Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

CREDITS

design: *choco [dz]
others: ×;×;×

Ovo još nikada nisam radila... O.o

Nije mi se više dalo objavljivati ovu priču. Nisam ju izbrisala; objavila sam danas sve nastavke. Imate linkove u boxu.

Žao mi je....

Ne morate pročitati ako nemate vremena ili ne želite....

Jako mi je žao.... :S :S :S

Još jednom - žao mi je.....

:*

6.dan(2.dio)


Otvorila sam oči i pogledala u nebo. Bilo je sivkaste boje, a kiša je napokon bila prestala. Hodali smo nekamo. Pogledala u Lucasa, a on je gledao ispred sebe, pa sam pogledala u Rossa. Trčao je prema parkiralištu, gdje je bilo puno radnikovih automobila.

„Imam ključ od ovoga!“ –viknuo je.

Tada je Lucas potrčao prema njemu i, kad je jedva otvorio stražnja vrata, stavio me na sjedalo i podragao po licu pokušavajući me umiriti. Poljubio me nekoliko puta i zavezao pojasom, te zatvorio vrata. Vidjela sam kako ulazi na suvozačevo sjedalo. Oboje su se zavezali, pa je Ross pokušavao upaliti motor, ali se nikako nije palio. Duboko sam uzdahnula, te se okrenula kako bi vidjela da li je netko iza nas. Ugledala sam čovjeka koji je ubio Michelle.

„Brzo!“ –rekla sam. „Dolazi!“

Ross je uspio upaliti motor, stao je na papučicu gasa, te je odjurio s onog mjesta. Vidjela sam kako ona osoba trči za automobilom, ali bili smo toliko brzi da nas nije mogao sustići. Uzdahnula sam i nagnula se natrag na sjedalo. Nisam mogla vjerovati da smo mu pobjegli. Zatvorila sam oči i polako, ponovno, odahnula. Iako sam bila sretna što smo se izvukli, srce me boljelo zbog Eanove smrti. Kako ću majku pogledati u oči i reći joj da je mrtav? Kako ću moći živjeti s time do kraja života znajući da sam ga mogla spasiti da sam samo otišla po njega?

„Meg, jesi li dobro, sisterice?“ –upitao me Ross.

Otvorila sam oči. Vidjela sam kako me gleda preko ogledala. Susrela sam se s njegovim očima. Plakala sam. Oči su mi bile mutne jer sam plakala. Nekoliko puta sam trepnula i proklizile su niz lice.

„Ne.“ –odmahnula sam glavom, nagnula se natrag na sjedalo i pogledala prema prozoru.

Vozili smo se velikom brzinom cestom kojom smo i došli do motela. Da se bar ona nesreća nije dogodila! Ean bi sada bio živ, a ja bi bila mirna i sretna s braćom. Sada jednoga nisam imala. Da barem ona glupa svinja nije pretrčala pred Lucasovim autom, ali tada... tada nebi upoznala Lucasa. Pogledala sam u njega. Zamišljeno je gledao kroz prozor, poput mene prije nekoliko sekundi. Vidjela sam mu bol i očaj u licu, pogledu. Znala sam da pati više nego ja. Prvo je izgubio roditelje, a sada i sestru. Odmahnula sam glavom i pogledala natrag u prozor.

Gledala sam u šumu kraj koje smo hodali dok smo dolazili. Imala sam loš predosječaj već tada, kad sam čula nekoga kako hoda onuda. Bila sam ljuta na samu sebe što nisam nagovorila društvo da se vratimo natrag i da pronađemo nekog drugog da nam pomogne. Sada bi svi bili živi. Uzdahnula sam ponovno i onda sam čula škripanje gume. Zbunjeno sam pogledala u Rossa i Lucasa, a onda pogledala iza sebe. Ugledala sam još jedan automobil iza nas. Bila sam zbunjena pošto nisam vidjela da itko prolazi onim cestama dok smo još spavali u motelu. Bolje sam pogledala vozača. Radilo se u Eanovoj i Michellinoj ubojici.

„Vozi brže!“ –rekla sam Rossu.
„Pokušavam!“ –uzvratio je.
„Iza nas je, Ross, iza nas je!“ –ponavljala sam.
„Vidio sam, čovječe, ali ne mogu brže, Megan!“

Počeo je udarati od naš automobil, pa sam nekoliko puta udarila u Rossovo sjedalo, ali na sreću, pojas kojeg mi je Lucas zavezao me dovoljno čvrsto držao da nebi izletila na prednja sjedala ili udarila jače, te se ozlijedila. Ross je vozio što je brže mogao, ali nam je manijak bio za petama. Nekoliko puta je otišao na drugu traku u slučaju da bi ga prevario i da bi ovaj nastavio dalje, ali nije nas puštao na miru. Pojavio se sa naše lijeve strane, dok smo se vozili desnom, a ne lijevom trakom ceste.

Gledao me svojim ubojitim, hladnim, tamnim očima zbog kojih sam se blokirala i trnci su me nekoliko puta prošli kroz tijelo. Nastavio je dalje voziti, sve dok nije došao na našu razinu, a onda se odmaknuo nekoliko metara od nas. Ross, Lucas i ja smo ga u tišini promatrali i gledali što će se dogoditi. U onom se trenutku približio nama i počeo nas udarato s lijeve strane sve dok nismo završili izvan ceste. Padali smo po muši i kotrljali se. Osjećala sam bolove po tijelu. Znala sam da je ovo kraj. Znala sam da nam nema spasa i da smo mrtvi jer je bilo nemoguće preživjeti takvo što. Stali smo negdje. Polako sam otvarala oči i protresla glavom. Pogledala sam se u ogledalo. Niz moje je lice klizila krv i odmah sam osjetila kako mi se muti pred očima. Protresla sam glavom. Nisam smjela popustiti. Ne sada kad sam nas mogla spasiti.

„Sranje!“ –viknuo je Ross.
„Što je bilo?“ –upitala sam.
„Noga mi se zaglavila. Ne mogu micati njome!“
„Lucas...“ –okrenula sam se prema njemu.

Počeo je polako otvarati oči i onda me pogledao. Podragao me po licu i odjednom široko otvorio oči. Okrenula sam se i ugledala luđaka u daljini.

„Lucas, vodi je odavdje!“ –Ross se okrenuo prema njemu.
„Nema šanse!“ –rekla sam ljutito. „Neću te pustiti!“
„Molim te, Lucas!“

Lucas je klimnuo glavom i izašao je iz automobila, te pokušao me izvući sa stražnjeg sjedala, ali nisam se dala. Držala sam se čvrsto. Nisam mogla pustiti jedinog živog brata samog jer sam znala da će i on tada umrijeti. Nisam mu mogla to učiniti.

„Megan, odlazi!“ –vikao je na mene.
„Ne puštam te, Ross!“ –derala sam se uplakano.
„Lucas, požuri, molim te!“ –ponavljao je.
„Idemo, Megan! Puštaj!“ –povukao mi je ruke i izvadio iz automobila.

Ubojica je dolazio sve bliže automobilu. Nisam htjela pustiti Ross, ali me Lucas povukao sa sobom i počeo trčati. Pokušavala sam se otrgnuti pošto sam se cijelo vrijeme okretala i gledala u automobilu u kojem je Ross i dalje bio zaglavljen. Ubojica mu je bio bliže nego prije. Zastala sam, povukla ruku iz Lucasovog stiska i počela trčati prema njemu.

„Megan!“ –derao se Lucas.

„Ross!“ –derala sam se uplakano.

Lucas me obgrlio s leđa, ne dopuštajući mi da idem natrag po Ross. Derala sam se, pokušavala mu se izvući iz onog prokletog stiska, ali nije me puštao. Ubojica je mačetom zamahnuo prema Rossu. Zatvorila sam oči. Nisam mogla gledati kako mi ubija brata. Nisam mogla.

„Meg, slušaj me!“ –Lucas me okrenuo prema sebi.

Gledala sam ga suznih očiju pokušavajući se držati pribranom, ali nisam mogla. Drhtala sam i plakala. Osjećala sam kako mi srce polako puca od boli.

„Slušaj me...“ –podragao me po licu. „Neću mu dopustiti da ti naudi, ok?“

Klimnula sam glavom. Nisam znala zbog čega sam mu vjerovala, ali... imala sam osjećaj da moram.

„Idemo natrag u motel. Potterica je rekla da ima pušku! Možemo ga srediti s njom!“ –nadodao je.

Klimnula sam glavom i pogledala prema automobilu u kojemu je ležalo mrtvo tijelo moga brata. Ubojice nije bilo, pa je Lucas odmah potrčao naprijed, naravno, vučeći me sa sobom.

Nisam shvatila kojom smo tom brzinom došli do motela. Možda nas je strah vodio pošto nam je trebalo dosta malo. Ponovno smo ušli preko kuhinjskih vrata. Imala sam začepljen nos i zatvorene oči. Dopustila sam Lucasu da me vodi kako nebi pala u nesvijest pošto je već na ulazu smrad bio nepodnošljiv.

„Možeš ih otvoriti!“ –rekao mi je tiho.

Otvorila sam ih. Sve je bilo prazno i tiho. Ježila sam se same tišine. Lucas je hodao dalje, ne ispuštajući moju ruku. Osjećala sam se sigurnije kad me nije puštao, kad sam mogla osjetiti njegovu blizinu. Oboje smo bili oprezni pošto smo htjeli biti sigurni da ubojice nema u blizini. Otišli smo iza recepcije jer nam je gđa Potter rekla kako ondje drži pušku. Na sreću, bila je još tamo. Oboje smo uzdahnuli pošto smo mislili na istu stvar: pucat ćemo ako se ubojica pojavi. Lucas je stavio pušku na stol recepcije i metke također.

„Znaš kako se stavljaju?“ –upitala sam ga.
„I ne baš!“ –slegnuo je ramenima, te nastavljao gledati pušku. „Snaći ću se ja brzo!“

Klimnula sam ramenima i pogledala oko sebe i dalje provjeravajući da li smo sigurni i da li smo sami. Ugledala sam krv kako polako izlazi iz prostorije iza recepcije. Progutala sam knedlu i polako, nesigurno, dok su mi ruke drhtale od straha, otvarala sam vrata. Ugledala sam mrtvo, krvavo tijelo gđe Potter. Okrenula sam se i vratila kraj Lucasa pokušavajući dohvatiti malo sviježeg zraka.

„Što je bilo?“ –upitao me dok je stavljao metke u pušku.
„Gđa Potter...“ –uzvratila sam.
„Mrtva je?“

Klimnula sam glavom.

„Sranje!“ –ljutito je viknuo. „Slušaj me! Sakrit ćemo se unutra!“
„Ne mogu biti unutra! Past ću u nesvijest od smrada i krvi!“ –odmahnula sam glavom.
„Slušaj me, Meg!“ –stavio je jednu ruku na moje lice. „Ja sam ovdje, ok? Neću nikome dopustiti da ti nešto učiniti! Znam da ti je teško, ali morat ćeš pretrpiti!“
„Dobro!“ –rekla sam.

Znala sam da ima pravo jer se inače nećemo izvući živi. Povukao me sa sobom u onu prostoriju. Nisam znala hoću li moći još dugo podnijeti onaj smrad, ali sjela sam što sam dalje mogla iako mjesto nije bilo preveliko. Lucas je sjedio kraj mene. Činio se nervoznim, ali opet mi to nije pokazivao. Možda me nije želio preplašiti. Shvaćala sam da mu ne smrdi pošto se navikao s obzirom na posao koji je radio. Uzdahnula sam i nagnula se na njegovo rame.

Vrijeme je toliko sporo prolazilo da nisam znala hoćemo li se izvući. Satima smo sjedili ondje, a koncentracija mi je polako padala. Spavalo mi se pošto sam bila užasno umorna, a noć se polako spuštala. Svako toliko bi gledala u Lucasa. Bio je toliko ozbiljan i zamišljen da nisam mogla shvatiti o čemu razmišlja. U proteklih nekoliko dana sam shvaćala, ali sada... niti to nisam znala.

Iznenada smo čuli škripanje vratiju. Podignuli smo se sa poda, a Lucas me povukao iza sebe. Provorila sam i ugledala kako se vrata polako otvaraju. Srce mi je ubrzano počelo kucati, a počela sam i drhtati. Nisam znala što bi se u onom trenutku moglo dogoditi, ali znala sam samo kako će mi ovo biti možda zadnji trenutak u kojemu ću biti živa. Začuo se snažan udarac koji je odjeknuo cijelim praznim motelom. Pred vratima je stajao onaj prokleti ubojica koji nam je uništio živote u samo kratko vremena. Lucas nije ništa poduzimao u onom trenutku. Nisam znala zbog čega nije pucao, zbog čega ubojica nije padao mrtav na pod, ali pretpostavila sam da zna što radi. Ubojica je u jednom trenutku nasrnuo prema nama.

Zatvorila sam oči znajući da je ovo možda kraj, ali čula sam glasan i prodoran pucanj. Polako i nesigurno sam otvarala oči. Ubojica je ležao na podu, na metar udaljenosti od nas. Iz njegove je glave izlazila velika količina krvi, a Lucas je polako spuštao ruku u kojoj je čvrsto držao pušku. Okrenuo se prema meni. Zajecala sam i snažno ga zagrlila, a on je spustio pušku na pod i uvratio mi zagrljaj.

„Sve je gotovo, Meg...“ –ponavljao mi je tiho u uho dok mi je prstima prolazio kroz kosu. „Gotovo je... napokon!“

Pogledala sam u njega te ga nekoliko puta poljubila, kao i on mene. Ipak je održao obečanje u kojemu je rekao da nikome neće dopustiti da mi se nešto dogodi. Uhvatio je moju ruku, pa je krenuo prema izlazu iz one smrdljive prostorije pune krvi. Prošle sam preko trupla onog čovjeka i pogledala ga još jednom. Znala sam da je sada sve napokon gotovo. Spustila sam pogled, okrenula se i slijedila Lucasa. Iznenada smo čuli udarac. Oboje smo se okrenuli te ugledali Eana na podu.

„Ean!“ –viknuli smo oboje.
„H-Hej...“ –promrmljao je.

Potrčali smo kod njega. Suze su mi klizile niz lice. Bio je živ. Nisam mogla vjerovati da je bio živ! Snažno sam ga zagrlila, a on je zajaukao.

„S-Sve me boli...“ –uzvratio je.
„Živ si! Živ si!“ –uzvratila sam plačući.
„Boli me noga i teško dišem, zato molim te popusti zagrljaj...“
„Oprosti...“
„Slomio si nogu i možda pokoju prsnu kost, ali bit' ćeš dobro!“ –rekao mu je Lucas.
„M-Murja i hitna do-dolaze...“ –nastavio je.

Klimnuli su glavom. Lucas mi je rekao da ga ne diram, pa je potrčao od mene. Pretpostavila sam da je otišao do svoje sobe uzeti kutijicu za Prvu pomoć. Pogledala sam u Eana. Nisam mogla nikome opisati koliko sam bila sretna što je bio živ, što sam ga imala kraj sebe. Promatrao me zbunjeno vjerojatno jer nije shvažao zbog čega ga gledam tako zamišljeno s osmijehom od uha do uha. Nasmiješio mi se i prislonio ruku na moje lice, a ja svoju na njegovu. Kad se Lucas vratio, malo je dezinficirao rane po tijelu kako bi mu pomogao, ali nije mogao ništa učiniti sve dok Hitna pomoć ne dođe. Sjeo je kraj mene i uhvatio za ruku. Nasmiješila sam mu se jer sam znala da smo sada sigurni, da nam nitko više neće nauditi.

Iz daljine sam čula glasnu zvonjavu policijskih i bolničkih automobila.

6.dan(1.dio)

Nisam zatvorila oči niti spavala cijelu noć. Jedino što sam radila je bilo to da sam gledala neprestano u prozor i tako dočekala jutro. Michelle, Lucas, Ross i Ean zaspali su još oko dva ujutro dok se ja nisam mogla dovoljno opustiti iako smo bili sigurni pošto smo sjedili u restoranu i ondje smo bili na okupu, a oko motela su kružili policajci. Nisam htjela biti ondje već sam se željela vratiti kod kuće smjesta i praviti se da se ništa od ovoga nije dogodilo.

Dignula sam se sa stolice i udaljila od društva. Prije nego sam izašla iz restorana, pogledala sam još jednom u sve njih. Primjetila sam kako Michelle nigdje nije bilo. Bila sam pomalo zbunjena pošto sam se dignula nekoliko puta samo kako bi otišla na WC, ali pretpostavila sam da i ona otišla dok sam ja bila unutra, pa je nisam primjetila. Polako i nesigurno sam krenula dalje gledajući oko sebe kako bi bila sigurna da nitko, osim nas, nije ongdje.

