i spustila niz stepenice. Iritiralo me to što je smatrao da bismo mi cure trebale biti kod kuće i raditi što cure trebaju raditi, a ne ono što najviše volimo. Voljela sam biti slobodna, a imala sam osjećaj da sam iz dana u dan bila prisiljena zaboraviti na tu riječ.
Odmahnula sam glavom i sama sebi obećala da neću popustiti i da mu sigurno neću dopustiti da kontrolira moj život. Naravno, družila sam se ja sa Sashom jer sam jedino na taj način mogla izbjegavati Feliksa što sam više mogla, ali nisam se namjeravala udati za njega. Bilo mi je lijepo družiti se s njime, razgovarati o raznim pričama i upoznati ga; barem mi je on to dopuštao dok Feliks nije.
„Prekini!“ –upozorila sam se na glas.
U posljednjih nekoliko dana sam se neprestano nagovarala da ne razmišljam o njemu, ali na kraju bih se uvijek vratila na njega. Mrzila sam to. Mrzila sam znati da ga ne mogu izbaciti iz glave unatoč tome što sam to jako željela.
„Princezo.“ –poklonile su mi se sluge.
„Dobro jutro!“ –osmjehnula sam se i spustila niz stepenice, kako bih došla u podrum.
Vidjela sam da se na jednom djelu ide prema tamnici, pa sam skrenula lijevim hodnikom na kraju kojega sam vidjela vrata. Požurila sam prema njima i poslušala ima li koga. Odahnula sam kad nisam čula zvukove jer nisam voljela trenirati kad je netko bio u mojoj blizini. Voljela sam biti sama, pogotovo onog jutra kad sam trebala izbaciti sve loše strane iz sebe, a bili ih je previše.
Povukla sam vrata i zatvorila ih. Uzela sam boksačke rukavice koje su visile sa strane, stavila ih na ruke i otišla na sredini teretane gdje se nalazila crvena, boksačka vreća. Duboko sam uzdahnula, zaklopila oči, te udarila u nju što sam jače mogla.
„Volim Kseniyu!“ –u glavi su mi odjekivale Feliksove riječi.
Udarila sam drugom rukom u vreću.
„Volim Kseniyu!“ –ponovno su mi odjekivale njegove riječi.
Udarila sam nogom.
„Volim Kseniyu!!!“ –ovoga je puta njegov glas bio jak.
„O JEBEM TI, ZAČEPI!!!“ –proderala sam se uplakano.
Počela sam udarati u vreću što sam jače mogla... rukama... nogama. Htjela sam izbaciti njegove riječi iz svoje glave, ali bilo je teško... prokleto teško.
„Anya?“ –čula sam muški glas.
Stala sam i okrenula se. Na ulazu sam vidjela Maxima. Prekriženih ruku na prsima je bio nagnut na vrata dok mu je cigareta bila u ustima.
„Hej.“ –pozdravila sam ga i zaustavila vreću koja je lelujala pored mene.
„Nešto si nervozna, ha?“ –upitao je približavajući mi se.
„Isprobavam rame.“
„Kako je? Je li bolje?“
„Moglo bi se reći. Hvala na pitanju.“
Klimnuo je glavom.
„Masha je negdje nestala, a Feliks se druži sa Kseniyom.“ –započeo je.
Skrenula sam pogled. Nažalost, nitko nije smio znati što osjećam prema njemu. Da su znali, ne bi spominjali njegovo ime preda mnom, a to bi mi jako pasalo. Htjela sam izbaciti njegovo ime iz srca i glave, ali bilo je nemoguće s obzirom da se ili nalazio u mojoj blizini ili bi netko spomenuo njegovo ime.
„Prilično je čudno to što su njih dvoje zajedno!“ –nadodao je.
Klimnula sam glavom i udarila rukom od vreću. Udarila sam toliko jako da se vratila natrag udarivši me u glavu.
„Jebem ti!“ –uzviknula sam.
„Jesi dobro?“ –nasmijao se.
„Ma jesam.“
„Izgleda da si nervozna.“
„Kako znaš?“
„Jer ja inače dolazim ovdje kako bih ispucao loše stvari iz sebe! Pretpostavljam da je tako i s tobom.“
Slegnula sam ramenima.
