ponedjeljak, 22.02.2010.
.
PROLOG
"Bilo je noći kad su mračne sile mirovale, a kiše nisu budile rijeke. Tih se noći tama smanjivala, vjetrovi koji su sa zapada donosili mirise rijeke i otvorenog mora su se stišali, i svatko tko je slušao dovoljno pozorno, mogao je osjetiti pustolovinu."
"Jesi li u krevetu?"
"Jesam, tata."
"Šume su bile tihe, ali svatko tko je ovuda prolazio..."
"Rosie?
Zatvorila je knjigu i pokušala je gurnuti pod jastuk u trenutku kad je ušao u sobu. Ni na trenutak nije izgledao kao da je nasjeo i ona je izvukla knjigu, pokušavajući se nevino nasmiješiti. Smiješno je kako se sitnih stvari ponekad sjetimo, pomislio je gurkajući ju da sjedne pored nje, njena je majka imala isti takav tamni krug oko šarenica i na isti je način grickala usnicu dok je čitala napeti dio priče. Strast prema knjigama Rosie je naslijedila od svoje majke Brianne, baš kao i svijetle zelene oči i prilično čupavu smeđu kosu, koja je trenutno stajala olovkom pričvršćena u improviziranu punđu.
"Rosie, što još radiš budna? Znaš li koliko je sati?", upitao je. Pokušao je natjerati glas da zvuči prijekorno, ali nikad mu to nije uspjevalo. Nije se mogao ljutiti na svoju kćer. Stisnula je knjigu na prsima poput štita i odmahnula glavom. "Na spavanje, princezo, sutra rano ustajemo."
"Ali tata...", promrmljala je djevojčica uvlačeči se pod pokrivač i natežući čarapu gotovo do bedra, "danas je baš takva noć." Pogladila je knjigu, koju je sad on držao na krilu.
"Kakva noć, dušo?", pružio je ruku da joj izvuče olovku iz kose, ali ona ga je odgurnula i opet sjela.
"Noć kao u knjizi. Kad mračne sile miruju i kroz zrak se osjeti...", zastala je kako bi duboko udahnula i zakašljala kao da ima upalu pluća, "osjetiš miris mora. Onaj... slani zrak. I čuješ vodu. I čuješ bubnjeve kojima stanovnici na istoku najavljuju dolazak oluje. I onda... onda vidiš odsjaj vatre, od baklji povorke koja prolazi kroz..."
"Rosie, sad je zaista dosta! Ne vidiš ništa, prestani. Nije dobro toliko izmišljati stvari."
"Mašta je dobra."
"Jedno je mašta", odmahnuo je glavom, "ali život u zamišljenom svijetu, to ti ne može donijeti ništa dobroga."
Rosie mu je okrenula leđa i stegnula samu sebe u čvrst zagrljaj.
"Taj svijet je stvaran", prošaptala je, " na zapadu, kad prođeš more i Granične planine. Tamo je, tata." , opet se uspravila, a u očima su joj sjajile suze. Postoji više vrsta suza, uvijek je govorila njena majka; tu su one koje dolaze kad si tužna.One koje dolaze kad si sretna.One kad si izgubljena i samo želiš nekoga uz sebe.One koje dođu kad si bijesna. One koje dođu kad si očarana...I jedne onda kad si odlučna, duboko u svom srcu, učiniti nešto što još nitko nikada nije.
Rosie je stavila ruku na knjigu, svoju malu, blijedu ruku tankih prstiju položila je na čvrste i već pomalo izlizane tamnoplave korice, prošarane blijedozlatnim linijama i slovima, "I ja ću ga pronaći. Pronaći ću ga.", ponovila je naslanjajući se na jastuke, "Znam da hoću."
***
PRVO POGLAVLJE
Bilo je vrlo rano jutro kad je Damon primijetio da nešto nije u redu.
Zrake ranoproljetnog sunca obasjavale su vrt pod njegovim prozorom i ostavljale svijetle šare na njegovom zidu. Nasmiješio se. Tu, točno nasuprot prozoru, visi velika slika njegove obitelji. Ima ih dvadesetak, a teško je povjerovati, gledajući mladića kovrčave plavocrvene kose i svijetlosmeđih očiju, da je on ona beba isplaženog jezika koju njegova majka drži u rukama.
Izvukavši se iz kreveta, shvatio je da ne čuje glas svoje male sestre Celeste iz prizemlja kuće. Svakog je jutra ona bila prva koja se budila i iz kuhinje pozivala njega i njihove roditelje na doručak.
"Cell?", zazvao je, spuštajući se po stepenicama. Kuhinja je bila pusta, u njoj se nije micalo ništa osim već gotovo posve ugašene vatre na ognjištu. Čak i Boogs, Celestina čupava bijela mačka, spavala je pored svoje košare, u istom položaju u kojem ju je Damon zadnji put vidio. "Celeste, gdje si?" Potrčao je natrag po stepenicama i otvorio vrata sestrine sobe. Ležala je u svom krevetu, potpuno nepomična i blijeda.
"Damey?", promrmljala je. Primio je njenu ruku.
"Cell, stvarno si vruća. Jesi li dobro?"
"Nisam.", tiho je odvratila. Zvuči tako umorno i tužno, pomislio je Damon, što joj se dogodilo? Celeste nikad nije bila bolesna, gotovo nikad nije plakala i nikad nije bila tako mirna.
"Mama!", viknuo je izlazeći iz njene sobe i uliječući u sobu njihovih roditelja. "Celeste je... bolesna. Ja mislim.", rekao je, "danas sigurno nebi trebala ići u školu, ali ja već kasnim, tako da.." Na brzinu je navukao čizme, poljubio majku za rastanak i izjurio iz kuće, požurivši preko malog trga.
Bio je zaista lijep dan, oko fontane na sredini trga skupilo se nekoliko žena s malom djecom, a na gotovo posve raspadnutom zidiću, ostatku nekadašnjih bedema grada, sjedilo je dvoje Damonovih vršnjaka. Uputio se prema njima, usput pogladivši crvenokosog dječaka koji mu se ispriječio na stazi.
"Dugo ti je trebalo." , pozdravila ga je Rose kad im je prišao. Edwin mu se samo nasmiješio, prolazeći rukom kroz prilično kratku plavu kosu.
"Cell je bolesna. Morao sam se pobrinuti za nju prije dolaska."
"MIsliš, probuditi roditelje da se pobrinu za nju.", ispravio ga je Edwin.
"Ali Cell nikad nije bolesna.", zabrinuto je rekla Rose. Damon je kimnuo.
"Znam. Ali užasno je vruća, nema uopće snage i stvarno je blijeda."
"I moj brat se tako osjeća.", dodala je djevojka duge crne kose, sjedajući pored Rose, "zdravo, Damone. Kako si?"
"Hvala, Ainnir, ja sam još uvijek dobro. Za razliku od Celly i, očito, još nekih."
"Nešto se događa.", ustvrdio je Edwin skačući sa zida, "u našem malom gradu nikad nije bilo opasnih bolesti. Ako ovo ne završi za nekoliko dana, stvarno ću se zabrinuti."
Dalissa, Damonova majka, osjetila je vrtoglavicu tek nakon nekoliko minuta.
Donijela je kćeri biljni čaj i nekoliko stručaka mirisnog bilja. Potom je otvorila prozor i krenula prema kuhinji kako bi si pripremila doručak, kad se počela osjećati loše.
Činilo joj se da sve pleše oko nje, u vrtlogu jarkih boja, zaglušujućih zvukova i čudnog okusa u ustima, nalik na okus metvice.
