XXII. Memories
Feliks je otključao vrata kuće i otvorio ih široko kako bih ušla u kuću. Jutro je svanulo kad smo došli do vikendice u kojoj su svi oni znali boraviti kad su išli u školu i nisu morali biti ničiji čuvari.
„Jesi li siguran da nas nitko ovdje neće naći?“ –upitala sam skidajući kaput.
„Nitko nije ovdje dolazio osim Maxa, Mashe i mene, a jedino oni znaju za ovo mjesto.“ –odgovorio je zaključavajući vrata.
Klimnula sam glavom i pogledala oko sebe. Kuća je doista bila lijepa, prostrana i uređena modernim pokućstvom. Vidjela sam staklene stepenice koje su vodile na katu gdje su vjerojatno bile sube i kupatilo s obzirom da sam oko sebe vidjela kuhinju i dnevni boravak.
„I dalje mislim da je loša ideja što si došla sa mnom.“ –rekao je prilazeći mi.
Zakolutala sam očima, prekrižila ruke na prsima i gledajući ga ljutitim izrazom lica. Nisam mogla vjerovati da je ponovno počinjao razgovarati o tome nakon što smo se više puta posvađali putem do ovdje. Noć je bila prilično duga, a i vožnja također, pa je neprestano ponavljao da sam trebala ostati sa Sashom jer ćemo ovako umrijeti oboje.
„Nevjerojatno je koliko mi znaš ići na živce!“ –odmahnula sam glavom i podignula ruke u zrak. „Prekini! Ako sam ovdje, znači da sam došla s razlogom! Pusti me na miru da sama snosim svoje poslijedice!“
Odmahnuo je glavom.
„Idem spavati.“ –uzvratila sam i požurila prema stepenicama.
Nisam spavala cijelu noć i jedva sam čekala da se bacim u krevet. Naravno, prvo sam se odlučila okupati i opustiti u toplu kupku koja mi je jako trebala. Ušla sam u prvu sobu na koju sam naišla i odmah otvorila ormar. Odahnula sam vidjevši da u njemu ima odjeće, pa sam uzela prvu koju sam prošla i otišla do kupatila. Pogledala sam prvo u stepenište i vidjela Feliksa kako se umorno penje stepenicama.
Ušla sam u kupaonicu ne pozdravivši ga, skinula odjeću sa sebe i zaključala vrata. Pustila sam mlaku vodu da napuni kadu, stavila pjenušavu kupku u nju i sjela uživajući u onoj ugodnoj toplini i mirisu kojeg je pjena davala.
Zaklopila sam oči i duboko uzdahnula. Opuštala sam se ne razmišljajući o ničemu, pa nisam ni shvaćala koliko sam zapravo bila umorna i da bih se trebala odmah dići kako ne bih zaspala.
„Mama...“ –pozvala sam ju preplašeno.
Čula sam zvukove u hodniku, znala da se nešto događalo, ali mama nije dolazila. Dignula sam se sa kreveta i požurila prema vratima. Drhtavom rukom sam ih otvorila i oprezno provirila u hodnik. Nisam vidjela nikoga, pa sam potrčala prema sobi u kojoj su se moji roditelji nalazili. Trčala sam što sam brže mogla kako jer sam bila jako uplašena.
Prišla sam vratima prostorije i otvorila ih, a zatim šokirano pogledala svoje roditelje na podu. Bili su puni krvi. Zapravo, cijela je prostorija bila puna krvi. Crvena tekućina se je isprljala bijele zidove.
„Mama...“ –prozvala sam ju. „Mama!!!“
Potrčala sam k njoj, te ju prodrmala, ali nije se micala. Nije niti disala! Pogledala sam u svoje ruke. Zaprljale su se. Moje su ruke bile pune crvene boje. Srce mi je ubrzanije počelo kucati, ostajala sam bez zraka, a suze su potekle niz moje lice.
Čula sam udarac koji me trgnuo iz sna. Pogledala sam pored sebe i vidjela Feliksa kako šokirano gleda u mene, a kad sam pogledala u vrata bila su slomljena.
„Jesi dobro?“ –upitao me preplašeno.
Gledala sam u njega u tišini.
„Anya, jesi dobro?!“ –ponovio je.
„Vidjela sam ih.“ –promrmljala sam.
„Koga?!“
„Mamu i tatu.“
Nakrivio je glavom, a usta su mu se otvorila od iznenađenja.
