Because Harry Potter has brought us together.

utorak, 30.09.2008.

13. poglavlje

Imali smo Aritmanciju; najdosadniji od svih predmeta.
Možda bi mi Aritmancija bila zanimljiva da je profesor Antoinns bolji profesor.
Profesor Antoinns je star, i pomalo puca po živcima.
Kod njega o Aritmanciji nisam naučila ništa, osim da je to jako dosadno i teško.
Iz Aritmancije imam Iznad očekivanja, iako ne znam ni za Prihvatljivo.
Nekad smo May i ja željele same nešto naučiti, ali bez objašnjenja profesora, to je bilo nemoguće.
Ubrzo smo odustale od takvog učenja.
"Otvorite stranu 59 i riješite zadatke.", rekao je profesor Antoinns iskesivši svoje povelike zube.
Potom je sjeo i nešto zapisivao.
Svi su pričali, ali Antoinns je i dalje zapisivao.
Možda bi mi nešto naučili da smo mirniji. Ali pod Aritmancijom, to je jednostavno nemoguće.
Mark je okrenuo svoju stolicu tako da je licem okrenut prema May i meni. Ispričao je neki vic, na što smo se nasmijale, ali smo ipak riješavale zadatke. Pokušavale smo, dosta neuspješno.
"Što kažete na Alessu?" pitao nas je Mark i dalje nasmiješen.
"Oke je.", slegnula sam ramenima.
Bila je i više nego oke.
Vrlo simpatična i tako prirodna.
Znala sam da bismo mogle biti dobre prijateljice i željela sam da budemo.
Potpuno sam zaboravila na svoju ljubmoru koja mi se sada činila tako blesavom.
Dosta sam ljubomorna, ali nikad to ne pokazujem.
Moja ljubomora su kratki ubodi zavisti koji ne traju dulje od par sekundi, a poslije se uopće ne obazirem na stvari koje me čine ljubomornom.
Možda čak i nisam tako ljubomorna osoba kao što sam mislila.
"Sviđa mi se.", reče May."Ne na preverzan način, naravno.", dodala je.
Mark i ja smo prasnuli u smijeh.
"Dobro, tko se to tamo smije?"
Profesor Antoinns se ustao i skinuo svoje naočale.
Skoro nitko nije niti primjetio da se profesor ustao.
Znala sam da je mislio Marka, May i mene, pa sam se prestala smijati.
May je i nastavila s riješavanjem zadataka, a Mark je šarao po pergamentu.
Naslovnila sam sam glavu na lijevu ruku. Tupo sam gledala u pergament odustna pogleda.
Pomislila sam na Alessu i Marka.
Nešto je u meni govorilo da on nju ne voli kao curu. Nešto u meni željelo je vjerovati u to.
Pitala sam se želim li uopće biti zaljubljena u njega?
Želim. Sretna sam.
To je dovoljno. Za sada.
I ona sam se sjetila Samaruna, iako to nisam željela.
Prezirala sam svaku pomisao na njega koja je stvarala novi obruč oko srca.
Sjetila sam se prestrašene mame u kutu dok se On smije ledenim smijehom.
Gdje je ona sada?
Nisam znala gdje je, je li na sigurnome. Morala je biti na sigurnome.
Da nije, vjerojatno bi mi Molley nešto rekao.
Da, na sigurnom je.
May mi mahne rukom pred očima.
"Si tu?"

* * *

Mnoštvo učenika bilo je nagurano oko oglasne ploče pokraj polica s knjigama. Pomislila sam da će srušiti policu.
Pretpostavljala sam o čemu je obavjest, i pomisao na nju nacrtala mi je osmijeh na licu.
Uspela sam se na prste da pročitam preko glava uzbuđenih učenika druge godine, ali nisam mogla pročitati preko glava sedmaša.
Položila sam ruke na Mayina ramena, koja je isto pokušavala nešto pročitati, a onda odskočila oslonivši se na njena ramena.
May je malo zateturala, ali kad je shvatila što radim, ukočila se da bi uspjela u svom naumu.

Obavještavamo sve učenike od druge godine nadalje o odlasku u Ronah 25.10.
U 11 sati morate proći proceduru provjere.

Predstavnica Izmera
Romilda Walson

"To je na moj rođendan!" uskliknula sam privukavši poglede učenika.

subota, 20.09.2008.