Prošaptala je ime svog sina, a onda je izgubila svijest.
***
DRUGO POGLAVLJE
Tijekom cijelog nevjerojatno zamornog tjedna Ainnir je razmišljala o Irskoj. Njena rodna zemlja bila je lijepa, puno ljepša od mnogo drugih zemalja. Sviđalo joj se zelenilo, jezera i ljudi. Svi su bili simpatični i imala je osjećaj da poznaje svakog čovjeka na ulici. Selo u kojem je sada živjela, u kojem je upoznala Rosie, Damona i Edwina, bilo je prilično staromodno, ali za njen ukus savršeno mirno. Ljudi su bili druželjubivi i sa svima se lako sprijateljila.
Ali nakon nekoliko mjeseci koje je provela upoznajući nove prijatelje i pokušavajući zapamtiti put do škole, počela je sve više misliti na dom.
Nedostajao joj je Miles, njen dvadesetogodišnji brat koji je ostao za njima kako bi se školovao u Londonu. Nedostajala joj je njihova majka Erin koja ih je napustila prije četiri godine kako bi otputovala s nekim Rusom, čak joj je nedostajala i njihova kćer Tatiana, Ainnirina polusestra koju njen otac nije mogao ni pogledati. Pitala se što rade, sjećaju li je se i žali li Erin ikada zbog toga što je napustila obitelj. Pitala se je li njenom ocu bilo jednako lako zaljubiti se u Ariannu kao što je njegovoj ženi bilo lako zaljubiti se u Vladimira kako-li-se-već-zvao...
"Nini, gotovi smo.", rekla je Rose naglo i prenula ju iz razmišljanja, "gotova je nastava za ovu godinu."
"A."
"Stvarno bi mogla biti sretna, znaš?", poučio ju je Edwin spremajući joj knjige u torbu. Još je razmišljala o roditeljima. "Na primijer, mogli bi otići nekamo. Moja teta Adela ima krasnu kuću na Floridi, možda bi mogli..."
"Ne", promrmljala je Rose. Znala je da ju njen otac nebi pustio da avionom ode na drugi kraj svijeta, pogotovo ne nakon nesreće u kojoj je stradala njena majka. Edwin je primijetio njen izraz lica.
"Možda to i nije tako dobra ideja", brzo se ispravio, "možemo se zabavljati i negdje bliže. Gdje je Damon?"
"Rekao je da će čekati pred školom, ali možda je otišao doma pobrinuti se za Celeste."
Rose je gricnula usnicu. Misteriozna bolest koja se pojavila niotkuda i za koju, činilo se, nije bilo lijeka, uplašila je gotovo sve stanovnike njihovog mjesta. Razboljelo se već više od trideset ljudi, a kod nekih od njih simptomi su se pojavljivali tek nakon dulje vremena. Simptomi su bili bol u cijelom tijelu, vrtoglavica, pojačana osjetila vida, sluha, njuha i opipa i taj čudni okus metvice kojeg su svi bolesnici spomenuli. Među razboljelima je bilo devetnaestoro djece, uključujući Damonovu sestru i Ainnirinog brata, kao i nekoliko vrlo malih dječaka i djevojčica.
Edwin je parkirao točno pred Roseinom kućom, savršeno prikazavši svoje umijeće uguravanja blatnog kombija s unutrašnjošću veličine omanje sobe između dva rasvjetna stupa, i ona je požurila unutra.
Dnevna soba, kuhinja, kupaonica. Hodnik. Sve je bilo prazno, a svjetla su bila ugašena.
"TATA!", vrisnula je ugledavši njegovo tijelo nasred njezine sobe, "ne, probudi se, probudi seee! Ainnir, dečki!", viknula je u smjeru ulaznih vratiju i onda se spustila na koljena pored svog oca. Plakala je kad je Damon ušao u sobu.
"Došao sam provjeriti... o čovječe... što se dogodilo?"
"MIslim da je bolestan. Ja.. mislim da je onako bolestan! Kao Cell i tvoja mama!", okrenula se prema njemu, s prilično očajnim izrazom lica.
"Dođi... pozvat ćemo doktore.. Rosie, ustani."
"Ali nemogu nikamo otići. Nemam nikog drugog ovdje.", niti igdje drugdje, dodala je u sebi. Pri toj su joj pomisli nove suze zamaglile vid i natjerale ju da opet spusti glavu.
"Možeš spavati kod mene", ponudila se Ainnir ušavši u sobu. Rose je ustala i uzela ruksak sa stolice pored kreveta.
"Već si se spremila?"
"Uvijek sam spremna", odvratila je Rose napola se smiješeći, "godinama govorim kako ću otići u istraživanje... nečega. Nisam izvadila ništa važno iz ovog ruksaka već dvije godine."
Zajedno su izašli iz kuće. Edwin, koji ih je čekao naslonjen na kombi, zabrinuto im je otvorio vrata i ponovno upalio motor, dok je Ainnar izvlačila mobitel iz torbe.
Novi se strah pojavio na Roseinom licu dok je kroz stražnji prozor kombija gledala kako liječnici dolaze po njenog oca.
***
TREĆE POGLAVLJE
"Nitko tko se tog sniježnog dana zatekao na pučini nije mogao imati sreće. More je bilo valovito, kao da se buni protiv snijega, koji se u sitnim vrtlozima pahuljica spuštao po površini mora.." Rose je podigla pogled sa knjige koja joj je ležala na krilu.
Ainnir je sjedila u naslonjaču, sklupčana poput mačke, a Edwin je sjedio na njenom naslonu za ruke i pokušavao gledati televiziju. Od svih učenika u njihovoj školi preostalo je svega desetak nezaraženih, a bolest se nije pojavila još samo u Edwinovoj obitelji.
NJih troje, baš kao i Damon, koji je sada sa čašom soka u ruci, naslonjen na Edwinov ormar, iako su mu misli očito bile negdje drugdje, zurio u ružnu vazu na stolu kao da je najzanimljivija stvar na svijetu, već su dva dana boravili u kući Edwinove bake.
Nisu gotovo uopće izlazili, osim kad je trebalo otići po hranu u obližnji dućan. Više se nitko nije usuđivao izaći na ulicu, svaki je korak mogao biti suvišan, svako pojavljivanje vani moglo je uzrokovati novu bolest, a nijedan od šest preostalih liječnika u selu nije mogao pronaći lijek. Damon nije dopustio Boogs da izađe na šetnju, nisu mogli biti sigurni da za mačke nije jednako opasno kao i za ljude.
Rose je po čitave dane sjedila zadubljena u knjigu, Ainnir je ustajala iz svog naslonjača samo kako bi otišla do kupaonice i natrag, a Edwin se uporno pokušavao praviti da je sve u redu.
"Rosie, čitaj nešto na glas.", promrmljala je Ainnir. Rose je začuđeno podigla obrve. Edwin i Damon nisu se ni pomaknuli.
"Zašto?", konačno je upitao Damon kad se šutnja protegla na beskonačno duge dvije minute. Ainnir je slegnula ramenima.
"Možda nas malo smiri. Razveseli.", uspava, pomislio je Edwin, "Možda nam pomogne."
"Ovo nije vesela priča. Pročitao sam ju, prije nekoliko godina, nije mi se svidjelo sve što piše unutra.", upozorio ju je Damon. Rose se zamišljeno zagledala u njega.
"Nisam znala da si ju pročitao. I ne volim čitati na glas."
"Oh, molim te, Rosie!", Ainnir se uspravila u svom naslonjaču i molećivo se nasmiješila. "Ti jako lijepo čitaš. Molimtemolimtemol..."