Pod je škripio pod mojim nogama, pa sam progutala knedlu koja mi je pojavila u grlu dok sam hodala onim usamljenim i tihim hodnicima. Odlazila sam prema izlaznim, a i onim ulaznim vratima. Htjela sam malo uhvatiti sviježeg zraka pošto je vani i dalje padala kiša, a nebo je bilo tamne boje. Uhvatila sam kvaku i, u trenutku kad sam je htjela spustiti, netko me uhvatio za rame, pa sam se proderala i poskočila od straha.

„Daj, smiri se! Mogao bi dobiti infarkt!“ –Ean je odmahnuo glavom.
„Ti?!“ –ljutito sam ga gurnila. „Koliko sam ti puta rekla da mi to ne radiš?!“
„Nisam te imao namjeru preplašiti!“
„Što se dogodilo?!“ –čula sam Rossov glas.
Potrčao je prema nama. Izgledao je pospano, ali više preplašeno.
„Ma kreten me uplašio!“ –uzdahnula sam i nagnula na zid.
„Budalo, mislio sam da je netko umro!“ –Ross ga je udaro lagano šakom po ramenu.
„Pa nisam imao namjeru preplašiti je!“
„Hej, jeste li vidjeli Michelle?“ –iznenada se pojavio Lucas.
„Zar nije otišla na WC?“ –upitala sam ga.
„Nema je ondje.“ –odmahnuo je glavom.
„Možda je otišla negdje pojesti.“ –rekao je Ross.
„Ma bez veze se brineš.“ –uzvratio je Ean. „Idem se ja istuširati!“
„Šališ se?!“ –uzviknuli smo Lucas i ja.
„Što je...?“ –zbunjeno je zastao na ulazu. „Sada se ne smijem niti tuširati?“
„Pa... S obzirom da je neki manijak uokolo – ne!“ –zaustavila sam ga.
„Policija je ovdje, zar ne? Nemam se zbog čega brinuti.“
„Možda bi stvarno trebao ostati!“ –i Lucas ga je pokušao zaustaviti.
„Ma kažem vam da se previše brinete! Vraćam se za deset minuta i ako se do tada ne vratim, dođite po mene!“
„Ajde, idemo nešto pojesti. Nemojte se brinuti za njega!“ –nasmiješio se Ross.

Udaljio se od nas i polako je krenuo natrag u restoran, a Lucas ga je slijedio. Pogledala sam još jednom u Eana koji je polako odlazio prema sobama. Uzdahnula sam. Nisam mogla shvatiti kako netko može biti tako miran u cijeloj ovoj strci. Odmahnula sam glavom. S Eanom nikada nisam mogla raspraviti kako treba pošto je bio previše tvrdoglav za moj ukus i, pošto nisam imala voljela za svađu, uvijek bi mu popustila, a izgleda da sam ponovno i sada, kad to nisam smjela.

Okrenula sam se i polako krenula za ostalima. Kad sam ušla u restoran, vidjela sam da Lucas i Ross mirno doručkuju. Sjela sam kraj Lucasa i okrenula glavu prema restoranu nadajući se da će se Ean pojaviti prije isteka onih deset minuta. Nisam imala apetita jer sam bila prestravljena zbog situacije u kojoj smo se nalazili. Pitala sam se hoćemo li se izvući? Hoće li nas policija poslati kući kako bismo bili sigurniji? Nadala sam se da hoće jer sam se ježila na samu pomisao da je osoba koja je napala Lucasa u našoj blizini.

Uzdahnula sam. Nisam više željela biti u onom motelu već dalje od njega, kod kuće, gdje bi bila sigurnija. Pitala sam se gdje je Michelle, koja se još nije pojavila. Pogledala sam prema WCima i kuhinji, ali njoj nije bilo ni traga. Onda sam ponovno pogledala kroz prozor nadajući se da ću je vidjeti kako se vraća, ali nije dolazila. Tada sam je ugledala kako silazi niz stepenice i odlazi prema trgovini. Odahnula sam pošto sam znala da je bila na sigurnom. Čula sam škripanje stolice, pa sam se okrenula i ugledala Lucasa kako se diže.

„Gdje ideš?“ –upitala sam ga.
„Vidio sam sestru vani, pa idem vidjeti zašto mi se nije javila. Ideš sa mnom?“ –pogledao me.
„Neće ti smetati?“ –pogledala sam u Rossa.
„Ne. Ovako i onako moram nazvati Ellen!“ –odgovorio je.
Klimnula sam glavom i nasmiješila, te se dignula sa stolice i krenula za Lucasom. Hodala sam tik uz njega, toliko blizu da sam ga poželjela uhvatiti za ruku samo kako bi bila sigurna da je zapravo ondje. Hjela sam biti sigurna da neće... nestati. Gurnuo je vrata i izašao na kišu. Valjda ga nije briga što će se smoćiti. Vidjela sam mu zabrinutost u očima i dobro sam ga shvaćala. Svatko bi bio zabrinut za osobe do kojih ti je stalo. Prolazila sam kraj policijskog automobila. Policajci, koji su me osobno optužili za ubojstvo čovjeka koji je ubijen prije nego je netko Lucasa napao, imali su zatvorene oči. Polako sam se nasmiješila. Ipak su bili ljudi i vjerojatno nisu spavali dosta dugo kako bi pazili na ovaj motel.

„Meg, ideš?“ –uzviknuo je Lucas.
„Dođi!“ –pozvala sam ga rukom.

Zbunjeno me pogledao i požurio je korak natrag k meni.

„Što je?“ –upitao je.
„Idemo ih malo... razbuditi?“ –pokazala sam prema automobilu.

Odmahnuo je glavom, ali nasmiješio mi se. Krenula sam prema njima, a Lucas me pratio. Pokucala sam na prozor, ali nisu se trznuli kao što sam očekivala. Pogledala sam u Lucasa, a on je zbunjeno slegnuo ramenima ne znajući zbog čega se nisu razbudili. Nesigurno sam otvorila vrata, ali niti tada nisam vidjela nikakvu reakciju po njima. Ugledala sam krv po majici i nisam mogla pomaknuti onaj šokirani izraz s lica, a niti sebe pošto sam se istog trena okočila.

„Meg, što je bilo?“ –Lucas je prislonio ruku na moje rame.

Nisam mogla reći ništa, a niti ispustiti bilo koji krik. Htjela sam se izderati, vrisnuti kako bi me svi čuli, ali jednostavno nisam mogla. Izgledalo je kao da imam knedlu u grlu, a ta knedla kao da nikada nije željela nestati.

„Michelle!“ –čula sam kako se izderao.

Trgnula sam se i pogledala u njega. Gledao je nekamo, pa sam morala vidjeti kamo. Ugledala sam kako Michelle odlazi prema nekom starijem čovjeku. Prošla sam kraj Lucasa i bolje pogledala što se dešava. Pitala sam se zbog čega je otišla prema njemu, ali to mi se nije svidjelo. Šokirala sam se kad sam shvatila da mi je onaj muškarac dovoljno poznat.

„Michelle, odlazi!“ –viknula sam.

Bio je to muškarac koji je porezao Lucasa. Michelle se okrenula prema nama, a u onom trenutku se muškarac dignuo sa poda. Vidjela sam kako u ruci drži mačetu. Široko sam otvorila oči. Prošao je kroz njeno tijelo i izboo je nekoliko puta, nakon čega joj je prerezao vrat.

„Michelle, ne!“ –Lucas je krenuo prema njima.
„Nemoj, Lucas!“ –potrčala sam ga zaustaviti.
„Michelle!“ –nastavljo se derati.

Trgao se iz mog stiska i uskoro bi se trebao otrnuti. Nisam ga smjela pustiti. Znala sam da je i on mogao poginuti, ali ruke su mi popuštale jer nisu bile dovoljno jake za zadržati jakog muškarca poput njega.

„Lucas, idemo!“ –iznenada se pojavio Ross.
„Pustite me!“ –ponavljao je dok se otimao. „Pustite me!“
„Možeš i ti poginuti!“ –nastavljao je Ross.
„Požurimo se! Frajer ide prema nama!“ –izgovorila sam kroz šok.

Muškarac je odlazio prema nama, a u ruci je držao mačetu isprljanu krvlju. Ross i ja povukli smo Lucasa sa sobom i odjurili prema ulazu recepcije. Gurnuli smo Lucasa sa strane, te zaključali vrata i stavili veliki ormar pred njima kako ubojica ne bi ušao. Okrenula sam se, a Lucasa nigdje nije bilo. Potrčala sam ga potražiti dok je Ross trčao za mnom. Ugledali smo ga u restoranu, ispred prozora. Promatrao je nešto.

Nesigurno sam krenula dalje i shvatila da se upravo gleda oči u oči s ubojicom njegove sestre. Radilo se o muškarcu starije dobi. Imao je sivkasto – crnu bradu, tamne ubojite oči od kojih sam se ježila, te malo dužu kovrčavu crnu kosu s pokojom sijedom dlakom. Gledala sam u njegovu krvavu ruku u kojoj je držao nož. Užasavala sam se krvi, pa sam se morala okrenuti jer mi se počelo vrtiti u glavi.

„Lucas, ne!“ –viknuo je Ross, te je prošao kraj mene.

Okrenula sam se kako bi vidjela što se dešava. Lucas je stolicom htio razbiti prozor, ali ga je Ross uspio zaustaviti tako da ga je bacio na pod. Potrčala sam k njima kako bih vidjela da li su se ozlijedili. Dok se moj brat dizao sa poda, ovaj drugi je nastavljao ležati i gledati u strop. Primjetila sam mu suzne oči, a onda je duboko uzdahnuo i prekrio si lice rukama. Spustila sam pogled i pokušala ga podignuti sa poda, ali bio je pretežak. Uspjela sam ga samo nagnuti na zid. Pogledao je u mene, a onda ponovno odmaknuo pogled i prislonio samo jednu ruku preko očiju. Primjetila sam kako grize usnicu. Znala sam koliko je živčan pošto sam osjetila i kako drhti. Stavila sam jednu ruku na njegovo lice, a on je pomaknuo svoju. Nikada prije nisam vidjela onako shrvane, slomljene i tužne uplakane oči. Niz njegovo su lice klizile suze. Osjetila sam i ja suze u svojim očima, zbog straha... zbog očaja.

„Mogao sam je spasiti, Meg.“ –rekao je tiho.
„Nisi mogao!“ –prodrmala sam ga. „Bilo je... nemoguće spasiti je!“
„Mogao sam nešto poduzeti!“
„Nisi mogao, Lucas! Smiri se, ok?“
„Nema ga!“ –približio nam se Ross, a mi smo ga pogledali začuđeno. „U trenutku kad sam se dignuo sa poda, više ga nije bilo pred prozorom!“
„Gdje je mogao otići?“ –brzo sam se dignula sa poda i pogledala panično oko sebe.
„Ne znam, ali nije mogao samo tako nestati.“
„Misliš li da je ušao u restoran?“
„Ne znam, Megan, ne znam!“

Živčano sam prstima prošla kroz kosu pošto nisam znala što bi mogla učiniti u onom trenutku. Počela sam živčano hodati onom prostorijom. Ruke su mi drhtale od straha, očaja, bijesa i tuge. Lucas je i dalje bio nagnut na zidu kamo sam ga i ostavila. Gledao je pred sobom i lagano udarao glavom od zid. Izgledao je kao da je s njegovom sestrom umro i dio njega. Spustila sam pogled i zatvorile oči, a suze su potekle niz lice. Znala sam točno kako se osjećao u onom trenutku. Znala sam to pošto sam pretpostavila kako bi meni bilo da Ross ili Ean umru.

Osjetila sam kako me netko zagrlio. Naglo sam otvorila oči i vidjela Rossa kako me ne ispušta iz zagrljaja. Zagrlila sam i ja njega snažno. Trebala sam znati da je ondje i da me neće pustiti. Zajecala sam, a suze su neprestano nastavljale kliziti niz lice. Nisam više mogla zadržati cijelu onu bol, strah koji je se nalazio u meni. Htjela sam biti sigurna da će sve biti kako treba, ali znala sam da je nemoguće pošto je Michelle bila mrtva, policajci su bili mrtvi, a Eanu nije bilo ni traga. Čim sam se sjetila Eana prošlo mi je kroz glavu da mu se nešto moglo dogoditi. Nije ga bilo duže nego što je rekao, a i nije znao da je ubojica u onom motelu.

Iznenada smo čuli vrisak i udarac. Ross me ispustio iz zagrljaja i pogledao je prema prozoru, kao i ja. Lucas se u onom trenutku dignuo sa poda i približio se nama. Požurila sam prema prozoru nadajući se da sam vidjela krivo, da sam zamislila kako čovjek leži na podu. Prislonila sam ruke na prozor i shvatila da se to radi o Eanu.

„Ean!“ –viknula sam šokirano i počela udarati od prozor.

Nije se dizao. Počela sam drhtati od straha. Odmahivala sam glavom. Ne. Nije mogao biti mrtav. Ne. Nije smio biti mrtav! Potrčala sam od prozora i tako odgurnula Rossa i Lucasa, koji su stajali odmah iza mene. Trčala sam prema izlazu iz restorana. Morala sam mu pomoći. Znala sam da je živ jer nikada nije bio slabić. Znala sam to jer je bio dosta jak da se bori za sve, a najviše za svoj život.

„Megan!“ –čula sam Lucasov glas, a onda osjetila njegove ruke oko svojih.

Zadržao me točno ispred izlaza iz restorana.

"Pusti me!“ –derala sam se i počela ga udarati. „Pusti me, Lucas! Moram ga vidjeti!“
„Ne možeš ništa učiniti za njega, Megan!“ –prodrmao me.
„On je živ! Lažeš!“ –odgurivala sam ga od sebe.

Nisam htjela vjerovati da je mrtav jer nije trebao biti mrtav, nije mogao biti mrtav. Histerično sam ga udarala i pokušavala se istrgnuti iz njegovog stiska, ali nisam mogla jer je bio prejak za mene. Odustala sam. Pustila sam ruke da njišu po zraku dok me drži. Osjećala sam kako polako gubim svijest pošto sam ga sve mutnije i mutnije vidjela.

„Megan!“ –čula sam i Rossov glas.

Trgnula sam se i vidjela kako zabrinuto gledaju u mene. Ležala sam na podu, a oni su klečili kraj mene. Pokušala sam se polako dignuti sa poda, ali zavrtilo mi se ponovno. Lucas me nježno podignuo sa poda.

„Moramo otići odavdje!“ –rekao je Ross.
„Kako misliš pobijeći?“ –upitao ga je Lucas dok me držao čvrsto kako ne bih pala.

Nisam slušala o čemu pričaju, što razmišljaju i kakve planove imaju za bijeg. Nisam mogla o tome razmišljati jer nisam još mogla vjerovati da je Ean poginuo, da je ubijen. Osjetila sam suze kako klize niz lice.

„Drži se, Megan!“ –ponavljao mi je Lucas.
„K-Kamo idemo?“ –upitala sam jecajući.
„Kroz kuhinji. Ondje sigurno netko ima ključeve!“ –nadodao je Ross te otvorio bijela vrata.

Osjetila sam užasan smrad zbog čega mi se povračalo. Vidjela sam nekoliko mrtvih ljudi preda mnom, te puno krvi. Počela sam teško disati i nisam mogla vidjeti ništa pred sobom. Zamaglilo mi se. Mrzila sam krv i oduvijek sam imala probleme kad god bi je vidjela. Osjetila sam kako me netko diže s poda i kako se negdje mičemo. Iznenada sam osjetila hladan, osviježavajući zrak.

5.dan(2.dio)


Polako sam otvarala oči. Vani je bio mrak. Vidjela sam to po tamom vremenu, a kiša je i dalje padala. Čula sam lagane udarce po prozoru i jedinoj maloj svijetlosti koja je ulazila u onu sobu. Lucasova je ruka bila oko mog struka. Držao me kao da me ne želi nikada pustiti iz zagrljaja, kao da me ne želi izgubiti. Nisam se micala kako ga ne bih probudila iako sam ga željela malo promatrati. Dugo nisam uživala u muškom društvu. Uživala sam samo sa dečkima iz društva, tatom i braćom, ali ne na neki drugi način. Sada sam napokon uživala uz njega i to je bilo... dobro.

