Because Harry Potter has brought us together.

nedjelja, 25.01.2009.

17. poglavlje

Nakon što su Miu odnijeli u bolničko krilo i uvjeravali nas da će biti dobro, osjećaj krivnje nije jenjavao.
Bolničarka Bloom zabranila je svima posjete osim profesorima i time mi pridodala još jednu neizvjesnost. Čekanje da saznam što je točno s Miom me izluđivalo.

Pitala sam se je li moguće da sam ukleta. Ne tražim nevolje, nego me one same nađu. Samarun i ružan trač o mojem navodnom slomu živaca, a sada još i Mia. Ni ujednoj školskoj godini mi se nije dogodilo toliko loših stvari kao u ovoj. Možda bi bilo najbolje da se klonim prijatelja dok me Samarun ne napadne, ali znala sam da je to nemoguće. Previše volim svoje prijatelje da bi ih mogla izbjegavati.

Prvi sat imali smo Obranu od mračih sila.
Sat još nije počeo, i učenici su se - kao i obično - zabavljali na sve njima mile i poznate načine, možda i nedozvoljene. Inače bi im se pridružila u zabavi, ali mračne misli su me previše okupirale da marim za ono što se događa oko mene. Prezirala sam svoj neočekivan pesimizam koji nikad nije bio dio mene. Oduvijek sam bila optimistična i iz svega sam izvukla ono najbolje, ali taj dio mene kao da je nestao. Kao da je netko ukrao moju dušu, moju osobnost, mene i ostavio moje tijelo da besciljno luta pateći od boli koja ga uništava. Čekanje da saznam neku novu vijest o mami i glupi Molleyjev plan s kojim su se svi složili u meni nisu budili niti tračak nade. Želim biti ona stara Ruta koja bi nešto učinila, ali vijest o mojoj mami odnjela je sve što sam nekad bila. Samo sanjarim i ne činim ništa.

U učionicu je ušla profesorica Toth prenuvši me iz misli. Tamnoplavih očiju i kratke svijetlosmeđe kose, sitne i krhke građe s osmijehom na licu. Profesorica Toth, prema mojem mišljenju, uopće nije za Obranu od mračnih sila. Previše je blaga i nježna za takav predmet. Ali svoj posao svejedno odlično obavlja.

"Dobro jutro!" pozdravila nas je uz kratak osmijeh, a onda je laganim korakom otišla sjesti za katedru.
Nije zapisala bilješke kao ostali profesori nego je prelistala par knjiga, a potom nas blago pogledala i progovorila svojim visokim, lijepim sopranom.

"Danas učimo o...", tu je zastala listajući udžbenik do određene stranice."Zmijoglavima."

Razred se na to stresao, uključujući i mene. Dakako da smo znali što su zmijoglavi. Svako čarobnjačko dijete od ranog djetinjstva uči od roditelja o zmijoglavima, jednim od najopasnijih stvorenja koja kroče ovim svijetom.
Nekoliko je učenika razdraženo uzdahnulo.

"Znam da već znate što su zmijoglavi, ali prema školskom programu moramo i to obraditi.", rekla je profesorica i dalje blagim tonom."Zmijoglavi izgledaju upravo onako kako i sam njihov naziv govori; zmijska glava i vrat, a ljudsko tijelo. Nimalo ugodan prizor za oči.", počela je predavanje prekriživši ruke na katedri.

Sjela sam uspravnije i pozornije počela pratiti nastavu pazeći da ne propustim niti jednu profesoričinu riječ. Ovaj put neću putovati svijetom mašte niti pisati po pergamentu kao što mi je u posljednje vrijeme postao običaj, nego sam odlučila pozornije pratiti nastavu. Još kao mala zanimala sam se za vukodlake, vampire i druga strašna stvorenja stoga je ovo prvo predavanje koje sam pratila sa istinskim zanimanjem.

"Zmijoglavi su opasniji i od vukodlaka i vampira.", nastavila je profesorica Toth. "Postoji mogućnost da ćete se sprijateljiti s vampirom ili vukodlakom ako se on može i želi kontrolirati, ali sa zmijoglavima je to nemoguće."

Par učenika je frknulo nosom na profesoričinu izjavu o prijateljstvu s vukodlacima i vampirima na što sam ja neprimjetno zakolutala očima. Vjerujem da su takva prijateljstva moguća ma što god drugi govorili.