„Voljela bih se zadržati s tobom, Maxim, ali moram otići.“ –rekla sam mu skidajući rukavice. „Moram se spremiti jer Sasha uskoro dolazi.“
„Sprijateljila si se sa Sashom, ha?“ –osmjehnuo se. „Feliks neprestano priča o tome kako se slažete!“
„Feliks neka gleda svoja posla.“
Zbunjeno je pogledao u mene.
„Je li mi nešto promaklo?“ –nakrivio je glavu.
„Zaboravi!“ –mahnula sam rukom i stavila rukavice na svoje mjesto. „Vidimo se kasnije!“
Klimnuo je glavom, a ja sam prošla kraj njega i izašla kroz vrata. Ljutito sam koračala hodnikom. Bila sam ljuta na Feliksa što je uopće razgovarao sa čuvarima o Sashi i meni kad ga se to nije trebalo ticati. On je sada bio u vezi sa Kseniyom ( što, izgleda, nije čudilo samo mene ) i trebao se brinuti samo za nju.
„Debil!“ –pomislila sam i skrenula prema stepeništu kad sam udarila u nekoga.
„Oprosti.“ –čula sam njegov nježni glas.
Podignula sam pogled i susrela se sa Feliksovim bademastim, velikim očima. Gledao me sa velikom nježnošću. Gledao me s pogledom punim... osjećaja.
„Prekini!“ –upozorila sam se i brzo maknula od njega.
Spustio je natrag svoje ruke jer su se nalazile oko moga struka. Namjestila sam pramen kose iza uha i pogledala u pod.
„U redu je.“ –promrmljala sam i prošla kraj njega.
Krajičkom oka sam pogledala u njega i primijetila da gleda u mene. Spustila sam pogled i nastavila hodati dalje u tišini, bez da sam mu išta rekla jer sam znala da bih poludjela i ponovno mu rekla da ga volim. Nisam željela ponovno pasti tako nisko.
„Oh, čuvaru Vasiliev?“ –okrenula sam se prema njemu i primijetila da on gleda u mene iznenađenim pogledom. „Princ Tarasov dolazi po mene za pola sata. Želim da Masha i ti budete spremi blizu auta. Jasno?“
„Da, gđice Powell.“ –poklonio mi se.
„Dobro.“ –prošaptala sam i nastavila hodati dalje.
Mrzila sam se ponašati uzvišeno prema njemu, ali to je bio jedini način da ga zaboravim. Ili sam se barem tako nadala!
***
Šetala sam se ulicama Moskve zajedno sa Sashom i čuvarima koji su hodali iza i ispred nas kako bi se osigurali da nam nitko ne može naštetiti. Masha i Feliks su bili ti koji su hodali ispred nas. Primijetila sam da bi se on svako toliko okretao i pogledao me značajnim, tajnovitim pogledom kojeg ja nisam mogla pročitati. Zanimalo me što je želio, ali trebala sam prekinuti razmišljati o njemu.
Pogledala sam krajičkom oka u Sashu koji je mirno gledao ispred sebe. Vidjela sam, po njegovom izrazu lica, da je razmišljao o nečemu. Ovoga puta me zaintrigiralo što se događa u njegovoj glavi. Spustila sam pogled na njegovu ruku koja je stajala izvan džepa. Primijetila sam da je bila crvenkaste boje što je značilo da mu je bilo hladno, ali vjerojatno to nije shvaćao zbog toga što je bio izgubljen u razmišljanju.
„Ok...“ –pomislila sam. „Nećeš izgubiti ništa ako pokušaš!“
Duboko sam uzdahnula i nesigurno izvadila svoju ruku iz kaputa i krenula prema njegovoj. Pomalo sam drhtala, a srce mi je ubrzanije kucalo jer nisam znala što sam to činila. Podignula sam pogled prema Feliksu i primijetila da gleda u mene pomalo ljutitim izrazom lica.
„Hah...“ –pomislila sam. „Pogledaj kako je to kad ti netko slomi srce!“
Uhvatila sam Sashinu ruku i naši su se prsti isprepletali. Gledala sam ispred sebe, točnije, u Feliksa koji je nervoznim izrazom lica gledao u nas, a zatim skrenuo pogled.
