|
last.fm  i ja se znam smijati Listen to the silence, let it ring on. Eyes, dark grey lenses frightened of the sun. We would have a fine time living in the night, left to blind destruction, waiting for our sight. And we would go on as though nothing was wrong. And hide from these days we remained all alone. Staying in the same place, just staying out the time. Touching from a distance, further all the time. *** Go ask Alice, I think she will know. (L) najdraži pjesnik moja mala Ana Claire Sophie Jimmy Play |
Želim te zaslužiti. Dok se šareni svijet raspada. Sanjati boje uvijek sam mogla. Živjeti s bojama nikad nisam znala. Možda je ugodnije u crno bijelom svijetu? Stojim pred samom sobom i gledam onaj tračak crne u očima koji nikad nije ispario. Pa je li moguće da nije ispario? (....tvrdimo da jest.) Hoće li mi ponovo ostati samo knjige i zvijezde i neka davna muzika? Pitanja pitanja pitanja. Okrećem se po krevetu i govorim si 'sanjaj boje sanjaj boje, boje su super.'. Budna sam i govorim si 'živi boje, boje su super.'. Ali ne, šareni svijet se raspada. Tehnička olovka se troši kao nekad. Sivi tragovi po papiru. Kao nekad. Pa padam sve dublje. Jer se šareni svijet raspada. Nedostaje mi mir i entuzijazam. Ono, s početka. Jednom kad se smiriš, teško se ponovo naučiti rabiti ružne riječi. Ali se može. Itekako. Hoće li ikad ponovo doći mir? Lako za entuzijazam, s krajem svađe ponovo je sve lijepo i....šareno? No sve je manje šarenog, šareni svijet se raspada. Voljela bih da čujem kako je sve u redu. Osjećam ja to 'u redu' u zagrljaju. U poljupcu. U smijehu. U glasanju konja. Ali što kad sam sama. Doma. Dok se šareni svijet, dakle, raspada? Nisam više dobra s riječima kao nekad. I onda dođe, naravno crno bijeli, flešbek od prije dvije godine s riječima 'mislim da ti sve previše k srcu uzimaš. budi kežual'. Ili 'ljudi se ohlade'. Ili flešbek od prije tri godine i glumljena patetika i glumljeni osjećaji i glumljeni čeznutljivi pogledi i ono kad je sinonim za uživanje umjesto zagrljaja postao dim cigarete. Ili flešbek od četiri godine kad sam na onoj prokletoj ogradi sjedila sama i igrala se s tratinčicom koja je od svega jedina imala boje. Ima li samo tratinčica boje dok se šareni svijet raspada? Ili se vrati samo onaj osjećaj kad si umoran od samog sebe... "Mogu biti gadno strpljiv, čekati do zauvijek. Ako to te čini sretnom, hodam poput kornjače. Namamljeni smo na svijetlo, tko glumi sunce ispred nas? Kao da smo jedno tijelo još ti čujem srca bat. Gdje se dajem sav, gdje me imaš svog. Sanjam da me skupljaš srećo, svaki dio slomljenog, spustiš me na svoje grudi gdje te ljubim slobodno. Jer oduvijek te tražim, tebe, ti što me učiš lagati, zato brani se kad dođem, želim te zaslužiti. Gdje je to, gdje smo mi? Sve su priče suvišne. Prodat ću za dodir tebe, sjećanje u bescijenje." |