Nika Odis

Nakon što sam se prošetala sa Aresom u blizini kuće i vratila ga doma, otišla sam do trgovine provjeriti kakvo je stanje ondje bilo. Vratila sam se prije nekoliko dana doma, a s Mirandom i Jennifer sam razgovarala preko telefona jer nisam imala volje za izlazak. Napokon sam ipak postoji vanjski svijet, a ne samo onaj unutarnji u kojem sam bila zaključana po cijele dane kod kuće.

Parkirala sam se na prazno mjesto kraj svoje trgovine za životinje, izašla iz auta i požurila k prijateljicama. Kroz izlog sam vidjela da ima dosta ljudi unutra, pogotovo djece koja su promatrala životinje. Osmjehnula sam se i otvorila vrata, a Miranda i Jennifer su iznenađeno pogledale u mene.

„Oh, netko se napokon sjetio izaći iz brloga, ha?“ –nasmiješeno će Jennifer.
„Lijepo te ponovno vidjeti u našim krajevima.“ –rekla je Miranda. „Kako si? Osjećaš se bolje?“
„Naravno.“ –klimnula sam glavom. „Došla sam vas pozdraviti na par minuta jer idem do trgovačkog kupiti neku odjeću!“
„Ideš u šoping, ha? Zašto mi ne bismo mogle s tobom?“ –razočarano će Jennifer.
„Ah, zato što sam ovdje ja šefica!“ –nacerila sam se. „Idem sada, cure! Čujemo se kasnije!“
„Uživaj i zabavi se i za nas!“ –nadodala je Miranda.

Mahnula sam rukom i veselo izašla iz trgovine. Na putu do posla sam se sjetila kako dugo nisam bila u šoping i kako mi je trebala nova odjeća. Na sreću, znala sam kako iskoristiti jutro i zabaviti se malo, prestati razmišljati o svemu što se dogodilo.

Jack Miller

Po prvi puta, nakon deset godina, izašao sam iz kuće sam, bez svojih tjelohranitelja i menadžera koji su pazili na svaki moj korak i na to me paparazzi ne počinju ganjati. Paul i tjelohranitelji nisu bili oduševljeni jer su znali da bi me moglo zaskočiti i napadati pitanjima, ali rekao sam im da me više nije briga za to i da ću se sam snaći.

Parkirao sam auto na prvo slobodno mjesto koje sam pronašao i pogledao oko sebe ne bih li slučajno otkrio da su me paparazzi pratili. Stavio sam sunčane naočale na glavu, otvorio vrata i izašao iz auta. Zatvorio sam vrata, zaključao ih i požurio prema vratima trgovine gledajući oko sebe kako bih se osigurao da me doista nitko nije pratio.

Otvorio sam vrata trgovine i za pultom ugledao dvije djevojke; jedna mi je bila poznata.

„Jack...?!“ –iznenađeno me pogledala Miranda.
„Hej.“ –pozdravio sam ju.
„Jack Miller?!“ –šokirano će druga djevojka.
„Taj sam!“ –klimnuo sam glavom.

Razvukla je osmijeh od uha do uha, a Miranda ju je udarila laktom u rebra, pa ju je ljutito pogledala.

„Što želiš?“ –upitala me ljutito.

Drugo ponašanje od nje nisam ni očekivao jer sam ipak slomio srce njenoj najboljoj prijateljici.

„Gdje je Nika?“ –upitao sam.
„Nema je.“ –odgovorila je.
„Možeš ići k njoj!“ –rekla je druga djevojka. „I promijenila je adresu, pa ako želiš, mogu ti ju dati!“
„Jennifer!“ –Miranda ju je prostrijelila pogledom.
„Volio bih to, Jennifer!“ –osmjehnuo sam joj se.

Uzvratila mi je, te napisala novu Nikinu adresu prebivališna. Ispružila mi je bijeli papir, a ja sam joj se zahvalio i pozdravio ih. Udaljio sam se od kase i krenuo prema izlazu.

„Jack!“ –začuo sam Mirandin glas, te se okrenuo prema njoj. „Slomiš li joj ponovno srce... slomit ću ti vrat!“
„Neću!“ –rekao sam i izašao iz trgovine.

Nika Odis

Cijeli sam dan provela izvan kuće. Otišla sam u šoping i kupila puno nove odjeće i obuće, a nakon toga sam uspjela nagovoriti Jennifer i Mirandu da izađemo na večeru. Naravno, ja sam ih častila. Primijetila sam da su obje bile čudne tijekom cijele večere, nekako napete, ali zaboravila sam ih pitati razlog.

Pakirala sam se ispred kuće kad je mrak odavno pao. Već je jedanaest sati prošlo, a ja sam se osjećala umorno: umorno i sretno jer sam iskoristila dan nakon dugo vremena. Izašla sam iz auta, te podignula sve vrećice sa stražnjeg sjedala. Pjevušeći sam ušla u dvorište i koračala kamenim putem do stepenica koje su vodile do ulaza moje kuće. Jedva sam čekala da se istuširam i bacim u krevet.

Otključavala sam vrata kad sam krajičkom oka primijetila obris čovjeka na klupici, na mojoj terasi. Poskočila sam od straha, a kad su svijetla automobila osvijetlila onaj dio ugledala sam Jacka kako stoji malo dalje od mene. Odahnula sam, ali ipak su mi ruke i noge klecale zbog nervozne što se on nalazio ondje.

„Nisam te namjeravao uplašiti.“ –rekao je.

Klimnula sam glavom.

„Jennifer mi je dala tvoju adresu.“ –nastavio je.
„Evo zbog čega su bile tako čudne!“ –nadodala sam.

Slegnuo je ramenima.

„Što radiš ovdje?“ –upitala sam ga.
„Htio sam razgovarati s tobom.“ –odgovorio je.
„Ne bojiš li se da bi te netko mogao snimiti sa curom koja nema veze sa svijetom slavnih?“
„Nika, molim te! Došao sam pričati s tobom. Važno je!“
„Nemam o čemu pričati s tobom. Sjećaš se da smo sve riješili prije više od tri godine?“

Uzdahnuo je, a ja sam maknula pogled.

„Znam kroz što si prošla.“ –rekao je iznenada.

Zbunjeno sam pogledala u njega.

„O čemu pričaš?“ –upitala sam ga iznenađeno.
„Znam za bebu, Nika!“ –odgovorio je.
„Kako...“
„Čuo sam te.“

Klimnula sam glavom. Izvukla sam iz torbice novčanik i sliku na kojoj smo Daphne i ja bile. Ispružila sam ju, a on ju je primio u ruke. Neko vrijeme je gledao u tišini u nju dok sam ja gledala u pod.

„Bila je lijepa.“ –prošaptao je.

Podignula sam pogled dok me on tužnim pogledom promatrao. Zakoračila sam prema njemu i ošamarila ga.

„Čemu to?!“ –šokirano je pogledao u mene.
„Trebala sam te!“ –proderala sam se. „Trebala sam te, a tebe nije bilo! Trebala sam tvoj zagrljaj, bilo kakve utješne riječi, ALI TEBE NIJE BILO!!!“

Stajao je ukipljeno na mjestu. Počela sam udarati šakama po njegovim prsima dok je on i dalje stajao na mjesto sve dok mu moji udarci, koji ga nisu ni dirnuli, nisu dosadili, te me snažno zagrlio. Zajecala sam i uzvratila mi zagrljaj.

„Trebala sam te...“ –prošaptala je.
„Oprosti!“ –tiho mi je šaputao u uho. „Žao mi je... Volim te... Žao mi je!“

Podignula sam pogled prema njemu, a on je nježno obrisao suze koje su klizile niz moje lice. Prislonio je svoju ruku na moj topli obraz, a zatim prišao mojim usnama svojima. Pogledao me ravno u oči, sa svojim prekrasnim smeđima koje su mi užasno nedostajale. Prislonio je usne na moje i zaklopio oči. Sljedila sam njegov primjer, obgrlila ga rukama oko vrata i uzvratila mu poljubac. Bio je nježan prema meni.

„Jack Miller...“ –začuli smo glasove.

Pogledali smo u stranu i pogledali paparazze kako trče niz ulicu, upaljenim kamerama i fotoaparatima koji su neprestano bljeskali. Zakolutala sam očima, otključala vrata i povukla ga sa sobom zalupivši njima.

„Jebem ti!“ –promrmljao je. „Cijeli dan sam se skrivao i oni me baš sada moraju naći!“
„Dešava se.“ –bacila sam ključeve na stol i spustila torbe na pod. „Možeš ostati ovdje dok ne odu. Kasnije pozovi nekoga da dođe po tebe!“
„Došao sam sam.“ –odgovorio je
„Sam?“ –iznenađeno sam pogledala u njega. „Gdje su ti tjelohranitelji? Paul?!“
„Došao sam sam iz New Yorka. Rekao sam im da mogu sam!“
„Da, baš, sa paparazzima koji ti vise za vratom?!“
„Snaći ću se.“

Klimnula sam glavom i ušla u kuhinju.

„Jesi gladan?“ –upitala sam ga.

Odmahnuo je glavom. Otvorila sam vrata frižidera i izvukla bocu soka iz njega, a kad sam ga zatvorila poskočila sam vidjevši Jacka kraj sebe.

„Prestani se šuljati!“ –zakolutala sam očima.
„Oprosti!“ –nasmiješio se. „Hoćeš li prestati raditi bilo što?!“

Zbunjeno sam pogledala u njega, a on je uzeo bocu soka, stavio ju na stol i povukao me k sebi.

„Nedostajala si mi.“ –prošaptao je.
„I ti meni!“ –rekla sam i poljubila ga.

Podignuo me sa poda i prislonio na zid ljubeći me po vratu dok sam ja tiho uzdisala. Dobro je znao moje slabe točno i znala sam da bi se svakog trena mogla prepustiti užitku. Spustila sam se na pod i povukla ga sa sobom u sobu koja je bila na katu.

Otvorila sam vrata dok sam se ljubila s njime, a zatim ga gurnula na krevet koji je stajao odmah do ulaza. Raširila sam noge i sjela na njega ljubeći ga dok je on skidao majicu sa mene. U samo nekoliko minuta, nas dvoje smo bili potpuno goli, bez odjeće na sebi koja je bila razbacana po sobi.

