petak, 21.03.2008.
Pošast današnjice ili neviđeno licemjerje
- Molim? – u nevjerici se pitam, toliko glasno da se čujem na drugoj strani linije. Ne razumijem, kako je to moguće, pa skupa su već pet godina, ljetos mi je pričala kako bi se mogli vjenčati.
- Da, dobro si čuo. Niti ja ne mogu vjerovati.
Nastaje tišina, valjda razmišljamo o istom. Oduvijek je bila djetinjasta, nezrela, moglo se njome manipulirati… da, to mi je jasno, ali zašto će to učiniti.
- Zašto? pitam glasno, ne obazirući se na ljude oko sebe.
- Znaš nju! Ona niti ne bi to učinila, ali ovaj ju njen nagovara. Mislim da to nije samo nagovaranje, sjećaš se samo kad ju je lupio?! Tko zna kakav je ovaj tjedan prema njoj. Nikako ne mogu do nje doprijeti, a znaš da mi se u svemu povjerava, ali ovaj tjedan ništa, zamisli nismo progovorili niti riječ. Međutim i starci vrše pritisak na nju, da si samo vidio kako se otac derao na mene kad sam rekla da nema razloga to učiniti i da joj se ne miješa u život. Nevjerojatno, osjećala sam se jadno, jako jadno, pa zar je moguće da jedino ja normalno razmišljam u toj obitelji, užas.
- Ne znam što bih ti rekao, zaprepašten sam da i starci navaljuju za takvu opciju – konstatiram u nevjerici.
- Čini mi se da to čini, zbog svih ostalih, a najmanje zbog sebe. Oduvijek je bila takva. Ja više ne znam što bih činila, slijedeći tjedan će dobiti termin. Znaš, da ja nisam osobita vjernica, ali ovo je previše čak i za mene i moj liberalni stav, moli se za nas.
Ovaj razgovor dogodio se prije godinu dana između mene i moje prijateljice, a pričamo o njenoj sestri, mojoj prijateljici, također. Godinu dana je prošlo kako nismo komunicirali, nisam nalazio riječi. Ne bih rekao da sam ju osuđivao, to je jadan čin, a nešto što je jadno samo po sebi nije moguće ili nije potrebno osuđivati, samo se nikako nisam snalazio u novonastaloj situaciji.
Ovim postom ću se odmaknuti od dnevnopolitičkih zbivanja u zemlji i svijetu, jer postoje relevantniji spisatelji od mene, a pokrenut ću slijed postova o lošim događajima i svijesti populacije o kojima nitko ne piše, pa čak niti ne govori javno. Situacija u zemlji a i u svijetu je takva, da je takvo ponašanje postalo ne samo društveno prihvatljivo nego i društveno poželjno, danas u društvu nisi dovoljno „in“ ako to nisi barem nekoliko puta učinio.
Čitatelju, ako do sad nisi razumio o čemu pišem, reći ću to na glas, riječ je o abortusu, pobačaju, pošasti današnjice, od kojeg svi okrećemo glavu, manje ili više.
Ne želim zastupati zabranu legalnog pobačaja jer je to suludo iz nekoliko razloga, o kojima trenutno ne bih, ali javno želim progovoriti o nemoralu i sebičnosti društva kad je u pitanju pobačaj. Ne govorim o medicinski indiciranim pobačajima, iako je indikacija vrlo opsežan pojam, lako sebiprilagodljiv, pa su tako ne pobačaji, već fetocidi legalan način okončanja trudnoće u primjerice Sloveniji ili Izraelu. Već o pobačajima iz itekako bizarnih razloga, neshvatljivih normalnom i moralnom čovjeku, koji proizlaze iz potpuno neodgovornog ponašanja populacije koja je seksualno pa i životno needucirana, a nije sposobna odnosno ne želi prihvatiti posljedice svojih (ne)djela. Ako se osvrnemo na neke od razloga, shvatit ćemo da nam je društvo i razmišljanje istog poprilično ne samo trulo, već u dobroj mjeri zlo, jer ako nije tako, kako je moguće da su ovo neki od razloga za prekidom trudnoće: „ne znam tko je otac“ navodi udana 33godišnjakinja, majka dvoje djece, „ne želim više djece“ majka 2 djece s 3 pobačaja, „na žalost, dijete nije muško“ kaže 24godišnjakinja pod pritiskom muža; „pila sam antibebi pilulu, pa se bojim da će biti oštećeno“ 23godišnjakinja; „narkomanka sam“ navodi sedamnaestogodišnja djevojčica; „nisam sigurna tko bi bio otac“ izjava je 16godišnjakinje… te brojne druge izjave ovog tipa.
Zar je moguće da je nerođeno dijete, napominjem dijete, a ne skup stanica, krivo za nečije postupke, nije mi jasan nedostatak morala u pojedinaca kad već zadovoljavaju svoje isključivo životinjsko fiziološke nagone gdje i s kim stignu, pritom ne koriste razne oblike kontracepcije, nego je u društvu, ne među pojedincima, uvriježeno mišljenje da je abortus najsigurnija metoda kontracepcije.
Ovdje ne osuđujem samo žene, jer za takvo što trebaju dvoje, međutim što je s pravima onog kojeg od milja i iz potrebe, samo da sebi olakšamo, nazivamo „skupom stanica“. U čemu se razlikujemo od Hitlera, koji je i Židove zakonom proglasio bićima, a ne ljudima, kad isto tako začeto ljudsko biće proglašavamo „skupom stanica“ kako bi ga bez grižnje savjesti mogli ubiti, baciti na organski otpad i na posljetku spaliti. Postajemo li nacisti današnjice, dok pod krinkom zakona tamanimo nerođena ljudska bića? Zar je moguće da se ne zapitamo kamo to vodi? Danas ubijamo djecu, sutra ćemo starce, pa onda invalide i stvorit ćemo arijevsku rasu, davni Hitlerov san, samo sofisticiranijim metodama?
Hitler je tada negirao prava Židova, jer oni nemaju prava, a mi danas negiramo prava nerođene djece jer oni eto ne mogu reći ništa, mi ih ne razumijemo, odnosno ne želimo ih čuti. U SAD-u je od 1973. godine ubijeno više od 50 milijuna nerođene djece, legalnim abortusom, a gdje su tu brojne druge države koje nemaju statistički sustav ravan američkom, i što je s milijunima nelegalnih abortusa diljem svijeta i kroz povijest. O tome šutimo, jer nam tako odgovara, o tome šutimo jer smo sebični u toj mjeri da osim nas ne postoji nitko, pa čak niti oni zbog kojih smo, čisto fiziološki, prisutni na zemlji. Zanemarujemo činjenicu, da je osnovno životinjsko fiziološko svojstvo čovjeka produženje vrste, pa ako se onda u brojnim segmentima ponašamo upravo tako, kao životinje, koje u svojoj biti nisu moralne, zašto se vadimo da čovjek nije životinja, da ima viši cilj?! Otkud toliko licemjerje?! Priznajmo činjenicu da od svih bića koja hode Zemljom, jedino čovjek ubija vlastiti pomladak, jer sva bića žive zbog svog pomlatka, a današnji čovjek živi samo radi sebe, a znatan broj zazire od pomlatka jer ga isti izravno ugrožava.
Sve navedeno ne može završiti dobro, pitanje je vremena kada će doći kraj Zapadne civilizacije, jer je nedvojbeno da su sve civilizacije svijeta, kad su krenule u opačinu propale.