„Ruke su mi bile krvave.“ –rekla sam tiho.
„Bio je to samo san!“ –uzvratio je.
„Ali... vidjela sam ih.“
„Sve je u redu, Anya! To je bio samo san. Na sigurnom si!“
Odmahnula sam glavom i zaklopila oči.
„Vidjela sam ih.“ –ponovila sam. „Sve je bilo puno krvi!“
„Anya...“ –natjerao me da ga pogledam u oči. „Dobro si! Neće ti se ništa dogoditi!“
Skrenula sam pogled i duboko uzdahnula.
„Najbolje je da se ideš odmoriti!“ –rekao je i uzeo ručnik kako bih se obgrnula njime.
Dignula sam se iz kade, a on me obgrnuo ručnikom i podignuo. Polako je izašao iz kupaonice i odveo me u sobu gdje me oprezno odložio na mekani krevet.
„Hoćeš li moći sama?“ –upitao me.
Klimnula sam glavom.
„Nazovi me ako bilo što zatrebaš.“ –nadodao je, poljubio me i zatim izašao iz sobe.
Duboko sam uzdahnula gledajući ispred sebe. Razmišljala sam zbog čega sam nakon toliko vremena počela sanjati ono što se dogodilo kad sam bila mala, sve ono što sam vidjela kad sam bila mala. Sijećanja su bila mutna, kao da mi ih je netko blokirao kako se ne bih svega sjećala.
Bila sam zbunjena i nervozna zbog svega toga. Nisam se htjela sjećati svoje prošlosti i svega što se dogodilo kad sam bila mlađa, kad su mi roditelji umrli.
Dignula sam se sa kreveta, bacila ručnik na pod i otvorila ormar. Zaboravila sam odjeću u kupatilu, a nisam imala volje izaći odande jer sam namjeravala odmah otići spavati nadajući se da ovoga puta ništa neću sanjati.
Obukla sam prvu majicu i hlače koju sam našla na polici, legla na krevet i pogledala u prozor. Ponovno je počela sniježna oluja. Znala sam da bih svakog trena mogla utonuti u san jer me gledanje snijega uvijek smirivalo.
Čula sam zvukove u hodniku, pa sam potrčala prema ormaru i sakrila se unutra. Sve je bilo mračno oko mene i bila sam preplašena. Nisam se bojala mraka. Bojala sam se da bi netko mogao doći po mene i ubiti me, pa sam sjedila unutra u tišini, čekajući da sve bude gotovo. Pokušavala sam ne plakati jer sam znala da bi me netko od njih mogao otkriti, a to se nije smjelo dogoditi.
„Jesu li mrtvi?“ –čula sam muški glas.
„Jesu.“ –odgovorio je drugi.
„Jesi siguran?“
„Ubio sam ih vlastitim rukama.“
„Dobro. Pronaći Anastasiju. Kad ju pronađeš... ubij ju! Nitko iz ove obitelji ne smije preživjeti, jasno?“
„Da, gospodine Powell!“
Čula sam kako izlaze odande. Njihovi su koraci bili sve dalje; odjekivali su niz hodnik dok sam ja preplašeno sjedila na mjestu čekajući da sve bude gotovo, a da ni sama nisam znala jesam li bila na sigurnom.
„FELIKS!!!“ –proderala sam se.
Nisam čula da dolazi u moju sobu, pa sam se dignula sa kreveta i istrčala iz sobe. Potrčala sam niz stepenice, na kat, kako bih mu rekla što sam sanjala.
„Feliks?“ –prozvala sam ga.
Okretala sam se oko sebe dok mi je srce ubrzano kucalo. Počela sam ga tražiti po kući, ali nisam ga nigdje mogla pronaći.
„FELIKS!“ –viknula sam još jednom.
„Što je?“ –spuštao se mirno niz stepenice.
„Znam tko je ubio moje roditelje!“
Nakrivio je glavu ne shvačajući što sam govorila. Izgledao je zbunjeno dok sam ga promatrala ozbiljnim izrazom lica. Srce mi je luđački tuklo jer nisam mogla vjerovati da sam oko dva mjeseca živjela sa ubojicom svojih roditelja.
„O čemu pričaš?“ –upitao je iznenađeno.