"Te crne duše noći vjeruju da im je jedini zadatak na ovom svijetu ubiti što više ljudi i drugih bića kako bi oni zavladali. Kao i druga takva bića, izlaze samo noću, a preko dana se skrivaju u svojem ljudskom obliku.", rekla je profesorica uperivši štapić u ploču na kojoj se počeo ispisivati tekst koji trebamo prepisati. "Nastaju ugrizom rijetke zmije Coxus ili ugrizom drugog zmijoglava i, sva sreća, nema ih puno. Barem koliko je poznato."

Dok je profesorica predavala zadnji dio svojeg predavanja u učionici je vladala netipično mračna atmosfera među učenicima. Kao da je mračan oblak koji odavno bdije nad našim glavama odlučio spustiti među nas još veću strepnju.
U tim trenucima postali smo svjesni činjenice koliko je još malo nade preostalo i koliko je Samarun moćan. Kao da smo zaboravili na sunce koje je obasjavalo naša lica i klupe kroz prozore i odjednom kao da je nastala nevidljiva tama.
Pričalo se da Samarun među svojim sljedbenicima ima i zmijoglave, a sada smo znali da je to istina iako je to profesorica namjerno nije izravno napomenula u predavanju.

"Ovo prepišite.", rekla je profesorica Toth malo oštrije kako bi nas prenula iz razmišljanja.

Iako smo bili iznenađeni netipičnom oštrinom njenog glasa, nismo se smeli nego smo pobunjenički uzdahnuli kada smo malo bolje pogledali ploču i shvatili količinu teksta. I ja sam se pridružila lijenom uzdisanju dok sam uzimala pero u ruke, ali malo potom sam shvatila da sam zapravo zahvalna profesorici na tomu. Veliki tekst i bolovi u ruci uspješno mi odvraćaju misli od mame.

Naslonila sam glavu na lijevu ruku. Drugom si rukom odmaknem kosu sa desnog obraza i zataknem ju za uho pustivši sunce da mi obasja obraz. Obično bi u takvim situacijama željela kišu i glasnu grmljavinu da me smire, ali ovaj put je i jesensko sunce imalo isti učinak.

Razbistrivši si glavu počnem prepisivati tekst sa ploče, dok bi mi misli podnekad odletjele, ali ovaj put do Marka čijeg sam prisustva bila bolno svjesna.

četvrtak, 15.01.2009.

16. poglavlje

*Počela sam razdvajati tekst/dijaloge jer izgleda ljepše i nekako čitkije, zar ne? (=


Dani su se pretvorili u noćnu moru. Noćna mora u strah. Strah u bol. Bol koja me uništava, bol koja ne zamire. Život mi se pretvorio u suludo čekanje bez nade. Lutam sobama košmara bez duše. Ništa mi više nije važno. Osjećam prazninu u srcu i sve je izgubilo svoju važnost.

"Požuri se, zakasnit ćemo.", nježno me požurivala Mia dok sam nanosila sjenilo za oči nimalo se ne žureći.

Sjenilo koje, kako je jednom Vanessa rekla, ističe moje oči i nije bilo tako važno. Samo sam tražila izliku da kasnim na nastavu i izbjegnem znatiželjne poglede. Vijest o mojom mami obišla je Ewarn munjevevitom brzinom i odjednom svi su znali za njenu otmicu. Svi su željeli znati još poneku pojedinost koju Dnevni prorok ne zna. Obitelji drugih učenika su ubijali, ali moju mamu su oteli, što je usadilo klicu sumnje u učenike. Neki su bili dosta blizu istine, uglavnom na onom djelu da je oteta zbog mene.
Makar su me prijatelji i poneki profesori uvjeravali da ja nisam ništa kriva, lagali su.
Znala sam, i osjećala sam se krivom.
Oteli su je zbog mene. Zbog praunuke Samaruna.
U snovima me proganjala ta misao, a danju nisam mogla prestati razmišljati o njoj.
Gubim doticaj sa stvarnošću. Živim u svojim mislima više no ikad. Mašta je oduvijek bila dio moje stvarnosti, ali sada je to postalo nezdravo.
Bježim od stvarnosti i ne želim se vratiti. Bježim kroz ulice straha bez cilja.