Jack me nježno poljubio u usta, a zatim sam ga duboko osjetila u sebi zbog čega sam tiho zastenjala.

„Nedostajala si mi!“ –prošaptao mi je u uho.

Zaklopila sam oči. Trnci su me prošli po tijelu od uzbuđenja zbog njegovog savršenog, dubokog, seksi glasa koji me oduvijek dovodio do ludila. Noktima sam prošla preko njegovih leđa vodeći ljubav s njime.

***

Ležala sam na krevetu, kraj Jacka, i gledala zamišljeno u prozor.

„Zašto ne spavaš?“ –upitao me.

Pogledala sam u njega.

„Ne mogu zaspati.“ –uzdahnula sam.
„O čemu razmišljaš?“ –upitao me zijevajući.
„Bojim se.“
„Čega?“
„Da ovo nije stvarno, da te neću vidjeti kraj sebe kad se probudim.“

Pomilovao mi je lice, pomaknuo pramen kose koji mi je pao preko očiju i poljubio me.

„Obećajem da ću biti ovdje.“ –rekao je. „Bit ću kraj tebe dok god ti to budeš htjela!“
„Zauvijek?“ –upitala sam ga.
„Zauvijek.“ –poljubio me.

Nasmiješila sam se, prišla mu i prislonila glavu na njegovim prsima. Zaklopivši oči, opuštala sam se uz otkucaje njegovog srca.

Jack Miller

Kako je jutro svanulo tako sam se probudio zbog zrake sunca koje su ušle u njenu sobu. Spustio sam pogled na Niku koja je mirno spavala na mojim prsima. Poljubio sam joj tjeme, a zatim pogledao na mobitel koliko je sati bilo. Iznenada je počeo vibrirati, pa se Nika trznula iz sna i pospano pogledala oko sebe.

„Mobitel.“ –pokazao sam joj, a onda se javio. „Reci, Paul!“
„Čim stigneš se vrati u New York. Imaš nekoliko intervjua!“ –rekao je.
„Žao mi je, ali rekao si mi da sam slobodan do promocije. Nemam vremena za te gluposti! Sredi mi nakon promocije što god trebaš, ali do tada me pusti na miru!“

Nastala je tišina na liniji.

„Pozdravi Niku.“ –nasmiješio se.
„Hoću. Čujemo se još!“ –rekao sam i spustio slušalicu.

Mobitel sam stavio natrag na noćni ormarić, te pogledao u Niku koja se rastegnula i prislonila glavu na jastuk.

„Tko je bio?“ –upitala je.
„Paul.“ –odgovorio sam. „Htio je da se vratim.“
„I?“
„Čula si što sam rekao. Nemam vremena za to!“

Nasmiješila mi se, podignula se prekrivši gole grudi prsima, a zatim me poljubila.

„Znači...“ –promrmljala je. „Stvarno ostaješ?“
„Želim da pođeš sa mnom u New York kad se budem morao vratiti.“ –rekao sam joj.

Oblikovala je usta u slovo o.

„Jack...“- uzdahnula je. „Ovdje je moja mama, moje prijateljice, moja trgovine... Ne mogu...“
„Nisam mislio zauvijek!“ –prislonio sam prst na njena usta. „Mislio sam samo da pođeš sa mnom na premjeru! Kasnije... Kasnije sam se mislio i ja vratiti ovdje!“

Gledala me iznenađeno.

„Rekla si da me želiš uz sebe zauvijek.“ –nadodao sam. „I ja tebe želim zauvijek!“

Nasmiješila se, obgrlila me rukama oko vrata i poljubila. Nika je bila sve što sam oduvijek želio, sve što sam oduvijek sanjao... Život mi je bio dosadan, čudan i jadan bez nje, ali sada kad sam ponovno imao ljubav svog života... sve je bilo na svome mjestu.

Jack Miller

Kad sam vidio Niku onako slomljenu i uplakanu mislio sam da mi se ruši cijeli Svijet. Davno sam obećao njenom ocu da ju neću povrijediti, kad je on bio na samrti, da ću uvijek paziti na nju i brinuti se da se njegovom anđelu ništa ne dogodi i prekršio sam sva obećanja dana one noći.

Bio sam bijesan na sebe jer sam znao da se krivila zbog nečega što ona nije bila kriva. Nije zaslužila onakvo razmišljanje, nabacivanje krivnje kad ona nije bila kriva. Kao što joj je Paul rekao, sam sam bio kriv jer nisam razmišljao, jer sam više od tri godine radio budalu od sebe i glumio tinejdžera, bogataša koji se razbacao sa novcima.

Da sam se barem mogao natjerati da se probudim kako bih joj objasnio kako stvari stoje, kako bih ju molio za oprost i rekao joj da i dalje osjećam što i prije prema njoj. Na nesreću, netko ondje gore je želio vjerojatno da naučim na svojim pogreškama, ali molio sam se da me što prije probudi kako bi ih ispravio jer više nisam mogao trpjeti Nikine suze preko noći i šaputanje moje ime.

Nika Odis

Prošlo je više od dva tjedna otkad sam bila u New Yorku i otkad je Jack bio u komi. Svake večeri sam se molila da se probudi, da mu bude bolje, ali netko ondje gore nije želio uslišiti moje molitve.

Ponekad sam se pitala da li Bog doista postoji. Kad sam Ga molila da mi spasi bebu, On mi ju je oduzeo; kad sam Ga molila da spasi muškarca kojeg sam voljela, On nije radio ništa. Nije bilo ni čudo da su se ljudi ponekad pitali da li On postoji, da li je On stvaran i trebaju li uopće vjerovati u Njega. Mama je govorila da On postoji i da nikad ne smijem posumnjati u to, ali kako povjerovati kad mi je u protekle tri godine učinio samo zlo?!

Paul je bio kod liječnika kako bi se raspitao da li se Jackovo stanje poboljšava. Otvorila sam vrata njegove sobe i zakoračila u nju. Masnice i rane koje je imao na licu su polako nestajale. Zamolila sam i medicinske sestre da ga obriju pošto mu je brada uvijek brzo rasla, a znala sam da on ne bi volio imati dugu bradu. Uvijek je pazio na to, pa sam željela da tako bude i dok je u komi.

Povukla sam stolicu i sjela kraj njega. Podignula sam mu ruku i poljubila ju, te ju nježno pomilovala licem. Željela sam osjetiti kako jača, osjetiti njegov topli dodir na svome licu. Na sreću, osjećala sam barem otkucaje srca koji su mi davali znak da je još živ.

„Bok, Jack.“ –uzdahnula sam. „Inače govore da ljudi u komi čuju sve oko sebe, a ja se nadam da ipak ovo nećeš čuti. Voljela bih ti ispričati nešto... nešto što je promijenilo moj život.“

Duboko sam uzdahnula, a srce me stegnulo. Pojavila mi se knedla u grlu dok sam razmišljala kako da počnem pričati.

„Izgubila sam bebu, Jack.“ –prozborila sam tiho. „Bila je curica. Nazvala sam ju Daphne! Bila je jako sitna... Imala je svega dva i pol kilograma kad se rodila mjesec dana prije vremena! Nakon dva mjeseca završila je u bolnici. Doktori ju nisu uspjeli spasiti! Rekli su mi da je imala srčanu manu i da nažalost nisu mogli učiniti ništa za nju!“

Nisam se ni snašla, a suze su počele kliziti niz moje lice. Svaki put kad razmišljala ili pričala o svojoj malenoj Daphne, počela sam plakati i nisam znala zbog čega sam mislila da će ovoga puta biti drugačije. Nisam željela biti ondje i plakati, pa sam se odlučila dignuti sa stolice i otići prošetati do WC-a kako bih se smirila.

Okrenula sam se, ali me nešto zaustavilo. Polako sam spustila pogled na ruku i primijetila sam da me Jackova nježno drži. Pogledala sam u njega, a on je držao otvorene oči. Neko vrijeme sam gledala u njegove velike, smeđe oči. Bila sam šokirana i iznenađena, a on me i dalje promatrao; niti jednom nije skrenuo pogled s mene.

„O, Bože...“ –prošaptala sam i pritisnula dugme kako bih pozvala doktora.

Jack Miller

Najmanje sat vremena su doktori radili pretrage na meni kako bi se osigurali da je sve u redu unatoč tome što sam im ponavljao cijelo vrijeme da sam dobro i da se više ne trebaju brinuti. Naravno, naletio sam baš na doktore koji su bili puno tvrdoglaviji od mene, previše rekao bih, pa sam morao šutjeti i dopuštati da me provjeravaju.

Morao sam čak pojesti ručak, ali nisam se žalio. Bio sam užasno gladan i jedva čekao da stavim nešto u usta iako sam trebao jesti dijetnu hranu. Zbog toga sam bio nervozan jer mi je trbuh stalno krčio, ali doktor je rekao da ću morati neko vrijeme jesti nešto lagano.

Kad su se ulazna vrata otvorila, ponadao sam se da je to bila Nika, ali na ulazu sam vidio Paula. Malo sam se razočarao jer sam želio razgovarati s njome, ali kad je već on bio ondje, morao sam mu reći neke stvari.

„Doktor kaže da si dobro.“ –zatvorio je vrata.
„Zamisli...“ –pokazao sam u hranu. „Moram na dijetu! Nemam pojma kaku ću preživjeti bez svoje omiljene hrane.“
„Samo na tjedan dana, Jack!“
„Tjedan dana je kao cijela vječnost, za mene, ako ne jedem svoju najdražu hranu!“

Nasmijao se, a ja sam mu uzvratio.

„Slušaj...“ –uzdahnuo sam. „Želim ti se ispričati?“
„Zbog...?“ –upitao me iznenađeno.
„Zbog svega... Zbog toga kako sam se ponašao... Zbog toga što sam u zadnje tri godine bio debil prema svima, prema tebi! Znam da nisam bio najbolji... Oprosti! Znam koliko si se trudio oko svega jer si to obećao mome ocu. Oprosti!“

Gledao me u tišini.

„Zar čovjeku treba udarac u glavu da shvati neke stvari?“ –nasmiješio se.
„Meni je očito trebalo.“ –nasmijao sam se.
„Jack... Ne moraš se ispričavati!“
„Paul, molim te, osjećat ću se bolje ako mi kažeš da mi opraštaš!“
„U redu. Onda... Opraštam ti!“
„Hvala.“

Nasmiješio se.