„Sanjala sam ponovno sličan san.“ –odgovorila sam hodajući nervozno ispred njega. „Znam da zvuči čudno, ali imam osijećaj da mi se nakon deset godina sjećanja počinju vračati!“
„Ne pratim te, Anya!“
„Theodor! Theodor ih je ubio!“
Otvorio je usta od iznenađenja dok sam ga ja gledala nervoznim izrazom lica; zapravo – bila sam bijesna; toliko bijesna da sam istog trena htjela istrčati odande i otići ga ubiti svojim vlastitim rukama.
„O čemu pričaš?!“ –ponovio je.
„Sjećanja su mi bila blokirana neko vrijeme.“ –objasnila sam. „Vjerojatno jer sam bila previše mala, pa sam bila u šoku. Sanjala sam prvo svoje roditelje, a zatim kako se sakrivam u ormaru. Sjećam se toga! Čula sam kako priča s nekime, a taj netko ga je nazvao po imenu. Uostalom, prepoznala sam glas!“
Gledao me i dalje iznenađenim izrazom lica, u tišini.
„Jebote, vjeruj mi!“ –viknula sam.
„Jesi sigurna?“ –upitao me oprezno.
„Da, devedeset i devet posto sam sigurna da ih je on ubio!“
„Zašto bi ih on ubio?!“
„Ne znam, Feliks, ali napravio je to!“
„Ok, samo se smiri.“
Odmahnula sam glavom, sjela na trosjed i zaklopila oči nervozno udarajući nogom od pod. Čula sam kako Feliks negdje ide, pa sam se okrenula i vidjela da tipka broj na telefonu.
„Koga zoveš?“ –upitala sam ga začuđeno.
„Maxima.“ –odgovorio je.
„Zašto?“
„Da provjeri Theodora.“
Klimnula sam glavom. Bilo mi je glupo što sam morala uplitati i druge u ovo, ali s obzirom da sam se neko vrijeme trebala skrivati, morala sam im dopustiti da mi pomognu.
„Hej, Feliks je.“ –javio se. „Stavit ću te na razglas, ok?“
Stavio je telefon na svoje mjesto, pritisnuo dugme, a ja sam požurila k njemu.
„
Zašto me zoveš?!“ –upitao je nervozno. „
Znaš li ti da nas Theodorovo društvo stalno prati?! Traže vas posvuda. Nije pametno zvati me!“
„Trebamo tvoju pomoć.“ –rekla sam.
„
Što želiš?! Da umrem?!“
„Daj, Max, ozbiljna sam. Poslušaj me!“
„
Dobro, ali požuri. Imam cijelo vrijeme osjećaj da me netko prati, jebote! Paranoja me hvata! Pričaj!“
„Trebaš pratiti Theodora!“
„
Molim?! Zašto?!“
„Mislim da mi je ubio roditelje!“
„
Zašto bi on to sada učio?!“
„Ne znam, ali trebaš ga pratiti i otkriti što više informacija možeš!“
Nastala je tišina na telefonu. Pogledala sam u Feliksa koji je stajao pored mene prekriženih ruku na prsima, gledajući me iznenađenim izrazom lica.
„Max?“ –prozvao ga je.
„
Vas dvoje mi debelo dugujete!“ –nadodao je.
„Hvala, Max!“ –rekli smo oboje.
„
Da, da, da! Volim i ja vas, a sada me pustite na miru. Moram si sam iskopati rupu!“ –prekinuo je liniju.
Tiho sam se zahihotala.
„Sada samo moramo čekati.“ –rekao je Feliks.
Klimnula sam glavom i otišla pored prozora. Nagnula sam se na zid prekriživši ruke na prstima i gledajući u snijeg kako pada.
„Sve će biti u redu. Obećajem!“ –prišao mi je.
Pogledala sam u njega, osmjehnula mu se i poljubila ga.
„Volim te!“ –nadodala sam.
„I ja tebe!“ –zagrlio me.
Sada sam samo trebala pričekati da otkrijem je li doista istina da je Theodor ubio moje roditelje i zbog čega je to učinio. Htio je ubiti i mene, ali pitanje je bilo: zbog čega već nije to učinio?
XXIII: No metter what... I'll always love you!
Spuštala sam se niz stepenice podignuvši kosu u punđu jer mi je bilo pretoplo u onoj kući. Feliks je upalio grijanje jer je vani bilo previše hladno, a sada sam se topila od vručine i jedva čekala da me nešto rashladi.
„Hej.“ –pozdravila sam Feliksa koji je sjedio na trosjedu i mjenjao televizijske programe.
