www-somethinglikecarry-com

petak, 29.06.2018.

Ono kad nemaš ni za mlijeko...

Divim se ženama kojima muž radi vani i svaki dan im se divim sve više! Ali pogotovo se divim ženama kojima muž radi, a one ništa ne rade(onima koje ne žele raditi, ne onima koje iz nekog razloga ne smiju). I još uz to bez ikakvog srama uzimaju njegov novac za sebe, ne za djecu, nego za sebe!

Moj muž radi vani, i moj muž nema kredita. Ja živim kod svojih, također nemam kredita. Ali ja sam osoba koja od njega nikada nije tražila novac, nikada nisam pa makar umiralo od gladi tražila ga ni lipe. Uvijek je on slao kad je imao potrebu ili kad je mislio da mi treba. Zanimljivo je kako sada, kada smo u lošim odnosima, sve skupa se promijenilo. On više ne pita trebam li, od čega živim, od čega se moja obitelj hrani, a realno, ne mogu ni ja živjeti samo na njihovoj grbači kad nas u kući ima 6-ero. Jučer je brat došao i žalio se kako mu je urastao nokat. Dečko u pubertetu i raste mu noga ko luda. Primjetila sam da se već danima muči u starim tenisicama i vidim da su male. Došlo mi je da se rasplačem, znajući da bi mu ja sada mogla kupiti nove, ali znam da nisam kriva što ne radim! Jednostavno trenutno ne mogu raditi jer idem na tu praksu i uz to ništa ne bih stigla. Umrla sam od tuge. Također, pred kraj mjeseca, kao i većini prosječnih obitelji, je strka s novcima i moji redovito ulaze u ogromne minuse. Mi nismo 3 dana imali za jebeno mlijeko! Tri dana sam pila kavu bez mlijeka. Jebeš kavu bez mlijeka, nije meni to bitno. Ali nismo imali 5kn za mlijeko!!! Što je još najgore ja sam svu ušteđevinu za dječja kolica dala svojima jer nismo mogli tako...

Da ne duljim, ne kažem ja da je moj muž kriv što mi tako živimo, ali zar nije jadno da se on ne zapita kako sam ja. Nije mi se javio 5 dana. On kad treba dobiti plaću i kad ju dobije, ko da propadne u zemlju. Ja ne znam jel se on boji da će mi morat poslat il jednostavno ga boli briga?! Ne znam, ali to što smo posvađani je možda samo prolazno, ali sudeći po njemu možda i nije...

Pisat ću vam... sretan

29.06.2018. u 18:40 • 29 Komentara • Print • # • ^

utorak, 19.06.2018.

21.6.

Kada sam bila mala djevojčica, kao i sve djevojčice, a možda čak i više, sanjala sam o svom princu. Male lutke, kolica, bočica... Bili su moji omiljeni rekviziti za igru... Kaže se da inače ženska djeca dosta rano dobivaju majčinske instinkte... Odrastajući sam sanjala o prvom poljupcu... A onda kad sam to ostvarila, sanjala sam o prvom vođenju ljubavi... A kada sam i to ostvarila krenula je borba za ljubav... Htjela sam dobrog muškarca. Ne savršenog, ne preromanticnog, ne prepateticnog... Samo normalnog muškarca kraj sebe. Koji će me poštovati, voljeti, cijeniti i biti uz mene kada mi je to potrebno. Pokušavala sam ga pronaći na više načina. Mislila sam, ako duže i bolje tražim da ću ga prije naći no kako je vrijeme odmicalo do mene su dolazili samo krivi. Dolazili su oni koji su bili izgubljene duše kao i ja... Ali nismo se poklapali.

Do jednog dana. 21.6.2016.prije točno 2 godine. Javio se ON. Potpuno zaboravljen, potpuno nebitan... I postao bitniji od svih. Tražio je nekoga tko će mu pružiti isto što sam i ja trebala. Našli smo se, kako se to kaže.
Bio je predan, bio je dobar, bio je sve što sam trebala.
I trajalo je to skoro 2 godine. Trajalo je, i puklo. Ne znam gdje. Ne znam tko je probio naš mali balon pun ljubavi. On se promijenio, a onda i ja.
Stvorili smo ljubav, a na kraju smo ju mi izgubili. Otišla je, a da nismo ni znali kako ju zaustaviti.