„Gdje je Nika?“ –upitao sam ga.

Oblikovao je u usta u slovo o, a zatim spustio pogled. Dobro sam znao što je ono značilo.

„Otišla je prije sat vremena natrag u San Francisco.“ –odgovorio je, kao što sam i očekivao.

Klimnuo sam glavom i pogledao u prozor.

Nika Odis

Sjedila sam u čekaonici, na aerodromu, i čekala svoj let. Pronašla sam kartu u zadnji trenutak, pa sam kod kuće trebala biti ujutro. Paul me pokušao nagovoriti da ostanem barem još jedan dan, da popričam sa Jackom, ali ovoga puta mu nisam popustila. Nisam znala što bih mu rekla niti o čemu bismo pričali nakon toliko godina, pa sam odlučila vratiti se bez pozdrava. Bilo mi je olakšanje vidjeti da se probudio i znati se će se oporaviti, pa je mome izletu došlo kraj i morala sam se vratiti na posao.

Pozivaju se svi putnici za let 15781 za San Francisco na izlazu 19

Dignula sam se sa stolice i laganim korakom krenula prema izlazu znajući da sa možda činila ogromnu pogrešku što sam odlazila.

2008.

Nika Miller

Nervozno sam sjedila u autu i gledala ispred sebe. Nisam znala kako će Jack reagirati kad mu kažem za trudnoću jer ga nisam vidjela tri mjeseca, ali trebala sam mu reći jer je ipak on bio otac moje bebe. Nisam znala za to sve do prije dva tjedna, kad mi je bilo užasno loše i pala sam u nesvijest čim sam se digla s kreveta. Naravno, nisam ništa bila posumnjala pošto mi je inače menstruacija kasnila, ali otišla sam u bolnicu jer me Miranda natjerala i odbacila.

„Idemo!“ –rekla sam sama sebi i izašla iz auta.

Znala sam da sam mu kako – tako trebala reći za trudnoću kako me slučajno ne bi vidio kasnije i sam otkrio, ali i dalje me bilo pomalo strah. Pogledala sam oko sebe ne bih li slučajno vidjela paparazze kako bih požurila jer sam se bojala da bi me mogli napasti kad vide da odlazim prema Jackovoj kući.

Prošla sam kroz glavni ulaz bez problema jer su me zaštitari dobro poznavali. Požurila sam prema vratima gdje me dočekao Paul.

„Hej, Paul.“ –pozdravila sam ga.
„Javili su mi da dolaziš.“ –rekao je. „Što radiš ovdje?“
„Trebam pričati s Jackom.“

Oblikovao je usta u slovo o.

„On je...“ –promrmljao je. „Zauzet.“

Oblikovala sam usta u slovo o jer sam točno znala što je značilo to da je Jack bio zauzet. Čula sam smijehove, pa sam pogledala u stepenište niz koje su se spuštali Jack i, kao što sam pomislila, crvenokosa meni nepoznata djevojka. Jack je iznenađeno pogledao u mene, a ja sam pomaknula pogled.

„Što ti radiš ovdje?“ –upitao me bahato.
„Trebam razgovarati s tobom.“ –odgovorila sam tiho.
„Nemamo o čemu pričati!“
„Važno je!“
„Prije tri mjeseca si mogla ostati sa mnom. Sada... nemamo o čemu pričati!“

Odmahnula sam glavom, a on je nastavio prema vratima zajedno s onom djevojkom.

„Trudna sam!“ –rekla sam.

Okrenula sam se polako prema njemu, a on je gledao u zatvorena vrata. Bio mi je okrenut leđima, pa nisam mogla vidjeti njegovu reakciju. Tiho sam uzdahnula i spustila pogled. Nervozno sam stisnula šake i čekala njegov odgovor, bilo što kako bih vidjela je li spreman porazgovarati sa mnom. Krajičkom oka sam pogledala u Paula koji je prekriženih ruku stajao sa strane.

„Koliko?!“ –Jack se okrenuo prema meni.
„Tri mjeseca.“ –odgovorila sam.
„Ne!“ –odmahnuo je glavom i prišao mi. „Koliko tražiš za pobačaj?!“
„Jack!“ –začula sam Paulov opominjući glas.

Šokirano sam gledala u njega ne vjerovajući u ono što je rekao.

„Koliko, Nika?!“ –proderao se.

Pljusnula sam ga što sam jače mogla. Ruka me čak zaboljela od jačine udarca, ali nije me bilo briga. Bilo mi je drago što sam ga udarila što sam jače mogla.

„Evo koliko tražim!“ –bijesno sam ga odgurnula u stranu, maknula crvenokosu sa puta i ljutito izašla iz kuće.

Spustila sam se niz stepenice i ljutito koračala dvorištem.

„NIKA!!!“ –začula sam Paulov glas.

Odmahnula sam glavom i istrčala iz dvorišta što sam brže mogla kako me nitko ne bi zaustavio jer ondje nisam namjeravala biti on dje ni sekundu više; nisam namjeravala znati ništa više o Jacku.

Otključala sam vrata automobila i sjela na sjedalo. Brzo sam stavila ključeve i, drhtavom rukom, ga okrenula kako bih dala kontakt motoru. Slobodnom rukom sam prošla preko trbuha i tiho zajecala.

„Čini se da smo sami, maleni.“ –prošaptala sam.

2010.

Jack Miller

Znao sam da je možda izgledalo bolesno i luđački, ali sjedio sam satima na stolici i promatrao Niku kako spava. Dok je šaputala u snu moje ime, osjećao sam se sretno jer je ipak razmišljala o meni, jer joj je ipak i dalje bilo stalo. Dok su joj suze klizile niz lice, osjećao sam se bespomoćno. Nisam znao kako da ju probudim, kako da ju spasim od onoga što je sanjala.

Da je barem znala koliko mi je nedostajala, koliko mi je cijelo ovo vrijeme trebala, koliko sam razmišljao o njoj. Mogla je to znati odavno. Mogli smo zajedno živjeti, a naše je dijete moglo imati oba roditelja; sada se vjerojatno netko drugi brinuo o njemu, nekog drugog je nazivao ocem umjesto mene. Da sam bio pametniji, da sam joj odavno rekao da mi nedostaje, da ju volim i molio ju da mi se vrati... sada ne bih bio u komi.

Trgnuo sam se iz razmišljanja kad sam čuo mobitel kako svira. Nika je pospano podignula glavu i pogledala u mobitel koji je vibrirao na noćnom ormariću. Duboko je uzdahnula, podignula ga i zaklopivši oči prislonila ponovno glavu na jastuk.

„Reci, Miranda.“ –javila se.

Kad sam posljednji put vidio našu prijateljicu iz srednje mislio sam da bi me mogla ubiti pogledom. Bila je bijesna na mene, a drugo nisam ni mogao očekivati s obzirom da je ipak ona bila najbolja prijateljica cure kojoj sam slomio srce.

„Nema novosti.“ –Nika je uzdahnula. „Kasnije idem kod njega u bolnicu. Nema potrebe da dolaziš, Miranda! Pobrini se za trgovinu. Da, dobro sam, bez brige! Ako budeš bilo što trebala, nazvat ću te, ok? Super... Moram te sada pozdraviti! Idem se istuširati, pa pogledati sa Paulom kad idemo u bolnicu. Nazovem te kasnije ili navečer! Pozdravi Jennifer. Bok!“

Nika Odis

Nakon dugog, jutarnjeg tuširanja, spremila sam se za bolnicu. Osjetila sam kako mi trbuh kruli, ali nisam bila pretjerano gladna. Odlučila sam da bih Paulu trebala reći da je najbolje da što prije odemo u bolnicu kako bih pogledala u kakvom je Jack bio stanju, da li se ono promijenilo, a iskreno sam se nadala da jest jer nisam željela da se stvari zakompliciraju.

Podignula sam torbu sa spremljenog kreveta jer nisam željela da itko drugi sprema za mnom unatoč tome što sam bila gost u onoj kući. Bila sam zahvalna Paulu što me primio k sebi iako sam mu ja uporno pokušavala objasniti da je najbolje da spavam u hotelu, ali nije popuštao. Na žalost, naletjela sam na tvrdoglaviju osobu od sebe.

Dok sam se spuštala niz stepenice čula sam glasove iz kuhinje, pa sam pretpostavila da je Paul bio ondje. Provirila sam u kuhinju i imala sam pravo. Čitao je novine, a meni je pogled pao na naslovnicu. Zakolutala sam očima i odmahnula glavom vidjevši sliku na kojoj smo bili Paul i ja pri izlasku iz bolnice i već sam znala o čemu su pisali.

„Dobro jutro, Nika.“ –pozdravio me.
„Hej.“ –promrmljala sam i sjela za stol. „Mogu pročitati?“

Oblikovao je usta u slovo o.

„Znaš i sama o čemu pišu, Nika.“ –uzdahnuo je.
„Molim te!“ –ispružila sam mu ruku.

Klimnuo je glavom i stavio mi novine u ruke. Otvorila sam stranicu o kojoj su pisalo o Jackovoj nesreći. Spomenuli su da je i dalje u komi i da nitko ne zna kad bi se mogao probuditi, a onda sam pročitala dio iznad slike na kojoj sam se ja nalazila.

„Nepoznata djevojka je sinoć, kasno u noći, izašla iz bolnice zajedno sa Jackovim menadžerom, Paulom McDellis. Svi se pitamo tko je ta djevojka. Hoćemo li ju ikada ponovno vidjeti? Hoće li nas poslušati i dati nam nove informacije o vezi između poznatog glumca Jacka Millera i sebe?“

Bijesno sam bacila novine u zid, a stranice su popadale po podu. Prislonila sam glavu na šaku i duboko uzdahnula. Držala sam zatvorene oči samo kako bih se smirila i suzdržala od deranja.

„Oni su ga pretvorili u... u nepoznatog muškarca!“ –odmahnula sam glavom.
„Ne, Nika.“ –rekao je, a ja sam otvorila oči. „Jack nije bio isti otkad si ga ti napustila!“

Udarila sam rukama od stol.