„Hej!“ –osmjenuo se. „Jesi gladna?“
„Moglo bi se reći.“
„Super. Imaš u frižideru! I popij malo.“
Stala sam na putu do kuhinje i zbunjeno pogledala u njega. Nisam osjećala veliku želju za krvlju.
„Nisi pila tjedan dana, Anya.“ –nadodao je. „Najbolje je da popiješ kako ne bi bilo problema!“
„Zar misliš da bih mogla napasti nekoga?!“ –prekrižila sam ruke na prsima.
Slegnuo je ramenima, a meni su se usta otvorila od iznenađenja. Uzela sam jastuk sa stolice i pogodila ga njime, a on je zbunjeno pogledao u mene.
„Zašto si to učinila?“ –nakrivio je glavu i dignuo se sa trosjeda.
„Zar misliš da bih mogla nekome nauditi?!“ –povisila sam ton na njega.
„Ne vjerujem, Anya, ali stvar je u tome da si ne možeš dopustiti da uopće dođe do toga!“
„Ne bih nikome naudila!“
Odmahnuo je glavom, a ja sam zakolutala očima. Požurio je prema meni, rukom prošao kroz moju kosu i osmjehnuo se.
„To ti neće pomoći u tome da ti oprostim.“ –rekla sam mu nadureno.
„U čemu i što mi neće pomoći?“ –tiho se nasmijao.
„To što činiš: smiješkaš mi se i rukom prolaziš kroz moju kosu.“
„A u čemu bi mi trebala oprostiti?“
„U tome što si sumnjao u mene!“
„Nikada ja nisam sumnjao u tebe. Sumnjam u ono što jesmo!“
Odmahnula sam glavom i poljubila ga.
„Oh, oprostila si mi!“ –nacerio se.
„Nisam.“ –pokazala sam mu jezik i krenula prema frižideru kad me povukao natrag kraj sebe.
Iznenađeno sam ga pogledala dok me on promatrao svojim prekrasnim smeđim očima.
„Jesam li ti ikada rekao hvala zbog svega što si učinila za mene?“ –upitao me.
„Što sam učinila za tebe?“ –uzvratila sam.
„Odustala od svega.“
„Ti si sve što želim, Feliks! Nisam odustala. Napravila sam ono što bi svaka zaljubljena osoba učinila na mome mjestu!“
Osmjehnuo se.
„Volim te i hvala!“ –nadodao je i poljubio me.
Obgrlila sam ga rukama oko vrata i uzvratila mu strastveno poljubac, a on me podignuo na poda i prislonio na šank koji je bio u kuhinji. Njegov je poljubac postajao sve snažniji i snažnici, a njegovi dodiri su mi pokazivali da me želio – ponovno.
Odjednom je zazvonio telefon. Oboje smo pogledali u bežični telefon koji je stajao malo dalje od nas dvoje, pa sam skočila sa šanka i pritisnula dugme uz pomoć kojeg smo oboje mogli čuti razgovor.
„Tko je?“ –upitala sam.
„
Budala koja će umrijeti zbog vas dvoje.“ –odgovorio je Maxim.
„Što imaš za nas?“ –uzvratio je Feliks.
„
Otkrio sam jednu stvar!“
„
Hej!“ –viknula je Masha.
„
Ok, ok. Masha je otkrila jednu stvar!“ –ispravio se. „
Oboje ste otrovani istim otrovom!“
Feliks i ja smo zbunjeno pogledali jedno u drugog.
„Znači, netko se okomio na nas!“ –nadodala sam.
„
Netko želi doći do tebe, Anya!“ –uzvratila je Masha. „
Netko te pokušava ubiti!“
„Oh, ma daj, to uopće nisam shvatila!“ –zakolutala sam očima. „Jer Theodor me nije pokušao ubiti niti prije deset godina!“
„
Sranje!“ –čula sam Maximov glas.
„Što je?“ –upitao je Feliks.
„
Čujem nekog. Nazovemo vas kad nešto drugo otkrijemo!“ –spustio je slušalicu prije nego smo ih pozdravili.
Pogledala sam u Feliksa, odmahnula glavom i nervozno se udaljila odande.
„Što je?“ –upitao me.
„Ovo je tako jebeno loše!“ –rekla sam ljutito. „Ne mogu dopustiti da im se nešto desi!“
„Smiri se.“
„Ne mogu im to dopustiti, Feliks! Moram se vratiti natrag i odvratiti pozornost od njih!“
„Ne pričaj gluposti!“
Odmahnula sam glavom i požurila prema vratima, a on se istog trena stvorio ondje.