„Čemu to?“ –upitao me Sasha.
Pogledala sam u njega i osmjehnula se.
„Moramo pokušati, ne?“ –slegnula sam ramenima.
Zastao je, a i ja skupa s njime jer mi je zaustavio ruku. Zbunjeno sam pogledala u njega ne shvaćajući što je želio. Gledao me drugačije, onako kako me Feliks gledao one noći kad mi je rekao da je to pogreška.
„Sasha...“ –napravila sam korak nazad i ispustila njegovu ruku.
Ponovno me povukao k sebi, te mi je pomilovao obraz.
„Ni ne shvaćaš koliko si lijepa!“ –rekao je.
Nasmijala sam se.
„Što si danas popio?“ –upitala sam ga iznenađeno.
Odmahnuo je glavom.
„Ne šalim se.“ –nastavio je. „Rekla si da moramo pokušati.“
„Jesam.“ –klimnula sam glavom.
„Mogu li te onda poljubiti bez da dobijem šaku u glavu ovoga puta?“
Nasmijala sam se i potvrdila klimnuvši glavom. Osmjehnuo mi se, te me povukao k sebi. Njegove nježne usne su dotakle moje. Zatvorio je oči, a ja sam pogledala u stranu i primijetila da Feliks gleda prema nama. Osjećala sam se čudno što to radim pred njime, ali s obzirom da je sada imao djevojku, to nisu trebale biti njegove stvari. Zaklopila sam i ja svoje oči, obgrlila Sashu rukama oko vrata i uzvratila mu poljubac.
„Feliks...“ –pomislila sam.
Post posvečen meni i njemu i naših predivnih 3 godine i 3 mj. veze. Smatram da je pauza dobro došla unatoč tome što prokleto boli, ali oboje imamo osjećaj da ćemo ponovno biti zajedno.
Napisao je: I ja se nadam a na neki način i znam da čemo ti i ja opet bit zajedno i da će sve opet bit po starom.
Tako da... nadam se samo da je ovo predah na neko vrijeme i da ćemo u skoroj budućnosti ponovno biti zajedno.
Btw. Anastasijini osjećaji iz ovog posta su prilično slični mojima kao i ta njena raspoloženja; čas se smijem, čas plačem, čaš bih izudarala nekoga ( iako me ovo zadnje dosta rijetko hvata ).
Kad sam ujutro otvorila oči mislila sam da će mi glava puknuti od boli. Votka koju sam jučer bila me bila ubitačno grozna i ne bih se čudila da sam ostala bez polovice mozga, ako sam ga uopće imala.
Dignula sam se sa kreveta i pala na pod jer sam zapela za plahtu i deke. Opsovala sam kad sam udarila glavom od noćni ormarić, ljutito maknula stvari sa sebe i dignula se. Zavrtjelo mi se u glavi, ali pokušala sam ostati pribrana kako bih stigla do kreveta. Teturala sam se po sobi kao da sam i dalje bila pijana.
Duboko uzdahnuvši sam ušla u kupatilo i otišla se umiti, te oprati zube kako bih prekrila miris alkohola. Svako toliko bi mi se čak i povraćalo, kad bih se sjetila koliko sam toga popila samo kako bih zaboravila na cijelu onu večer.
Na sreću... jednu stvar nisam zaboravila: Feliksov i svoj poljubac kojeg sam još osjećala na usnama. Osjećala sam i njegove ruke po cijelome tijelu, a trnci bi me prošli kad bih se toga sjetila.
„Trebam kasnije razgovarati s njime.“ –pomislila sam.
Bit će mi čudno razgovarati s njime pogotovo jer je otišao iz sobe bez pozdrava, zbunjeno i ljutito istovremeno. Nisam znala je li bio ljut na mene ili pak na sebe jer si je dopustio da se to dogodi.
„Anya!“ –začula sam Theodorov glas.
Izašla sam iz kupatila i pogledala ga upitnim izrazom lica.
„Napokon si budna!“ –zakolutao je očima i ispružio mi čašu hladne krvi. „To će te razbuditi!“
Slegnula sam ramenima i popila ju. Oženila sam i bila hladna, pa sam vjerojatno namjeravala popiti još toga nakon što popijem ovu čašu.