„NE KRIVI MENE!!!“ –proderala sam se.
„Smiri se!“ –dignuo se sa stolice.
„Ja nisam kriva za to! Dala sam mu priliku! Izabrao je svijet slavnih i mene izbacio iz njega! Ja – nisam – kriva!“
„Smiri se, Nika!“
„Jednostavno... nisam... kriva...“ –zajecala sam i prislonila glavu na stol. „Da sam barem bila pametnija i natjerala ga da odustane, Paul! Sada ne bi bio u bolnici. Sada bi bio ovdje!“
„Nisi ti kriva, Nika!“ –Paul je sjeo odmah kraj mene. „Znaš i sama da je Jack oduvijek bio tvrdoglav! Mene nije želio slušati otkad ste prekinuli!“
„Da nisam prekinula s njime, možda bi te slušao!“ –podignula sam pogled prema njemu.
„Ne možeš sebe kriviti jer nisi ti kriva! Da je Jack bio pametniji... ne bi te pustio od sebe!“

Odmahnula sam glavom i prislonila glavu na njegova prsa, a on me snažno zagrlio milovajući me po kosi. Znala sam da nisam sebe smjela kriviti zbog nesreće koju je Jack doživio, ali uvijek sam se pitala: što bi bilo da nikada nismo prekinuli?

2006.

Jack Miller

Stajao sam u kupatilu, pred ogledalom, i brijao lice nakon večernjeg tuširanja. Osjećao sam se umorno i jedva čekao da se bacim u krevet kako bih se odmorio. Gluma me jako umarala jer bismo znali snimati skoro cijeli dan, a rijetko bih jeo. Bilo je naporno biti glumac i ponekad bih pomišljao o tome da odustanem od nje, da se maknem iz svijeta slavnih, ali Paul se jako potrudio da me uvede u nju. Bio mi je poput oca, pa mu nisam mogao to učiniti.

„Jack...“ –prozvala me.

Pogledao sam u vrata, a Nika je stajala nagnuta na njih, prekriženih ruku na prsima i promatrala me pospanim izrazom lica. Ponekad sam zaboravljao koliko je ona prekrasna bila zbog toga što sam po cijele dane bio fokusiran na snimanje.

„Probudio sam te?“ –upitao sam ju.

Klimnula je glavom.

„Oprosti.“ –rekao sam i isprao lice.
„Vrijeme je za spavanje, Jack!“ –prišla mi je i obgrlila rukama oko vrata. „Ne misliš li da bi bilo vrijeme da uzmeš jedan dan slobodan?“
„Znaš da ne mogu.“
„Možeš, ali trebao bi se malo potruditi i pitati za slobodan dan! Treba ti!“
„Nika, znaš dobro da ne mogu!!! Nije to tako lako, nije to kao da radim u trgovini.“

Zakolutala je očima i spustila ruke.

„Ni ne trudiš se.“ –odmahnula je glavom. „Uostalom... Već mi sve ovo počinje ići na živce!“
„Što sve?“ –upitao sam ju zbunjeno.
„Jack, ja... Volim te! Doista te volim! Poznajemo se još od srednje škole, ali... Ne mogu trpjeti to što nitko ne zna za nas dvoje već godinama, to što se sakrivamo po apartmanima samo kako te nitko ne bi snimio sa mnom! Očito ti je stalo samo do toga da te snime s poznatim curama jer ti ja nisam dovoljna!“
„Nije tako, Nika!!!“
„Nego kako je?!“

Oblikovao sam usta u slovo o i pripremao se odgovoriti na njeno pitanje, ali tek u onom trenutku sam shvatio da zapravo nisam znao odgovoriti.

„Vidiš...?!“ –razočarano je podignula ruke u zrak i odmahnula glavom.

Nasmijala se i spustila pogled. Vidio sam joj suzne oči, pa sam krenuo rukom prema njenom licu, ali odgurnula ju je. Pogledala me ravno u oči i vidio sam razočarenje, tugu u njima.

„Nika...“ –prošaptao sam.
„Ne mogu te dijeliti sa svakim, Jack!“ –odmahnula je glavom. „Ne mogu te dijeliti sa slavom i drugim curama!“

Stajao sam na mjestu, a ona se okrenula i izašla iz kupaonice. Krenuo sam vidjeti gdje je odlazila, te vidio kako uzima svoje stvari sa stolice. Gledao sam kako odlazi prema vratima. Na trenutak se okrenula prema meni. Vrijeme kao da je u onom trenutku kao da je stalo, a ja se nisam trudio učiniti ništa; nisam učinio ništa da ju zaustavim. Pogledala me, odmahnula glavom i izašla iz sobe zalupivši vratima.

Spustio sam glavu i neko vrijeme gledao u pod. Bijesno sam udario rukom od lampu koja je pala na pod i razbila se u tisuću komadića.

2010.

Nika Odis

Nesigurno sam koračala bolnicom gledajući oko sebe. Kao što sam i očekivala, nisam vidjela ondje nikoga. Svi su bili oko Jacka kad su ga trebali, kad su željeli njegov novac, ali kad je bio u bolnici i trebao njih... nikoga nigdje nije bilo.

Zapravo, nisam niti ja znala što sam radila ondje jer smo ipak prekinuli prije više od tri godine. Napustila sam ga jer ga nisam mogla dijeliti sa svima, a očito to njemu nije smetalo jer nije otišao za mnom. Tada mi se srce slomilo. Mislila sam da će popustiti malo, da mu je barem malo stalo do mene kao što je to bilo u srednjoj školi, ali shvatila sam da je moj Jack Miller, dečko u kojeg sam se zaljubila i koji je bio zaljubljen u mene, nestao kad je postao slavniji.

Naravno, nisam mogla ne doći. Kad sam vidjela da je doživio tešku prometnu nesreću i da je u komi, po treći put se moje svijet srušio. Prvi put je bilo kad sam ga napustila, a drugi kad sam izgubila svoju bebicu, svog malenog anđela.

Prišla sam vratima sobe u kojoj se nalazio Jack. Medicinska sestra mi je rekla koji je broj, a ja mene su čak policajci trebali provjeravati jer su pomislili da sam njegova obožavateljica ili slučajno neki paparazzi. Ponekad su mi išli na živce, ali bilo mi je drago što su to činili jer je značilo da su provjeravali sve kako Jack ne bi bio u opasnosti.

Neko sam vrijeme stajala pred vratima jer nisam bila sigurna kako ću reagirati kad ga vidim. Osjećala sam se nervozno i preplašeno istovremeno, ali morala sam vidjeti u kakvom je stanju bio.

Duboko sam uzdahnula i otvorila vrata, a kad sam ga vidjela na bolničkom krevetu, uključenog pod aparatima, ukočila sam se na mjestu. Bilo je bolno za mene gledati ga u onakvom stanju, ali trebala sam biti jaka unatoč tome što su suze potekle niz moje lice.

Zatvorila sam vrata i laganim mu korakom prišla. Pomilovala sam mu nježno izudarala lice, uhvatila ga za ruku i poljubila mu mekane usne.

„Molim te... probudi se...“ –prošaptala sam i nježno prislonila glavu na njegovo čelo.

Svojim nosom sam prošla po njegovom u nadi da ću ga vidjeti kako otvara oči, ali naravno... nisam mogla to očekivati jer je bio u komi. Znala sam da su se ljudi u komi znali probuditi, a neki nikada nisu. Nadala sam se samo da će Jack biti jedan od onih koji će se probuditi.

Kad su se ulazna vrata otvorila pogledala sam prema njima. Ugledala sam Paula ondje. Pretpostavljala sam da je on bio u blizini jer se brinuo za Jacka otkad su njegovi roditelji poginuli, bio mu je poput oca samo što on to nije shvaćao... ne u posljednje vrijeme.

„Nika!?“ –šokirano me promatrao.
„Paul...“ –zajecala sam.

Zatvorio je vrata, a ja sam se dignula sa kreveta i požurila ga zagrliti. Osjetila sam njegov snažan i utješan zagrljaj.

„Bit će sve u redu, Nika!“ –rekao je.

Jack Miller

Paul je ponudio Niki da prespava kod nas kako ne bi morala plaćati hotel. Trebalo mu je neko vrijeme da ju nagovori jer, kao što sam se dobro sjećao, bila je užasno tvrdoglava osoba i rijetko bi popuštala. Bilo mi je drago što na kraju ipak jest.

Nisam mogao vjerovati kad sam ju vidio u bolnici, kako se rasplakala, a Paul ju je grlio kako bi ju utješio. Kad sam ju posljednji put vidio, razišli smo se u jako lošem odnosu, pa nisam mogao vjerovati da je ipak došla. Ona je bila osoba na koju sam najmanje pomišljao da bi mogla doći, ali bilo je više nego očito da joj je i dalje bilo stalo zbog čega je meni bili jako drago.

„Ne znaju kad će se probuditi?“ –upitala je.

Paul je odmahnuo glavom, a ona je uzdahnula.

„Da sam barem bio pametniji, Nika.“ –promrmljao je. „Mogao sam ga natjerati da ostane doma, ali naravno, ne bi me slušao! Nikada me nije slušao!“
„Znaš da je takav, Paul!“ –rekla je. „Nisi ti kriv zbog toga! Jack je... debilni kreten koji misli samo na sebe; zbog toga mu se to i dogodilo! Oduvijek je mislio samo na sebe, samo na svoje proklete potrebe i nikada ga nije bilo briga za druge!“

Gledao sam u nju i čekao trenutak kad će se ponovno rasplakati jer je sve ono govorila drhtavim glasom. Zakašljala se i pogledala u drugu stranu vjerojatno kako bi zaustavila suze koje bi svakog trena mogla poteći.

„Najbolje je da se odeš odmoriti, Nika.“ –uzvratio je Paul.

Klimnula je glavom.

„Hvala na gostoprimstvu.“ –dignula se sa trosjeda.
„Uvijek si dobro došla u moju kuću, Odis.“ –nasmiješio se. „Znaš da su mi tvoji roditelji jako dobri prijatelj!“

Klimnula je glavom, osmjehnula se i potapšala ga po ramenu, a zatim izašla iz dnevnog boravka. Pogledao sam u Paula koji je duboko uzdahnuo, rukom prošao preko lica i zaklopio oči držajući u ruci čašu s whiskyem. Odlučio sam pratiti Niku kako bih vidio kako je. Dignuo sam se sa trosjeda jer sam sjedio odmah do nje, a zatim izašao iz one prostorije i otišao za njom.

