moja priča... moji snovi... https://blog.dnevnik.hr/www-somethinglikecarry-com

nedjelja, 08.04.2018.

Trudna sam... Čuješ li me?!

Znam da nisam pisala mjesecima... Toliko toga se desilo, a ne znate. A možda vas i ne zanima... Bilo kako bilo ja ću vam ukratko reći šta me muči i šta želim... Naposljetku, nema nitko tko me razumije kao ja sama sebe.

Dakle, došao je taj 12.mjesec kada sam prestala pisati. Imala sam dobar razlog, obećajem! Najme, D.i ja smo se odlučili vjenčati. Trebao je doći u Hrvatsku 19.12., a vjenčanje je trebalo biti 30.12. Sve je bilo po planu, sve sam sama morala organizirati, no dobro. Nije mi teško palo. Ah, žene i organizacija. I tako je on došao. Dočekala sam ga s njegovim tatom i bratom oko 1 na aerodromu u Zagrebu. Dani prije vjenčanja bili su ok. Dosta stresni, ali on je bio tu pa više nisam morala sve sama. Oko pola 6 popodne, točno dan prije Stare godine, bili smo muž i žena.
Poslije vjenčanja, sve je bilo dobro, ali imala sam stalne mučnine. Nije me čudilo, ako sam trudna, tako sam napravila test nekoliko dana prije vjenčanja. Bio je negativan. D.i ja samo se rastali 5.1.i on je otišao nazad za Australiju. Dogovorili smo se da će otići riješiti papire i ako ne uspije riješiti papire i za mene, vratit će se do 4.og mjeseca.
Taman nekoliko dana nakon što je otišao napravila sam još jedan test. Bio je pozitivan. I zatim još jedan. Opet pozitivan. Ok, počela sam plakati. Ne zato što nisam htjela dijete nego zato što on nije bio tu da zajedno saznamo.
"Halo, šta se dogodilo?!" javio se D., dok je kod njega bilo 3 ujutro. Plakala sam. Nisam mogla doći do riječi, a kada sam napokon došla...
"Trudna sam, maco. Trudna sam."
"Stvarnoooo?!" rekao je, nekako nedefiniranim tonom.
"Da, evo sad sam napravila test. Pozitivan je. Dvije crte. Ne jedna."
I tako smo D.i ja saznali da ćemo postati roditelji.
Sve je to bilo uredu, dok on nije postao svjestan toga. Nikada neću moći reći da nije sretan što će dobiti dijete, ali definitivno nije spreman na to.
Počela sam ga malo po malo ispitivati kada će se vratiti jer mjeseci su prolazili, ali od papira za mene ni traga. On se počeo jako zivcirati i ponašati se kao da mene krivi što su mu planovi propali. I tako je naš odnos i cjelokupan brak došao na veliku kušnju koju ni jedno nismo mogli podnjeti. Ja nisam htjela biti osoba koja će mu "uništiti život", a on nije htio mene učiniti nesretnom. I tako smo pričali i pričali i ja sam osobno zaključila da je bolje da onda svako vodi svoj život jer očito ja ne mogu bez njega sve prolaziti, a on ne želi doći tu, u zemlju bez budućnosti i krenuti sve iz početka. Naravno, on se bunio jer ne želi prekinuti naš brak, ali ja sam ga zamolila da me ostavi na miru da razmislim što ćemo, jer kompromisa u ovoj situaciji očito nema.

Prošlo je od toga već 6 dana. Čujemo se radi reda tu i tamo. Ništa novo se ne događa. Ja plačem danima, on je počeo piti. Ne znam sta će biti, ali nisam zamisljala da cu ostati bez osobe koju volim najviše na svijetu i koja me jedina ikada razumjela. Niti sam sanjala da će moje dijete odrastati bez oca. Nadam se i molim Bogu da se to neće dogoditi.

Pisat ću vam... sretan

08.04.2018. u 09:07 • 13 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.