„Odi probuditi Sashu. Morate se prošetati do grada!“ –rekao je.
„Sashu?“ –pogledala sam zbunjeno u njega. „Što on radi ovdje?“
„Spavao je ovdje kad ste se već vas dvoje odlučili napiti.“
„Zašto se moram prošetati s njime?“
„Jer ja tako kažem!“
„A da ti ja kažem da se ideš ubiti, hoćeš li me poslušati?“
Bijesno je pogledao u mene, odbacio me od zid, a čaša je pala na pod. Gledala sam krv kako klizi niz moje noge, te podignula pogled prema Theodoru koji me uhvatio za grlo.
„Slušaj mala...“ –prošaptao mi je u uho. „Ako me ne poslušaš, ja ću...“
„Što to radite?“ –čula sam Mashin glas.
Ispustio me, a ja sam pogledala prema njoj. Masha je stajala na ulazu prekriženih ruku na prsima. Izgledala je ljuto zbog onoga što je vidjela.
„Samo smo se družili, je l'da, Anya?“ –osmjehnuo mi se.
Zakolutala sam očima, a on mi je namjestio gornji dio pidžame, te se udaljio odande. Pogledao je Mashu ozbiljnim izrazom lica, a ona mu je uzvratila istim pogledom. Izašao je iz sobe zalupivši vratima, pa se tek u onom trenutku okrenula prema meni.
„Jesi li dobro?“ –upitala me zabrinutim glasom.
„Da.“ –odgovorila sam i izmasirala si grlo.
„Je li te jako uhvatio?“
Odmahnula sam glavom.
„Debil!“ –promrmljala je ljutito. „Uhm, došla sam vidjeti jesi li budna jer sam srela Sashu. Rekao je da se valjda morate prošetati!“
„Theodorov zahtjev.“ –uzvratila sam i otvorila ormar. „Feliks je spreman?“
„On se ne osjeća dobro danas.“
„Što mu je?“
„Rekao je da mu nije dobro; samo to. Idemo Maxim i ja s tobom, također i Sashini čuvari!“
Klimnula sam glavom i tužno pogledala u police ormara. Nešto mi je govorilo da je Feliks namjerno rekao da mu je loše samo kako bi me izbjegavao. Osjećala sam se čudno zbog toga, kao da me srce boljelo.
***
Gledala sam ispred sebe dok je Sasha pjevušio pored mene. Svako toliko bih pogledala u Maxima i Mashu koji su razgovarali nasmiješeno sa Sashinim čuvarima. Naravno, gledali bi oko sebe kako bi se osigurali da smo na sigurnom. Kad bih pogledala u Maximove i Mashine oni, dok su se gledali, vidjela sam vatru u njima, vidjela sam ono što sam ja imala u svojima svaki put kad bih vidjela Feliksa.
Uzdahnula sam sjetivši se njega. Osjećala sam se tužno, samo i napušteno. Otišao je sinoć iz moje sobe ljutito, bez pozdrava, a danas nije želio otići sa mnom. Znala sam da je lagao kad je rekao da mu je loše jer, koliko god malo sam ga poznavala, dobro sam znala da je volio raditi svoj posao i da ga ništa nije moglo spriječiti u njemu.
„Žao mi je.“ –začula sam Sashin glas.
Pogledala sam zbunjeno u njega.
„Yura mi je rekao što sam ti sinoć rekao.“ –promrmljao je gledajući ispred sebe.
Oblikovala sam usta u slovo o i sjetila se da je tražio od mene da odem s njime u krevet. Nadureno sam pogledala ispred sebe. Nisam spavala još s muškarcem jer nisam imala potrebu za time, a niti vremena. Neprestano sam radila, išla u školu i borila se protiv novorođenih vampira kako bih spasila njihove žrtve ili sebe. Kad sam bolje razmišljala, u onom trenutku sam željela spavati samo s jednom osobom: Feliksom. Htjela sam da moje tijelo i duša pripadaju u potpunosti njemu jer je polovica već pripadala, a da on to nije ni znao.
„Žao mi je!“ –pogledao je u mene. „Ponekad znam reći nešto što ne mislim!“
„U redu je.“ –rekla sam. „Svejedno si dobio što si zaslužio!“
Osmjehnuo mi se, te pogledao ispred sebe.