Već je bila u sobi kad sam ju stigao. Skidala je odjeću sa sebe, a ja sa promatrao u ono prekrasno, savršeno, anđeosko tijelo koje je nekada pripadalo meni. Bilo mi je čudno što njen suprug ili njezin dečko nije bio ljubomoran i ljut zbog toga što je bila ondje, ali Nika je bila cura koja je radila što god bi ona željela, pa mu vjerojatno nije dopustila da joj zapovijeda.

Obukla je gornji dio pidžame, ugasila svijetlo i legla na krevet pokrivši se tankom dekom. Na sreću, svijetlo iz vana je ulazilo u sobu, pa sam ju dobro mogao vidjeti. Gledala je u prozor zamišljenim izrazom lica, a onda je ponovno zajecala. Zaklopio sam oči, uzdahnuo i odlučio leći kraj nje. Obgrlio sam ju rukom oko struka razmišljajući da me ona može osjetiti kao što sam mogao i ja nju. Osjećao sam njenu savršenu, prekrasnu toplinu tijela koja me nekada grijala i u kojoj sam nekada uživao.

Nika Odis

Ležala sam u krevetu i gledala u strop. Još je jedno jutro svanulo i još je jedna neispavana noć prošla. Pogledala sam u prozor. Kiša je cijelu noć padala i nije prestala niti kad je jutro svanulo.

Pospano sam se dignula sa kreveta znajući da neću moći spavati dalje. Odlučila sam otići popiti kavu i prešetati se s Aresom u blizini kuće pošto još nije bilo vrijeme za odlazak na posao, a ondje sam namjeravala biti cijeli dan kako bih prestala razmišljati o užasnom osjećaju koji mi je prolazio tijelom. Mrzila sam se osjećati onako čudno, onako... zabrinuto, a da nisam ni znala zbog čega.

Izašla sam iz sobe i odmah otišla u kupatilo isprati lice i oprati zube, te se našminkati kako bih što prije otišla izvan kuće razbistriti misli, opustiti se malo. Čula sam kako mi telefon zvoni, ali odlučila sam da se neću javiti. Sekretarica je bila upaljena, pa ću svejedno vidjeti tko me trebao ako netko bude ostavio poruku.

Nikada mi nije trebalo puno vremena da se spremim za izlazak, pa sam se isprala i našminkala u nekoliko minuta. Laganim korakom sam ušla natrag u sobu i otišla pogledati što bih mogla obući. Ponovno sam čula telefon, ali nisam se obazirala na njega. Nisam imala niti volje znati tko me zvao u ono doba jutra. Htjela sam samo prestati razmišljati o lošem predosjećaju.

***

Radno vrijeme mi je mi je počelo prije više od pola sata, a ja sam malo zakasnila zbog toga što sam bila vani s Aresom i nisam se obazirala na vrijeme. Parkirala sam se malo dalje od trgovine jer je moje mjesto bilo zauzeto. Osjećala sam se nervozno i zbog toga, ali pokušavala sam ne razmišljati o svemu što me živciralo u onom trenutku.

Podignula sam torbu sa suvozačevog sjedala, otvorila vrata i izašla iz auta. Vidjela sam nekoliko tinejdžerica kako hodaju po trotoaru. Jedna je plakala dok su druge razgovarale s njom. Pretpostavila sam da je to bilo zbog nekog dečka jer sam ponekad i ja znala plakati zbog njih, ali prije tri godine sam odlučila da neću pustiti više ni suzu.

Zatvorila sam vrata i zaključala ih, a zatim krenula prema trgovini u kojoj su me vjerojatno Miranda i Jennifer već čekale. Vidjela sam, kroz staklo, da ima dosta ljudi unutra. Otvorila sam vrata i zakoračila u onu prostoriju, a moje dvije najbolje prijateljice pogledale su me začuđeno.

„Jesi li dobro?“ –upitala me Miranda.
„Zašto ne bih bila?“ –uzvratila sam i krenula prema njima. „Samo sam malo umorna.“
„Nisi vidjela vijesti?“ –začuđeno me pogledala Jennifer.
„Nisam bila doma.“ –slegnula sam ramenima. „Zašto?“

Njih dvije su se pogledale upitnim izrazom lica dok sam ih ja zbunjeno promatrala. Znala sam da nešto ne valja zbog njihovih zabrinutim pogledima.

„Što se dogodilo?“ –upitala sam ih nervozno.

Jennifer je podignula novine i ispružila mi ih, a ja sam ih uzela u ruke i pročitala naslovnicu: Mladi glumac Jack Miller doživio tešku nesreću!

Jack Miller

Otvorio sam oči i duboko uzdahnuo. Osjećao sam da me cijelo tijelo boli, a nisam se ni mogao sjetiti zbog čega. Polako sam se dignuo sa kreveta gledajući oko sebe. Vidio sam bijele zidove, čuo piskutanje aparate, ali i dalje nisam shvaćao što se događalo.

Vrata su se otvorila u onom trenutku. Medicinska sestra, doktor i Paul su zakoračili u onu prostoriju, a ja sam duboko uzdahnuo i osmjehnuo im se.

„Čovječe, što mi se dogodilo?“ –upitao sam ih.

Paul je u tišini gledao u mene. Zaklopio je oči, duboko uzdahnuo i odmahnuo glavom, a ja sam čekao da počne s još jednom prodikom i izigravanjem moga oca.

„Žao mi je, g. McDellis.“ –doktor je pogledao ozbiljnim izrazom lica u njega. „Ne znamo kako da mu pomognemo!“
„Ne znate kad bi se mogao probuditi?“ –upitao ga je Paul.
„O čemu vi pričate?“ –zbunjeno sam gledao u njih.
„Ne znam, gospodine. Možda sutra, možda za nekoliko mjeseci... možda nikada!“ –objasnio je doktor.
„O čemu pričate?!“ –proderao sam se, ali imao sam osjećaj da me nitko ne sluša.

Medicinska sestra je laganim korakom prošla kraj mene, kao da se ondje nisam nalazio. Okrenuo sam se i šokirano promatrao u svoje tijelo. Tek u onom trenutku, dok sam gledao svoje tijelo kako leži na krevetu, prikopčanog uz aparate i izudaranog lica, sjetio sam se što se dogodilo. Sjetio sam se da sam išao voziti pijan, da sam okrenuo volan kako ne bih udario u neke cure i kako sam udario od zid.

„Ne znamo kad bi se mogao probuditi iz kome.“ –rekao je ponovno doktor.

Šokirano sam gledao u njega.

„Kome...?!“ –prošaptao sam. „Hej, ja nisam u komi!!! Ja sam ovdje! Zar me ne vidite?!“

Paul je odmahnuo glavom i laganim korakom izašao iz sobe, a doktor i medicinska sestra su ga u tišini pratili. Šokirano sam gledala u zatvorena vrata razmišljajući o onome što se upravo dogodilo.

Pogledao sam ponovno u svoje tijelo ne shvaćajući što se događalo. Gledao sam u vlastito tijelo, a nitko me nije mogao vidjeti. Bio sam zbunjen zbog toga, pomalo preplašen... Prišao sam krevetu i pogledao se bolje. Bio sam blijed i izudaran, a debela cijev bila je u mojim ustima koja mi je vjerojatno omogućavala da dišem.

Duboko sam uzdahnuo, prošao rukom kroz kosu i pogledao u vrata. Trebao sam nekako izaći iz one prostorije i otkriti što mi se događalo, kako bih se mogao vratiti u normalu ili bolje reći – u vlastitom tijelu. Prišao sam vratima i pokušao dotaknuti kvaku, ali ruka mi je prošla kroz nju.

Iznenađeno sam ju podignuo jer sam još manje shvaćao sve ono. Pokušao sam proći kroz vrata, a još više sam se šokirano vidjevši da sam prošao kraj njih i izašao na hodnik. Pogledao sam iznenađeno oko sebe. Ljudi su prolazili kroz mene, kao da me uopće nije bilo ondje. Za njih... nisam postojao.

Čuo sam Paulov zabrinuti glas i vidio ga kako razgovara i dalje sa doktorom. Prošao sam kraj njih kako bih vidio što bih mogao učiniti da se vratim u svoje tijelo, a zatim sam ugledao i redatelja filma kojeg sam neki dan završio snimati. Razgovarao je sa poznatim ljudima sa seta, pa sam odlučio vidjeti o čemu su oni pričali.

„Hah...“ –frknuo je redatelj. „Na sreću, snimili smo sve scene prije nego se ovo sranje dogodilo!“
„Što znaš...“ –uzvratio je neki drugi. „Možda će film biti uspješniji ako umre!“
„Oh da, kao što se to dogodilo sa Heath Ledgerom!“
„Da, istina!!!“

Odmahnuo sam glavom i nasmijao se jer nisam mogao vjerovati o čemu su razgovarali dok sam ja u komi ležao u sobi nedaleko od njih.

„Zar je moguće da ljudi čak i u takvim trenutcima razmišljaju samo o novcu?“ –odmahnuo sam glavom.

Pogledao sam malo dalje Mikea i ostale prijatelje, pa sam otišao k njima.

„Rekao sam mu da ne vozi.“ –Mike je odmahnuo glavom, prekrižio ruke na prsima i nagnuo na zid.
„Tko zna tko će nam sada plaćati cugu?!“ –nadodao je Sam.

***

Šokirano sam pješačio gradom, gledao u pod i s nevjericom razmišljao o svemu što sam onog dana otkrio. Otkrio sam da je Paulu jedino bilo stalo do mene jer je neprestano bio u blizini moje sobe, svako toliko bi čak ušao u nju, ali ne bi se dugo zadržao. Vidio sam po njegovom izrazu lica da me nije mogao dugo gledati u onom stanju. Otkrio sam da je svima drugima bilo stalo do mog novca, da su me svi iskorištavali i mislili o meni da sam umišljeni bogataš.

Naravno, ništa drugo nisam mogao očekivati kad se i jesam tako ponašao i nije ni bilo čudo što su me iskorištavali oduvijek. Trebao sam biti pametniji, slušati druge ljude da bih trebao bolje razmišljati i shvatiti neke stvari, ali to sam prekasno shvatio.

Zaustavio sam se pred staklo i pogledao u svoje smeđe oči. Nekada su bile drugačije, nekada su bile sretne, ali tada... tada nisam napravio sranje zbog kojeg sam sada ispaštao. Na žalost, nisam znao kako bih sve to mogao vratiti; sada – nakon tri godine.