"Daaaj! Hoćeš više?" Mia je sad bila živčana zbog mojeg namjernog odugovlačenja.

"Evo.", promrmljam tiho, bezbojno.

Imali smo Čarobne napitke. Nikad nisam bila spretna u spravljanju napitaka; to je predmet u kojem sva moja nespretnost dolazi do potpunog izražaja. Nitko se više ne bi iznenadio kada bih srušila kotilić ili rasula žablje oči po učionici. May i ja po spretnosti tvorimo doslovno ubojitu kombinaciju.

Uzdahnem zaključivši da ću već nekako sačuvati glavu na vratu i ovaj sat. Sjetim se svog mota - glavu gore.
Nema mi druge nego izaći i suočiti se s još jednim danom, iako bi najradije ostala u spavaonici.
Izašle smo na gotovo pust hodnik. Samo su još par učenika užurbano odlazili na nastavu.
Pomislim da bismo trebale potrčati ako želimo stići na vrijeme na sat. Pa, ne želim baš stići na vrijeme, ali mi ne trebaju dodatni problemi.
Očito je i Mia isto pomislila jer smo istovremeno počele trčati a da niti riječi nismo razmjenile.
Jurile smo hodnicima kao muhe bez glave. Možda nam je užurbanost bila potrebna samo kako bismo što prije usposlili svoj um i mislima koje nemaju veze uz Samaruna.
Iako to nisu pokazivali, i moji prijatelji su patili. Znala sam da su i oni tužni i potišteni, ali nisu željeli da ja to vidim.
Zahvalna sam im na tomu jer nisam željela vidjeti da i oni pate. Njihova bol me smeta više nego moja.
Trkom smo ušle u učionicu trenutak prije nego li je zvonilo.
Profesorica McConnor uđe u učionicu.
Na prvi pogled izglada drago i nježno. Velikih, umiljatih smeđih očiju, duge crne kose, porculanskog lica i sitne građe. Njene crte lica su tako savršene da nisam mogla par puta pomisliti da je na licu izvela par čarolija.

"Dobro jutro.", pozdravi nas ona visokim glasom."Nadam se da ste se naspavali jer vam je potrebna potpuna koncentracija pod današnjim satom; danas spravljamo Amortis."

Nekoliko cura se zahihotalo na spomen napitka koji sadrži riječ Amor.
Zakolutam očima. Trenutno sam prezirala svaku riječ koja asocira na ljubav koja me je toliko povrijedila. Jer iako sam se nadala, znala sam da me Mark voli samo kao prijateljicu. Na drugi način me ne može voljeti.
Prijezirno frknem sa suzama u očima.
Od trenutka kada sam izašla iz Molleyjevog kabineta, suze bi mi se često pojavljivale u očima.
Ne suze od smijeha, kao što sam navikla, nego suze boli.
Sagnem glavu, tako da mi kosa padne na lice, i obrišem suze rukavom pelerine.
Profesorica McConnor je nešto objašnjavala, ali ja nisam obraćala pozornost.
Letjela sam neistraženim područjima, smijala se s nepoznatim plodovima moje mašte. Bila sam ona stara.
Mama je bila uz mene, kao nekad, i zajedno smo slušale metlobojsku utakmicu na radiu. Mark mi je rekao da me voli. Ne kao prijateljicu. Išla sam na bal s njim.
May, Mia i ja odmarale smo se pod starim hrastom u dolini neopterećene problemima. Samarun je svrgnut. Ubijen. Spašeni smo od njegovog terora.
Više se nisu čuli ničiji jecaji i plač, minula je tuga. Opet sam bila sretna.

"Gospođice Carlos, slušate li vi mene uopće?" pita me profesorica McConnor visokim, ali oštrim glasom.
Danas je bila loše volje. Često mjenja raspoloženja, a to atmorsfera u učionici ovisi o njenom raspoloženju. Svi se prije sata nadamo da je dobre volje jer tada se možemo s njom i šaliti, ali kada je loše volje kao danas...

Trgnem se iz misli. Sva moja maštanja ispare, i vratim se u stvarnost.

"N-naravno.", slažem.

Profesorica McConnor prijezirno puhne.
"Kako tipično za vas. Dok ja objašnjavam kako se spravlja napitak, vi se bavite svojim mislima i sanjarite."

