moja priča... moji snovi... https://blog.dnevnik.hr/www-somethinglikecarry-com

subota, 26.01.2019.

Nemam inspiracije za naslov...

Razmišljam već par dana o čemu da pišem... U bolnici smo još uvijek pa ne znam je li možda zato nemam inspiracije?! Ili možda zato što se rastajem tako mlada?! Ili možda zato što imam bolesno dijete pa nemam vremena ni misliti o ničemu drugom?! Toliko se toga događa oko mene, toliko sam stvari doživjela u ova 4 mjeseca. Stvari koje netko nije ni do 50te doživio...

Život te kroz sranja nauči vjerovat u nemoguće, disati na škrge iako ih nemaš, primijetiti ono šta ti se prije činilo nebitnim.
Nisam se nadala ovakvom ishodu svoga života, ali šta je tu je. Ustanem se i borim. Padnem i pužem. Ošamare me, a ja im vratim duplo. Drugačije nekada ne ide. Boriti se za svoje dijete znači boriti se i za sebe. Jer tko je on bez mene? A ja bez njega?
D. se vraća u moj život i svakim danom je sve bliže. Pitam se mogu li ja to? Mogu li biti snažna stati pred njega i reći :"Sad je dosta, nema više zajebavanja. Gotovo je. Idi svojim putem. A pusti nas da se borimo bez tebe." Svakim danom se sjetim svega šta nam je napravio i smuči mi se, a onda se sjetim dobroga i kao da me emocije zajebavaju.
Mrzim bolnice, u njima imam previše vremena razmišljati. Lavić je pokupio gripu u tko zna kada ćemo van, što znači da imam cijelo vrijeme svijeta za vratiti film u glavi. Strašno....

Sigurna sam u to da ne želim D.u svom životu, sigurna sam da mi je Bog namijenio nešto puno bolje. I za mene i za sina. Ali nije mi jasno kako se još može voljeti osoba koja te prevarila masu puta, tretirala kao životinju i ostavila samu sa bolesnim djetetom? Ili ljubav ne može nestati tako brzo? Ili nikada neće nestati?

Pisat ću vam... sretan

26.01.2019. u 19:28 • 14 KomentaraPrint#^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.