***

Sjedio sam u bolnici, kraj svog tijela i promatrao samog sebe. Čekao sam da se bilo što dogodi kako bih se probudio i ispravio pogreške koje sam davno učinio, ali nisam otvarao oči. Na žalost, nisam niti znao što bih mogao učiniti da se to dogodi.

Čuo sam kako se vrata otvaraju, pa sam pogledao prema njima. Iznenadio sam se vidjevši vrlo poznatu osobu na ulazu.

„Nika...“ –prošaptao sam šokirano.

Neko je vrijeme stajala na mjesto sve dok nisam vidio suze na njenom licu. Zakoračila je u sobu, zatvorila vrata i laganim mi korakom prišla. Pomilovala mi je lice, uhvatila mi ruku i utisnula poljubac na moje usne.

„Molim te, probudi se.“ –uzvratila je.

Šokirano sam gledao u nju.

„O Bože...“ –rekao sam. „Još joj je stalo...“

Nika Odis

One noći nisam mogla najbolje spavati. Vrtjela sam se cijelo vrijeme po krevetu, trudila zaspati, ali jednostavno nisam mogla. Imala sam loš predosjećaj koji mi nije davao mira, pa sam dočekala jutro.

Sjedila sam u dnevnom boravku, ispijala jutarnju kavu kako bih se razbudila i gledala u prozor razmišljajući zbog čega sam se loše osjećala cijelu noć. Neobičan i grozan osjećaj mi se stvorio u trbuhu, pa sam neprestano uzdisala i tjerala se ne razmišljati o tome. Baš me zanimalo zbog i oko čega sam imala loš predosjećaj.

Mjaukanje me prekinulo iz razmišljanja, pa sam pogledala u svoju crnu mačku koja me promatrala žutim očima. Nasmiješeno sam ju podignula sa poda, stavila kraj sebe i počela maziti, a ona se bacila na leđa, zaklopila oči i počela presti uživajući u mom dodiru. Kao što sam i očekivala, Ares je potrčao iz kuhinje i skočio kraj mene kako bi i on mogao uživati.

Bila sam sretna što sam barem imala nekoga koji će mi se veseliti svaki put kad se vratim kod kuće. Životinje su ponekad bile puno bolje od ljudi.

Jack Miller

Kad se napokon avion zaustavio na aerodromu u New Yorku, sretno sam izašao iz njega i spustio se niz stepenice. Paul je hodao odmah do mene, a oko nas su hodali moji tjelohranitelji koji su gledali oko sebe ne bi li slučajno vidjeli nekog sumnjivog koji je krenuo na mene. Na sreću, kad bi paparazzi krenuli na mene, oni bi ih zaustavili, pa bih ja mogao pobijeći. Nisam volio bježati, ali sigurno nisam obožavao čekati kretene koji su se neprestano mješali u moj život.

Popeli smo se stepenicama do ulaza. Trebali smo proći čekaonicu kako bismo otišli do limuzine koja nas je čekala kako bi nas prebacila doma. Jedva sam čekao da dođem kući i bacim se u krevet kako bih se odmorio od puta, a zatim izašao vani. Nedostajali su mi stari kafići, stara diska i društvo s kojima sam ondje izlazio. Jedva sam čekao da ih nazovem kako bismo svi zajedno izašli jer se u tri mjeseca niti jednom nismo čuli. Previše sam radio ono filma i previše izlazio vani da bih imao vremena čuti se s njima.

„Molim te...“ –započeo je Paul.

Pogledao sam zbunjeno u njega.

„Pokušaj danas ne izaći vani i glumiti budalu.“ –rekao mi je.

Zakolutao sam očima.

„Lud si ako misliš da ću ostati doma.“ –uzvratio sam odlučno. „Imam dvadeset i osam godina i mogu uživati koliko god želim, jasno?“
„Odustajem!“ –odmahnuo je glavom.
„Hvala Bogu! Pusti me već jednom na miru! Želim živjeti život! Ovdje sam kako bih ga živio, a ne tratio vrijeme na glupa pravila.“
„Da je tvoj tata živ, sada bi bio razočaran.“

Zakolutao sam očima i nasmiješeno pogledao u fotografe koji su me slikali u daljini. Kraj njih su također bili moji fanovi, naravno, sve cure koje su vrištale moje ime, slale mi poljupce i mahale mi slikama, raznim natpisima. Nasmiješeno sam pogledao u njih, mahnuo im i nastavio hodati dalje nadajući se da nitko neće skočiti na mene. Na sreću, ondje su bili i policajci koji su ih držali podalje.

Nika Odis

Sjedila sam iza pulta, na poslu, i čitala novine dok su Miranda i Jennifer bile na pauzi za ručak. Svako toliko bih pogledala u televiziju kako bih vidjela da li ima nečeg zanimljivog na njoj, ali u onoj prokletoj tehnologiji nikada ničeg posebnog ne bi bilo. Ponekad bih se također udaljila odande, otišla vidjeti životinja, pomaziti neke od njih i dati im hrane, ali vrijeme je dosta sporo prolazilo. Jedva sam čekala večer da odem doma i da se ondje malo zabavim, ali trebala sam razmisliti kako.

„Evo nas.“ –Miranda je otvorila vrata.
„Jesi li nas dugo čekala?“ –upitala me Jennifer.

Odmahnula sam glavom i zatvorila novine.

„Bilo mi je užasno dosadno.“ –uzdahnula sam i sjela na stolicu.
„Odi slobodno ti na pauzu.“ –uzvratila je Miranda.
„Nemam što raditi vani bez vas.“ –odgovorila sam.
„Ako ti tako kažeš.“ –Jennifer je slegnula ramenima i sjela kraj mene. „I, jesi li mirnija sada kad se Miller vratio u New York?“

Pogledala sam ju zbunjeno, a onda pogledala u Mirandu. Odmahnuvši glavom, dignula sam se sa stolice i ušla u sobu u kojoj su bile naše stvari. Duboko sam uzdahnula i prišla prozoru.

„Zar moraš biti tako glupa?“ –čula sam Mirandin ljutiti glas.
„Što sam krivo napravila?!“ –zbunjeno ju je upitala Jennifer. „Zar ona nije htjela da on ode iz grada?“
„Pa glupa si jer ga ideš spominjati! Koliko ti se puta treba reći da zašutiš i da ne spominjaš Jacka Millera pred njom?!“

Zaklopila sam oči i nagnula se na hladan zid.

Jack Miller

Parkirao sam auto ispred kluba i vidio paparazze kako trče prema meni. Vidio sam i bliceve koji bi me oslijepili i zbog čega sam morao gledati u pod. Na sreću, kraj mene su se nalazili zaštitari koji su ih progurali u stranu kako bih na miru mogao uči u disko. Jedva sam čekao da se malo smirim; pogotovo jer sam se ponovno posvađao sa Paulom koji je obožavao glumiti moga oca.

„Jack!!!“ –netko me udario po leđima.

Okrenuo sam se i vidio svog prijatelja Mikea iza sebe. Obgrlio me rukom preko ramena i povukao sa sobom.

„Svi smo baš tebe čekali.“ –uzvratio je.
„Hah... Lijepo je to znati!“ –rekao sam. „Cuga?“
„Čeka te na stolu.“

Nasmiješio sam se i potapšao ga po leđima. Svi su oni dobro znali što sam ja volio i oduvijek me alkohol čekao na stolu kad god bih rekao da dolazim. Pozdravio sam cijelo društvo, sjeo na stolicu, a jedna crvenokosa, meni nepoznata cura, nogu je prebacila preko moje. Nasmiješio sam joj se, a ona mi je šapnula u uho nešto što nisam razumio jer je pričala na francuskom. Okrenula me prema sebi i poljubila, a ja sam joj uzvratio, te podignuo čašu amara i popio sve na eks.

***

„Jack, nemoj!“ –Mike je hodao za mnom.
„Mogu ja to!“ –rekao sam teturajući se do auta.
„Nemoj voziti pijan. Rađe zovi Paula da dođe po tebe ili nekog od svog tjelohranitelja!“
„Nisam malo dijete!“
„Tako se ponašaš!“

Zakolutao sam očima, nagnuo se na auto i otključao vrata. Mike mi je prišao i uzeo mi ključeve iz ruku, ali sam ga gurnuo ljutito i uzeo ih natrag. Odmahnuo je glavom, pomaknuo se u stranu i podignuo ruke kao da se predaje, a ja sam sjeo u auto, upalio motor i zavezao se. Izašao sam iz parkinga i krenuo niz ulicu razmišljajući kako vozim. Znao sam da sam bio pijan i da vjerojatno nisam trebao voziti kako ne bih ubio nekoga i sebe, ali htio sam pokazati drugima da mogu sam obavljati stvari za sebe. Nisam trebao nikoga da mi pomaže u onome što sam sam sebi mogao pomoći.

Izašao sam iz ulice i pogledao u lijevu stranu ceste, kad sam skrenuo u desnu vidio sam da nekoliko djevojka prelaze preko pješačkog. Znao sam da neću stići zakočiti jer je cesta bila mokra pošto je lagana kiša neprestano padala, otkad sam izašao, ali ipak sam pokušao zakočiti. Okrenuo sam volan, a auto se počelo vrtjeti po cesti sve dok nisam udario svom snagom od zid.

Glavom sam udario od volan i duboko uzdahnuo jer sam osjećao bol po cijelome tijelu. Vidio sam mutno i nisam shvačao što se oko mene dešavalo. Čuo sam glasove, vikanje, zapomaganje, a ja sam ugledao pred sobom djevojku koja mi je godinama nešto značila. Prošaptao sam njeno ime; prekrasno, savršeno ime...

„Nika...“ –prošaptao sam, sve dok nisam ugledao crninu pred sobom.

Nika Odis

Stavila sam ogrlicu Aresu, zavezala ga i otvorila vrata. Voljela sam se šetati s njime satima po gradu i parkovima kad ne bih radila i kako bi mi vrijeme brže prošlo. Stavila sam slušalice iPoda u uši, spustila se niz stepenice i laganim korakom izašla iz dvorišta.

Ares bi se svatko oliko zaustavio kako bi ponjušio nešto, a i ja sam se zaustavljala zajedno s njime pošto mi se nikamo nije žurilo. Imala sam svoje slušalicu, svoje omiljene pjevače i bendove koje sam slušala, a vani je bilo prekrasno sunčano vrijeme, pa mi ne bi smetalo niti da me zadržava satima na isto mjesto.