Začuje se smijeh među klupama Plackwawaca.
Profesorica McConnor ih ošine pogledom. Smijeh odmah utihne.

"Ako i dalje ne budete i duhom na ovom predavanju, oduzet ću Izmeru bodove.", reče profesorica McConnor ozbiljno, a onda okrene glavu od mene.

"Napada me samo zato jer sam joj oštetila učionicu više nego ijedan drugi učenik.", šapnem Richardu s neskrivenim optuživanjem."I zato jer nisam njena sluga. Šta ja mogu tu kad-"

"Gospođice Carlos!" iznervirano će profesorica McConnor."Vi ako ne sanjarite, onda brbljate! Oduzimam Izmeru 15 bodova."

Zadnju rečenicu je rekla s nasladom koju nije niti pokušala prikriti.
Ona je na prvi pogled nježna, ali zapravo pakosna.
Voli moć. Dragi su joj samo oni učenici koji su njene marionete. A ja se opirem svakom autoritetu i živim po svojim pravilima.
Kako netko tako malen može biti tako loša osoba? Sjetim se one rečenice da otrov dolazi u malenim bočicama. Pomislim da ipak ima nešto u toj rečenici. A onda se, u inat profesorici McConnor, vratim sanjarenju.

* * *

Nakon Čarobnih napitaka imali smo Čarolije i čini.
Prekrasno. Nakon jednog sata mučenja, još jedan.
Srećom, Nilles nije prezirao samo mene, nego i sve ostale Izmerce pa je svoj prezir gotovo ravnomjerno raspodijelio prema učenicima.
Pomislila sam kako bi mogla zakasniti na sat i malo se poigravati s Nillesovim živcima, ali ipak sam odustala od te ideje jer je Izmer za danas ostao dovoljno bez bodova zbog mene.
Lijenim korakom sam išla s Edwardom i Markom prema toj učionici - ludari isključivši se iz njihovog razgovora, tek se ponekad lecnuvši na Markov glas.
Mia i May su otišle nakratko u toalet.
Putem sam se bavila onom starom temom koja se proteže mojim mislima od samog početka godine. Mark.
Već me je živcirala svaka pomisao na njega jer sam znala na koji način on mene gleda, ali jednostavno nisam mogla ne razmišljati o njemu. Previše sam ga zavoljela.
Pitala sam se koja je cura okupirala njegove misli. Postoji li uopće ona. I odmah bi pomislila na Alessu.
Ali, nije li još rano za ozbiljne veze? Kad su u pitanju Alessa i on, prerano je. Ali kada smo u pitanju on i ja, nikad nije prerano.
Kako sam sebična po tom pitanju.
U prolazu slučajno mi je dotaknuo ruku. Zadrhtim na dodir njegove tople ruke, a onda tiho opsujem u sebi.
Ovo je stvarno otišlo predaleko. Moram ga zaboraviti. Kao dečka. Moram se zadovoljiti time da smo prijatelji.
Ali, može li se itko zadovoljiti time?
Ušli smo u učionicu gdje su već na svojem mjestu sjedile May i Mia nešto tiho razgovarajući.
Nitko se nije pretjerano obazirao na naš ulazak u učionicu. Bilo je preglasno da bi itko čuo naš ulazak, iako je Maggie nešto zlobno dobacila.
Sjela sam na svoje mjesto kraj May, zahvalna jer sam barem nakratko dalje od Marka. Njegova blizina loše utječe na moje srce koje tako brzo počne tuči da sam se par puta pobojala da ću dobiti infarkt.
U učionicu je ušao Nilles, svojim sablasnim, teškim korakom. Svi su odmah zašutjeli; sama njegova pojava tako djeluje na učenike.

"Dobar dan.", pozdravio nas je svojim tihim, hladnim glasom.

"Dobar dan, profesore Nilles.", odrecitirali smo jednoglasno.

Nilles je sjeo za svoju katedru više ni jednom ne pogledavši učenike.
Nešto je zapisao u bilješke, a onda nas opet pogledao.

"Kao što već pretpostavljaju neki od vas, danas nastavljamo raditi s obrambenim čarolijama, ali sa sve težim i težim.", nije mi promaklo da je riječ 'neki' posebno naglasio."Danas radimo čaroliju Olles Lotus, najmoćniju čaroliju obrane koju ste do sada učili. Teška je i zato molim potpunu vašu pažnju i koncentraciju."