Znala sam da griješim što toliko razmišljam o tome. Nisam smjela pošto živimo dosta daleko jedno od drugoga, a i poznajemo se samo nekoliko dana. Bilo je loše što mi se cijelo vrijeme vrtilo po glavi jer... nisam znala hoćemo li se ikada više vidjeti nakon što odemo svako svojim putem nakon ovog motela. Znala sam da je glupo što se nisam smjela odvojiti od njega, ali nisam mogla pošto sam dosta muškaraca maknula iz svoga života zbog fakulteta, a nisam sada i njega željela.
Nečiji su me koraci trgnuli iz sna. Pogledala sam prema vratima i ponovno vidjela kako se netko zaustavio pred njima. Vidjela sam da netko stoji ondje zbog sijene koja je dolazila iz vana i stvarala se uz pomoć svijetla. Počela sam drhtati od straha i nisam znala što bi u onom trenutku trebala učiniti. Netko je pokucao na vrata, pa sam poskočila od straha. Okrenula sam se i ugledala Lucasa kako mirno spava. Prodrmala sam i polako je otvorio vrata.

„Što je?“ –upitao me.
„Netko je pred vratima.“ –odgovorila sam tiho.
„Zašto šapćeš?“
„Tiho.“

Zatvorila sam mu usta rukom i pogledala ga ravno u oči. Koliko su mu bile pospane, toliko su bile i zbunjene. Znala sam da može vidjeti strah u mojim očima i osjetiti kako drhtim. Polako sam se okrenula prema vratima. Osoba je ondje još bila. Ponovno je pokucala na vrata.

„Idem otvoriti!“ –rekao je Lucas kad je maknuo ruku s mojih usana.
„Ne, Lucas, ne!“ –dignula sam se za njim.
„Što ti je, Meg?“
„M-Možda je to osoba koja je ušla u moju sobu.“
„Smiri se, ok? Murja je ispred, pa bi valjda vidjeli da se netko čudan mota ovuda!“
„Molim te, Lucas!“

Odmahnuo je glavom. Nije me poslušao već je samo prošao kraj mene i krenuo otvoriti vrata. Stala sam sa strane kako bi vidjela tko je bio ondje. Srce mi je ubrzano kucalo i molila sam se da bude netko poznat, pa da mogu udahnuti. Polako je otvorio vrata. Ugledala sam starijeg bradatog čovjeka. Nisam dobro mogla vidjeti tko je pošto je vani bilo mračnije nego prije. Možda je ugasio svijetlo, ne bi znala, ali znala sam da nije bio nitko poznat.

„Izvolite!“ –upitao je Lucas.

Muškarac koji je stajao pred njim šutio je, a tada mi je srce ubrzano kucalo. Što je htio od nas? Zbog čega je šutio? Vidjela sam kako nešto drži u ruci i polako ju diže. Vidjela sam kako to nešto svijetli.

„Lucas, makni se!“ –viknula sam.

U trenutku kad sam se iderala, Lucas se izmaknuo, ali proderao se. Udario ga je šakom i zatvorio vrata, te ih zaključao. Upalio je svijetlo. Ruka mu je bila krvav. Šokirala sam se pošto nisam znala što se u onom trenutku dogodilo. Prošao je kraj mene i ušao u kupatilo, te upalio svijetlo. Otišla sam za njim, a on je stavio ruku pod vodom i krv se polako ispirala iz njegove ruke. Rana je bila dosta dugačka, pa je cijelo vrijeme klizila krv.

„Meg...“ –prozvao me, a ja sam ga pogledala šokirano. „Uzmi kutijicu!“

Okrenula sam se i potrčala po kutiju za Prvu pomoć. Drhtala sam, pa mi je nekoliko puta pala na pod. Lucas je sjeo na WC školjku i objasnio mi što trebam učiniti. Morala sam mu dezinficirati ranu, te zalijepiti gazu i zavoj. Dok sam sve to činila drhtale su mi ruke. Pokušavala sam shvatiti što se dogodilo u samo kratko vremena, ali nisam mogla.

„Meg, u redu je!“ –Lucas me drugom rukom podragao po licu.

Počela sam plakati, podignula sam se i snažno ga zagrlila. Bila sam prestravljena.

„Hej, hej... Smiri se!“ –potapšao me po leđima.
„Želim doma, Lucas.“ –zajecala sam.
„Idi nazvati roditelje da dođu po tebe.“ –rekao je. „Michelle i ja ćemo se snaći!“
„Vi idete s nama!“ –otišla sam do telefona.

Podignula sam ga i željela utipkati broj telefona mojih roditelja, ali kao da nije bilo signala. Odmahnula sam glavom i stavila slušalicu natrag na telefon. Sjela sam na krevet i prislonila glavu na ruke. Što da učinim sada? Kako da se izvućemo?

„Što je?“ –upitao me Lucas.
„Telefoni ne rade.“ –podignula sam uplakano pogled prema njemu.
„Sranje!“ –ljutito je udario zdravom rukom od zid.

Gledala sam u njega. Nisam znala kako da ga smirim kad samu sebe nisam mogla. Znala sam da sve ide niz brdo i da se možda nećemo izvući iz ovoga.

„Meg, idemo!“ –rekao je odjednom.
„Gdje?“ –upitala sam ga začuđeno.
„Vani!“
„Jesi li ti normalan?“
„Jesam. Moramo izaći iz ove sobe! Moramo pokušati pobijeći! Uostalom, ja ne idem nigdje bez Michelle, a ona je s Rossom i Eanom!“

Klimnula sam glavom. Znala sam i sama koliko je riskantno što izlazimo, ali vani su ipak bile osobe do kojima nam je bilo stalo. Morali smo što prije izaći vani, potražiti ih i nestati iz onog motela. Lucas mi je pružio ruku, a ja sam je nesigurno primila. Dignula sam se i krenula za njim. Polako je otvorio vrata i pogledao s lijeve i desne strane, te me izvukao vani iz sobe. Pogledala sam i ja oko sebe pošto sam htjela biti sigurna da nema nikoga. Na sreću, nikoga nije bilo. Pogledala sam u policijskom automobilu. Nikoga unutra nije bilo. Da li je moguće da su ga otkrili i počeli trčati za njim? Iz razmišljala su me trgnuli snažni udarci. Okrenula sam se i ugledala Lucasa kako udara po vratima moje sobe. Pogledao je u mene i odmahnuo glavom. Potrčala sam k njemu i počela manijački udarati.

„Ross! Ean!“ –derala sam se. „Otvarajte ova prokleta vrata!“

Bila sam bijesna i preplašena istovremeno. Što ako im se nešto dogodilo? Što ako im je nešto učinio prije nego je pokucao na naša vrata? Iznenada su se vrata počela otvarati polako, pa sam odahnula. Ugledala sam pospanog Eana kako nas zbunjeno promatra.

„Što je tako važno da niste mogli pričekati jutro?“ –zijevnuo je.
„Neki frajer je napao Lucasa. Moramo odavdje!“ –nadodala sam. „Odmah!“
„Tko ga je napao?“ –upitao je. „Idem ga ja isprebijati!“
„Ne znamo tko je bio. Frajer me nožem napao!“ –odgovorio je Lucas.
„O moj Bože!“ –Michelle je potrčala prema nama. „Jesi li dobro?“
„Samo posjekotina!“ –pokazao je rukom i snažno ju zagrlio. „Drago mi je što si ti dobro!“
„Murja nije ništa vidjela?“ –Ross se približio vratima.
„Murje niti nema u automobilu!“ –rekla sam.

Odmahnuo je glavom, ali je bio prvi koji je izašao iz sobe i spustio se niz stepenice. Naravno, slijedili smo ga. Ako budemo bili svi na okupu, mogli smo biti potpuno sigurni da nam nitko neće nauditi. Spustili smo se niz stepenice i otišli prema ulazu u recepciju. Gđa Potter sjedila je na svoje mjesto, kao svako jutro i večeri.

„Oh, bok, društvo!“ –pozdravila nas je. „Što radite još budni?“
„Jeste li vidjeli da se netko čudan kreće ovuda?“ –upitao je Ross.
„Nisam. Zašto?“ –zastala je.
„Netko je napao Lucasa u sobi.“ –odgovorila sam.
„Je li sve u redu?“ –pogledala je u njega zabrinutog izraza lica.
„Ma... samo mala ogrebotina.“ –nadodao je.
„Gdje su policajci?“ –nastavio je Ean.
„U restoranu su.“ –rekla nam je.
„Hvala puno!“ –nasmiješila joj se Michelle, te je požurila za nama.

Ulazili smo u restoran, a oni su se odmah dignuli sa stolica. Ispričali smo im što se dogodilo. Rekli su nam da ostanemo ovdje, da pomoć dolazi i da idu provjeriti što se događa. Osjetila sam nečiju ruku na svojoj. Okrenula sam se i ugledala Lucasa. Nagnula sam se na njemu. Jedino sam se uz njega mogla osjetiti barem malo sigurnije. Pogledala sam prema prozoru. Što sam mogla čekati? Smrt?

5.dan(1.dio)


Otvorila sam polako oči. Glava me užasno boljela pošto nisam spavala skoro cijelu noć i većinom sam plakala. Mrzila sam kad me netko krivio za nešto što nisam učinila i kad nisam mogla objasniti da su u krivu. Dignula sam se polako sa kreveta. Rossa i Eana nije bilo u sobi. Pogledala sam na mobitel, kako bi vidjela koliko je sat. Deset ujutro je odavno bilo prošlo. Bila sam začuđena što nisu još spavali, ali možda su zaspali prije mene. Približila sam se prozoru i odmaknula sam zavijesu. Nevrijeme je i dalje trajalo, a to me trenutno živciralo iako sam željela malo hladnije vrijeme. Na parkirališu, na kojem je bilo parkirano nekoliko automobila, ugledala sam i policijski. Odmahnula sam glavom. Izgleda da su mislili ozbiljno i da nas neće puštati iz vidika ni sekundu. Uzdahnula sam kad sam primjetila da me promatraju. Gledala sam i ja njih ozbiljno, a onda sam povukla zavijesu i krenula se istuširati. Morala sam se opustiti što prije, a i kako bi mi glava prošla. Pulsirala je i dalje, pa sam znala kako bi trebala popiti tabletu, ali nažalost. Nisam imala niti jednu kod sebe pošto sam mislila kako mi neće zatrebati.

Legla sam ponovno na krevet kako bi se odmorila. Imala sam zatvorene oči i osjećala sam i dalje pulsiranje glave. Stavila sam ruku na čelo i duboko uzdahnula. Mučila me cijela ona situacija. Što ako nas doista oni policajci neće pustiti na miru? Što ako će nas gnjaviti cijelo vrijeme pošto misle da smo mi krivi za smrt onog starijeg čovjeka? Koliko su samo bili glupi! Umjesto da ganjaju pravog ubojicu, oni čuvaju klince koji su se došli odmarati. Bila sm toliko bijesna na njih da sam im svašta željela učiniti u onom trenutku.

Čula sam kucanje na vrata, pa sam otvorila oči i pogledala prema njima. Uzdahnula sam. Netko me očito želio gnjaviti kad sam željela malo mira. Dignula sam se sa kreveta i krenula prema njima. Nadala sam se da će taj netko otići što prije kad shvati da nisam raspoložena za društvo. Otvorila sam ih i ugledala Michelle na ulazu.

„Hej...“ –pozdravila sam je.
„Hej. Smetam?“ –upitala me.
„Ne. Samo sam... odmarala.“
„Htjela sam vidjeti da li si bolje! Jesi li još iskomirana od jučer?“
„Malo. Oni kreteni nas drže na oku!“

Pokazala sam joj prema parkiralištu, a ona je odmahnula glavom, te me pogledala ljutito i nagnula se na ogradu.

„Nikada neće shvatiti!“ –rekla je. „Uvijek traže krivce na krivom mjestu!“
„Upravo tako.“ –nadodala sam. „Idu mi na živce!“
„Ne znam zbog čega krive baš nas.“
„Rekao je onaj stariji kao da je sve bilo mirno petnaest godina i onda smo se mi pojavili, pa su počeli problemi!“
„Ne razumijem.“ –uzvratila je. „Kao da smo mi jedini gosti ovdje! Možda je i njegova žena kriva, a oni sumnjaju u nas!“
„Ne znam, Michelle. Voljela bih znati pravu istinu i htjela bih malo mirnoće u svom životu, ali mislim da ništa od toga neću dobiti!“
„Vidjet ćeš da će shvatiti da su pogriješili!“
„Iskreno...? Ne zanima me! Samo želim ići doma i odmoriti se kako treba.“
„Razumijem te. Znam kako se osjećaš!“

Klimnula sam glavom i približila se bliže ogradi. Stavila sam ruke na njoj i pogledala u policijski automobil. Iako je kiša cijelo vrijeme padala, a ja sam se močila, nisam mogla skinuti pogled s njih. Primjetila sam da i oni gledaju u mene i također ne žele pomaknuti pogled. Bila sam bijesna i ljuta što su sumnjali na nas iako nije bilo nikakvih dokaza da smo mi mogli učiniti nešto.

„Nego... Gdje je Ean?“ –upitala me Michelle.
„Ne znam.“ –pogledala sam u nju. „Vjerojatno je s Rossom u restoranu ili igra biljar. Ne znam jer sam se probudila i nije ih bilo!“
„Pretpostavljam i ja da su onda tamo.“
„Oprosti... Imaš možda tabletu za glavu? Nikako da bol prođe!“
„Sad ću doći.“ –nasmiješila mi se i ušla je u svoju sobu.

Primjetila sam kako Lucas još spava. Nasmiješeno sam ga gledala. Nisam znala zbog čega sam postala zaluđena njime, ali izgleda da je bio dečko kakvog sam oduvijek tražila. Vidjela sam kako se polako diže s kreveta i pospano odlazi prema kupatilu. Nije me ni primjetio, pa sam se zahihotala pošto mi je bio jako simpatičan.

„Evo me.“ –Michelle je izašla iz sobe.
„Hvala ti puno!“ –primila sam tabletu u ruke.
„Hoćeš nam se pridružiti? Lucas i ja idemo dolje uskoro.“
„Ne znam. Mislila sam odspavati još malo kako bi mi glava prošla!“
„U redu. Znaš gdje smo ako naš budeš trebala!“

Klimnula sam glavom i nasmiješila joj se, nakon čega sam joj mahnula i ušla natrag u svoju sobu. Zaključala sam vrata, pa sam otišla popiti tabletu kako bi mi glava napokon prošla. Legla sam na krevet i podignula slušalicu telefona. Morala sam nazvati mamu. Zvonilo je nekoliko puta, a onda sam čula njen preplašeni glas. Zakolutala sam očima. Znala sam da je vjerojatno na vijestima čula za ubojstvu u motelu u kojemu smo mi odsjeli.

„Hej, mama, ja sam!“ –javila sam se.
„Joj, Megan, hvala Bogu!“ –uzvratila je. „Jesi li dobro? Vama se ništa loše nije dogodilo?“
„Svi smo dobro. Nemoraš se brinuti!“
„Super. Hvala Bogu! Bila sam jako zabrinuta za vas! Mislila sam da se vama nešto dogodilo!“
„Paničariš bez veze.“
„Nije li vrijeme da se vratite doma?“
„I ja to mislim!“
„Da tata dođe po vas?“
„Ne. Moram se dogovoriti s Rossom i Eanom, pa te nazovem!“
„Dobro, ali nazovi me čim se dogovorite. Jasno?“
„Može, mama. Volim vas!“
„Volimo i mi vas!“
Stavila sam slušalicu na svoje mjesto i zamišljeno pogledala u strop. Mogla sam joj reći da odmah krene po nas pošto sam se bez problema mogla dogovoriti s braćom, ali nisam željela pošto je Lucas i dalje bio ovdje. Bila sam glupa što mi se počinjao sviđati, ali nisam znala što bi s nama moglo biti u slučaju da danas odem.

***

Otvorila sam polako oči pošto sam osjetila hladan zrak. Zbunjeno sam pogledala oko sebe i nisam znala otkud dolazi pošto sam sve bila zatvorila. U zadnje vrijeme me previše hvatala paranoja, pa sam uvijek na sve morala paziti. Dignula sam se polako sa kreveta i prišla sam vratima. Provjerila sam da li su zatvorena i bila su, kao i prozoru. Okrenula sam se i pogledala prema kupatilu. Krenula sam prema njemu, otvorila vrata i ugledala otvoren prozor. Pod je bio mokar od kiše, a primjetila sam i nekoliko blatnjavih tragova patika ili čizma. Šokirala sam se. Nisam se mogla sjetiti da li sam ja pustila otvoren prozor ili nisam, ali bila sam sigurna da sam ga zatvorila. Bila sam šokirana pošto sam pokušavala shvatiti da li sam ja s prljavim patikama ulazila unutra, ali nisam pošto sam uvijek bila pažljiva kod kuće, a kamoli u motelima ili hotelima.

