četvrtak, 12.06.2008.

Nescafé

Lijeno ljetno zagrebačko sunce pružalo je svoje zrake prema zapadu.
Sjedio je na prozorskoj dasci u svom stanu, na četvrtom katu. Polako je već gubio razum. A tko i ne bi na njegovom mjestu? Brzo se okrenuo i sišao s prozora, jednom rukom spustio je stare rolete, a drugom uključio radio.
Mmm, Benny Goodman. - pomislio je.
Sporim koracima prošetao je do kuhinje prepune suđa.
Lončić, Nescafé, Nescafé, ... Gdje sam stavio jebenu piksu? - zastao je i prošao prstima po čelu, glumeći kakvoga intelektualca koji napreže mozak razmišljajući o zamornim fizikalnim formulama.
Njega je samo mučio jebeni Nescafé.

U trenutku kada je podignuo kažiprst u znak pobjede nad senilnošću, zazvonio je telefon.

Halo? - javio se pomalo raspižđenim glasom.
- Petre, mama je. Ne javljaš se danima! Tako sam se zabrinula...
- Dobro sam. Trebam samo malo vremena da se vratim u normalu.
- Perice, ona nije uopće tako posebna... Na kraju krajeva postoji još mnogo djevojaka...

Prestao ju je slušati.
Naime, gospođa majka je oduvijek znala što je najbolje za njenog sina. Tako je barem ona mislila. Kao, na primjer, kada je odlučila ne kupiti mu skejt. Tako je tada osmogodišnji Petar bio prozvan homoseksualcem.

Mama... pogledao je na sat i problijedio - Moram ići.
- Kamo ćeš? - nije odustajala. Pravi control - freak.
- Bok, mama. Nazovem te ovih dana.

Uzeo je cigarete, novčanik i ključeve te doslovno istrčao iz stana.
Kako sam samo mogao zaboraviti... borio se s vlastitim mislima.

Uletio je u prvi tramvaj.
Stići ću na vrijeme. Dokazat ću joj da nisam neodgovoran. samozadovoljno se nasmješio.
Bilo je točno pet i dvadeset, a dogovor s Mirnom je bio za deset minuta.

Pri izlasku iz tramvaja se zagledao u sat i nabacio pobjednički osmijeh.
Gdje je Mirna sad? - ogledavao se oko sebe.

Osmijeh se pretvorio u ravnu crtu.
Sranje, ostavio sam uključen štednjak! Jebeni Nescafé!