„Kako glava?“ –upitao me.
„Ne pitaj.“ –odmahnula sam glavom. „Pokušavam ne razmišljati na to.“
„Htjela si da ti vrijeme brže prođe, pa eto!“
„Nisam znala da je vaša votka tako ubitačna!“
„To je zato što nisi Ruskinja!“
Odmahnula sam glavom i stala na mjestu. Pogledala sam oko sebe jer sam osijetila nepoznati vampirski miris.
„Što je bilo?“ –upitao me.
„Tiho!“ –upozorila sam ga gledajući i dalje oko sebe.
Osjećala sam opasnost. Nekoliko novorođenih je bilo u blizini, a ja sam trebala skontati gdje. Bilo ih je previše, ali neki od njih su namjeravali napasti svakog trena. Osjećala sam to po njihovom nemirnom mirisu.
Pogledala sam iza Sashe koji me gledao zbunjenim izrazom lica ne shvačajući zbog čega sam se tako ponašala. Ugledala sam nekoliko krupnih muškaraca kako trče prema nama i napokon sam otkrila tko su vampiri koji su me činili nervoznom. Progurala sam Sashu iza sebe, izvukla kolac iz džepa i potrčala prema njima.
Krajičkom oka sam primjetila da čuvari trče u mojoj blizini pokazivajući zube. Vidjela sam i ljude kako bježe u stranu. Znala sam da ćemo kasnije imati problema s time jer ljudi nisu smjeli znati da mi postojimo, da ono što je bila legenda postoji. U onom trenutku to doista nije bilo bitno. Trebala sam zaštititi Sashu i njih jer sam znala da bi ih netko mogao ubiti.
Jedan je skočio na mene, pa sam ga odbacila u stranu šakom u glavu, uhvatila ga za majicu i bacila na pod. Odgurnuo me nogama od sebe i, dok sam se ja dizala sa poda, me čvrsto uhvatio za ramena bacivši me od zid. Leđa su me zaboljela, ali nisam se smjela predati jer sam vidjela kako trči prema meni.
Zasiktala sam na njega, dignula se sa poda i potrčala prema njemu zabivši mu kolac točno u srce. Uhvatio se za njega i počeo kotrljati po bolji, siktajući i derajući od boli.
Pogledala sam oko sebe i vidjela kako Sasha gleda zbunjeno oko sebe. Krajičkom oka sam vidjela kako se jedan vampir istrgnuo iz Maximovog stiska, te odjurio prema njemu. Izvukla sam pištolj iz futrole ( za kojeg nitko nije znao da sam imala ) i uperila ga prema vampiru. Pritisnula sam okidač, a pucanj je odjeknuo placom. Ljudi su se počeli derati i bacati na pod, a ja sam potrčala provjeriti je li Sasha dobro.
„Jesi li dobro?“ –upitala sam ga.
„Što si ti, Anya?!“ –šokirano je gledao u mene. „Otkad se tako dobro boriš!?“
Osmjehnula sam se.
„Nema na čemu, Sasha!“ –uzvratila sam.
U sljedećem trenutku sam osjetila užasnu bol na ramenu, iznad srca. Spustila sam pogled i primijetila kako izviruje špic kolca. Pogledala sam u Sashu koji je šokirano gledao u mene, a onda mi se počelo vrtjeti u glavi. Uhvatio me prije nego sam pala, uzeo pištolj iz moje ruke i počeo pucati u vampira koji me ranio.
„Boli me.“ –prošaptala sam.
„Izdrži!“ –pomilovao mi je nježno lice.
„Anya!“ –Masha je kleknula pored mene. „Čovječe...“
„Sve će biti u redu!“ –rekao je Maxim i podignuo me sa poda.
„Feliks...“ –šapnula sam.
„Sad ćeš ga vidjeti. Sve će biti u redu!“ –ponavljao je.
Duboko sam uzdahnula i zatvorila oči.
***
„Koj' kurac niste pazili na nju?!“ –probudila me dernjava.