Počela sam drhtati od straha, ali istog trena sam potrčala prema izlaznim vratima. Otključala sam ih i istrčala iz sobe, pa sam potrčala što sam brže mogla niz stepenice. Nisam ni pazila kako hodam pošto je sve bilo mokro i kiša je nastavljala padati. Morala sam se skloniti iz one sobe što sam prije mogla i nije me bilo briga hoću li se spotaknuti negdje. Vidjela sam policijski automobil i dalje na parkiralištu, ali nisam htjela popričati s njima o tome što mi se dogodilo. Ovako i onako mi ne bi povjerovali. Primjetila sam kako gledaju čudno u mene i kako izlaze iz automobila, ali nisam se zaustavljala. Potrčala sam prema ulazu u recepciju. Gđa Potter podignula je pogled prema meni.

„Megan, jesi li dobro?“ –upitala me šokirano.
„Gdje su Ross i ostali?“ –pogledala sam je.
„U sali za igrice!“

Klimnula sam glavom, zahvalila joj i potrčala ondje. Ostavljala sam mokre tragove za sobom. I dalje sam drhtala i osjetila sam suze na očima. U onom trenutku sam poželjela ne biti ondje. Vidjela sam kako Ross, Ean, Michelle i Lucas igraju biljar, smiju se i uživaju. Požurila sam prema njima.

„O, Meg, malo si se smočila, ha?“ –nasmiješio se Ross.

Ostali su se okrenuli prema meni, a ja sam zagrlila Lucasa i počela plakati.

„Hej, hej... Što se dogodilo?“ –upitao me zabrinutim tonom glasa.
„N-Netko je bio u mojoj sobi.“ –odgovorila sam jecajući.
„Kako to misliš?“ –upitao me Ean preplašeno.
„Spavala sam i probudio me hladan zrak. Znala sam da sam sve zatvorila, ali kad sam pogledala kupatilo vidjela sam otvoren prozor. Cijelo je kupatilo bilo mokro i posvuda su bili blatnjavi tragovi!“ –objasnila sam.
„Vjerujete li sada da nismo krivi za ono ubojstvo?!“ –čula sam Rossov živčani glas.

Okrenula sam se i ugledala policajce iza sebe. Spustila sam pogled i ponovno jače zagrlila Lucasa. Zagrlio je i on mene, te me podragao po mokroj kosi, pokušavajući me umiriti. Srce mi je ubrzano kucalo. Nisam željela da se ovo događa. Htjela sam da se sada probudim i da sve ovo bude jedan veliki san, ali nisam se budila već sam odavno bila budna, već je sve ovo bilo... istinito.

„Ostanite ovdje. Provjerit ćemo okolinu!“ –rekao je stariji policajac i skupa sa mlađim i potrčao iz one prostorije.
„Smiri se, Megan. Sada si na sigurnom!“ –rekla mi je Michelle, te je pomogla Lucasu da sjednem na stolicu.

Drhtala sam od šoka i u tišini gledala ispred sebe. Iznenada sam ugledala čašu vode ispred sebe. Podignula sam pogled i vidjela gđu Potter kako je drži i smiješi mi se. Klimnula sam glavom i zahvalila joj se, a onda sam je primila u ruke. Mogla sam i sama vidjeti koliko mi ruka drhti dok sam polako ispijala cijelu vodu. Duboko sam disala, a srce mi je ubrzano kucalo. Htjela sam biti negdje drugdje. Htjela sam sada biti kod kuće jer sam jedino ondje bila na sigurnom.

„Nadam se da će sada oni kreteni shvatiti da ne stojimo mi iza onog ubojstva!“ –rekao je Ross dok je hodao gore – dolje po prostoriji.
„Boli me briga hoće li shvatiti ili ne. Samo želim biti sigurna!“ –viknula sam živčano dok mi je glas još drhtao.

„Smiri se, Megan. Sada si sigurna!“ –ponovio mi je Lucas.
Nisam znala da li da mu vjerujem ili ne, ali njegov me glas većinom umirivao. Zatvorila sam oči i uzdahnula, te naslonila glavu na ruku. Jesam li doista bila na sigurnom?

„Bez brige, društvo.“ –uzvratila je vlasnica motela. „U slučaju da nam netko pokuša nešto učiniti, imam asa u rukavu!“
„A to je?“ –upitao je Lucas.
„Imam pušku na ladici, kod recepcije. Dobro je skrivena od tuđih očiju, ali pri dohvatu ruke mi je u slučaju da mi netko nešto želi učiniti!“ –odgovorila je.
„Pametno!“ –uzvratio je Ean.
„Imala sam probleme s pijanim ljudima, pa sam ih jedino puškom mogla otjerati. Naravno, meci nikada nisu unutra!“ –nastavila je.
„Nema nikoga u blizini!“ –pojavio se policajac. „Možete se ići odmoriti. Odite u vašim sobama jer ćete ondje biti sigurni!“
„Ostat ćemo ispred motela i pozvati pojačanje! Nitko, a ma baš nitko od vas ne smije napustiti ovaj motel. Jasno?“ –nastavio je onaj drugi. „To je zbog vaše sigurnosti!“

Dignula sam se sa stolice i prošla kraj njih, ali prije toga sam ih ljutito pogledala i odmahnula glavom. Nastavila sam hodati dalje, a ostali su me pratili. Pričali su nešto jedno s drugim, ali nisam ih dobro mogla razumijeti pošto nisam razmišljala o njima već o osobi koja je bila u mome kupatilu dok sam ja spavala. Pokušavala sam shvatiti kako je uspio ući i da li se radilo o istom čovjeku koji je ubio i onog muškarca dan prije. Penjala sam se stepenicama i zastala na vratima svoje sobe. Nisam željela ući pošto me bilo užasno strah. Što ako me netko čekao? Što ako je ona osoba još bila unutra?

„Meg, ideš?“ –upitao me Ross držajući ruku na kvaku.
„Meg ide sa mnom da joj pogledam ranu.“ –rekao je Lucas.
„Znate gdje smo kad završite.“ –uzvratio je Ean i zakoračio u sobu.
„Zabavite se!“ –Michelle mi je namignula.
„Hvala što si me... spasio!“ –pogledala sam u Lucasa.
„Ma... Učinio sam to jer treba pogledati ranu!“ –nasmiješio mi se i povukao me sa sobom.

Otključao je vrata i ušli smo u njegovu sobu. Zatvorio ih je, pa zaključao. Možda je želio da se ja osjećam sigurnije. Sjela sam na krevet i duboko uzdahnula, te gledala u pod čekajući da Lucas dođe s kutijom Prve pomoći. Iznenada se pojavio preda mnom, pa je skinuo gazu koju sam stavila jučer. Promatrala sam njegove oči kako oprezno promatraju ruke i to što čini.

„Što smo ozbiljni, doktore...“ –na to što sam rekla nasmiješio se, a nasmiješila sam se i ja. „Je li bolje ili gore?“
„Bolje.“ –odgovorio je. „Izgleda da nećeš morati u bolnicu!“
„Rekla sam ti da će se sve srediti, ali ti mi ne vjeruješ!“
„Oprosti. Slijedeći put hoću!“
„I bolje ti je!“ –uzvratila sam ozbiljno, a on mi se nasmiješio.
„Jesi li dobro? Još si u šoku?“ –sjeo je kraj mene.
„Nisam u šoku, ali ne znam jesam li dobro.“ –slegnula sam ramenima i uzdahnula. „Strah me jer ne znam tko je bio ondje!“
„Vjerujem!“
„Što ako je bio ubojica? Što ako me želi... ubiti?“
„Znaš, Megan, mislim da ti je stvarno dosta tih horora!“
„Lucas, ne pomažeš mi!“ –zakolutala sam očima i ljutito se dignula sa kreveta i približila prozoru.

Malo sam pomagnula zavijese kako bi mogla gledati vani. Policajci su i dalje bili na isto mjesto, kiša je i dalje padala... Iako sam se trebala osjećati sigurnije pošto su ondje bili policajci, nisam se mogla opustiti. Bilo me previše strah pošto je već jedna osoba ubijena otkad smo došli ovdje. Nisam htjela znati tko i zašto je to učinio, već sam željela znati da li će nešto učiniti i meni.

Osjetila sam zagrljaj. Krajičkom oka sam pogledala iza sebe i u gledala Lucasa. Spustila sam ruke niz njegove, te ih uhvatila.

„Oprosti.“ –rekao mi je. „Samo... Ne znam, Megan! Ne znam što da ti kažem i kako bi te mogao razveseliti!“
„Ne možeš me razveseliti.“ –uzvratila sam i nagnula se na zid, te ga pogledala duboko u oči. „Samo... želim biti sigurna da će sve biti u redu!“
„Nadam se da hoće.“ –nasmiješio mi se. „Vidjet ćeš da će sve biti kako treba!“

Uzdahnula sam. Zašto sam samo ja bila toliko zabrinuta oko svega? Zašto su ostali bili toliko mirni, nisu razmišljali o onome što se događalo? Spustila sam pogled i odmahnula glavom. Htjela sam prestati. Doista sam to htjela jer mi je glava mogla puknuti od tolike brige. Lucas mi je podignuo pogled prema sebi i utisnuo jedan dugi poljubac na usne. Obgrlila sam ga oko vrata. Jedino me na onaj način mogao smiriti. Možda je to znao ili ne, ali pomagao mi je više nego moje predugo razmišljanje.

Godili su mi njegovi zagrljaji i poljupci. Polako je progurao ruke ispod moje majice i skinuo ju . Nije me bilo briga što je želio nešto više od mene. Htjela sam i ja jer me niti jedan muškarac toliko dugo nije privukao poput njega. Podignuo me sa poda i stavio na krevet, te me polako počeo ljubiti po tijelu. Kroz moje tijelo su prolazili trnci i veliki ugođaj. Njegovi su mi dodiri jako godili, a njegovi poljupci još više.

Skinuo je svoju majicu sa sebe. Rukama sam prolazila po njegovim jako razvijenim leđima dok je on svojima dodirivao moje grudi. Lagano je rukama klizio niz moje tijelo sve dok se nije zaustavio na hlače koje su ubrzo nestale s mene, te je brzim potezom skinuo i moje gačice. Pobrinuo se da ne budem jedina gola, a zatim sam njegov ud osjetila duboko u sebi.

Tiho sam zastenjala, podignula gornji dio tijela i utisnula mu dugi poljubav noktima prelaći, nježno, preko njegovih leđa. Ljubio me po vratu ulazeći gore – dolje u meni, a nakon nekog vremena smo oboje počeli stenjati. Njegove su ruke dodirivale svaki dio moga tijela dok sam ja uživala u onome što smo činili. Krevet je već počeo škripiti, ali to nam nije smetalo da se prevrčemo po krevetu unatoč tome što je bio manji.

Gurnula sam ga u stranu, sjela na njega i poljubila ga, a on je ruke prislonio na mojim kukovima ubadajući ga sve dublje u meni. Počela sam stenjati na sav glas, a on je uživao u onome. Primjetila sam to po njegovom tijelu. Bio je uzbuđen poput mene, a ja sam osjećala kako bih svakog trena mogla doživjeti orgazam.

4. dio

Rastegnula sam se kad sam otvorila oči rano ujutro. Ross i Ean su još spavali i pretpostavila sam da će dosta produžiti pošto smo sinoć do kasno pričali i smijali se. Oni su me trenutci podsjećali na to kad smo bili mlađi i kad smo često znali ostajati dosta dugo budni samo kako bismo pričali ili prepričavali što smo radili.

Dignula sam se polako s kreveta i približila se prozoru. Vani je i dalje bilo ružno vrijeme. Kiša je pljuštila kao u trenutku kad sam izašla iz Lucasove sobe, a po granama stabla sam vidjela da dosta puše. Vrijeme je bilo grozno i nemirno. Čim sam se sjetila Lucasa osmijeh mi se pojavio na licu.

Nisam znala zbog čega sam se toliko veselila na samu pomisao na njega, ali niti zbog čega bi mi se leptirići pojavili u trbuhu, a srce počelo ubrzano kucati. Nisam se u tako kratko vremena mogla zaljubiti. To je bilo nemoguće, ali osjećala sam nešto više od samog poznanstva ili prijateljstva. Privlačio me više nego što me bilo koji dečko u srednjoj školi uspio privući. Odmahnula sam glavom i otišla prema kupaonici kako bi se istuširala jer sam se na onaj način jedino mogla razbuditi, ali i uz kavu koju ću otići popiti nakon što se sredim.


Obukla sam kratke riflene hlačice, majicu na bretele, a i jednu trenirku iznad pošto sam pretpostavila da je malo hladnije jutros. Tiho sam požurila prema vratima kako ne bih probudila braću, nakon čega sam ih otključala i izašla iz sobe. Spustila sam se niz stepenice pazeći da ne padnem pošto je sve bilo sklisko, nakon čega sam požurila prema ulazu u motel kako bi otišla popiti kavu u restoranu. Otvorila sam vrata i potrčala unutra.

„Dobro jutro, Megan!“ –pozdravila me gđa Potter.
„O, dobro jutro, gđo Potter.“ –nasmiješila sam joj se. „Kako ste?“
„Dobro. Hvala na pitanju. Kako si mi ti?“
„Odmorno.“
„Drago mi je.“

Nasmiješila sam joj se i krenula prema motelskom restoranu. Zakoračila sam u njega i ugledala Michelle kako sjedi za stolom, čita novine i pije kavu. Nasmiješila sam se kad sam se sjetila da su Ean i ona zamalo sinoć spavali skupa, ali Lucas i ja smo im pokvarili planove pošto smo se nalazili u sobi.

„Dobro jutro, Michelle!“ –sjela sam nasuprot nje.
„Oh, dobro jutro, Megan!“ –pozdravila me posramljeno, te je nastavila čitati novine koje je držala u ruci.

Po njenom sam ponašanju primijetila koliko joj je neugodno bilo kad me vidjela. Nasmiješila sam se, pa sam stavila kavu u šalicu, malo mlijeka i dvije žličice šećera. Pomiješala sam i popila jedan gutljaj. Zavibrirao mi je mobitel, pa sam ga izvadila iz džepa. Ugledala sam mamino ime.

„Hej, mama!“ –javila sam se.
„Hej. Probudila sam te?“ –upitala me.
„Ne. Upravo sjedim s nekom curom za stolom.“
„Odlično! Kako si?“
„Odmorno! Vi doma?“
„Kod nas je sve u redu, ali živcira nas ta kiša!“
„Da.“ –pogledala sam u prozor. „Lije kao iz kabla!“
„Zbog toga mi izlazimo vani samo kako bismo otišli do trgovine.“ –rekla mi je. „Ross i Ean? Gdje su oni?“
„Pogodi!“
„Spavaju. Jelda?“
„Upravo tako!“
„Probudi ih.“
„Ma neka spavaju! Ne smeta mi! Imam društva!“
„Dobro. Čujemo se još danas, onda!“
„U redu, mama! Volim vas!“
„Volimo i mi tebe!“

Pogledala sam u Michelle. Gledala je tužno u novine. Pomislila sam kako je vjerojatno slušala razgovor između mame i mene i da joj je bilo krivo što ona nije mogla pričati sa svojom, govoriti joj da je voli, kao što sam i ja mogla. Zagrizla sam usnicu. Znala sam da sam trebala biti opreznija pošto mi je Lucas rekao da su izgubili roditelje, a ja kao da sam joj polako zabadala nož u srce. Sigurno je moralo boljeti gledati druge djevojke kako pričaju preko telefona sa svojim roditeljima, a njoj je preostao jedino brat. Pogledala sam zamišljeno u prozor. Promatrala sam kapi kiše kako padaju po staklu velikom brzinom i u velikim količinama.

„Žao mi je što smo Lucasa i tebe prekinuli sinoć!“ –čula sam Michellin mirni glas.

Okrenula sam se zbunjeno prema njoj, a ona me promatrala osmijehom na licu.

„Ma... Niste ništa prekinuli!“ –nagnula sam se na stolicu.
„Vidjela sam vam po pogledu da vam je krivo što smo upali.“ –nadodala je.
„Niste ništa prekinuli. Samo smo... pričali!“ –nasmiješila sam se.
„Ean i ja smo isto pričali!“ –namignula mi je.

Odmahnula sam glavom i nasmiješila se, te pogledala prema prozoru. Ugledala sam kako Lucas odlazi prema trgovini. Zamišljeno sam gledala u njega. Pitala sam se do čega bi došlo da nas njih dvoje nisu prekinuli.