Puhao je lagani vjetar koji me hladno pošto je bilo podosta toplo s ozbirom da je proljepe počelo. Na sreću, nije više bilo hladno kao i po zimi, ali i ona je imala svoje čari kao i snijeg kojeg sam obožavala. Podignula sam pogled prema nebu. U daljini sam vidjela crne oblake koji su označavali kišu, a ja sam se nadala da će ona pasti tek navečer s obzirom da sam namjeravala ostati kod kuće i pogledati neki film.

Jack Miller

Još je jedno dosadno jutro svanulo. Ili možda bolje reći, popodne!

Pogledao sam u sat i, kao što sam i očekivalo, bilo je dva popodne, a i dalje sam se osjećao umorno. Izašao sam vani sinoć, sa društvom, kao što sam to uvijek činio i, naravno, napio se, kao što sam to činio svake večeri.

Ljudi koji su radili za mene i za koje sam radio smatrali su da ću se uništiti ako budem nastavljao izlaziti vani i opijati se, a ja sam na to gledao kao da su svi oni ljubomorni.

Imao sam puno novca, tek dvadeset i osam godina i mogao sam uživati koliko god sam želio, a svi oko mene su bili puno stariji i ozbiljniji. Shvaćali su previše ozbiljno svoj posao dok sam ja volio uživati, volio sam živjeti.

Dignuo sam se polako sa kreveta i laganim korakom otišao u kupaonicu koju sam na sreću imao u sobi. Naravno, ništa drugo nisam mogao očekivati kad sam svojim novcem mogao imati i raditi što god sam želio.

Skinuo sam bokserice sa sebe, bacio ih u kutiju za prljavo rublje, te otvorio vodu u tuš kabini jedva čekajući da se istuširam. Nadao sam se, također, da ću se što prije otrijezniti jer mi je glavna užasno pulsirala, a vjerojatno ću morati popiti tabletu jer će mi tuš pomoći samo u triježnjenju.

Inače se nisam volio dugo tuširati, pa sam to obavio u nekoliko minuta. Nakon što sam izašao iz kabine, stao sam pred ogledalom kako bih si obrijao bradu koja mi je podosta narasla. Mislio sam si ju malo skratiti jer ju inače nisam volio imati predugu. To sam sredio također u nekoliko minuta, a zatim izašao iz kupaonice kako bih se obukao.

Pogled mi je pao na prozor, pa sam mu prišao i pomaknuo zavijese. Nekada sam uživao u San Franciscu. Moglo bi se reći da i sada uživam jer neprestano izlazim vani, opijam se i skoro svake večeri spavam sa drugom curom, ali loša sjećanja su me vezala za rodni grad zbog toga sam volio više živjeti u New Yorku.

Bilo mi je užasno teško vratiti se ovdje kad mi je direktor rekao da ćemo snimati tri mjeseca u mome rodnom gradu. Koliko god sam pokušavao zaboraviti na prošlost, na nju... nisam mogao. San Francisco me tjerao da razmišljam na ono što sam napravio, na sve što se dogodilo. Mrzio sam onaj grad i jedva čekao sutra kad ću se napokon vratiti doma.

Kucanje na vratima me, na sreću, omelo od razmišljanja.

„Naprijed!“ –uzviknuo sam i otvorio ormar.

Vrata su zaškripila, a ja sam pogledao u njih. Moj menadžer, Paul McDellis, zakoračio je namrgođenim izrazom lica u sobu.

„Što je bilo?“ –upitao sam zakolutavši očima.
„Opet...“ –bacio je novine u mene. „Opet su te uhvatili, Jack!“

Slegnuo sam ramenima i izvukao majicu iz ormara.

„Što se s tobom, jebote, događa?!“ –uzviknuo je.
„Uživam?“ –upitao sam ga zbunjenim izrazom lica.
„Kvariš si karijeru, Jack!!!“
„Daj, Paul, smiri se malo. Od živciranja bi mogao dobiti slom živaca, a to ne želiš, jelda?“

Odmahnuo je glavom, rukom prošao preko lice, te zaklopio oči. Imao sam osjećaj da je vjerojatno u sebi brojao kako ne bi poludio. Uvijek se živcirao zbog mene, a nije ni bilo razloga za to. Ponekad se ponašao kao da je moj otac, a to me nije čudilo. Moj tata i on su bili jako dobri prijatelji. Kad su mama i on poginuli kad mi je bilo petnaest, Paul se brinuo za mene i uveo me u svijet slavnih, a ja sam mu jako zahvalan zbog toga.

„Kad ćeš se prestati ponašati kao tinejdžer?“ –upitao me uzdahnuvši.
„Ja samo uživam, Paul.“ –odgovorio sam gledajući ga ozbiljnim izrazom lica.
„Zašto se ponašaš tako idijotski?! Zašto uporno pokazuješ da si zločesti dečko kad nisi?“
„Ne pokazujem jer znam da nisam. To si ti umišljaš!“
„Da, kako da ne! Svi su mi tu umišljamo nešto osim tebe, jelda? Stvar je u tome što Stvar je u tome što ne možeš preći preko toga da si napravio sranje prije tri godine!“

Bijesno sam krenuo prema njemu i ljutito ga odgurnuo od zid.

„Što je, Jack?!“ –viknuo je. „Ako si već takav frajer da po cijele dane tulumariš, budi frajer i priznaj da se ponašaš tako zbog onoga što se dogodilo između vas dvoje!“

Čvrsto sam stisnuo šaku i krenuo ga udariti, ali bijesno sam udario rukom od zid, odmah do njegove glave. Promatrao me ljutitim izrazom lica dok sam mu ja uzvračao istom mjerom. U onom sam ga trenutku želio udariti, ali suzdržato sam se. Umjesto toga, obukao sam majicu, uzeo ključeve auta i izašao bijesno iz sobe zalupivši vratima.

Nika Odis

Šetala sam gradom zajedno sa Aresom već satima. Otišla sam na kavu, kraj parka, u kojemu je on trčao i igrao se sa drugim psima dok sam ja uživala u prekrasnom vremenu. Obožavala sam sunčane dane, lijepo vrijeme i uživanje u prirodi bez razmišljanja o ikakvim problemima.

U jednom sam se trenutku sjetila razgovora između mame i mene. Uporno me nagovarala da izađem vani, nađem dečka i uživam jer sam imala tek dvadeset i osam godina, ali mene je vrijeme uživanja napustilo prije tri godine, kad se puno toga promijenilo u mome životu.

Uporno je govorila da bi vrijeme trebalo izliječiti moje rane, ali ono mi nije moglo pomoći. Prije tri godine, izgubila sam svoju malenu bebu, svoje prekrasno blago koje je bilo sječanje na jednu prekrasnu noć, a otkad nje više nije bilo... sve lijepo je izgubilo smisao, a to lijepo je bilo pronaći srodnu dušu koja nije postojala. Davno sam zaboravila na to da prava ljubav postoji.

Pogled mi je pao na novine koje su stajale na stolici do moje. Podignula sam ih i vidjela još jedan naslov vezanog u Jacka Millera. Inače bih samo maknula bilo što što se radilo o njemu, ali ovoga puta sam odlučila pročitati jer me zanimalo o čemu se radilo.

„Jack Miller sutra odlazi natrag u New York, nakon što je u San Franciscu proveo tri mjeseca zbog snimanja novog filma koji bi za dva mjeseca trebao izaći u svim kinima.“ –započela sam čitanjem. „Nemojmo zaboraviti da je Jack poznat kao “tinejdžer“ koji voli tulumariti. Viđen je u pratnji puno prekrasnih žena koje su uživale u njegovom društvu! Svaka bi žena voljela biti s njime, ali samo rijetke su imale tu čast!“

Zakolutala sam očima, zatvorila novine i stavila ih natrag na stolicu jer nisam namjeravala nastaviti s čitanjem.

„Jadne te žene koje su bile s njime.“ –pomislila sam.

Jack Miller

Plavokosa djevojka stenjala je zbog mojih dodira na njenom klitorisu. Zadovoljno sam joj se nasmiješio, jezikom joj prošao po usnama, a ona mi je zagrizla usnicu. Ovoga puta mi se ona nasmiješila, odgurnula me u stranu i poljubila mi usne, te jezikom prošla po mome vratu. Prebacila je jednu nogu, nokte zarila u moja prsa i zastenjala kad ga je osijetila duboko u sebi.

Spustio sam joj glavu kako bih ju poljubio, a zatim ju prebacio na leđa jer nisam nikada voljeo da cura bude iznad. Oduvijek sam volio biti glavni u krevetu, a žene su mene voljele imati u njemu.

Poljubio sam joj vrat i zario ga duboko u njoj, a ona je vrisnula i noktima prošla po mojim leđima. Da nisam bio onako napaljen vjerojatno bih poludio, ali obožavao sam kad su to radile dok smo se seksali jer bi moja želja za njihovim tijelom postajala sve veča i veča.

Plavuša je stisnula jastuk sa strane, nabacila glavu za nazad i ukočila se, a ja sam znao da doživljala orgazam, pa sam odlučio svršiti kako ne bi ona bila jedina koja je uživala.

Izvadio sam ga iz nje, legao sa strane i duboko uzdahnuo dok je ona nastavila ležati na krevetu i gledati u strop. Pogledao sam na sekundu u nju, a ona mi se zadovoljno nasmiješila.

Podinuo sam kutiju cigareta sa noćnog ormarića, stavio jednu u usta i zapalio ju. Uvukao sam dim, maknuo ju iz usta i ispuhao ga.

„Prestani mi pušiti u sobi.“ –uzdahnula je.

Pogledao sam u nju i ponovno uvukao dim.

„Cigara nakon seksa dobro dođe.“ –rekao sam joj. „Hoćeš probati?“
„Ne.“ –zakolutala je očima.
„Oh, imam osjećaj da baš i nisi zadovoljna.“
„Čime?“
„Našim seksom.“
„Oh, jesam, dragi. Toliko sam zadovoljna da bih to najrađe ponovno ponovila!“

Nasmiješio sam se, ugasio cigaretu i stavio ju u pepeljaru. Povukao sam ju bliže sebi i poljubio.