Otvorila sam oči i pogledala oko sebe. Nalazila sam se u svojoj sobi, a rame me još uvijek boljelo. Pomaknula sam plahtu i vidjela da mi je u zavojima, pa sam se nadala da će mi uskoro proći. Vjerojatno su stavili lijek kako bi mi što prije zacjelilo. Duboko sam uzdahnula, prislonila glavu na jastuk i pogledala u prozor.
„Pustim ju samu s vama i onda skoro pogine! Predivno!“ –proderao se Feliks.
Naglo sam se okrenula prema vratima kad sam čula njegov glas. Sve što sam u onom trenutku željela je bio on, a moja se želja ostvarila. Dignula sam se sa kreveta i požurila prema vratima unatoč tome što me rame toliko boljelo da sam se željela proderati.
„Nisu oni krivi!“ –otvorila sam vrata.
Pogledao je iznenađeno u mene, a na Mashinom i Maximovom izrazu lica sam vidjela olakšanje.
„Bolje ti je?“ –upitala me Masha.
„Proći će.“ –odgovorila sam.
„Tako mi je žao što te nismo zaštitili!“ –promrmljao je Maxim.
„Znate i sami da sam ja kriva za to. Da ste mi rekli da se maknem u stranu, svejedno vas ne bih poslušala!“ –objasnila sam. „Sasha?“
„Sasha je dolje. Čeka novosti.“
Klimnula sam glavom, a zatim pogledala u Feliksa koji me gledao u tišini.
„Moram razgovarati s tobom.“ –rekla sam mu.
Pogledao je u Mashu i Maxima koji su klimnuli glavom i udaljili se od nas. Otvorila sam široko vrata, a on je prošao pored mene. Zatvorila sam ih i okrenula se prema njemu dok mi je on bio okrenut leđima.
„O čemu želiš pričati?“ –upitao me.
„Znaš dobro o čemu.“ –odgovorila sam mu i stala pred njima.
„Rekao sam ti sinoć. To je bila pogreška!“
„Ne izgleda tako kad si mi uzvratio.“
„Pogreška.“
„Zašto?!“
Gledao me u tišini.
„Volim te, Feliks.“ –prošaptala sam.
„Šuti!“ –povisio je ton glasa.
„Neću šutjeti! Ja barem priznajem da te volim! Što je tu loše?!“
„Ne mogu ti uzvratiti!“
„Zašto?! Jer sam princeza, a ti čuvar?!“
„Ne!“
„Zbog čega onda?!“
„Zato što volim Kseniyu!“
Pogledala sam ga iznenađeno dok me on promatrao ozbiljnim izrazom lica. Srce mi je ubrzanije kucalo. Gledala sam u njegove oči koje su mi trebale priznati pravu istinu: da li je lagao ili nije, a one su mi govorile da ju je volio. Sada sam znala razlog zbog čega se slagao bolje s njom nego sa mnom.
„Žao mi je.“ –rekao je mirno.
Klimnula sam glavom.
„Uhm...“ –promrmljala sam. „Oprosti onda... što si... potratio vrijeme na mene!“
„Sve je u redu.“ –uzvratio je. „Trebaš nešto?“
Odmahnula sam glavom.
„Možeš otići!“ –rekla sam.
Klimnuo je glavom i izašao bez pozdrava iz sobe. Sjela sam na krevet, zaklopila oči i prislonila ruku na lice. Zagrizla sam usnicu i počela plakati. Ono što mi je rekao me slomilo; slomilo je moje srce.
„Anya!“ –Gabriella je naglo otvorila vrata.
Pogledala sam u nju, a ona je potrčala k meni i snažno me zagrlila.
„Jesi li dobro?“ –upitala me preplašeno.
Odmahnula sam glavom, zagrlila ju snažno i zajecala u njegom zagrljaju.
„Sve je u redu.“ –prošaptala je milovajući mi kosu. „Ovdje sam sada!“
Kad bi mi barem njena blizina mogla pomoći. Osjećala sam se slomljeno, tužno, samo i shrvano. Prvi put u životu sam se zaljubila u nekoga, a taj netko je volio drugu.
Posvečeno R. jer je neki dan prekinula s dečkom. Neće ovo nikada vidjeti, ali nema veze. Imala sam osjećaj da sam joj trebala posvetiti ovaj post, a pjesma totalno paše i za post i za moju prijateljicu.