Pomalo je smiješno što od nas traži pažnju, kad ju već ima. Nitko se ne usuđuje ne pratiti nastavu pod njegovim satom.

"Olles Lotus s razlogom spada među najmoćnije čarolije obrane. Kao i čarolija Mormanillo, Olles Lotus je višenamjenska čarolija. Njena primjena ovisi o vašim osjećajima. Ako neku osobu volite, samo ćete je preoteti štapić. Ako osobu mrzite, mogli biste ju ubiti."

Stresla sam se na pomisao što bi ostalo od mene kad bi Annela uvježbavala tu čaroliju na meni.

"Čarolija se ne temelji samo na izgovorenim riječima. Možda neki od vas neće odmah imati uspjeha. Točnije, vjerojatno neki od vs neće odmah imati uspjeha.", nadodao je pakosno."Vrlo je važno kontrolirati svoje osjećaje tijekom izvođenja čarolije. Ako ih ne kontrolirate, mogli biste slučajno ubiti ili mučiti svojeg najboljeg prijatelja ili najgoreg neprijatelja samo razoružati u namjeri da ga ubijete. Ako osjećate mržnju prema nekoj osobi i usmjerite ju na krivu osobu, posljedice su pogubne."

Ma super. Čarolija se temelji na kontroli osjećaja. Pretpostavljam da sam trenutno emocionalno najzbrkanija osoba u Ewarnu.

"Gospodine Parnson i gospođice Riddle.", prozove Nilles Maggie i Orlanda."Vi ćete prvi pokušati s čarolijom."

Koji šok, pomislim sarkastično. Tko će drugi nego njih dvoje?

Orlando je samodopadno izašao pred ploču. Maggie je kao i on koračala sigurnim korakom bez ikakve sumnje u svoje sposobnosti.
Orlando se osmjehne Maggie. Ona mu uzvrati istim zaljubljenim osmijehom.

"Olles Lotus.", tiho će Maggie.

Iz Orlandove ruke izleti štapić. Svi razočarano uzdahnemo, Izmerci posebno. Želimo krvavi obračun kad su dva Plackwawca u pitanju.
Nilles nije izgledao razočarano. Naprotiv, to je i očekivao.

"U redu. Ovo je bilo blago.", reče on hladno."Sada ćete vi gospodine Parnson baciti istu čaroliju na gospođicu Riddle, ali usredotočite se na svoju mržnju prema bilo kojoj osobi, ali pazite da ne bi bilo trajnih posljedica."

Orlando na trenutak zažmiri, a kad je otvorio oči dok mu je na usnama treperio pakostan osmijeh.

"Čuvaj se, Maggs.", upozori ju i dalje se smiješeći.
Maggie frkne nosom.

"Olles Lotus.", reče Orlando energično, a Maggie padne na pod omamljena.
Par Izmeraca tiho usklikne.

"Ovo je bilo dobro.", pohvali Nilles Orlanda."20 bodova za Plackwawe."
Potom je hitrim korakom otišao do Maggie i vratio je k svijesti.

"Podijelit ću vas u parove. Budite oprazni, ne želim mrtve učenike pod satom.", upozorio nas je, ali kao da to doista nije mislio.
Vjerojatno se nadao da će biti određenih mrtvih učenika.

Došao je do klupe gdje smo sjedile May i ja. Znala sam da će nas razdvojiti.

"Gospođica Stox i gospođica Carlos.", promrmljao je tiho."Gospođice Stox, vi ćete s gospodinom Spellingsom, a vi, gospođice Carlos, s gospodinom Parnsonom."

Preokrenem očima, a onda otiđem do Orlanda. May je bila u paru s Kirkom, na drugom kraju učionice.
Mia je pored mene vježbala s Max. Iako su više čavrljale nego vježbale.
Kad je Orlando shvatio da je mora sa mnom vježbati, raveselio se. Ima u sebi dovoljno mržnje da me ubije.

"Ti prva.", rekao je s prijezirom u glasu.

Nisam mu ništa odgovorila, nego sam se koncentrirala na svoje osjećaje. Mržnje prema Samarunu imala sam doista puno i mogla sam ju iskoristiti da gadno ozlijedim Orlanda. Ali me je nešto spriječilo da to učinim.