„Ideš sa mnom?“ –upitala me djevojka.
„Gdje?“ –uzvratila sam.
„Do trgovine. Moram kupiti neke grisine!“ odgovorila mi je.

Klimnula sam glavom. Bilo mi je drago što me pozvala pošto sam željela vidjeti Lucasa, a bilo je glupo zamoliti nju da dođe sa mnom pošto mi nije na pamet padalo ništa što bi željela kupiti u onom trenutku. Dignula sam se sa stolice i zajedno smo izašle iz motela, pozdravivši vlasnicu. Požurile smo prema trgovini kako se ne bismo previše smočile.

Ušle smo u malenu trgovinu i dok je Michelle trčala po njoj, tražeći što želi gricnuti, ja sam pogledom pratila Lucasove korake. Zamišljeno je hodao onuda, trzajući nekoliko stvari u ruci. O, koliko je samo neodoljivo sladak bio dok je pomalo zbunjeno gledao po policama. Okrenuo se i onda me ugledao, a ja sam odmaknula na brzinu pogled. Nisam znala zbog čega se ponašam poput klinke, ali nisam mu mogla dopustiti da shvati da mi je pomalo stalo.

„Što ti radiš ovdje?“ –približio mi se.
„Došla sam sa tvojom sestrom. Morala je kupiti nešto!“ –uzvratila sam i hodala kraj policama sa časopisima.

Morala sam se ponašati kao da nisam znala da se ondje nalazi i kao da sam slučajno pogledala u njega.

„Vidim... Izbjegavaš moj pogled!“ –nadodao je.
„Zašto to misliš?“ –pogledala sam ga ravno u one njegove zelene oči.
„Možda ti je neugodno zbog onoga što se jučer dogodilo!“
„Ma... Nije...“
„Žao mi je ako sam te uvrijedio!“
„Nisi... Ovaj...“
„Hej, buraz...“ –iznenada se pojavila Michelle. „Nisam znala da si ovdje!“
„Ma... Došao sam kupiti nekoliko stvari koje mi nedostaju u sobi!“ –odgovorio je i uputio mi osmijeh.

Nasmiješila sam mu se. Zašto mu nisam imala hrabrosti reći da mi je bilo pomalo drago zbog onoga što se među nama sinoć moglo dogoditi? Možda jer nisam znala kako bi mogao reagirati na to jer smo se ipak znali tri dana, a i sama sam to mislila. Razmišljala sam kako je nemoguće da mi bude stalo do nekoga u samo tako malo vremena.

***

Izašli smo iz trgovine i u tom trenutku smo čuli vrisak. Bio je tako jeziv i strašan da su me trnci prošli nekoliko puta. Pogledala sam prema sobama, na kojem smo katu i mi bili, te ugledala ženu kako sjedi ispred otvorenih vratiju. Lucas je bio prvi koji je potrčao prema stepenicama, a Michelle i ja smo se šokirano pogledale. Bile smo toliko znatiželjne da smo odmah potrčale za njim, kako bismo vidjeli zbog čega je ona žena vriskala i histerično plakala na podu. Ugledala sam kako je Lucas bacio sve stvari na pod, te ušao u stan, a njegova sestra i ja približile smo se ženi. Radilo se to o ženi u ranim četrdesetim godinama. Držala je ruke preko lica, pa nisam mogla dobro vidjeti kakve su joj boje očiju bile, ali mogla sam čuti njeno histerično plakanje i vrištanje kao da joj se nešto loše dogodilo. Naježila sam se od onih zvukova.

„Gospođo, jeste li dobro?“ –Michelle je preplašeno kleknula kraj nje.

Pričala je nešto, ali nismo je dobro mogle razumjeti zbog toga što je govorila u jecaju. Prošla sam kraj nje i zastala na ulaznim vratima u sobu. Svugdje je bilo već osušene krvi. Vidjela sam nečije noge na krevetu i Lucasa u blizini. Promatrao me, a onda odmahnuo glavom. Smrad je bio nepodnošljiv, a po njegovom sam pogledu shvatila da je netko ondje poginuo. Istrčala sam iz prostorije pošto mi se vrtjelo u glavi i počelo mi se povraćati od onog užasa. Pokušavala sam uhvatiti malo sviježeg zraka i maknuti onaj smrad iz nosnica.

„Michelle, reci gđi Potter neka zove policiju. Odmah!“ –Lucas je izašao iz one sobe.
„Zašto?“ –upitala ga je. „Što se dogodilo?“
„Samo idi, ok?“ –glas mu se već pretvorio u grublji.

Klimnula je glavom i potrčala niz stepenice. Okrenula sam se prema njemu. Ozbiljno me promatrao, ali i preplašeno. Kao da mi je pogledom želio objasniti da ne zna što se dogodilo i da ga to stravično plaši.

„Meg, u priboru za Prvu pomoć imaš kutijicu sa tabletama za smirenje. Molim te, idi po njih!“ –rekao mi je.

Odmah sam potrčala prema njegovoj sobi. Nisam znala zbog čega je imao one tablete, ali sam u onom trenutku bila sretna što su se nalazile u mojoj blizini. Brzo sam izvadila kutiju za Prvu pomoć, te pogledala koje su tablete bile one za smirenje. Popila sam jednu pošto nisam prestajala drhtati od straha. Ona scena koju sam vidjela je bila neopisivo šokantna i nije mi se prestajala vrtjeti po glavi. Izašla sam iz sobe kako se Lucas ne bi zapitao zbog čega me toliko nema. Vidjela sam kako kleči kraj one šokirane i uplakane žene i mirno razgovara s njom. Izgledalo je kao da zna što radi, a valjda je to bilo normalno pošto je završio za doktora.

U tišini smo sjedili u restoranu i čekali da policajci dođu. Nisam znala zbog čega su željeli pričati s nama, ali izgledali su dosta ozbiljni. Dva ili tri sata su gledali što se događalo. Došla je i Hitna pomoć koja je morala pomoći onoj nesretnoj ženi pošto je padala u nesvijest i nije prestajala plakati niti nakon tablete za smirenje.

Gledala sam u Rossa, Eana, Michelle i Lucasa. Svi su šutjeli. Jedva sam čula kako dišu. Valjda su svi bilo šokirani zbog toga što se dogodilo ubojstvo u motelu u kojem smo odlučili prenoćiti neko vrijeme.

Dignula sam se sa stolice i odlučila malo prošetati onuda. Više nisam mogla gledati u njih pošto sam se osjećala još gore. U glavi mi se ona scena nije prestajala vrtjeti. Htjela sam da nestane iz moje glave, ali kao da nije željela. Ona krv... onaj smrad... I dalje sam sve osjećala, vidjela. Otišla sam u kuhinju i zamolila konobara da mi posluži čašu vode. Sjetila sam se kako sam uzela još jednu tabletu za smirenje pošto sam pretpostavljala da ću osjećati još jedan nalet straha, šoka i drhtanja. Izašla sam iz kuhinje i popila tabletu s čašom vode. Pomalo sam poskočila od straha kad sam ugledala Lucasa ispred sebe. Bio je nagnut na zid i ozbiljno me promatrao.

„Tko ti je rekao da možeš uzimati tablete?“ –upitao me ozbiljno. „Znaš da se ne smiju uzimati bez recepta!“
„Trebale su mi.“ –odgovorila sam. „Ja... oprosti... Stvarno su mi bile potrebne, ali.. Zbog čega ih ti imaš?“
„Pijem ih otkad su mi starci poginuli!“

Klimnula sam glavom. Nisam ga više ništa željela pitati pošto sam pretpostavila da bi mu samo mogla zabadati nož sve više i više u srce. Prošla sam kraj njega, a on me iznenada uhvatio za ruku. Okrenula sam se prema njemu polamo otvorenih ustiju.

„Jesi li dobro?“ –upitao me nježno.
„Nadam se da ću biti.“ –uzdahnula sam i spustila pogled. „Ti?“
„Ja sam se već naviknuo na to, pa... Nije da mi je svejedno, ali... Razumiješ, jelda?“
„Razumijem.“
„Hej, treba nas načelnik policije!“ –prekinuo nas je Ross.

Lucas je ispustio moju ruku, pa smo krenuli za njim. Gledala sam u pod. Pitala sam se hoću li doista biti u redu. Prvi put sam bila na mjestu u kojem se dogodilo ubojstvu. Prvi put sam vidjela... izbodenog čovjeka.

Ugledala sam dva policajca kraj ostalih iz društva. Pričali su ozbiljno o nečemu s njima. Oboje su izgledali kao starije osobe. Pretpostavljala sam da imaju oko pedesetak godina. Načelnik policije je imao guste brkove, čije me lice podsjećalo na tatino, ali tata je imao blaži izraz lica. Rekli su nam, kad smo im se približili, da ćemo morati jedan po jedan razgovarati s njim. Nisam znala zbog čega smo im mi tako važni, ali u filmovima su inače morali ispitivati sve koji su se nalazili u blizini ubojstva.

Čekala sam svoj red. Bila sam zadnja. Jedan po jedan je izlazilo iz restorana. Nisam dobro čula o čemu su pričali pošto su vrata bila zatvorena, ali objasnili su mi kako su ih pitali jednostavna pitanja. Nažalost, došao je red na mene, pa sam uzdahnula i zakoračila u onu prostoriju. Rekli su mi da sjednem na stolicu, nasuprot njih. Ozbiljno su me promatrali kao da sam ja mogla biti ubojica, kao da sam već za njih bila sumnjivac, a to me plašilo.

„Gdje ste bili između dvanaest i jedan sat ujutro?“ –upitao me onaj mlađi.
„U svojoj sobi.“ –odgovorila sam.
„Može li netko potvrditi?“
„Ne. Bila sam sama, ali moji prijatelji vam mogu reći da sam se tada udaljila od njih.“
„Jeste li čuli ili vidjeli nešto sumnjivo?“ –tada me upitao drugi policajac.
„Čula sam nekoga oko jedan ujutro ispred sobe, ali ne znam koga.“ –odgovorila sam.
„Ovo mjesto je bilo mirno već petnaest godina sve dok se vi niste pojavili!“
„Što bi to trebalo značiti?“
„Jeste li vi to napravili?“
„Molim?!“ –uzviknula sam šokirano. „Mislite da smo... mi krivi za ono ubojstvo?“
„Ne znam.“ –slegnuo je ramenima promatrajući me ozbiljno. „Vi recite meni!“
„Šalite se?“ –nadodala sam.
„Slušaj, mala...“ –ljutito je udario rukama od stol, a ja sam poskočila od straha. „Želim znati jeste li vi to učinili!“
„Ne, nismo!“ –viknula sam drhtajući glasom.
„Saznat ću ja ako ste to vi učinili. Bit ćete pod našim budnim okom dvadeset i četiri sata. Jasno?“
„Ali nismo mi to učinili!“

Osjećala sam nalet suza jer me bilo strah. Jedno što sam najviše mrzila je bilo kad se netko derao na mene i krivio me zbog nečega što nisam učinila. Drugi policajac, onaj mlađi, rekao mi je da mogu izaći. Dignula sam se i istrčala iz restorančića. Vidjela sam kako su se Ross i Ean dignuli sa stolica i pogledali šokirano u mene.

„Što se dogodilo?“ –upitao je Ross.
„Ma kreteni misle da smo ga mi ubili.“ –zajecala sam.
„Dobit će batine!“ –Ean je krenuo prema ulazu.
„Ean, stani!“ –viknula je Michelle.

Ross i ona pokušavale su ga razuvjeriti da ne uđe u restoran kako ne bi pogoršao stvari dok se on živčano derao na njih. Krenula sam prema izlazu. Htjela sam što prije otići u sobu kako bi se odmorila od svega. Kiša je još pljuštila, pa sam morala požuriti prema stepenicama.

„Megan!“ –čula sam Lucasov glas.

Okrenula sam se i pričekala ga dok sam se polako sva močila.

„Jesi li dobro?“ –upitao me. „Rekli su mi što se dogodilo!“
„Želim da nas puste na miru.“ –spustila sam pogled.
„Hej... hej...“ –podignuo mi je glavu prema sebi. „Neću im dopustiti da ti nešto učine, ok?“

Klimnula sam glavom. Njegove su ruke bile na mojim obrazima. Polako mi je prišao i poljubio. Osjećala sam se toliko ugodno da sam poželjela da onaj trenutak nikada ne nestane. Inače nisam bila djevojka koja bi se lako zaludila dečkom, pogotovo ako dečka nije znala od prije, ali Lucas je bio... poseban dečko.

3.dan(3.dio)

Vrtila sam se po krevetu. Nisam mogla zaspati. Pokušavala sam već sat vremena sklopiti oči i počet sanjati, ali ništa mi nije pomagalo pošto sam cijelo vrijeme razmišljala o priči kojoj nam je vlasnica ovog motela bila ispričala. Što ako je on još živ? Što ako je onaj ubojica bio luđak koji je pobjegao iz ludnice? Duboko sam uzdahnula i prislonila ruku na glavu. Htjela sam spavati pošto sam bila umorna jer je već bilo dosta kasno.

Pogledala sam u krevete svoje braće, ali njih nije bilo. Pretpostavila sam da su još ostali s Lucasom i Michelle, a ja nisam željela pošto sam mislila kako bi se sigurnije mogla osjećati u sobi. Uzdahnula sam ponovno. Ne znam zbog čega sam toliko razmišljala o onoj glupoj priči, ali bila sam prestravljena na samu pomisao da je možda onaj luđak, koji je pobio sve one ljude, još živ. Nisam htjela o tome razmišljati pošto sam znala da je nemoguće. Vjerojatno su ga odavno bili zatvorili negdje, pa ljudi još nisu sigurni u sve to. Vjerojatno nije bio na slobodi kako ne bi naudio još nekome. Odmahnula sam glavom. Trebala sam prekinuti s tim glupostima. Morala sam se osjećati sigurno pošto mi nitko nije mogao nauditi. Vrata su bila zaključana, a prozori zatvoreni, pa je bilo nemoguće da mi netko nešto napravi iako sam znala da sam glupa što razmišljam o ružnim stvarima.

Dignula sam se sa kreveta i upalila televiziju, pa sam se odlučila otići istuširati. Voljela sam se tuširati najviše kad je vani padala kiša i to navečer, prije spavanja, pošto sam znala da bi na taj način lakše mogla zaspati. Naravno, morala sam imati neki zvuk u sobi, pa sam zbog toga upalila televiziju. Morala sam to učiniti kako bi imala osjećaj da nisam sama. Nikada nisam voljela biti u tišini. Većinom bi imala mp4, televiziju ili laptop upaljen kao bi se osjećala sigurnije. Ušla sam u kupatilo, skinula odjeću sa sebe i ušla u kabinu. Osjetila sam se jako ugodno kad sam osjetila topliju vodu po sebi.

Izašla sam iz kupatila u kratkim hlačicama i majicu na bretele, pa sam skočila na krevet i odlučila pogledati neki film koji se vrtio po televizijskom programu. Nagnula sam se na jastuk i počela vrtjeti programe ne bi li našla zanimljivi film, a u jednom sam trenutku čula kako je nešto palo ispred vratiju moje sobe.

Ugasila sam zvuk televizije i pogledala prema vratima. Osim jakih i teških kapi kiše čula sam i nečije korake. Progutala sam knedlu koja mi se pojavila u grlu i srce mi je ubrzano počelo kucati. Koraci su bili sve bliže mojoj sobi. Vidjela sam kako netko stoji ondje pošto je vani bilo svijetlo i vidjela sam nečiju sjenu ondje. Počela sam drhtati od straha. Tko se ondje nalazio? Da li je bio netko koga sam poznavala ili ne? Okamenila sam se i počela sam razmišljati samo o lošim stvarima. Počela sam teško disati kad sam shvatila da se ona sjena ne miče. Tko je ondje bio?

Polako sam se dignula sa kreveta, pazeći da ne ispustim nikakav zvuk, te sam polako odlazila prema prozoru. Približila sam mu se drhtajući. Bilo me neopisivo strah pošto nisam znala tko ili što bi mogao biti ondje. Nesigurno sam malo pomaknula zavjesu i shvatila da ondje nema nikoga. Pogledala sam prema vratima, a sjene više nije bilo. Srce mi je tada još brže počelo kucati. Zašto je taj netko nestao tako brzo? Je li me čuo? Približila sam se vratima i otključala ih. Trebalo mi je minutu ili dvije da skupim hrabrost otvoriti vrata i biti sto posto sigurna da nema više nikoga. Zakoračila sam na mokri beton i pogledala s lijeve i desne strane. Na sreću, nikoga nije bilo, pa sam odahnula i oni ubrzani otkucaji su ubrzo nestali. Približila sam se ogradi i pogledala dolje. Stvarno nikoga više nije bilo.