"Dobro. U redu, evo.", Rose je ponovno pogledala u knjigu, duboko udahnula i počela.
"Znao je da je on jedina nada svom narodu. Nije postojala osoba koja je mogla ostati imuna na bolest koja se širila zemljom. Ljudi su umirali, sve više njih nije se moglo spasiti, a lijek nije bio poznat. Osjećao je vrtoglavicu, glava ga je boljela kao da će se raspuknuti, a zrak je mirisao na metvicu.", Rose je zastala. Trebalo joj je nekoliko sekundi da shvati što je upravo pročitala. Pogledala je ostale, koji su sa poprilično zastrašenim izrazima lica mjerkali knjigu u njenim rukama.
"Možda mi se samo čini...", započeo je Edwin oprezno, "ali ova.. priča... govori o tome što se događa ovdje."
"Nije postojala osoba koja je mogla ostati imuna.", ponovila je Ainnir tiho, "ljudi su umirali..."
Rose je zatvorila knjigu tako naglo da je proizvela glasan prasak od kojeg se Damon trznuo i prolio sok po tepihu.
"Ovo je priča.", rekla je glasno, savršeno svjesna da više pokušava utiješiti sebe nego njih, "Postoje neka podudaranja, ali.. možda je on, taj.. taj lik koji je to napisao... Možda je pronašao neke povijesne zapise na tu temu ili.. mislim...", ostatak rečenice, možda to nema veze s nama, bio je izgovoren toliko tiho da mu nitko nije posvetio pažnju.
"Ne. To je istina, isto to i... i ljudi UMIRU od toga, Rose!", viknula je Ainnir.
"Rosie... tko je taj lik?"
"Molim?"
"tip koji je napisao tu čudnu stvar.", pojasnio je Edwin, "kako se zove?"
"Nešto...", promrmljala je Rose mršteći se i gledajući u korice knjige pred sobom, "Dax."
"A ime?", upitala je Ainnir zbunjeno. Rose je odmahnula glavom.
"Mislim da ne znam kako se to izgovara.", odgovorila je. Ainnir je ustala i stala pored nje, zagledavši se u knjigu.
"Eoin.", rekla je, čudno naglašavajući tu riječ, "zove se Eoin Dax. To je irsko ime.", dodala je s određenom dozom ponosa u glasu, "kako to ne znaš izgovoriti?"
"Ne znam izgovoriti ni tvoje ime kako treba, Nini.", promrmljala je Rose pomalo postiđeno.
"Znači, putujemo u Irsku?"
"Jako je lijepo, jedva čekam da vam pokažem..."
"Čekaj malo.", prekinuo je Damon Ainnirino i Edwinovo uzbuđeno dogovaranje, "kako to misliš, PUTUJEMO U IRSKU!? JESI LI TI NORMALAN?"
"Da, Damey. Putujemo u Irsku. Moramo posjetiti tog tipa i pitati ga što zna o tome.", prisnažila je Rose. Nije bila sretna zbog toga. Mrzila je avione, mrzila je putovanja svih vrsta, osim autom i pješice. Mogla bi otići do Jupitera - kad bi postojala cesta. Ali ovoga puta nije se radilo samo o njoj. Ako je vjerovati knjizi, bolest je bila smrtonosna i nitko ju nije mogao izbjeći.
A Rose je vjerovala toj knjizi. Možda i više nego svojim strahovima.
***
ČETVRTO POGLAVLJE
"Koliko je teško zaboraviti. Koliko je samo teško, koliko samo boli, oprostiti se od voljene osobe i otići svojim putem. Oni koje volimo to više nemogu znati; ali osjećaji ostaju, čak i godinama nakon kraja, dulje no što želimo razmišljati o njima."
Rose je pogledala kroz prozor. Krajolik ispod njih bio je već mnogo zeleniji nego na početku puta. Bilo je tako lagano otići, pomislila je, nikoga nije bilo tko bi prodavao avionske karte, uzeli su ih i ukrcali se na svoj let samo nekoliko sati nakon saznanja o bolesti.
Bojala se visine. Sad je bila sigurna u to.
Mrzila je to što su gradovi bili veličine knjige. I to stalno, zamorno brujanje motora koje ju je tjeralo da ostane budna i sa strepnjom iščekuje tišinu, znažno drmanje i neizbježan pad.
Željela je biti više kao Ainnir, koja je spavala prvi dio puta i potom ozareno gledala u zelenilo ispod njih. Ili kao Edwin, koji je pojeo svoj sendvič u prvih pet minuta putovanja i potom se ispružio na sjedalu. Pomisao na njezin sendvič, koji je ležao u vrečici na sjedalu pored nje, izazivala je mučninu. Bilo joj je neshvatiljivo kako netko može mirno spavati na toj visini, kad je sasvim moguće i vjerojatno da će to biti zadnji trenutci njegova života. Ili još gore, kako netko može jesti dok pored njih lete ptice koje će se najvjerojatnije upetljati u motore i srušiti zrakoplov na jedan od minijaturnih gradova ispod njih?
Zatvorila je knjigu i nježno pogladila korice.
Dax. Čovjek kojeg se nadala pronaći. Što će im reči, upitala se, kako će reagirati kad četvero tinejdžera pokuca na njegova vrata? Što ako im kaže kako je cijelu priču samo izmislio? Ili, još gore, što ako ih samo otjera bez riječi? I što će oni reči njemu? Nekoliko si je puta u glavi iscenirala taj prizor. Njih četvero, onako zbunjeni kakvi i inače jesu, i još dodatno uplašeni zbog bolesti i svega ostaloga, pokucat će na vrata nekom starcu, ako je još uopće živ, i pitati ga o njegovoj priči. Koliko ih je on već mogao napisati nakon te, o tome nije htjela ni razmišljati. Kako bi se, zaboga, mogao svega sjećati? Zato će mu ona pružiti svoj primjerak knjige, koju će on gladiti i ljubiti i nježno joj se obraćati nekoliko dana, a onda će im reči da je to jedna od njegovih najboljih priča, ali da ne može reči da razumije zašto su došli... I onda, kad mu oni objasne na način kojeg će starćek moći shvatiti, reči će im da su zanimljiva djeca, potpisati im se na knjigu (ako), ponuditi ih keksima, koje će oni iz pristojnosti prihvatiti, ili iz razočaranja odbiti, i otpratiti do izlaznih vratiju. Ili će to učiniti njegova kućna pomoćnica.
Damon ju je uhvatio za ruku i ona se trznula tako naglo da joj je knjiga tresnula na pod.
"Nemoj.. to... više... raditi!", protisnula je, "mislila sam da padamo!"
"Više nismo u zraku, Rosie.", odvratio je on. Podigao je knjigu, smiješeći se, kako joj se činilo, pomalo podrugljivo, "dođi, idemo izaći."
Na prvi pogled, Irska joj se nije činila toliko drugačijom od drugih država. Malo više zelene boje, malo više osmijeha na licima, ali to je otprilike bilo to.
"Moja kuća je blizu.", rekla je Ainnir kad su odmakli od aerodroma. Takav je bio dogovor, živjeti u kući njene obitelji, u kojoj je trenutačno boravio samo njen stariji brat i nekoliko studenata u iznajmljenim sobama, dok ne pronađu odgovore na svoja pitanja.