Sjedila sam nekidan na terasi i gledala ptice. Razmišljala sam kako mogu otići i pobjeći od svega. Potrebno je samo da se prebace na drugo drvo Ja ne mogu. Ja nemogu pobjeći od toga da cu roditi malenog sinčića... Ne mogu pobjeći od toga da ću izgubiti osobu koju sam jedva pronašla. Ne mogu pobjeći od straha koji me prati danima. Ja, koja sam htjela samo normalan život. Muža uz sebe, novaca dovoljno, ne previše. Obitelj sretnu. Ne savršenu. Samo se mislima vratim na taj 21.6.kada je poslao tu glupu poruku... "Gledam, ti si još uvijek lijepa, kako to?!"

Pisat ću vam... sretan

19.06.2018. u 21:59 • 19 Komentara • Print • # • ^

subota, 16.06.2018.

Svima koji me prate...

Dragi čitatelji, koji ste čitajući postove na blog.hr i nekim slučajem ili namjerom naletili na moj blog, vidim da ste dosta aktivni i dosta upućeni u moj "život". Drago mi je da vas zanima moja priča i da mogu sa svima podijeliti svoje snove. Naposljetku, blog se i zove "Moja priča, moji snovi".

Prvo bih svima htjela zahvaliti na brojnim komentarima u zadnje vrijeme i trudu da mi učinite život lakšim. Vidjela sam toliko divnih I inspirirajućih komentara, ali jednostavno nemam previše vremena odgovarati na svaki zasebno, pa bih se htjela osvrnuti na neke od njih. Mnogi su pisali da komunikacija rješava sve i da ću time postići možda bolji obiteljski sklad, ali na žalost nama komunikacije ne nedostaje. Mi komuniciramo, ponekad i previše, ali problem su igrice koje moj D.očito ne može prerasti. Jedan dan kaže jedno, drugi dan drugo. Jedan dan je muž za poželjeti, drugi dan je katastrofa. Tako da, na žalost, komunikacija kod nas nije baš pokazala neke koristi.
Također sam vidjela da su mnogi pisali o tome kako ću borbom uspjeti riješiti sve i kako ću, ostanem li na poslijetku sama, uspjeti sve ako se budem borila. Hvala vam na ohrabrivanju i stvarno vam hvala što vjerujete u mene! I ja mislim da ću uspjeti sve sama, jer na žalost, kako stvari stoje, osim svojih roditelja neću imati nikoga.
I oni koji su komentirali da im je žao mene i da im je sve to tužno čitati, želim vam reći da me ne trebate žaliti jer ja sam jako sretna samim time što ću postati majka i što ću imati nešto najvrijednije na svijetu, a to je moj mali sin. Isto tako, sretna sam već samim time što čitate moj blog jer ja ovdje ne tražim toliko savijete koliko tražim nekoga tko će pročitati i s kime ću podijeliti svoje patnje...

Hvala vam na svemu, i ovim divnim komentarima. Mislim da ću stati s pisanjem na nekoliko mjeseci jer imam previše toga u životu što moram riješiti i čemu se moram posvetiti. Tako da ćemo se susresti ponovo negdje za mjesec ili dva.... Do tada svima sve najbolje želim i da vam bude ugodno ljeto.

Pisat ću vam... sretan

16.06.2018. u 15:42 • 6 Komentara • Print • # • ^

srijeda, 13.06.2018.

A što ako nas zbilja ne želi....

Grozno je pitati se ovako pitanje u zadnja 3 mjeseca trudnoće. "Što ako me suprug ne želi, ali ne samo mene nego i naše nerođeno dijete?!" pitanje je koje mi vrti u glavi već danima. Inače mi je lakše pisati o tome nego petljati ljude, ali morala sam i frendice(samo najbolje upoznate u situaciju) uputiti da znaju o čemu se radi.