„Jesi li sigurna?“ –upitao sam ju šaputajući joj u uho.

Čuo sam kako je tiho uzdahnula, a ja sam joj počeo grickati uho.

„Jesi li spreman za još jedan ludi seks?“ –upitala me osmijehom od uha do uha.
„Jesi li ti spremna za ono što te čeka?“ –uzvratio sam, podignuo plahtu i poljubio ju u vrat.

***

Osijetio sam toplinu po licu, pa sam polako otvorio oči. Zrake sunca su me oslijepile na nekoliko sekundi, pa sam sklopio pogled i pogledao u plavokosu curu koja je i dalje spavala. Najčudnije od svega je bilo što se uopće nisam sjećao kako se zvala.

Upoznao sam ju u kafiću prethodne večeri i odmah me odvela u svoj stan kao što su to mnoge znale činiti. Naravno, meni to nije smetalo. Volio sam seks, a ona je bila divlja. Bila je toliko divlja da sam doživio orgazam tri puta u sedam sati.

Podignuo sam mobitel sa noćnog ormarića i šokirao se vidjevši da je deset sati prošlo.

„Sranje.“ –uzviknuo sam tiho i dignuo se sa kreveta polako kako nju ne bih probudio.

Kao i po obićaju, kasnio sam, ali to me nije bilo previše briga jer sam znao da su me trebali i da nisu mogli pronaći boljela. Skupio sam odjeću sa poda i brzo se obukao, a zatim istrčao iz njene sobe kad sam uzeo sve što mi je trebalo.

Prošao sam kraj ogledala i vratio se natrag kad sam vidio da mi je smeđa kosa čupava. Zakolutao sam očima i pokušao ju namijestiti rukama, ali znao sam da neće pomoći i da će to ponovno drugi morati riješavati. Ah, obožavao sam kad je netko drugi radio za mene.

Zadovoljno sam i nasmiješeno izašao iz stana pazeći da ne napravim neki zvuk kako se ne bi probudila. Nisam želio da me još jedna cura nađe kako bježim iz njene kuće. Mnoge su me tražile nakon toga, ali na sreću, moji tjelohranitelji su ih držali podalje od mene.

Spustio sam se niz stepenice pazeći da me nitko ne vidi. Kad sam otvorio glavna vrata zgrade, pogledao sam s lijeve i desne strane kako se slučajno neki paparazzi ne bi pojavio. Nisam želio imati problema. Ponekad sam mrzio to što sam bio poznat jer nisam imao normalan život. Ti prokleti lešinari su me svugdje pratili, pa sam oduvijek pokušavao sakriti svoje veze iako ih već tri godine nisam imao. Tj. imao sam veze na jednu noć, a to je bilo skoro svaki dan dok ozbiljniju vezu nisam imao dosta vremena.

Iako, morao sam priznati, biti poznat je donosilo i nešto drugo: novac i slavu. Novac je bio potreban svima, a ja sam ga imao toliko da sam svaki dan jednostavno morao izlaziti vani i trošiti ga na pića i večere. Naravno, prokleti paparazzi bi me uvijek slikali, pa bi ponekad nezgodne slike izlazile u novinama. Čak bi ponekad naštetile mojoj karijeri, ali svi su me tražili i trebali, pa bi zaboravljali na gluposti.

Nika Odis

„Još jedna luda noć za Jacka Millera.“ –pročitala sam na naslovnici.

Zakolutala sam očima i bacila novine u kantu za smeče jer nisam uopće htjela čitati o dvadesetosmogodišnjem glumcu Jacku Milleru koji se ponašao kao da ima petnaest, kao da je i dalje tinejdžer. Iritirali su me ti bogati, mladi i poznati glumci jer su mislili da su uhvatili Boga za noge i da mogu sve i svašta napraviti, a zapravo su bili tako jadni. Ponekad sam ih žalila jer nisu vidjeli ništa osim novca pred sobom; pogotovo taj Jack Miller od kojeg bi mi se počelo povračati kad bih samo čula njegovo ime.

Dignula sam se sa stolice odmahnuvši glavom. Prošla sam iznad svoje crne perzijske mačke, podignula ju sa poda i pomilovala, a zatim stavila na trosjed. Prema meni je potrčao moj bijeli samojed koji bi uvijek postajao ljubomoran ako bih pomazila nekog od svojih ljubivama, a njega ne bih. Nasmiješeno sam kleknula i pomilovala ga, a on je veselo potrčao na trosjed i legao kraj moje mačke. Ljudi su uvijek smatrali da da mačke i psi ne mogu biti prijatelji, ali moji su se savršeno slagali.

Pogledala sam jednom u njih dvoje, podignula ključeve sa staklenog stola i izašla iz kuće. Zaključavši vrata, spustila sam se niz stepenice i otišla do svog crnog Mustanga. Stavila sam sunčane avijatičarske naočale na glavu, otključala vrata i sjela na sjedalo. Pustila sam Bon Jovi-jev cd na radiju, okrenula ključ i stala na papučicu gasa, a zatim oprezno izašla iz dvorišta.

Imala sam sreće što sam bila vlastica trgovine za kučne ljubimce, pa nisam morala dolaziti na vrijeme kao i ostale radnice, ali inače sam ostajala duže na poslu pošto me kod kuće nije čekao nitko osim mojih životinja. Muža na sreću nisam imala, dijete izgubila i jednostavno nisam imala što raditi ondje, pa sam vrijeme provodila na poslu.

Slušajući pjesme jednog od svojih omiljenih pjevača, vozila sam se ulicama svog rodnog grada. Ponekad sam razmišljala o tome da se odselim iz San Francisca kako bih negdje drugdje započela novi život, ali puno sječanja ( lijepih i ružnih ) su me vezala za mog grad, pa nisam niti znala što bih drugdje radila.

Nije mi dugo trebalo da dođem do svoje trgovine u kojoj su se prodavale i životinje. Parkirala sam se na svoje uobićajeno mjesto, izašla iz auta i laganim se korakom uputila prema ulazu. Kao što sam i očekivala, Miranda i Jennifer, moje najbolje prijateljice, radile su za pultom.

„Hej, cure.“ –nasmiješeno sam otvorila vrata.
„O, hej, Nika!“ –pozdravile su me nasmiješeno.

Mirandu sam poznavala od još srednje škole. Obje smo imale davdeset i osam godina sada. Bila je malo bucmastija od mene, imala plavu kovrčavu kosu i velike zelene oči. Jennifer je bila njena suprotnost.

Bila je mršavija od nas. Kad sam ju prije nekoliko godina upoznala mislila sam da je anoreksična jer je doista bila previše mršava za svoje dvadeset i dvije godine, ali uvjerila sam se da jede kad je pojela više nego što smo Miranda i ja jele. Njena je kosa bila duga, ravna i crne boje. Imala je tamno smeđe oči, a nosila je i naočale. Imala je, takđer, pirsing na nosu i jeziku.

Prošla sam kraj njih, pomaknula zavijesu koja je prekrivala sobu u kojoj smo stavljale naše stvari, te podignula svoju dugu smeđu kosu u rep kako mi ne bi smetala.

„Jesmo imale posla jutros?“ –upitala sam.
„Ne previše.“ –odgovorila je Miranda.
„Hej, jeste čule da je Jack snimlje s nekom plavušom u kafiću?“ –upitala je Jennifer, a ja sam pogledala u nju. „Uhvačeni su kako se žvale kraj šanka. Skoro su se poševili na...“
„Jen, ne zanima me!“ –prekinula sam ju.

Nastala je tišina.

„Oprosti.“ –uzdahnula je. „Ponekad postajem senilna!“
„Samo ga nemoj spominjati, ok?“ –uzvratila sam i laganim se korakom udaljila od nje.

Muškarac u kasnim dvadesetim godinama zamišljeno je koračao ulicama. Svako toliko bi odmahivao glavom dok bi mu smeđa kosa vijorila na laganom vjetru, a svako toliko bi znao pogledao u staklo i izgubljeno gledao u svoje smeđe oči.

Nije znao više kamo pripada. Nije znao gdje bi trebao otići. Osjećao je da više ne prepada onom svijetu, da mu mjesto ne bi trebalo biti ondje, ali nije znao kako da nestane. Znao je da su ga ljudi mrzili, znao je da je puno pogriješio u svome životu, ali najbolje od svega je znao da je to prekasno shvatio.

Više mu nije bilo spasa, više nije mogao vratiti vrijeme unatrag kako bi ispravio sve pogreške i učinio ono zbog čega se kasnije ne bi kajao. Trebao je nastaviti živjeti sa onom rupom u srcu, sa osjećajem krivnje.

***

Djevojka duge smeđe kose i zelenih očiju nesigurno je koračala bijelim hodnicima. Kad su joj javili da je njoj jako draga osoba bila u bolnici pustila je posao kojeg je radila i potrčala u bolnicu kako bi ga što prije vidjela. Kao što je i očekivala, nikoga nije bilo u čekaonici. Odmahnula je glavom i duboko uzdahnula kad je vidjela vrata prostorije u kojoj se nalazio on.

Nesigurno je prislonila ruku na kvaku i neko vrijeme gledala u nju ne znajući što je trebala učiniti. Kad ga je zadnji put vidjela, prije tri godine, rastali su se na jako ružan način i tada je sama sebi bila obećala da ga nikada više neće vidjeti. Na žalost, prekrišila je sama svoje obećanje jer je imala osijećaj da bi mogla umrijeti kad je čula da je bio u bolnici i to u komi.

Duboko je uzdahnula i otvorila vrata, a stajala je na mjestu pošto se šokirala kad ga je vidjela na bolničkom krevetu i to pod aparatima. Njegove prekrasne smeđe oči, kojih se dobro sjećala, bile su zatvorene, a smeđa kosa razbarušena kao i inače.

Nešto ju je stegnulo u trbuhu, knedla se pojavila u grlu i sama je sebe nagovorila da se istog trena ne rasplače. Jest da je znala jako dobro da je postao užasno loš čovjek, ali osjećala se užasno jer je ponovno shvatila da joj je i dalje bilo stalo do njega i da ga nije željela gledati u onakvom stanju. Laganim korakom je prišla njegovom krevetu, primila njegovu ruku i nježno mu drugom pomilovala lice.

„Molim te, probudi se.“ –pomislila je i nježno ga poljubila u usta.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.