Povela ih je pored bučnog puba i nekoliko šarenih dućana i konačno se zaustavila pred prilično starinskom trokatnicom od tamnocrvenog drveta. Vrata su sasvim malo zaškripala kad ih je otvorila, ali u kuću je kroz velike prozore dolazilo puno svjetla i dnevna soba u koju ih je Ainnir dovela izgledala je obećavajuće. Gotovo cijeli jedan zid zauzimao je tanki ekran golemog kompjutora, pred kojim su se nalazili moderan stol i stolica sa kotačićima. Nešto dalje od tog čuda tehnologije bio je nevjerojatno mekan ljubičasti tepih, na kojem se nalazilo nekoliko fotelja presvučenih podjednako mekanim i ljubičastim materijalom. Nasuprot njih, bio je televizor sa zvučnicima visokima gotovo kao Edwin.
I druge prostorije kroz koje ih je Ainnir na brzinu provela bile su jednako lijepe i uređene. Sve je pokazivalo dobar ukus, ali i rastrošnost stanara. Sve su sobe bile opremljene kompjutorima i televizorima najnovije tehnologije. Ainnir im je rekla da su njihove sobe često tražene za unajmljivanje, pa se o njima i cijeloj kući neprestano brinu četiri spremačice, dva batlera i vrtlar.
POslijednja je ostala prostorija iza vrata nasuprot dnevne sobe na trećem katu.
"Ovdje je gostinjska soba. Ima samo dva kreveta, pa će jedan od vas morati spavati u jednoj od ostalih soba. Ja ću biti u svojoj, naravno.", nasmiješila se i otvorila vrata, "možete ovdje ostaviti svoje... MILES!"
U prvi tren nitko od njih nije primijetio antikne komade namještaja i ogromne prozore koji vode na balkon, jer se u prvom planu nalazila žena koja je ležala na trosjedu. Nije imala ništa na sebi osim nekakve krpe preko bokova, a dugu je crnu kosu zabacila tako da joj nisu vidjeli lice. Nasuprot nje, u fotelji, sjedio je mladić otprilike u dvadesetim godinama, ravne crne kose koja mu je padala na vrat i dodirivala ramena, sa bilježnicom i olovkom u rukama.
Na Ainnirin uzvik se okrenuo, dok je cura na trosjedu užurbano navlačila krpu i na ostale dijelove svog tijela.
"Ainnir!", veselo je rekao, prilazeći im, "nisam te očekivao tako brzo."
"A ja nisam očekivala.. pa, ovo.", zapanjeno je pokazala na djevojku, koja je sada oko sebe vezala remen kućne haljine.
"Zove se Anna, studentica je iz Rumunjske.", rekao je Miles, zapucketavši prstima ispred Edwinovog lica, koje je još bilo okrenuto prema Anni, blago otvorenih usta. Naglo je skrenuo pogled i zakašljao.
"Da... ovo su moji prijatelji, pričala sam ti o njima. Edwin, Rosie i Damon.", rekla je Ainnir. Rukovao se sa svima, odmjerivši Rose pogledom koji joj se nije sasvim svidio, "ljudi, ovo je moj najstariji brat Miles."
***
PETO POGLAVLJE
Rose je željela krenuti u potragu za piscem njene knjige odmah po smještanju u kuću Ainnirinih roditelja, ali ostali su imali drugačije ideje. Damon je upao u neko neobično raspoloženje, koje je Rose protumačila kao dosadu, iako nije ništa poduzimao da se toga riješi. Odbijao je prisustvovati obrocima i družiti se s ostalima, a na licu mu je uvijek lebdio neki nedokučiv, mračan izraz.
Istovremeno, Ainnir nije pokazivala ama baš nikakvu želju za odlaskom iz kuće, naprotiv, neprestano je šetala hodnicima, dodirivala prastare komade namještaja u starim sobama njenih roditelja i izvlačila iz škrinja na tavanu odjeću koju je nosila kao mala.
Kako su prolazili dani, sve se očitije pokazivala Edwinova opsjednutost Annom, zbog koje se ni Miles ni Ainnir nisu činili sretnima. Rose je mislila da bi mu Anna trebala reči da ju prestane tako gledati, ali činilo se da njoj to uopće ne smeta. Točnije, kao da je toliko bila navikla na poglede da joj još jedan mladić nije predstavljao problem.
"Sad je dosta. ", izjavila je Rose odlučno, ulazeći u Ainnirinu sobu. Ainnir je vrisnula i ispustila iz ruke četku za kosu, koja je neobično glasno tresnula na pod.
"Zaboga, Rose! Ne radi to!", viknula je. Rose se nasmiješila.
"Oprosti, Nini. Ali stvarno je dosta čekanja!" OVdje smo već četiri dana, jesi li zaboravila zašto smo došle? MOramo pronači tog tipa, samo zato smo tu! Dođi.", rekla je. Povukla ju je za ruku, prije nego što je njena prijateljica išta stigla reči, vodeći ju prema sobi u kojoj su Edwin i Damon spavali. Zatekli su damona i Milesa u razgovoru pred vratima.
"Ed je unutra s Annom. Rekao je da želi pričati s njom i da se pokupim van iz sobe", rekao je Damon odgovarajući na Ainnirin pogled. Rose je otvorila vrata, zastavši pred prizorom. Edwin i Anna ljubili su se u naslonjaču, a Rose je jedva mogla odrediti kome pripada koja ruka. Razdvojili su se čim su ugledali ostale kaako stoje na vratima i bulje u njih. Damon je otvorio usta da nešto kaže, ali Miles je bio brži. Gurnuo je Edwina natrag u fotelju, tako naglo da se gotovo zajedno sa foteljom strovalio na leđa.
"Što si ti umišljaš?", viknuo je Edwin.
"Netko bi to trebao pitati tebe!", zaurlao je Miles, "ostavi ju na miru!"
"A šta ti izvodiš?", Edwin se sada okrenuo Anni, koja je sa prilično očajnim izrazom na licu promatrala Milesa, "prvo mi kažeš da među vama nema ničega, a onda on uleti ovamo i ponaša se kao da si mu žena!", ustao je, odgurnuo Milesovu ruku i stao uz Ainnir, koja je zabrinuto motrila svog brata. Miles se također okrenuo prema Anni. Više nije izgledao ljutito, samo razočarano.
"Nema ničega?", ponovio je, "dobro da znam."
"Ne.. ne, nisam tako mislila.", brzo je rekla Anna, ali Miles joj je okrenuo leđa. Damon mu je oprezno prišao i šapnuo mu nešto. Potom su obojica pogledali Rose.
"Idemo.", rekao je Damon, "došli smo pronači tog tipa i idemo to napraviti. Prije nego što se sve još više zakomplicira.", dodao je pogledavajući prema Edwinu. Anna je nervozno uvijala pramen kose, kao da želi čuti da može ići s njima, ali nitko ju nije pitao. Samo su izašli iz kuće, u prohladno irsko jutro.
Ulice kroz koje su prolazili Rose nije ni pokušala upamtiti, jer ju je cijelim putem nešto drugo zaokupiralo. Jedna jednostavna, iako ne posve logična činjenica.
Adresu su pronašli na margini sto tridesete stranice, točno na polovici knjige, gotovo kao da je pisac želio da ga posjete. Prije no što bude prekasno.