Iznenada sam osjetila kako je netko prislonio ruku da moje rame, pa sam poskočila od straha, okrenula se i udarila nekoga.

„Ne misliš li da je tebi stvarno dosta tih horora?“ –ugledala sam Lucasa kako drži ruku na licu.
„Oprosti!“ –uzdahnula sam. „Nisam te očekivala ovdje!“
„Nisam niti ja tebe.“ –rekao je. „Dođi unutra da se ne smočiš do kraja!“

Zakoračila sam u njegovu sobu. Michelle nije nigdje bilo.

„Gdje je Michelle?“ –upitala sam ga.
„S Rossom i Eanom. Našli su biljar, pa su se zaustaviti igrati!“ –odgovorio mi je.
„Aha.“ –rekla sam. „E, a zbog čega si rekao da me nisi očekivao ispred?“
„Jer sam čuo nečije korake.“
„I ti isto? Ja sam izašla pošto sam vidjela kako netko stoji pred mojim vratima!“
„Doista?“ –sjeo je na krevet. „Ja sam došao prije desetak minuta i od tada mi se učinilo kako netko hoda. Kad sam otvorio vrata ugledao sam tebe!“
„Tko zna tko je bio!“ –sjela sam na drugi krevet.
„Vjerojatno neki posjetioci kao i mi.“
„Misliš?“
„Da. Ima puno automobila na parkiralištu!“
„Nadam se da imaš pravo!“
„Malo te uplašila ona priča, jelda?“ –nasmiješio mi se.
„Nije smiješno!“ –nadodala sam ozbiljno. „Imam paranoju da je cijelo vrijeme netko nepoznat oko mene!“
„Pa... Možda sam taj nepoznat ja!“ –dignuo se sa kreveta.
„Zašto to kažeš?“ –pogledala sam u njega zbunjeno.
„Pa... Nije da se previše znamo, jelda? Tek smo se upoznali prije dva dana!“ –nadodao je.
„Aha...“ –nasmiješila sam se. „Nisam mislila ne tebe, Lucas! Mislila sam na nekog strašnog!“
„Kao na onog luđaka koji je pobio one ljude?“ –sjeo je kraj mene.
„Da.“ –klimnula sam glavom. „Što ako nije mrtav? Što ako je to onaj luđak koji je pobjegao iz ludnice!“
„Nemaš se zbog čega brinuti, Megan! Sigurna si.“ –rekao mi je. „Bit' ću uz tebe dok ne odemo iz ovog motela. Hoćeš li se osjećati sigurnije!“
„Možda.“ –nasmiješila sam se.

Nasmiješio mi se onim nježnim i slatkim pogledom koji me kod njega naviše privlačio. Prislonio je svoju ruku na moju, a onda se polako počeo penjati prema licu. Pomilovao ga je. Zadrhtala sam od uzbuđena jer jako dugo nisam osjetila da me trnci prolaze kad me dečko dira. Usnama se približavao mojima dok sam ja stajala ukipljeno. Znala sam da želim onaj poljubac iako ga nisam dovoljno poznavala, ali previše me privlačio. Prije nego je uspio prisloniti svoje usne na moje, otvorila su se vrata. Okrenuli smo se prema njima, a unutra su uletjeli Ean i Michelle ljubeći se.

„Dajte!“ –viknuli smo Lucas i ja.
„Joj... Nismo znali da ste ovdje!“ –Ean je obrisao usne.
„Ovaj... da... Oprostite!“ –Michelle se sramežljivo nasmiješila.
„Vrijeme je za spavanje, Ean!“ –dignula sam se kreveta i krenula sam prema njemu. „Laku noć, društvo!“
„Laku noć!“ –pozdravili su nas.

Povukla sam Eana vani iz sobe, a pogledala u Lucasa prije nego sam zatvorila vrata. Nasmiješio mi se, a ja sam mu klimnula glavu osmijehom, nakon čega sam ih zatvorila. Okrenula sam se i ugledala Eana kako sumnjičavo gleda u mene. Zbunjeno sam zastala, a on je odmahnuo glavom i zakoračio u sobu.

„Već si ovdje?“ –upitao ga je Ross.
„Da. Netko se morao nalaziti u sobi!“ –pogledao je u mene. „Što si uopće radila s njim?“
„Pričala!“ –legla sam na krevet i nasmiješila se.
„Samo pričala?!“ –nadodali su oboje.

Klimnula sam glavom i okrenula se prema zidu osmijehom na licu. Dosta dugo muškarac nije uspio probuditi neki osjećaj skriven u meni.

3.dan(2.dio)

Trebalo nam je oko pola sata da se vratimo na mjesto nesreće. Lucas i ja izašli smo iz automobila dok je automehaničar vezao auto za šleper. Krajičkom oka sam gledala u Lucasa, koji je bio nagnut na auto. Izgledao je zamišljeno. Pretpostavila sam da je razmišljao o onome što se jučer dogodilo i da se ponovno krivio za onu tešku nesreću. Nisam znala kako da mu odvratim misli od toga. Bilo mi je neopisivo žao što je on bio jedini koji se živcirao i zavaravao oko toga dok smo mi ostali već polako uživali iako niti nama nije bilo svejedno zbog onoga što se dogodilo. Primijetila sam da gleda u mene. Nasmiješila sam mu se, kao i on meni, a onda sam pogledala u automehaničara i nastavila gledati što radi.

„Teška nesreća, ha?“ –pogledao je u nas kad smo ušli u automobil.
„Da.“ –klimnuli smo glavom.
„Na sreću ste svi preživjeli.“ –nastavio je. „Nikad prije nisam vidio da su svi preživjeli!“
„Imali smo sreće!“ –nadodala sam.

Klimnuo je glavom dok smo se vozili natrag, prema Riketu. Pogledala sam u Lucasa koji je bio nagnut na sjedalo automobila i pratio je okolinu. Nagnula sam se i ja na sjedalo, te gledala ispred sebe nadajući se da ćemo što prije doći do motela kako bi se otišla istuširati pošto je ponovno postajalo previše toplo da bi se moglo normalno disati.

Kad nas je gospodin Bob prebacio ispred motela, zahvalili smo mu i otišli prema sobama. Lucas i ja smo se brzinski pozdravili, a onda je svatko otišao u svoju sobu. Nakon što sam neko vrijeme provela ispod tuša kako bi se malo rashladila, legla sam na krevet, uključila klimu kako mi ne bi bilo previše toplo, pa sam upalila televiziju kako se ne bih dosađivala. Na svu sreću, nisu me dočekale izvanredne Vijesti i to kako još nisu pronašli luđaka koji slobodno hoda nekamo. Pronašla sam film kojeg sam odlučila gledati kako bi se malo odmorila.

Htjela sam uživati sada kad smo imali dosta vremena za to pošto nam je automehaničar javio kako automobili neće biti uskoro gotovi i kako će mu vjerojatno trebati oko mjesec dana da ih popravi. Odlučila sam nazvati mamu kako bi joj javila što se dogodilo kako me kasnije ne bi nazvala i rekla mi da sam joj odmah morala javiti. Uzela sam slušalicu telefona, koji je stajao na noćnom ormariću kraj mog kreveta, te sam utipkala slušalicu telefona. Pozvonilo je nekoliko puta sve dok nisam čula mamin zabrinuti glas.

„Halo?“
„Hej, mama. Ja sam!“
„Oh, kako mi je drago što si nazvala, Megan! Što je rekao automehaničar?“
„Da će auti biti gotovi za mjesec dana!“
„Kako ćete onda doći doma? Da tata dođe po vas?“
„Ma ne treba. Nazvat ćemo vas za nekoliko dana da vam javimo kad netko može doći po nas!“
„U redu. Važno je da se odmorite!“
„Hoćemo.“
„Nazovi još koji put!“
„Hoću! Pozdravi doma!“
„Dobro. Pozdravi Rossa i Eana! Uživajte mi!“

Kad sam je pozdravila, spustila sam slušalicu na svoje mjesto, pa sam se nastavila izležavati. Osjećala sam kako mi se kapci polako počinju zatvarati, a nisam htjela spavati pošto mi je film bio jako zanimljiv. Nažalost, umor me pobijedio, pa su mi se oči zatvorile i polako sam utonula u san.

Probudili su me koraci, pa sam se trgnula iz sna. Podignula sam glavu kako bi vidjela da li netko hoda po sobi, ali nikoga ondje nije bilo. Zijevnula sam i pomislila kako sam vjerojatno sve ovo zamislila sve dok ponovno nisam čula korake ispred moje sobe. Nesigurno sam se dignula sa kreveta i polako krenula prema vratima. Iznenada mi se knedla pojavila u grlu dok sam rukom odlazila prema kvaki. Drhtala sam i nisam bila sigurna želim li otvoriti ona vrata i otkriti tko se nalazi ondje ili nastaviti sjediti u sobi promatrajući vrata i čekajući da taj netko ode. Bila sam previše znatiželjna da bi samo tako dopustila da me strah pobijedi, pa sam otvorila vrata.

„Hej, Meg!“ –ispred mene se pojavio Ean.

Proderala sam se i počela ga udarati od koliko sam se preplašila. Zaustavio je moje ruke i zbunjeno me promatrao, a meni je srce ubrzano kucalo. Bila sam šokirana pošto nisam očekivala da će se netko iznenada pojaviti ispred mene.

„Što se dogodilo?“ –iznenada sam čula i Lucasov glas.

Pogledala sam prema stepeništu. Ondje su se nalazili Lucas, Ross i Michelle koji su me, poput Eana, zbunjeno promatrali.

„Samo sam je dozvao, a ona me počela napadati!“ –objasnio je Ean.
„Pa kad sam mislila da je netko ispred vrata!“ –proderala sam se. „Jesi li ti normalan tako se pojaviti odjednom?!“
„Nisam ti htio ništa loše napraviti!“
„Znam, ali... Mislila sam da je netko drugi vani!“
„Rekao sam ti da prestaneš gledati horore, ali ti me nisi slušala!“ –Ross je odmahnuo glavom.
„Preplašila sam se. U čemu je sada toliki problem?!“ –odmahnula sam glavom.
„U tome što će ti jednom srce stati!“ –nadodala je Michelle. „Evo zašto ja ne gledam takve filmove! Imam paranoju onda da se nešto loše oko mene nalazi!“
„Ma vi ste svi poludjeli!“ –uzvratio je Lucas i odmahnuo glavom. „Mislio sam da je netko nađen mrtav kad sam čuo vrisak!“
„Što je sada ovo?! Iskalit ćete se na meni jer sam se preplašila?!“ –zbunjeno sam ih pogledala. „Što si me trebao?“
„Pa za pola sata počinje tekma. Vlasnica hotela nam je rekla kako možemo gledati u restoranu prije nego se večera posluži!“ –odgovorio je Ean.
„Večera?! Ma koliko je sati?“
„Osam prošlo!“
„Čovječe... Dugo sam ja spavala, ha?“
„Da, a sada idemo kako ne bismo zakasnili!“ –rekao je Ross i spustio se niz stepenice.

Pogledala sam za njim. Lucas je gledao u mene, a onda se okrenuo i nastavio svojim putem. Za njim su išli i Michelle i Ean dok sam ja stajala i dalje na mjestu. Duboko sam uzdahnula. Trebala sam prekinuti biti toliko strašljiva i paranoična. Nitko loš se nije nalazio kraj mene, pa se nisam smjela toliko brinuti. Pogledala sam oko sebe. Vjetar je puhao cijelo vrijeme, što je bilo odlično i ugodno. Pogledala sam u nebo. Bilo je sivkaste boje kao da se spremalo neko nevrijeme.

***

Gledala sam utakmicu s Michelle, Rossom i Eanom. Cijelo vrijeme smo se derali, navijali za Lakerse uz nekoliko boca piva i s puno praznih na stolu. Obožavala sam uživati uz društvo, navijati za najdražu momčad i zabavljati se. To me podsjećalo na trenutke kad sam još imala vremena za sve prijatelje i kad nisam imala obaveze. Sad sam uživala nakon tri godine što sam većinom visila doma i učila za pravne ispite. Nisam ni sama znala zbog čega sam baš izabrala pravo, ali htjela sam biti pravnica kako bi spasila Svijet od kriminala iako sam i sama znala da ga ima previše da bi mu mogla pomoći.

Ugledala sam sijenu na zidu, pa sam se naglo okrenula prema prozoru. Vidjela sam kako Lucas hoda po dvorištu motela. Kad sam bolje razmislila, shvatila sam kako on uopće nije bio s nama. Slegnula sam ramenima i okrenula se prema televiziji, ali samu sam sebe živcirala pošto sam htjela znati zbog čega se nije zabavljao s cijelim društvom. Stavila sam bocu pive na stol, dignula se sa stolice i udaljila od ekipe.

Okrenula sam se, ali shvatila sam kako nitko od njih nije primijetio da sam otišla od njih. Nastavila sam dalje, pozdravila sam gospođu Potter koja je čitala novine za recepcijom i zakoračila sam na zrak. Vjetar je puhao jače nego prije pola sata. Bilo je dosta hladnije, ali istovremeno osvježavajuće. Podignula sam pogled prema nebu. Bilo je tamno. Niti jedne zvijezde nije bilo na njemu. Definitivno se spremalo nevrijeme pošto sam vidjela kako u daljini sijeva. Pogledala sam gdje se Lucas nalazi u onom trenutku. Sjedio je na stepenicama, nagnut na zid i promatrao je u nebo. Nasmiješila sam se, te krenula prema njemu.

„Jesi li ti neki usamljeni tip ili mi se to samo čini?“ –stavila sam jednu ruku na zid i pogledala ga osmijehom.
„Možda.“ –nasmiješio mi se.
„Neće ti smetati ako sjednem kraj tebe?“
„Slobodno sjedni.“
„Hvala.“ –uzvratila sam još jednim osmijehom, te sjela kraj njega. „Odlična večer, ha?“
„Da. Na svu sreću, nije više toliko toplo!“ –rekao je.
„Izgleda da će nevrijeme!“- nadodala sam. „Iako bi mi godilo malo kiše i promjene vremena, voljela bih malo uživati i na suncu!“
„Nemaš vremena?“ –pogledao me.
„Ma glupi pravni faks.“ –uzdahnula sam.
„Opa, pravnica, ha?“
„Da. Teško je, ali mislim da je na svakom fakultetu tako!“
„Ma... Ovisi koliko se trudiš!“
„Imaš pravo!“ –klimnula sam glavom. „Kako to da nisi s nama gledao tekmu?“
„Ne volim košarku!“ –odgovorio je.
„Kako to? Zar nije Michelle jučer rekla da si trenirao?“ –zbunjeno ću ja.
„Da. Volio sam je prije, ali košarka je ubila moje starce!“ –nastavio je.
„Kako to misliš?“
„Imao sam tekmu. Došli su me gledati i doživjeli nesreću na putu do dvorane! Zbog toga sam odustao od nje i zbog toga sam želio provesti malo vremena s Michelle izvan onog grada. Michelle je imala samo petnaest godina kad su poginuli, a ja dvadeset i dvije!“
„Žao mi je...“ –uzvratila sam. „A koliko ti godina sada sestra ima?“
„Sedamnaest!“ –odgovorio je.
„Ma nemoj zezat!“ –uzviknula sam.
„Zašto?“
„Pa mislila sam da je mojih godina, a na kraju ima koliko i Ean!“
„Michelle je oduvijek izgledala starija nego što jest!“ –nasmiješio se.

Ubrzo je onaj osmijeh nestao s njegovog lica. Promatrala sam ga ozbiljno. Bilo mi je jako žao zbog onoga o čemu je pričao, zbog onoga što mu se dogodilo. Sada sam shvaćala zbog čega je bio usamljeni tip. Možda se bojao približiti nekome kako ne bi ponovno ostao povrijeđen u slučaju da nestanu iz njegovog života. Svatko bi tako postupio na njegovom mjestu. Odmah sam pomislila kako bi bilo meni da izgubim svoje najdraže i jedine roditelje. Osjećala sam se loše pošto sam znala kako možda ne bih mogla preživjeti bez njih. Previše su mi značili, a vjerojatno su značili dosta i njemu. Mogla sam vidjeti po njegovom pogledu da razmišlja o njima i da ga samo razmišljanje boljelo. Stavila sam svoju ruku na njegovu, a on me pogledao začuđeno. Imala sam osjećaj da to moram učiniti. Možda će se osjećati bolje.