„Ne ideš nikamo!“ –uzvratio je ozbiljno.
„Pusti me, Feliks! Moram otići! Moram!“ –nadodala sam ljutito.
„Ako odeš... nećeš me nikada više vidjeti.“
Nakrivila sam glavu.
„Svojim lažima me nećeš natjerati da ostanem!“ –rekla sam i povukla vrata, a on se pomaknuo u stranu.
„Dolazim s tobom!“ –uzvatio je.
„Ne. Ostaješ ovdje dok se stvari ne stabiliziraju i Theodor te ne bude želio ubiti!“
„Ili ti ostaješ ovdje ili je sve ono što si učinila za mene bilo uzaludno jer ću otići za tobom i umrijeti! Nije me briga!“
Gledala sam ga ozbiljnim izrazom lica. Bila sam ljuta što je to činio. Zapravo, bila sam bijesna na njega i htjela ga udariti šakom u glavi jer mi nije dopuštao da odem. Dobro je znao da neću otići kad sam znala da bi otišao za mnom i da bi mu Theodor mogao nauditi. Bio je sve što sam oduvijek željela i spadao je pod ono što sam htjela zaštititi vlastitim životom.
„Debilu!“ –ljutito sam zalupila vratima i požurila prema stepenicama jer sam htjela biti sama.
„Oh, ma daj, Anya! Nemoj biti ljuta sada!“ –čula sam ga kako ide za mnom.
„Ostavi me na miru!“
„Neću. Pričaj sa mnom!“
„Idi k vragu!“
„U redu, ali nakon što popričaš sa mnom!“
Okrenula sam se i ljutito ga gurnula od sebe.
„Zašto moraš biti tako glup?!“ –viknula sam. „Zašto mi to radiš?!“
„Zato što bi napravila glupost!“ –proderao se. „Zar misliš da se ja ne osjećam loše?! Zar misliš da je meni lako sjediti ovdje i dopuštati da se drugi uvlače u veča sranja zbog mene?! Nisi jedina koja je zabrinuta ovdje, Anya, ali ne želim da moram misliti kako sam učinio pogrešku što sam otišao za tobom!“
Skrenula sam pogled i dubok uzdahnula. Naravno da nisam bila jedina zabrinuta ovdje. Ipak su ondje bili njegovi prijatelji iz djetinjstva. Poznavao ih je puno više i duže od mene. Nije mu bilo lako, a mene je u poslijednje vrijeme svaka sitnica mogla izbaciti iz takta.
Prošla sam kraj njega i otišla do frižidera jer me uhvatila prevelika želja za krvlju. Otvorila sam ga, uzela bocu krvi i počela piti gledajući u prozor. Gledala sam u sniježne pahuljice koje su i dalje padale, a kad sam krajičkom oka pogledala u stranu, vidjela sam Feliksa pored sebe.
Napravio je korak i rukom prošao kroz moju kosu, pomaknuvši ju sa strane. Počeo me ljubiti po vratu, a ja sam zaklopila oči i progutala poslijednji gutljaj krvi. Osjetila sam ugriz zbog čeka sam malo zasiktala dok je Feliks pio moju krv. Često smo to znali činiti.
Ja sam pripadala njemu. On je pripadao meni.
Okrenula sam se i obgrlila ga rukama oko vrata utisnuvši mu kratki poljubac na usne. Spustio je pogled na moje usne, a zatim me pogledao ravno u oči. Osmjehnula sam mu se i poljubila ga, a ovoga puta mi je on uzvratio strastveno. Podignuo me sa poda, okrenuo i stavio na šank Bila sam uvjerena da ćemo nastaviti ono što smo namjeravali učiniti prije nego nas je Maximov poziv prekinuo.
Poljubio me skidajući mi odjeću, a ja sam isto to činila s njime. Nisam znala kako, ali našli smo se na podu. Ubrzo me podignuo i odveo na trosjed gdje je sve bilo puno mekše i praktičnije. Naše usne se više nisu mogle odvojiti. Obožavala sam osijećati njeve dodire na sebi, biti njegova... obožavala sam biti uz njega.
„Obožavam te!“ –prošaptao mi je u uho, a mene su trnci prošli po cijelome tijelu.
Komentari (0) On/Off