***
ŠESTO POGLAVLJE
Velika, stara kuća. Svijetlokrem boja zidova, obraslih bršljanom, sa tamnim okvirima oko prozora i dva velika, prastara i razgranata drveta sa svake strane prilaza. Cijela je kuća bila ograđena gotovo tri metra visokom ogradom, koja je završavala šiljcima. Mjesto nije izgledalo nimalo gostoljubivo i Rose se uhvatila kako razmišlja o povratku kući. A onda ju je Ainnir lagano pogurnula i ona je pritisnula maleno zvono pričvršćeno na vrata. Nisu čuli nikakav zvuk, ali onaj tko je živio u kući očito jest, jer se dvadesetak sekundi kasnije na vratima kuće pojavila punašna žena u svijetloplavoj haljini, narančastocrvene kose. Te su dvije boje u kombinaciji djelovale stravično i Rose se upitala nije li stari pisac i pomalo slijep.
"Vjerujem da imate dobar razlog dolaska.", grubo je rekla žena kad im je prišla. Rose je čvrsto stisnula zube da joj ne odbrusi "dobar dan i vama, gospođo" i samo se nasmiješila.
"Došli smo vidjeti gospodina Daxa.", rekao je Damon. Žena je podigla lijevu obrvu, toliko visoko da je gotovo nestala u čupavoj kosi. Izgledala je sumanuto.
"Ako je ovo njegova žena, ja sam za to da idemo odavde.", šapnula je Ainnir Edwinu, koji se nasmijao i zaradio prijekoran pogled narančastokose.
"Molim Vas, gospođo.", pokušala je Rose kad se žena počela okretati od njih, "moramo razgovarati sa gospodinom Daxom. Riječ je o njegovoj knjizi." Žena je polako usmjerila pogled svojih tamnih, crnih očiju na Rose. Polako je kimnula glavom.
"Ideš samo ti. Ostali ostaju ovdje.", rekla je. Rose je zabrinuto pogledala Ainnir, koja je odmahnula glavom.
"Idemo svi.", rekao je Damon odlučno. Žena mu je uputila posprdan smiješak, ali on se nije dao smesti. "U toj priči piše nešto važno. Nešto što se odnosi na nas i na ljude koji su nam važni. I ne dolazi u obzir da pustim Rose unutra samu." Rose se nasmiješila, ali žena je ostala ozbiljna.
"Ne.", rekla je, okrenula im leđa i začuđujuće brzo se vratila do kuće. Rose se osjećala očajno. Kako će sada pomoći tati, kako će ikada pomoći ikome? Slični je očaj vidjela i Damonovim očima, ali on je barem imao obitelj.. Miles je lagano zagrlio Ainnir i okrenuo se da se vrati kući, a Edwin je slijedio njihov primijer. Oni se mogu vratiti, pomislila je Rose, mogu otići sa onog prokletog mjesta i nastaviti život. Za razliku od nje.
Sjećanja. To je sve što će imati, to je sve što će joj biti bitno. Nije imala nikoga osim svog oca, i srce joj se slamalo pri pomisli na to da ga mora ostaviti. Brinuo se o njoj od njene šeste godine, kad je njena majka stradala na putu. Sjećala se svake priče koju joj je ikad ispričao. Sjećala se dana kad je prvi put primila u ruke knjigu koja je sada ležala u njenom ruksaku. Bilo joj je sedam godina, možda nešto mjeseci manje i to je bio poslijednji dar kojeg joj je majka dala.
Stajala je pred ulazom u kuću u kojoj su možda čekali odgovori, iza tih vratiju možda ju je čekalo riješenje... objema se rukama držala za isprepletene ukrase visoke ograde, lagano drhtureći u odjeći mokroj od kiše. Nije se sjećala kad je počela padati kiša, ali to i tako nije bilo bitno. Njeni prijatelji su otišli. Nije im bila toliko bitna i mogla je to razumjeti. Ovo mjesto kao da je utjecalo na misli, i uvjeravalo čovjeka da je sve loše što im se dogodilo u životu samo vrh ledene sante, samo komadić onoga što se može dogoditi. Kosa joj je bila slijepljena uz glavu, bila je sigurna da izgleda kao kamen prekriven vlasuljom.
Bljesnula je munja.
Rose se učinilo da je kroz pucketanja elektriciteta čula tihi glas. "Što bi učinila da ga vratiš?", upitao je. Odgovor joj je došao na usne prije no što je stigla razmisliti o pitanju.
"Sve.", šapnula je. Bila je tiša od lupkanja kiše po tlu, ali vrata su se otvorila i ona je ušla u perivoj. Šljunčana je staza vodila do ulaznih vratiju kuće i prešla je taj put u nekoliko koraka. Podigla je ruku da pokuca, ali vrata su se otvorila prije no što ih je dodirnula. Oprezno je prešla prag, osjetivši pod nogama debeli tepih. Soba je bila u polumraku, ali mogla je nazrijeti biljke penjačice, dva naslonjača, svaki sa jedne strane stola i masivne vitrine sa staklenim vratima. Nije bila sigurna koliko je dugo stajala na ulazu, ali trznula se kad su se vrata iza nje zatvorila.
"Sjedni.", promrmljao je netko. Isti glas kojeg je čula i vani. Tada, kao da je dolazio iz munje. I sada je zvučao kao da je u njemu sadržano mnogo znanja i tajni. Mnogo magije. Oprezno je došla do naslonjača, osječajući se pomalo krivo što na skupom tepihu ostavlja mokre tragove, i sjela. Upalile su se svijeće postavljene posvuda po sobi i sve što joj je ranije bilo nejasno sad je poprimilo stvarni lik, ali njen je pogled počivao na čovjeku koji je sjedio nasuprot nje. Zapravo je bio još vrlo mlad, možda je mogao imati nekoliko godina više od Ainnirinog brata. Imao je crnu kosu, prilično dugu i na leđima svezanu u tanku pletenicu. Ni po čemu nije mogla odrediti njegovo podrijetlo, bio je blijed, tankih usana, a njegove oči bile su tamnoplave, sa svijetloplavim točkicama. Izgledao je kao da može pogledom doprijeti sve do ljudske duše, ali Rose nije bila sigurna može li zaista vidjeti svijet oko sebe.
Nije ništa rekao, a ona se nije osjećala dovoljno hrabro da išta kaže. Gotovo se činilo da može slijediti njene misli. Otvorila je usta da ga upita o knjizi zbog koje se i nalazila u kući, ali njen je pokušaj prekinuo jedan dječji glas.
"Mata mi je uzela jastuk.", rekao je dječačić. Začuđujuće je sličio čovjeku prekoputa Rose, ali njegova je kosa bila kraća i u očima nije imao svijetle točkice. Za njim je zadihano u sobu uletjela i ona čupava narančastokosa žena koja nije htjela pustiti Rose i ostale unutra, držeći u ruci očito prastari jastučić prljavozelene boje.
"Rekla sam ti, moram ga... oh.", zastala je kad je primijetila Rose, "vidim da si ipak došla.", primila je dječakovu ruku, "dođi, Scully, vidiš da ti je tata.. zaposlen." Ali dječak se izvukao iz njenog stiska i dotrčao do naslonjača, gdje se uzverao ocu u krilo i znatiželjno se zagledao u Rose. Jastučić je zasvijetlio i u slijedećem trenutku izgledao je znatno čišće. Narančastokosa je frustrirano uzdahnula.
"Zašto se uopće trudim kad je sve tako lako riješiti? Trebala bih dobivati deset puta veću plaću da šutim o tome što se događa u ovoj kući.", rekla je, iako se odmah potom nasmiješila, "ti stvarno nisi normalan, Eoine."
"Ti... vi... ste napisali ovo?", upitala je Rose izvlačeći knjigu. On je polako kimnuo i opet se okrenuo Narančastokosoj.