„Megan!“ –viknuo je Ean.

Maknula sam ruku sa Lucasove kad sam ugledala kako brat trči prema meni.

„Pobijedili smo!“ –poskočio je od sreće.
„Sumnjao si, ha?“ –nasmiješila sam se.
„Ma naravno da nisam, ali samo sam ti došao javiti. Rekla je gđa Potter da nam nešto mora ispričati! Hoćete doći?“
„Idemo?“ –okrenula sam se prema Lucasu.

Klimnuo je glavom i dignuo se sa stepenice. Polako smo krenuli prema ulazu u motel. Bilo mi je čudno što Ean nije bio živčan kraj Lucasa i nije mu ništa želio učiniti jer smo zbog nesreće morali prepustiti gledati utakmicu uživo, ali bilo mi je i jako drago zbog toga pošto nisam imala nikakve volje biti između svađe.

Sjeli smo za stolom na kojem smo sjedili i za vrijeme večere. Ondje je gospođa Potter već sjedila i razgovarala nasmiješeno s Rossom i Michelle. Pogledala sam u Michelle pošto sam sjedila nasuprot nje. Bilo mi je jako čudno što je bila tako... vesela. Ja vjerojatno ne bih bila nakon što bi mi starci umrli ma da je od njihove smrti prošlo dvije godine. Možda je bila tužna. Možda ju je sve boljelo kao Lucasa, ali nije to željela pokazivati. Činila mi se kao zvrckasta tinejdžerica, ali jako hrabra i jaka. Pogledala je u mene i nasmiješila mi se, kao i ja njoj.

„Onda, gđo Potter, o čemu ste nam ono željeli pričati?“ –znatiželjno je upitao Ross.
„Ne znam da li ste čuli da je ovdje davno bilo ubojstvo!“ –nastavila.
„Ubojstvo?“ –zbunjeno smo ponovili njenu zadnju riječ.
„Da.“ –klimnula je glavom. „Prije petnaest godina!“
„Tko je koga ubio?“ –uzvratio je Ean.

Mene je sam početak ježio i nisam željela znati o čemu se točno radilo, ali opet sam bila dovoljno znatiželjna da poslušam cijelu priču iako sam bila prestravljena i srce mi je ubrzano kucalo.

„Mjesni psihični bolesnik!“ –odgovorila je. „Nitko ne zna zbog čega, ali ubio je više ljudi. Većinom su bili turisti pošto se ovdje ljudi zaustavljaju u motelu!“
„T-Turisti?!“ –glas mi je zadrhtao.
„Da. Ne sjećam se točno što se dogodilo pošto sam živjela negdje drugdje. Ovdje sam počela raditi prije deset godina!“ –nastavila je.
„I što je s njim kasnije bilo?“ –upitao je Lucas.
„Nitko ne zna.“ –slegnula je ramenima.

„Kako to mislite?“ –upitala je Michelle nesigurno i pomalo u panici.

Paničarila sam i ja u sebi, ali to nisam željela pokazati kako me ostali ne bi zbunjeno pogledali. Poskočila sam od straha kad je zagrmjelo, a vidjela sam kako se Lucas nasmiješio. Ubrzo sam čula i pljusak, pa sam se nesigurno okrenula prema prozoru. Gledala sam u šumu blizu koje smo se nalazili. Sve se činilo tako strašnim, nesigurnim i opasnim.

„Neki kažu da je nađen mrtav. Neki kažu da je umro u zatvoru, a neki... da ga nikada nisu pronašli!“ –nadodala je.

U blizini se čuo lavež psa uz gromove i kišu. Michelle se proderala, pa je počela gubiti ravnotežu i padati prema podu. Ean ju je uspio zadržati nekoliko sekundi, ali se spotaknuo skupa s njom. Lucas i Ross su se počeli na glas smijati dok sam ja preplašeno gledala oko sebe. Preplašila sam se još više kad sam čula udarac stolice. Ubrzo sam čula Michellin i Eanov smijeh, pa sam se malo umirila.

3. dan(1.dio)

Polako sam otvorila oči i shvatila da je jutro već svanulo, a da sam ja zaspala s odjećom u kojoj sam i zakoračila u sobu. Pogledala sam u Rossa i Eana. Njih su dvojca čvrsto spavala, pa sam se polako morala dignuti iz kreveta kako ih ne bih probudila. Rastegnula sam se, uzela stvari iz torbe i otišla se istuširati. Prvo sam skinula gazu koju mi je Lucas jučer stavio. Rana nije bila prevelika, ali gaza je bila puna krvi. Nakon toga sam se skinula i ušla u tuš kabinu, te sam stavila poluhladnu vodu kako bi se osvježila pošto je vani bilo užasno toplo, a i u sobi jer sam zaboravila upaliti klimu. Naravno, Ross i Ean nisu razmišljali o tome. Većinom mi cure moramo paziti na njih, a oni nikada nisu razmišljali što je najbolje učiniti. Osjećala sam se ugodno pod tušem i vodom. Nisam razmišljala o ničemu. Moje su misli u onom trenutku bile prazne pošto sam se samo odmarala i osvježavala.

Izvadila sam ruku iz kabine, te povukla bijeli ručnik koji je stajao u blizini. Obgrlila sam se njime i zakoračila sam na pločice. Približila sam se ogledalu i gledala se minutu – dvije. Izgledala sam odmorno, što je bilo odlično jer zbog škole sam spavala oko pet – šest sati pošto sam morala stalno učiti za ispite.

Kad sam se obukla i našminkala, izašla sam iz kupaonice. Braća su i dalje spavala. Ugledala sam kako je Ean otkriven. Izgledalo je kao da je nemirno spavao pošto je plahta bila na podu. Nasmiješila sam se, približila mu se tiho i podignula plahtu sa poda, te ga malo pokrila. Prisjetila sam se u onom trenutku kako sam to radila i kad smo bili puno mlađi i kad mame i tate nije bilo kod kuće, pa sam ja morala paziti na njega. Obožavala sam mu čitati priče, igrati se s njim, brinuti se za njega, a sada smo oboje bili stariji. Pogledala sam u Rossa. On je i dalje čvrsto spavao, ali izgledao je puno mirniji od Eana.

Okrenula sam se, te otišla prema vratima. Otključala sam ih i zakoračila iz nje. Zapuhao je vjetar i vrijeme je bilo dosta promjenjivo. Uživala sam u onom ugodnom vjetru zbog kojeg mi nije bilo toplo, na svu sreću, već hladnije i osvježavajuće. Nasmiješila sam. Obožavala sam vrijeme u kojima nije ni toplo, a ni hladno već samo ugodno kao i onog jutra. Pokucala sam na vrata Lucasove sobe, pošto mi je rekao da prođem kod njega čim se probudim kako bi mi stavio novu gazu. Okrenula sam se pošto mi nitko nije otvarao, pa sam gledala malo oko sebe. Onaj gradić više nije izgledao tako sablasno kao sinoć. Izgledao je dosta mirno tada.

„Meg?“ –čula sam Michellin glas, pa sam se okrenula.
„Dobro jutro, Michelle!“ –pozdravila sam je. „Je li Lucas budan?“
„Tušira se. Trebaš ga nešto?“
„Rekao mi je da prođem do njega kako bi mi stavio novu gazu, ali kad se već tušira, proći ću kasnije!“
„Ma uđi. Ja moram ići po neke grickalice, pa dolazim odmah.“
„Ok...“ –rekla sam nesigurno.

Pozdravila me i udaljila se od mene, a ja sam zakoračila u njihovu sobu. Sjela sam na krevet i pričekala da Lucas izađe iz kupatila kako bi obavio što treba, pa da odemo na doručak. Upalila sam televiziju kako mi ne bi bilo dosadno. Na jednom programu sam vidjela Vijesti, pa sam odlučila pogledati što ima novoga u svijetu.

„Mole se sve građane da budu oprezni!“ –rekla je crvenokosa reporterka. „Luđak, koji je pobjegao prije dva dana iz ludnice, nije pronađen! Policija ga traži, ali nema mu ni traga! U slučaju da ga negdje vidite, smjesta pozovite policiju!“

Naježila sam se kad sam čula najnovije vijesti. Zašto im je trebalo toliko da ga pronađu? Normalno da se nitko neće osjećati sigurno po ulicama ako o njemu nema ni traga. Uzdahnula sam. Trebala sam prekinuti razmišljati o tim glupostima. Bilo je nemoguće da se nalazio baš u mojoj blizini, ali paranoje je uvijek bilo.

„Michelle, jesi li...“ –čula sam Lucasov glas, pa sam se okrenula.

Ugledala sam ga ispred kupaonice. Zbunjeno je gledao u mene. Valjda me nije očekivao tako rano ili je mislio kako se ondje nalazi njegova sestra. Spustila sam pogled polako prema njegovom tijelu. Nije imao majicu već samo široke hlačice do koljena. Za doktora je imao jako razvijeno i dobro tijelo. Podignula sam pogled prema njegovim očima, a onda pocrvenila kad sam shvatila koliko me zbunjeno promatra.

„Nisi me očekivao, ha?“ –nadodala sam i nasmiješila se.
„Ma... Mislio sam da je Michelle ovdje!“ –nasmiješio se. „Došla si da ti sredim ranu?“
„Da.“
„Sjedni ovdje.“

Pokazao mi je prema krevetu bliže kupatilu. Dignula sam se sa drugog i sjela na njega. Gledala sam u Lucasa kako vadi kutiju za Prvu pomoć iz torbe, pa mi se približio, te je kleknuo preda mnom. Iako sam pokušavala ne gledati u njegovo definirano tijelo već u njegove oči, nisam mogla skinuti pogled sa njegovih trbušnih mišića.
„Rana nije loša!“ –rekao je.
„Niti ti.“ –nadodala sam.

Pogledao je ravno u moje oči, a ja sam pocrvenila kad sam shvatila što sam rekla.

„Ovaj... Oprosti...“ –zamucala sam. „Jezik mi je ponekad brži od mozga!“
„Sve je u redu.“ –nasmiješio se, te zalijepio gazu na ranu. „Nisi ni ti loša!“

Sramežljivo sam se nasmiješila, a on se udaljio od mene kako bi stavio kutiju na svoje mjesto. Još jedne Vijesti su omele naše misli. Pogledali smo prema televiziji, a na njoj se i dalje pričao kako je luđak pobjegao iz ludnice.

„Vidiš...“ –uzvratila sam. „Što ako je onaj luđak neki serijski ubojica?“
„Ma nemoj mi reći da vjeruješ u to?“ –nasmiješeno je sjeo na fotelju i pogledao me.
„Da. Vjerujem!“
„Mislim da se previše zabrinjavaš. Znaš, život nije poput horor filmova!“
„Što ako jest? Mislim... Više nigdje nije sigurno!“
„Koliko si horora gledala kad si bila mlađa?“
„Ne znam.“ –slegnula sam ramenima.
„Možda previše, ha?“ –ponovno se nasmiješio.

Nasmiješila sam se i ja. Lucas je doista imao jako predivan osmijeh koji me očaravao sve više i više svaki put kad bi mi ga pokazao. Iako ga nisam znala, dugo nisam upoznala dečka koji je u tako kratko vremena uspio zaokupiti moje misli. Zadnji put sam razmišljala o dečku prije nego sam krenula na prvu godinu fakulteta. Tada sam imala samo vremena za društvo, a nisam htjela imati ljubavne veze pošto sam znala da ne bih imala previše vremena za dečka.

***

Lucas i ja izašli smo iz njegove sobe kako bismo otišli na doručak. Prije nego smo se spustili niz stepenice, provirila sam u svoju sobu kako bi vidjela da li su Ross i Ean još bili ondje. Bili su i čvrsto su spavali. Zatvorila sam polako vrata kako ih ne bi probudila, pa sam potrčala niz stepenice pošto je Lucas već bio dolje. Hodali smo prema recepciji, pa mi je on ponovno otvorio vrata poput kavalira. Nasmiješila sam mu se i približila gospođi Potter.

„Oh, dobro jutro!“ –nasmiješeno nas je dočekala.
„Dobro jutro.“ –pozdravili smo je.
„Ovim hodnikom idite do restorančića. Na prvom uglu, skrenite lijevo!“ –objasnila nam je.
„Hvala puno!“ –rekli smo istovremeno.

Lucas i ja smo je pozdravili, pa smo krenuli putem kojim nam je ona objasnila. Nije nam predugo trebalo do restorana jer je sve bilo dosta malo, a i oboje smo bili toliko gladni da smo hodali brže nego inače. Ugledali smo Michelle za stolom kako čita novine, pa smo joj se pridružili.

„Mislio sam da si se zadržala u trgovini!“ –rekao je Lucas.
„Ma kupila sam sve i svašta, pa sam došla ovdje popiti kavu i pojesti koji sendvič!“ –uzvratila je nasmiješeno. „Gdje su Ross i Ean?“
„Spavaju!“ –odgovorila sam. „Poznajući ih, zaspali su prije nego je jutro svanulo!“
„Zar su neki partijaneri?“
„Recimo. Ross se smirio sada kad se oženio i kad mu žena čeka bebu, ali Ean je uvijek spreman za akciju!“
„Vidi se po njemu!“

Nasmiješila sam joj se, a onda mi je pogled skrenuo prema Lucasu. Zamišljeno je gledao kroz prozor i polako pio gutljaj kave koja je bila na stolu. Možda mi se nije svidjelo to što smo razgovarale o mojoj braći pošto su bili bezobrazni prema njemu cijeli dan. Pogledala sam u Michelle koja je čitala novine, a onda sam ponovno pogledala u Lucasa. Nisam shvaćala zbog čega su se Ross i Ean cijelo vrijeme loše ponašali prema njemu. Shvaćala sam da su samo bili zabrinuti za naše živote i da su mislili kako bi nam se nešto loše moglo dogoditi, ali trebali bi biti bolji prema njemu jer mu ipak nije svejedno što je skrivio nesreću.

„Idem pitati kad dolazi automehaničar!“ –rekao je odjednom i dignuo se sa stolice.
„Ali nisi ništa jeo!“ –nastavila je Michelle.
„Nemam apetita.“ –prošao je kraj mene i udaljio se.

Gledala sam za njim zamišljenog pogleda. Zbog čega je bio tako čudan, nisam znala, ali ako se Michelle nije zabrinjavala, valjda se niti ja ne bih trebala. Pogledala sam u njegovu sestru. Ona je mirno listala novine kao da se ništa loše nije dogodilo. Uzdahnula sam. Zar sam se samo ja brinula oko svega toga? Zar sam samo ja razmišljala o onom psihičnom bolesnom čovjeku koji je mirno hodao uokolo?

Osjetila sam vibraciju mobitela u džepu kratkih hlačica, pa sam ga izvadila i ugledala mamino ime. Ispričala sam se Michelle na sekundi, a ona mi je samo klimnula glavom. Udaljila sam se od stola i krenula razgovarati na neko mirnije mjesto.

„Hej, mama.“ –javila sam se.
„Hej, Megan, jeste li dobro?“ –upitala me zabrinuto.
„Da, jesmo!“
„Ross nas je jučer nazvao i ispričao što se dogodilo! Sigurno ste dobro? Nitko nije ozlijeđen?“
„Svi smo dobro, bez brige. Kako je tata?“
„Evo, čeka novosti od vas! Kad se vraćate doma?“
„Ne znam. Uskoro bismo trebali ići do automehaničara kako bismo otišli po automobile!“
„Javit ćeš mi što je bilo?“
„Hoću.“
„Dobro, dušu. Pazite se!“
„Hoćemo mama. Pozdravi Ellen i tatu!“
„Pozdravljaju i oni tebe!“

Spustila sam slušalicu i stavila mobitel natrag u džep. Razmišljala sam o tome kako je dobro prošlo. Mama je prava paničarka, pa sam već mislila kako će se derati dok priča sa mnom. Možda ju je tata uspio smiriti i nagovoriti da priča normalno kako nas ne bi gnjavila zbog nesreće. Možda sam dobila živciranje i paničarenje od mame. Da. Sigurno sam to morala dobiti od nje pošto tata nikada nije paničario zbog gluposti, a ja sam bila ta koja je stalno razmišljala kako me proganja neki serijski ubojica. Ponovno sam se sama sebi nasmijala zbog gluposti o kojima sam razmišljala, pa sam se vratila natrag kod Michelle. Za stolom je sjedio i Lucas.

„Jesi li pitao kad dolazi?“ –pogledala sam u njega.
„Već je došao. Čekao sam tebe da te pitam hoćeš li sa mnom!“ –objasnio mi je.
„Naravno da hoću.“ –nasmiješila sam se. „Michelle, ti ćeš pričekati Rossa i Eana da se probude kako bi im javila gdje sam otišla?“
„Hoću. Bez brige!“ –uzvratila je osmijehom.

