četvrtak, 12.06.2008.

Dress code

Sjedila je na stolcu kraj njegova kreveta u žutoj haljini balon kroja. Dugačke kovrče padale su joj preko ramena, a tanke usne su se razvukle u širok osmijeh.

Petre? - ugodan ženski glas ga je budio iz sna.
Dugim noktima nježno mu je prešla preko ruke.

Probudi se, Petre. - šapnula mu je na uho.

Širom je otvorio zelene oči. U nosnicama mu se poigravao ženski parfem pomiješan s mirisom crne kave.

- Mirna?! - izbezumljeno je skočio i protrljao oči, nadajući se da ovo nije još jedan san.
- Ne, Petre. Wendy Darling-Pan. - pružila mu je ruku, smješkajući se.
- Pa tako se zvala ona cura od Petra Pana, kaj nije? Petar, drago mi je.
- Ne, tako se zove supruga Petra Pana i upravo ju gledaš. Znam tko si. - namignula je.

Zakleo bih se da je to Mirna. Ista kovrčava kosa, boje mrkve. Iste plave oči boje neba. Iste pjegice. Isti osmijeh.. - primio se za glavu u nadi da će ga te misli prestati opsjedati.

- Zašto sam ovdje? - počeo je micati pokrivač sa svoga tijela, a onda je shvatio da je gol.
- I gdje mi je odjeća??
- U ormaru. Ne brini, izaći ću. Ne mogu ti ništa reći, razgovarat ćemo za večerom. Na stolu ti je džepni sat, moj suprug ti ga je darovao. U sedam i trideset budi spreman za večeru, jedan od dječaka će doći po tebe. U ormaru imaš dovoljno odjeće da nešto iskombiniraš. Ako nešto zatrebaš, broji do 10. Netko će doći. - ustala je i naklonila se.
- Wendy?
- Reci.
- A dress code? - počeo se smijati.
- Što otmjenije, to bolje. - okrenula se na prstima i kroz velika bijela vrata izašla iz sobe.