"Marita, ti jako dobro znaš da ne želimo privlačiti pozornost. Isto kao što ja jednako dobro znam da ti nećeš nikome ništa reči.", rekao je to mirnim tonom, ali Rose se činilo da je čula i blagu prijetnju u tim riječima. Marita je lagano naklonila glavu i izašla iz sobe, a dječak je požurio za njom.
***
SEDMO POGLAVLJE
Ainnir je znala da su pogriješili čim se ponovno našla u svojoj sobi. Nije željela otići, nije željela ostaviti Rose samu. Ali bilo je nešto u zraku, nešto neobično i strašno što ju je natjeralo da poželi otići. Nešto zbog čega nije mogla misliti na dobre stvari.
Na Damonovom je licu mogla vidjeti da se i on osjeća slično, ali nije htio govoriti o tome.
Nije mogao izbaciti iz glave sliku koju je ostavio pred onom kućom; Rosie, tanku figuru potpuno mokre kose koja se drži za ogradu kao da joj život ovisi o tome. Možda i nije bio daleko od istine; nečiji život sigurno je ovisio o tome hoće li Rose uči u kuću ili ne.
*
Još je gledala u vrata koja se nakon odlaska Marite i Scullyja nisu ponovno otvorila, kad je Eoin ponovno progovorio.
"Ovamo si došla s važnim razlogom, djevojčice.", rekao je tiho. Ona ga je pogledala, napola skupljenih obrva.
"Zovem se Rose", rekla je. Njen je glas zazvčao neobično glasno u prostoriji u kojoj se inače nije čuo nijedan zvuk, pa je pomalo prestrašeno spustila glas, "i nisam djevojčica. Nisam ni puno mlađa od vas.", dodala je. Pogledao je u pod i nasmiješio se.
"Rose.", ponovio je jednostavno. Ona je kimnula i odmah se potom lecnula kad je on naglo ustao iz naslonjača, "nadam se da shvaćaš da ti ne mogu pomoći."
"Ne shvaćam.", odvratila je Rose, "Mislim, zašto, ja.. sami ste rekli da imam razlog zašto sam ovdje.. samo tako ćete me pustiti da odem?"
"Neću reči da mi je žao, jer usluga koju tražiš nema veze s mojim osjećajima. Zbogom.", okrenuo se od nje.
"Moj tata će umrijeti bez vaše pomoći.", prošaptala je ona. Nije mogla spriječiti da joj glas zvuči kao glas malog djeteta, a u očima su joj se pojavile suze. Pa ipak, Eoin je samo izašao iz sobe.
*
Otkako se ponovno nalazio u kući Ainnirine obitelji, Edwin je izbjegavao Annu koliko god je mogao. I sam se već osjećao pomalo opsjednuto; bila je zaista lijepa, i nije mogao prestati misliti na nju. Gotovo se bojao izači iz sobe, bojao se mogućeg susreta s njom i onoga što bi mu mogla reči. A istovremeno je toliko želio da dođe, da mu kaže da joj je samo on bitan, da ga ponovno poljubi kao prije...
"Ed.", rekla je Ainnir ušavši u sobu. Edwin je poskočio gotovo pola metra i uhvatio se za prsa.
"O.Za.Boga.MILOGA, Ainnir! Mislio sam da si..."
"Anna?", njen je glas zazvučao toliko otrovno da je Edwin samo odmahnuo glavom. Nekoliko sekundi ga je samo gledala, a onda je polako sjela na njegov krevet.
"Pa... hm, htjela si o nečem pričati sa mnom?"
"Htjela sam ti reči da si kreten.", odvratila je ona izravno, "prestani sliniti za Annom, pa vidiš da si joj samo jedan u nizu! I nemoj me pitati kako znam", dodala je kad je on otvorio usta. Neuvjerljivo je zjevnuo i zatvorio ih.
*
Rose je lagano prešla rukom po koricama knjige. Oduvijek je voljela hodati kroz knjižnice, činilo joj se kao da joj sve knjige lagano šapuću, pitajući je kad će njihova priča biti u njenim rukama, kad će pročitati što se krije iza njihovih stranica...Ali ovoga puta bilo je drugačije. Nije došla da bi čitala priče, nije došla da bi pobjegla u neku tuđu priču, došla je da bi spasila svoju. Već je satima pretraživala police u potrazi za nečim, bilo čim, što bi moglo pomoći njenom ocu. Izvlačila je s polica sve knjige u kojima se makar na trenutak mogla spomenuti tajanstvena bolest i većinu razočarano vraćala natrag čim bi shvatila da se radi o gripi, u doba kad je bila neizlječiva, tuberkulozi ili raku, od čega ništa nije imalo simptome nalik na one kod kuće.
Nakon što je uspjela pronači put natrag do Ainnirine kuće, samo je upitala gdje je najbliža knjižnica, presvukla se u čistu odjeću i izašla, ne obazirući se na Edwinove upite, Ainnirine prosvjede i Damonove sumnje.
Prišla je novoj polici, na kojoj su knjige izgledale obečavajuće, i tada se vrijeme zaustavilo.
*
Pojavio se tiho, niotkuda, kao da je izniknuo iz prašine. Tamna mu je kosa još bila svezana u pletenicu, ali u očima mu je, osim uobičajenih svijetlih točkica, sjajila neka nedokučiva tuga, i jedna je usamljena suza kliznula niz njegov blijedi obraz. Brzo ju je obrisao, iako savršeno svjestan da oko njega nema nikoga tko bi primijetio, nikoga tko bi mu išta rekao...
Eoinov je pogled bio zaljepljen za Rose, koja je kao zamrznuta stajala pored police s knjigama, jedne ruke položene na hrbat tamnocrveno uvezane skupine narodnih legendi. Polako je odšetao do nje i stao između nje i police. Bila je zanimljiva. Možda je bila i lijepa.
Maknuo je pramen kose s njenog lica. Da, zaista se moglo reči da je lijepa djevojka. Osim tog izraza u očima. Kao da s mukom zadržava suze. Izraz boli i bijesa i mržnje.. znao je da bi mu uputila takav pogled da ga može vidjeti. Doimala se previše odraslo. Kao da je već previše toga prošla, već previše toga doživjela..
"Postaješ sentimentalan, Eoine", promrmljao je za sebe. Ona je dijete. Ništa više od djevojčice koja se tako jako želi vratiti kući. Na kraju krajeva, ni ti nisi to ništa manje želio, zar ne? Jedno vrijeme, vrlo kratko, da, ali ipak je to bila tvoja najveća želja. Možda bi trebao ponovno pokušati. Ponovno učiniti što možeš kako bi pomogao nekome osim sebi. Budalo, prekorio je sam sebe zbog takvog razmišljanja, očajna, kukavička budalo. Ne postoji razlog zbog kojeg bi bio spreman vratiti se tamo. Ne postoji razlog zbog kojeg bi svoje umijeće dijelio s drugima. Postoje i drugi Putnici, i drugi poput tebe, koji su sretni kad mogu pružiti ljudima svoju pomoć. Gdje su, to nije tvoja briga. Zar ne?
"Ne. Ne, nisi u pravu.", ponovno je glasno rekao, iako nije bio uvjeren u to. Postojale su samo dvije osobe, osim njega samoga, za koje bi sve učinio. Saoirse i Scully. Njihova imena mu nikad neće izaći iz misli. Sada je tu bio samo njegov sin, ali onda.. ponovno su se vratila sjećanja, sjećanja na ono što više čak ni on ne može vratiti, sjećanja na čaroliju koju su imali zajedno, na njezinu kratku, narančastocrvenu kosu, na njene savršene zelene oči,sjećanja na sve što je pokušao učiniti, na sve propise koje je prekršio kako bi ju vratio...