Nasmiješila sam joj se. Lucas se dignuo sa stolice, pa smo je pozdravili i izašli smo iz restorančića i ulaza u motel. Krenuli smo prema automehaničaru. Nisam znala gdje je on točno, ali Lucas me vodio pošto mu je vlasnica hotela objasnila. Gradić nije bio toliko velik, pa se nismo niti mogli izgubiti. Približili smo se starijem muškarcu, koji je sjedio ispred ogromnog skladišta.

„Oprostite...“ –progovorio je Lucas.

Muškarac je podignuo pogled i promatrao nas je svojim plavim očima zbog kojih sam se naježila. Bile su tolike plave da je izgledalo kao da nas pogledom želi ubiti.

„Jeste li automehaničar Bob?“ –upitao ga je.
„Jesam!“ –dignuo se sa stolice. „Kako vam mogu pomoći?“
„Moja prijateljica i ja imali smo sudar dva sata odavde i trebali biste automobile dovesti do ovdje i pokušati ih popraviti, ako nije problem.“
„Nema problema. Idete sa mnom ili?“
„Može. Lakše ćemo vam pokazati gdje se sve točno dogodilo!“ –rekla sam mu.

Klimnuo je glavom, ušao u svoju ordinaciju, pa se vratio s ključevima šlepera u ruci. Hodali smo za njim, pa ušli u auto kad ga je otključao.

2.dan(3.dio)

Hodali smo praznom ulicom dok su oko nas ptice pjevale, a cvrčci cvrkutali. Nije bilo previše toplo pošto je puhao lagani ljetni vjetar, ali ne onaj sparni već onaj osvježavajući. Bila sam sretna zbog toga jer sam mogla lakše disati pogotovo sada kad je došlo do katastrofe i kad smo morali pješke hodati do obližnjeg grada. Sve oko mene se činilo tako mirnim i ugodnim.

Toliko ugodnim da nisam skidala osmijeh s lica iako se dogodila nesreća prije sat vremena. Pratila sam prirodu i njenu ljepotu. Bilo je tako osvježavajuće osjećati onaj ugodan šumski miris koji je budio jako lijepa sjećanja. Bila sam oduševljena pošto sam se prisjećala kako je to biti slobodan. Osjećala sam se slobodno sada kad sam se udaljila nekoliko dana sa fakulteta i svih onih pravnih knjiga. Nisam mislila o učenju već o tome koliko mi je sada savršeno jer sam bila bez ikakvih obaveza, jer sam napokon mogla normalno disati i uživati kraj osoba do kojih mi je stalo.

„Lucas je isto trenirao košarku, ali je odustao zbog faksa!“ –čula sam Michellin glas.
„Možda mi se tvoj brat počinje sviđati.“ –rekao je Ean, a ja sam se nasmiješila. „Ali samo možda!“
„Ma nije on tako loš kako se čini.“ –nastavila je.
„Ne. Samo nas je pokušao ubiti!“ –nadodao je Ross.


Uzdahnula sam i zakolutala očima. Baš kad se činilo da je sve u redu netko od onih budalica mora nešto izvaliti. Odmahnula sam glavom i pogledala ispred sebe. Lucas je podosta udaljen od nas, ali nisam to prije bila vidjela pošto sam zamišljeno gledala oko sebe i uživala u prirodnom danu. Gledala sam u njega. Vidjela sam mu lice. Izgledao je zamišljeno kao prije nego smo krenuli prema hotelu. Pomislila sam kako razmišlja o nesreći koju je slučajno prouzročio. Sigurno mi je bilo jako teško. Odmahnula sam glavom. Nisam smjela razmišljati o onome što se moglo dogoditi, a nisam smjela dopustiti niti njemu, pa sam požurila korak prema njemu i pustila Michelle, Rossa i Eana da pričaju o svojim pričama.

„Kako smo?“ –stala sam kraj njega.
„Dobro.“ –pogledao me. „Boli te glava?“
„Ne. Ma nije me boljela niti prije!“ –nasmiješila sam se.

Nasmiješio se i on mene, a nakon toga je pogledao ispred sebe. Pogledala sam i ja ispred sebe čekajući da on kaže nešto, ali šutio je. Nisam znala zbog čega se tako ponaša. Možda nije volio pričati sa strancima! Možda se previše krivio za nesreću, pa se nije želio suočiti s mojim pogledom! Slegnula sam ramenima, odmahnula glavom i pomalo uzdahnula. Mislila sam kako bi mu možda bilo lakše popričati s nekim, pa da tako ne razmišlja o onome što se dogodilo, ali očito nije volio previše komunicirati s ljudima. Iako... Morala sam barem pokušati popričati malo duže s njim pošto bi mu to odvratilo misli od svega.

„I koliko misliš da smo udaljeni od grada?“ –upitala sam ga.
„Mislim da nam treba još pola sata.“ –odgovorio mi je.
„Odlično! Misliš da imaju ondje neki motel?“
„Da. Iako je dosta mali grad, vidio sam motel odmah kraj benzinske crpke!“
„Jedva čekam da se istuširam i legnem na krevet!“
„Umorna si? Da ti ja pomognem s torbom?“
„Ma ne, ne! Sve je u redu. Samo trebam malo sna!“
„Ako želiš, mogu ti pomoći s torbom.“
„Ne treba. Hvala!“

Nasmiješila sam se. Bilo mi je jako drago što se ponudio za pomoć pošto su muškarci – kavaliri dosta rijetki. Među njima su Ross, Ean i tata. Oni inače pomažu oko teških stvari iako mama i ja kažemo da nije potrebno, ali polude kad nas vide da se živciramo oko nekih stvari koje oni mogu lako srediti.

„Meg, koliko još?“ –uzviknuo je Ean.
„Oko pola sata!“ –nadodala sam.

Čula sam kako nešto priča sebi u bradi, pa sam se nasmiješila. Većinom, kad se nije želio svađati ili živcirati, pričao bi sam sa sobom. Tada bismo uživali pošto bi šutio i ne bi gnjavio sve oko sebe. Iako mi je ponekad išao na živce obožavala sam ga toliko da bi pazila na njega mada on o tome nikada nije ni znao. Valjda je normalno da se ponekad braća ne podnose.

„I...“ –nastavila sam, a Lucas je pogledao u mene. „Je li teško biti doktor?“
„Je.“ –klimnuo je glavom. „Ponekad uspiješ spasiti pacijentov život, a ponekad ne!“
„Da... To je malo sranje, ha?“
„Da. Bude ti teško kad pokušavaš spasiti nekoga i umre ti na stolu ili na putu do bolnice.“
„Mislim da je puno teže javiti obitelji kad netko umre, ha?“
„To je nešto najgore! Nikada nisam voljeo to raditi!“
„Mislim da to nitko ne voli. Jelda?“ –nadodala sam.
„Hah, da...“ –uzvratio je. „Upravo tako!“

Nakon tog kratkog razgovora je tišina ponovno nastala među nama. Bilo mi je drago što smo barem malo duže popričali i mislila sam kako ćemo do večeri možda popričati i više od deset minuta. Nadala sam se tome.
Osjećala sam se umorno i željela sam što prije doći do hotela kako bi otišla spavati.

Bila sam premorena pošto sam cijelim putem ja vozila i zbog toga što se nismo zaustavili dosta dugo, a vukli smo teške torbe za sobom. Duboko sam uzdahnula i nastavila hodati. Znala sam da mogu izdržati još malo. Morala sam izdržati pošto sigurno nije trebalo previše vremena do grada kojeg je Lucas vidio iz automobila.
Iznenada sam čula neke zvukove u šumi. Zastala sam i okrenula se prema lijevoj strani. Pokušavala sam vidjeti što je ondje.

„Zašto si stala?“ –upitao me Ross.
„Čula sam korake iz šume.“ –odgovorila sam mu i dalje oprezno promatrajući između stabla.
„Vjerojatno neka životinja.“ –rekao je Ean. „Idemo, Meg. Želim stići što prije do hotela!“

Progurao me kako bi se požurila. Povukla sam torbu za sobom pošto sam je ispustio iz ruke i nastavila sam hodati dalje, ali nisam prestajala gledati u šumu.

***

Putem sam i dalje razmišljala o onome što sam čula u šumi prije desetak minuta. Pitala sam se što je to moglo biti, ali odlučila sam više ne razmišljati o tome. Pretpostavila sam da se radilo o životinji kao što je Ean rekao. Željela sam vjerovati u to. Odmahnula sam glavom i nasmiješila se sama sebi, na glas zbog čega sam pogledala oko sebe da li me netko vidio kako me slučajno ne bi prozvao luđakinjom pošto nisam pričala s nikim.

„Zašto se smiješ?“ –čula sam Lucasov glas.

Porumenila sam pošto me ipak netko čuo. Pa... morao me čuti pošto je hodao tik uz mene.

„Jer razmišljam o glupostima!“ –rekla sam pokušavajući maknuti crvenilo na obrazima.
Na svu sreću, mrak je skoro pao, pa se nije previše vidjelo.
„O čemu?“ –upitao je zainteresirano.

Zastala sam začuđeno pošto je do malo prije jedva pričao sa mnom i ja sam bila ta koja mu je postavljala pitanja pokušavajući izvući neke riječi iz njega. Sada je on bio taj koji je mene pitao nešto. Nasmiješila sam se pošto mi je bilo drago što je želio pričati sa mnom.

„Jesi li gledao kad toliko horor filmova da imaš paranoju kad čuješ čudni zvuk ili da te ponekad netko prati kad sam ideš nekamo?“ –pogledala sam ga ozbiljno.
„Da.“ –nasmiješio mi se. „Kad sam imao četrnaest godina!“
„Ozbiljno nisi kasnije?“ –začudila sam se.
„Možda i jesam, ali se nisam previše obazirao. Ne znam!“ –slegnuo je ramenima.
„Kako to?“
„Razmišljam o tome kako se meni ništa loše neće dogoditi!“
„Znaš... To kažu i neki u hororima, pa ih ubojica ubije!“
„Megan, o tome si razmišljala?“ –počeo se smijati.
„Da. O tome sam razmišljala!“ –nasmiješila sam se i ja.
„Zašto?“
„Ne znam. Onaj me zvuk iz šume asocirao na nekakav horor!“
„Previše se zabrinjavaš! Vjeruj mi, nema nikakvih ubojica uokolo!“

Klimnula sam glavom. Koliko god sam željela vjerovati u to i uživati, nisam mogla. Bilo me strah. Sada sam znala zbog čega moji roditelji vole više gledati komedije nego horore i zbog čega su nam uvijek govorili da ih ne gledamo previše. Valjda su pretpostavili da postoji mogućnost kako će netko od nas odmah pomisliti na neke ludosti i gluposti kad ostanemo negdje sami. Uzdahnula sam pokušavajući se smiriti i prekinuti razmišljati o lošim stvarima. Morala sam biti veselija i uživati kao što su to činili svi oko mene.

Čula sam smijeh iza sebe, pa sam se okrenula. Ross i Ean su se zabavljali s Michelle. Izgledalo je kao da ne razmišljaju o nečem loše, što je i bilo olakšanje za mene pošto je to značilo da nema nikakvih problema i da ih neće stvarati. Okrenula sam se i nastavila pratiti put kojim sam hodala. Bila sam nesigurna, pa sam krajičkom oka gledala oko sebe, pogotovo u šumu. Srce mi je pomalo brzo kucalo na samu pomisao da se možda netko ondje nalazi i da gleda u nas. Ježila sam se toga pogotovo jer je mrak skoro pala, a svjetlosti je bilo dosta malo.

„Evo nas!“ –uzvratio je Lucas.

Pogledala sam pred sobom i na putokazu ugledala naziv gradića: Riket. Širom sam otvorila oči i srce mi je ubrzano počelo kucati. Nije moglo biti istina da sam se upravo nalazila kraj gradiću gdje je dva dana prije pobjegao iz zatvora. Bila sam šokirana i nisam željela vjerovati da sam baš ondje. Možda nas je baš taj luđak gledao iz šume! Što ako je istina? Što ako se nalazi u mojoj blizini?! Pomalo histerično sam se počela okretati oko sebe. Htjela sam biti sigurna da ga nema, da sam u sigurnim rukama, ali nisam mogla vjerovati u to jer nije bilo dokaza.

„Jesi li dobro?“ –upitala me zbunjeno Michelle.
„Ehm... ovaj...“ –počela sam pomalo mucati od straha. „Jesam, da!“
„Meg, Michelle, požurite!“ –viknuo je Ross.

Okrenula sam se. Dečki su već bili dosta daleko od nas, pa sam pomalo potrčala prema njima jer sam znala kako ću se jedino u njihovoj blizini osjećati sigurnije.

Ušli smo u gradić. Bio je pomalo sablastan pošto je samo nekoliko kuća bilo odmah kraj ceste, jedna trgovina, benzinska crpka i motel. Svijetla nije bilo previše, što me užasno živciralo jer se tek tada nisam osjećala sigurno. Kuće i nisu bile nešto posebno lijepo uređene ili su samo meni tako izgledale pošto nije bilo dovoljno svijetla da bi otkrila ono malo selce.

Dok sam hodala tik uz Eana, promatrala sam oko sebe, pokušavajući se uvjeriti da je sve ono sigurno, ali kako sam se mogla uvjeriti kad je cijelo ono mjesto izgledalo kao u horor filmu?

„Ja idem rezervirati sobu za sestru i mene. Ideš sa mnom?“ –Lucas je pogledao u mene.

Klimnula sam glavom, pustila torbu i krenula za njim. Osjećala sam se sigurnije uz njega, ali i tada sam gledala u šumu, preko puta motela ispred kojeg su nas ostali odlučili pričekati. Lucas je otvorio vrata i prepustio prvo ulaz meni, a kasnije me slijedio. Promatrala sam recepciju u kojoj smo se nalazili. Bila je jako lijepo uređena, ali staromodno.

„Izvolite?“ –čula sam stariji ženski glas koji me omeo u fotografiranju svakog kutka one prostorije.

Okrenula sam se i ugledala stariju ženu kako stoji za recepcijom. Imala je oko šezdeset godina. Promatrala nas je svojim tamno smeđim očima koje su pomalo davale crni sjaj.

„Dobra večer!“ –približila sam se. „Moji prijatelj i ja bismo htjeli rezervirati dvije sobe!“
„Samo recite od koliko kreveta!“ –uljudno mi se nasmiješila.
„Jednu od tri, a drugu od dva!“
„Ona od dvije neka ima bračni krevet?“
„Ne!“ –odgovorio je Lucas. „Mi smo samo... poznanici!“
„Oh, ispričavam se onda!“ –nadodala je posramljeno. „Izgledali ste mi kao jedan predivan par!“

Oboje smo zašutjeli. Krajičkom oka smo se pogledali i bilo nam je užasno neugodno zbog onoga što je rekla, pa smo sklonili poglede. Dala nam je ključeve naših soba. Michelle i on imali su sobu broj 28, a Ross, Ean i ja broj 29. Gospođa Elis Potter, vlasnica hotela s kojom smo pričali, rekla nam je kako automehaničar počinje raditi ujutro i kako je u 8 doručak.

Zahvalili smo joj se i izašli iz hotela, a onda se popeli na kat. Naravno, pošto je Ross uvijek volio glumiti starijeg brata, što i jest bio, morao mi je uzeti ključ kako bi on otključao vrata dok sam se ja prepirala neko vrijeme s Lucasom pošto je uporno želio uzeti moju torbu, a onda mi ju je nekako preoteo.

„Evo nas!“ –stavio ju je pred mojom sobom.
„Hvala ti puno!“ –rekla sam. „Hoćeš li mi napraviti ujutro uslugu?“
„Naravno!“
„Mislim se istuširati, pa skinuti ovu gazu koju si mi stavio. Htjela bih da mi je staviš ponovno, u slučaju da mi zatreba!“
„Nema problema. Kad se probudiš, svrati do mene!“

Klimnula sam nasmiješeno glavom, zakoračila u sobu i zaključala vrata. Ross je ležao na krevetu i vrtio televizijske programe dok sam iz kupatila čula vodu kako teće. Znala sam da se Ean tuširao, a i znala sam da mu neće malo trebati, pa sam odlučila leći na krevet i pričekati da on bude gotov. Skinula sam patike i legla na krevet, pa sam duboko uzdahnula. Osjećala sam kako umor polako isparava iz mene, a osjećala sam se užasno dobro pošto sam osjetila mekani krevet.