Naravno, dodijalo mi je pitanje ljudi:" Kada će ti se muž vratiti? Gdje će te živjeti? A koliko ostaje?" No, onda kad je moj odgovor da se on planira vratiti nazad počinju još gora pitanja:"Joj kako ćeš ti jadna sama? Pa koliko će dugo on biti odsutan? Pa zašto ne traži posao bliže?"
Ne krivim ljude, dapače, drago mi je kad vidim da je svima ovo nenormalna situacija, a ne samo meni. Moje cure kažu da je sve skupa ovo bilo prebrzo i prenaglo. Što je vjerojatno istina. Ali za brak je potrebno dvoje, i za napraviti dijete je potrebno dvoje. Kada se tako pogleda, i on je bio dio ovog ludila koje nas je sad koštalo skupo. Razmišljam si, ako već toliko odgađa taj dolazak, možda mu stvarno nije stalo do nas. Možda je to njemu bila samo još jedna zajebancija, a možda je i našao drugo. Ko zna... Toliko je upitnika u zraku. Ja sam sve više trudna, bliži se taj dan koji skoro svaka žena željno iščekuje i kojemu se raduje, a ja?! Ja samo razmišljam o tome kako je sve moglo biti drugačije i kako je moja bajka preoblikovana u noćnu moru preko noći.

Nema se tu šta previše nadodati. Vrlo vjerojatno ćete za par mjeseci slušati o tome kako je biti samohrana majka i kakav je osjećaj kad moraš mjesec dana nakon poroda ići raditi, polagati ispite, brinut o maloj bebici i uz to sve ostati normalan.

Pisat ću vam... sretan

13.06.2018. u 13:25 • 18 Komentara • Print • # • ^

nedjelja, 10.06.2018.

Promijenili smo se...

Osoba sam koja je svjesna, ima iskustva i zna da se ljudi u dužim vezama ili brakovima jednostavno svjesno ili nesvjesno mijenjaju. Uvijek mi je do sada bilo zanimljivo kako netko može postati toliko drugačija osoba samo nakon nekoliko mjeseci, ali zapravo je bit svega, možemo li mi voljeti tu osobu koja netko postane?!

D.i ja trenutno nemamo nekakav odnos koji bi bio zanimljiv za podijeliti. I dalje nitko ne zna ništa, niti se zna kada će se vratiti ni hoće li se vratiti, a na poslijetku niti želi li se vratiti... Često razgovaramo o tome kako smo se promijenili... On je postao potpuno druga osoba od kada smo se vjenčali, a onda još drugačija kad je saznao da će postati otac. Sve skupa se promijenilo. Ja sam se isto promijenila, tako barem kaže. On je postao zbunjen, potpuno nezainteresiran kao da mu je svega skupa dosta i da mu je svega skupa previše. Ja sam s druge strane, valjda kao i sve žene, napokon postala svjesna svega i da ću morat svoj život promijeniti, ako ne iz srži onda barem 50 posto. Promijenili su me hormoni, također. Kao i svaku ženu ili barem većinu nas. Trudnoća me ubija, pogotovo što sve moram prolazit sama ili sa svojim roditeljima koji, koliko god bili divni, i meni nekad idu na živce. Završavam te ispite za frizera, idem na praksu svaki dan po 7 sati, a uskoro ulazim u 7.mi mjesec trudnoće. Dosta mi je sve to skupa naporno. I uz sve to još moram "kontrolirat" muža koji ide svaki vikend van, koji ima ispade nezrelog 30ogodišnjaka i misli da se svijet vrti oko njega, valjda zato što on jedini trenutno zarađuje. Ne znam.

Možda sam u krivu, ali mislim da ljudi, koliko kod se mijenjali u braku ili vezi, nikada ne mogu i ne smiju izgubiti taj osjećaj brige i poštovanja i na poslijetku razumijevanja jedno za drugo. Ili jednostavno izgube ljubav i time izgube sve.

Pisat ću vam. sretan