Možda taj glasić u njegovoj glavi ipak je u pravu.
Što uopće vidiš u Rose, u toj mršavoj curi koja nema veze s tobom? Pročitala je tvoju knjigu. To je sve. Tko je ona da sad gubiš glavu zbog nje, može li ta ljudska djevojka biti vrijedna onoga što se spremaš učiniti za nju?
Ponovno je pogledao Rose.
"Možda nije vrijedna toga", prošaptao je nestajući, jednako nenadano kako se bio i pojavio, "ali njene su oči jednostavno previše slične Saoirsinima."
*
OSMO POGLAVLJE
Bilo je hladno kad je Ainnir izašla potražiti Rose. Gotovo neobično hladno za to doba godine, ali nastojala se ne obazirati. Sve o čemu je razmišljala, u trenutku kad je ugledala svoju prijateljicu pred vratima knjižnice, bilo je sprema li se Miles napraviti večeru, ali jedan pogled na Rose bio je dovoljan da zaboravi na to.
Stajala je sama pored male svjetiljke, pričvršćene za zid iza nje, a svijetlo koje je padalo na njenu kosu i odjeću djelovalo je hladno. Tako hladno, da se Ainnir na trenutak zaustavila. Nešto je bilo oko njene prijateljice, nešto čega prije nije bilo. Gotovo je mogla osjetiti kako se Rose osjeća, ali istovremeno se bojala. Prvi put u životu, i posve neočekivano, Ainnir se bojala svoje najbolje prijateljice.
"Nisam ništa pronašla.", promrmljala je Rose ne gledajući u nju. Ainnir joj je prišla i pomalo ju oklijevajući zagrlila, ali Rose joj nije uzvratila zagrljaj. "Bojim se, Nini.", priznala je, "ako ne pronađem način da zaustavim tu.. stvar..."
"Sve će biti okej, Rosie.", prošaptala je Ainnir, odvajajući se od nje.
"Moj tata će umrijeti."
"Ne govori tako, to nije..."
"Kako ne razumiješ!", planula je Rose, gurajući ruku koju je Ainnir pružila prema njoj, "to nije moje MIŠLJENJE, Ainnir, to je ČINJENICA! Nisi čula što sam čitala? Ta bolest je smrtonosna. I govorenje riječi utjehe to neće promijeniti."
Ainnir nije odgovorila. Dugo je gledala u Roseino lice, na kojem se odražavala odlučnost, ali istovremeno i tuga, gotovo očaj koji je polako prevladavao. U slijedećem je trenutku Rose plakala u Ainnirinom zagrljaju, objema rukama pokrivajući lice.
*
Edwin je odmahnuo glavom, prekriživši ruke toliko čvrsto da se Damonu činilo da ih više neće moći vratiti u prijašnji položaj.
"Ne idem tamo više nikad."
"Ali dobili smo poruku da dođemo.", Damon je mahao tamnozelenim papirićem ispred Edwinova nosa sve dok jedna Edwinova ruka nije zgrabila poruku i zgužvala ju.
"Ne idem i gotovo.", glasno je protestirao, namršteno zureči u ostatke poruke.
"Stvarno si ponekad kreten, Ed.", odvratio je Damon ustao. "Samo da znaš, ja neću propustiti priliku. Ti si otporan ili nešto, ali ja se prilično brinem za Cell i ostale.", dodao je zakopčavajući jaknu, a onda je samo izjurio iz kuće, ne obazirući se na Annu, koja mu je pokušala u usta ugurati kuhaču premazanu smećkastim umakom.
Da, kuća je još bila tu, iako se Damon već gotovo ponadao da ju neće naći, da je to sve bio neki glupi san ili šala koju su njihove obitelji zajedno smislile, ali strah, koji se vratio zajedno sa pogledom na visoku ogradu i tajanstveni perivoj, bio je jednako stvaran kao i prvi put.
Podigao je ruku, ali vrata su se već sama otvarala, savršeno tiho, kao da paze na usnulo dijete, i Damon je prvi put, sam prešao put do ulaza u kuću.
*
Rose je podigla pogled kad je ušao; Ainnir, zabavljena škakljanjem tamnokosog dječaka u svom krilu, nije ga ni primijetila.
"O, bok, Damey.", raspoloženo je rekla kad je podigla glavu. Damon je sjeo na rub Roseine fotelje i lagano joj stisnuo ruku, na što je ona uzvratila blagim osmjehom.
"Gdje je četvrti?", upitao je Eoin, došavši do svog naslonjača.
"Nisam čuo otvaranje vrata.", šapnuo je Damon pomalo uznemireno, "jesi li ti čula, Ainnir?"
Ainnir je lagano odmahnula glavom, ali ništa nije rekla, jer im je Rose oboma uputila pogled koji im je jasno govorio da ušute.
"Edwin nije htio doći.", rekao je Damon nakon kratke šutnje. Eoin je usmjerio svoj pogled u njega.
"Nije dovoljno sigurno da idete samo vas troje.", promrmljao je.
"Kamo ono idemo?", odvratio je Damon, uzvračajući mu pogled. Taj mu se tip nije sviđao, i imao je neobičan osjećaj da se ni on ne sviđa njemu.
Eoin mu nije odgovorio, jer je upravo u trenutku kad je otvorio usta zvono najavilo otvaranje vratiju, kroz koja su, začudo, bez hladnog zraka izvana, uletjeli Edwin i Miles.
"Ova kuća je jeziva.", izjavio je Miles, tek onda primijetivši domaćina. Nakašljao se i pogledao u pod. "Pardon."
Eoin je podigao jednu obrvu, a Ainnir je rukom prekrila lice.
"Edwin", rekao je on pruživši ruku, ali Eoin nije pružio svoju. To je umjesto njega učinio dječak, čiji prelazak iz Ainnirinog krila u očevo nitko nije primijetio, smješkajući se Edwinovim bilješkama zapisanim na dlanu.
"Zaboga, Eoine, ovoliko ljudi nije bilo ovdje još od...no, odavno.", rekla je Marita, uguravši se u sobu sa golemom škrinjom, koja je izgledala daleko preteška da bi ju žena njene građe mogla podići, "polako ti soba postaje kolodvor. A kakve su to boje?", dodala je uperivši pogled u Scullyjevu kombinaciju zelenih hlača, i kričave, ružičastobijele majice na priguce, uz dodatak dviju različitih čarapa, "ti si valjda najnesposobniji tata na ovom svijetu. Što se oblačenja tiče, mislim.", dodala je naglo kad je u Eoinovim očima nešto bljesnulo. Ustao je iz naslonjača, sagnuvši se nad škrinjoj, na kojoj, koliko je Rose mogla vidjeti, nije postojala nikakva brava, i otklopio poklopac.
"Hvala što nam pomažeš, Dax.", rekla je Rose tiho, ignorirajući Ainnirino smijuljenje na ime kojim Rose zove njihovog domaćina. Eoin je nakratko zastao sa otvaranjem škrinje, ali nije se okrenuo.
"Još uvijek predbacujem sam sebi što sam pristao.", rekao je, "ali izgleda da nemam puno izbora."
*
DEVETO POGLAVLJE
Dakle, ipak si im odlučio pomoći. To je lijepo od tebe, Eoine, ali ujedno se bojim... za njih, kao i za tebe. Davno si mi već rekao, davno si obećao da nećeš ponoviti istu pogriješku, ali sada više nisam sigurna mogu li ti vjerovati. Mogu li i dalje polagati sve svoje nade, u onoga tko je već jednom učinio nešto zbog čega smo svi požalili?
