You're not alone, honey. Never.... Never.


Zaveži me za one mreže izgubljenih snova, okuj me svojom sigurnošću i pusti me da gledam vrtloge lišća i čarobne prašine, zagonetni smiješak dobrih vila i cvijeće crnih latica. Iskrvarila sam ti dušu i vijencima čežnje je prekrila, ostavljajući je da usne zajedno sa mirisom tvoga daha i zvucima tvojih koraka. Budila sam je šapatom jesenjih kiša i pričala joj o znakovima na kori drveta. Samo blagi dodir i krv je potekla. Ostala je između, zarobljena u pogledu punom žaljenja.


Molitva noći i ples oko vatre u kolu. Nisam znala kako smo daleko otišli, ili ti ili ja. Reci mi...
Okus zemlje na ustima i znam da mogu umrijeti. Zakopajte me ovdje među granama i lišćem sa pjevom noćnih ptica kao posljednjom pjesmom i mjesecom i zvijezdama kao mojim suputnicima. Legni i utoni samnom u mrak... svijetlo na obzorju oslijepit će nas. Brojim sekunde između tvog udisaja i izdisaja. Ne čujem više ništa... Spavaš?
Tišina je preglasna.

To you I offer up myself, the sky has an angel's face, air and water are one and the same, I shall go out, if bright light wounds me, I shall lie down on the leaves and die, oh let me die in you, less useless, less alone...

Image Hosted by ImageShack.us


"I always loved running - it was something you could do by yourself, and under your own power. You could go in any direction, fast or slow as you wanted, fighting the wind if you felt like it, seeking out new sights just on the strength of your feet and the courage of your lungs."
J. Owens

Vaša, Spoiled bitch.

[ 13.01.2008. ][ 16:51 ][ Komentiraj ][ 22 ][ Isprintaj ][ # ]

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.

Design by Little Dreamer