"Olles Lotus.", promrmljala sam ravnodušno na trenutak zablokiravši svaku misao, ako je to uopće moguće. Pokušala sam ništa ne osjećati samo na taj trenutak kako ga ne bi ozlijedila.
Orlandu je štapić izletio iz ruke. Posprdno mi se nasmijao.

"Samo to, Carlosice?"

Mogla sam puno više. Da sam iskoristila samo upola svoje mržnje prema Samarunu, mogla sam ga mučiti. Ali ta mi je pomisao odbojna, čak i da sam to mogla učiniti na Orlandu.

"Ako ti nećeš, ja ću.", Orlando je izvio usne u još jedan posprdan osmijeh. U očima sam mu vidjela odlučnost. Nije se šalio. Bez problema bi me mučio ili nešto slično.
Strepnja mi je prostrujala srcem. Poželjela sam pobjeći od njega, ali nisam. Ne zbog hrabrosti. Otupila sam i više se nisam mogla pomaknuti.
Podigao je štapić i udahnuo kako bi izgovorio čaroliju. Ali uto se Mia bacila ispred mene kao u bezjačkim filmovima.

"Ne diraj mi sestru!"

U prvi mah ništa mi nije bilo jasno. Sestra?
A onda mi je sinulo.

"NE!" zagrmila sam uglas s Miom koja me snažno gurnula i dopustila da čarolija pogodi nju.

Sve se dogodilo u jednom trenu.
Orlando nije zastao ni da razmisli. Hladnokrvno je izrekao čaroliju kao da je to nešto što čini svaki dan. Mia bolno vrisne, a potom se sruši na pod.

"Mia...Mia!" protresla sam ju za ramena. Osjetila sam toplu suzu kako mi klizi obrazom. Njen vrisak i dalje mi je odzvanjao u ušima.

Učenici su jurnuli prema nama. Svi su zgroženo gledali Miu i mene, poredani u krug.
Nisam željala vjerovati svojim očima. Još jednom protresem Miu. Izgledala je kao da spava. Nisam željela vjerovati da je mrtva.
Odnekud se pokraj mene stvorio Nilles. Začudila sam se njegovim izrazom lica. Bio je zabrinut.
Jednim zamahom štapića stvorio je nosila. Podignuo je Miu čarolijom i postavio ju na nosila. Zatim je izašao iz učionice ni jednom se ne osvrnuvši za nama.
Osjetila sam kako mi se sve više suza skuplja u očima i klizi obrazom, ali nije me bilo briga.
Bila sam svjesna samo Mie u nosilima. Zašto sam to dopustila? Zašto mi je toliko dugo trebalo da shvatim što ona čini? Znala sam odgovor na to pitanje. Glupi šok.
Trebala sam se ja nju gurnuti. Ja sam ta koja je trebala nastradati, ne ona.
Osjetila sam Mayinu ruku oko ramena. Vidjela sam da i ona plače. Poželim je utješiti. Uvjeriti ju da će Mia biti dobro. Ali riječi su ostale u mislima.
Podignem glavu kako bi optuživački pogledala Orlanda. I on je bio zgrožen.

"N-nisam znao...Mislio sam da ću te samo omamiti...I onda se ona odjednom stvorila...V-vjeruj mi.", zamuckivao se dok mi je pokušavao objasniti.
Vjerovala sam mu, ali nisam mu to željela pokazati. Ne još.

"Ako ako ne bude dobro...", počela sam hladnim, ubojitim glasom za kojeg nisam niti znala da posjedujem."Ti ćeš biti kriv."

Orlando me samo pokunjeno pogledao. Iznenadila sam se njegovom reakcijom na to. Očekivala sam da će se praviti važan ili u najmanju ruku pokušati obraniti. Ali me zapravo i nije bilo briga. U tom trenutku mi je jedino Mia bila važna, njeno bespomoćno tijelo, smiren izraz lica. Nije mogla biti mrtva. Ne mogu ostati i bez nje. Dosta mi je gubitaka voljenih osoba.
Samu sebe sam prekoravala što sam dopustila da me zaštiti. Da se barem vrijeme može vratiti unatrag.
Zarila sam lice u dlanove i tiho zajecala. Čula sam plač i drugih učenika.
Koliko će još ljudi nastradati zbog mene?