Vrijeme. Da, ako je išta moglo zaliječiti tvoje rane, to je vrijeme, vrijeme čiji si i sam gospodar, vrijeme, koje istovremeno daje i oduzima živote u našem svijetu.
Čuvaj te ljude, Eoine. Ako još išta mogu tražiti, ako imam pravo na još samo jednu želju... neka učine ono što trebaju. Neka spase živote koji su čak i za nas već izgubljeni.
*
Jedan je pokret bio dovoljan da probudi sve uspomene. Jedan trenutak, samo časak koji mu je bio potreban kako bi otvorio staru škrinju, bio je dovoljan da kroz njegove misli prođe tisuću neizrečenih sjećanja, svih onim koje je već odavno pokušao zaboraviti. Sjećanje na njene oči. Na njen glas. Na njene dodire. Na sve ono što je izgubio. I na sve ono što se nije dovoljno potrudio zadržati. Sjećao je se još kao male djevojčice, duge i kovrčave plave kose, očiju od kojih nije mogao skrenuti pogled. Nije se puno promijenila, uvijek je ostala jednako lijepa, jednako vesela i spremna na nove pustolovine. Ali nije ju smio voljeti. Nije joj smio dopustiti da priđe tako blizu njegovom srcu. Čak ni kad se rodilo njihovo dijete, čak ni kad je i njegov strah bio toliki da se nije usudio boriti, čak ni tada nije ju želio poslati od sebe. Pomisao na to da budu odvojeni, u bilo kojem trenutku njihova života.. tada ju nije mogao podnijeti.
"Dax?" Rose ga je zazvala, prenuvši ga iz misli, i ponovno je pred sobom mogao vidjeti sadržaj škrinje. Kartu, već toliko staru da se zlatasto obojane granice više gotovo nisu vidjele, privijeske na dugim kožnim ogrlicama, već toliko često nošene da je koža prijetila pucanjem, vrećicu kroz čiju se tanku tkaninu naziralo nekoliko velikih, teških novčića od tamnog zlata... i knjigu. Knjigu, u kojoj je bilo zapisano slovima koja je samo on mogao čitati. Izvadio je predmete na pod, jednog po jednog, i mahnuo Milesu i Ainnir, jedinima koji mu se još nisu pridružili pored škrinje, da dođu bliže.
"Što je ovo?", upitao je Damon, primajući jednu od ogrlica. Privjesak je gotovo trenutno planuo, tjerajući Damona da ga ispusti, a u slijedećem trenutku Eoin ga je držao na dlanu, dok se njegov plamen lagano gasio.
"Kao prvo", rekao je Eoin, pružajući Damonu zdjelicu s vodom, koja, Rose bi se mogla zakleti, do maloprije nije stajala u njegovom dosegu, a u koju je Damon uronio opečene prste, "ne dirajte ništa što vam ja ne kažem da uzmete u ruke. Jasno?"
"Jasno.", odvratile su Rose i Ainnir u glas, dok su ostali kimali. Eoin je vratio pogled na škrinju i polako izvukao knjigu. Bila je mala, tek nešto veća od njegovog dlana, bakrenastozlatnih korica i ispisana tamnom, crvenom tintom koja je Rose neobično podsjećala na krv.
"Je li to tvoja priča? Ona koju si ti napisao?", upitala je Rose, nesvjesno čvršće stežući svoj ruksak, u kojem se i dalje nalazio njen primjerak knjige.
"Ja sam ju napisao", odvratio je Eoin nakon nekoliko sekundi šutnje. Rose se nije činila potpuno zadovoljna odgovorom.
"A..", promrmljao je Edwin, prolazeči rukom kroz kosu, ali Eoin mu nije dozvolio da nastavi.
"Dozvolite mi da vam ispričam priču.", rekao je naglo, kao da je konačno odlučio učiniti nešto što mu nije po volji, "priču koja će vam pomoći razumjeti što morate učiniti.
Radi se o jednom čovjeku. Pa, možda ga ne bih trebao zvati tako. On je vilenjak. Vilenjak koji ima moć mijenjati vrijeme i prostor. Putovati kroz dimenzije nepoznate ljudskom rodu. Bio je rođen u jednom malom selu, čije je ime trenutno potpuno nebitno za našu priču. Njegova je majka umrla toga dana. Njegov se otac pridružio vojsci mjesecima prije njegovog rođenja. Ali unatoč tome, mali vilenjak je provodio sretno djetinjstvo. Uz dječake i djevojčice iz svog klana, uz ljude iz susjedstva koji nikad nisu odbili pružiti mu ono što je trebao. Uz svoje moći, koje su iz dana u dan sve više rasle."
"Što mu se dogodilo?", upitala je Ainnir šapčući.
"Zavolio je jednu djevojku", odvratio je Eoin, znatno glasnije od nje, i zagledan u knjigu u svojoj ruci. "Ona je bila sve što on nikad nije mogao biti. Bila je iz voljene obitelji, mogla je kontrolirati svoje moći, mogla je voljeti koga god je željela, bez brige i straha da će mu učiniti nešto nažao. Mogla je imati koga god je htjela", ponovio je, odmahujući glavom, "a ona je odabrala baš njega. Ostala je s njim, unatoč tome što je Vrijeme bilo njegov gospodar, unatoč tome što nije mogao kontrolirati svoje odlaske, bez obzira na sve što je moglo poći po zlu uz njega. Bila je stpljiva, i mogla je voljeti snažnije od ikoje čarolije. Čak i kad je rat zavladao njihovim područjem, i kad on nije bio dovoljno siguran u sebe da se bori, nije ga htjela napustiti. Nije htjela pobjeći sa mnogim svojim prijateljima. Rodila je sina, malog vilenjaka koji je od početka bio poput oca. I neprijatelji su to znali. Znali su da oni rijetki koji su preživjeli pobjegnuvši prema planinama nisu njihove vrste. Znali su da su jedini preostali, i ako odu nikada se više neće moći vratiti. I neprijatelji su to znali.", dodao je, lagano se mršteći, a u glas mu se uvukla neka mržnja kojoj tu nije smjelo biti mjesto. "I došli su. Došli su po noći, iznenadivši ih dok su spavali. Njegove su moći i dalje bile snažnije od njega. Premijestile su ga u jedno drugo vrijeme, na jedno drugo mjesto, i kad je pronašao način kako da se vrati već je bilo prekasno. Volio je ženu koja je zauvijek ostala tamo ležati. A da je ona voljela drugoga, možda bi još bila živa." Eoin je nakratko prestao s pričom, prešavši rukom preko lica. Edwin i Damon imali su podjednako šokirane izraze na licima. Niz Ainnirine su se obraze slijevale suze; Miles joj je prebacio ruku oko ramena kako bi ju utješio.
"Tog je dana otišao, ne znajući da je daleko od njega, na drugom kraju njegova svijeta, jedan čovjek prokleo sve koji su uspjeli pobjeći. Prokleo ih je, da nikada više ne mogu voljeti bez straha, jer će ljudi do kojih im je najviše stalo oboljeti, toliko teško da se lijek nikada neće moći pronači, a jedini je protuotrov čuvao u svojoj palači. Mogao ga je dobiti samo onaj koji se vrati, zaklinjuči se na vječnu odanost. Kletva traje dulje od ljudi. U tom su trenutku na sigurnom bile četiri obitelji. Na čije se potomke kletva već stoljećima odražava jednakom snagom, iako oni s tim nemaju nikakve veze."
- 18:51 -