12. poglavlje

"Tko je ona cura s Markom?" pitala sam Miu za doručkom dpl sam istovremeno prepisivala zadaću iz Čarobnih biljaka i trava i jela prepečenac s džemom od šljiva.
Zadaću iz Čarobnih biljaka i trava nisam napisala, pa sam zamolila May da mi da svoju da prepišem.
May je, gotovo neprimjetno, zakolutala očima, ali mi je ipak pružila svoje odgovore na pitanja.
Zadaće sam redovito pisala, ali ponekad bi bila preumorna za pisanje. Ili to ne bi učinila iz čiste lijenosti.
Mark je za ručkom sjedio podalje od nas s curom iz knjižnice.
"Ne znam. Vidjela sam ju par puta s Markom, ali ne znam ništa o njoj."
"To je cura zbog koje se Mark više ne druži s nama kao prije.", nadopuni Edward.
"To mu je cura?" pitala sam ga nadajući se da mi u glasu nije izražena mržnja prema toj curi.
"Ne znam. Nisam s njim pričao danima. U spavaonicu ulazi kada misli da Richard i ja spavao, a odlazi ranije."
"Stvarno se promjenio.", reče May tužno."Nedostaje mi."
"Svima nam ne dostaje.", nadopuni ju Mia.
"Kad bi se on ispričao, sumnjam da bi mu olako oprostila.", ustvrdim napisavši i posljednju riječ.
Ali ipak, negdje u dubini srca, znala sam da bih mu odmah oprostila. Lako opraštam. Ponekad i prelako. Ne mogu se vječno na nekoga ljutiti. Ali nikad ne zaboravljam.

"Danas ćemo raditi s biljkom Suhokorijenkom.", profesorica Linkin, jedna od omiljenih profesorica učenicima.
Mlada je, ženstvenih oblina i uvijek spremna za šalu.
Svaki školski staklenik je izgledom isti; s velikim, dugačkim stolom na sredini i biljkama oko stola, a na stolu su biljke s kojima radimo. Mi radimo u stakleniku broj 3. U njemu su biljke s kojima rade učenici 3 godine; opasnije ili otrovnije od biljaka u stakleniku broj 1 i 2.
Suhokorijenka je na prvi pogled izgledala kao sasvim obični, mali, zaobljeni kaktus.
"Suhokorijenku je neobično teško izvaditi iz tegle jer ima izrazito žilavo i suho korijenje koje dobro prijanja uz rubove tegle.", objašnjavala je profesorica Lakin."Sok iz njenog korijenja je jako koristan; koristi se kod knorske groznice, ugriza otrovnih životinja i slično. Vi ćete sada izvaditi suhokorijenke i iscjediti sok iz korijenja za zalihe bolničarke Bloom. Morate biti jako oprezni jer njeno korjenje kod neopreznog rukovanja s njim može prasnuti. Svatko neka uzme par rukavica sa stola jer njene bodljike sadrže smrtonosan otrov. I da odmah kažem dok nisam zaboravila; za zadaću ćete napisati sastav o Sukorijenki od 2 stranice pergamenta."
Tužno sam frknula nosom.
"Ne frči.", upozori me profesorica."To je za vaše dobro."
Ne volim pisati zadaće, ali ih pišem jer mi je stalo do dobrih ocjena. A i, ruku na srce, riješavanje zadaća nam pomaže u učenju.
Pogledala sam mali kaktus pred sobom. Nasmiješila sam mu se.
Uz suncokrete, kaktus je moja omiljena biljka.
Nikad nisam bila pretjerano vješta u Čarobnim biljkama i travama, ali uvijek sam uspjela izvuči Iznad očekivanja.
Profesorica Lakin je podijelila izrazito roza rukavice.
Nisam darkerica, ali ne volim roznu boju. Preroza je.
Stavila sam rukavice i primila se posla.
Suhokorijenku je, kao što je rekla profesorica Linkin, teško izvaditi.
Čvrsto sam ju uhvatila (rukavice su začarane pa nam bodlje ne mogu ništa) i povukla, ali ništa.
Mnoge je učenike mučio isti problem.
"Mogla je barem reći kako se ovo čudo vadi.", promrmljala sam još jednom pokušavajući izvući Suhokorijenku.
Možda je to bila treća - sreća, ali iz trećeg pokušaja sam uspijela.
Izvadila sam Suhokorijenku iz tegle i ugledala njeno suho, vijugavo korijenje smeđe boje.
Korijenje je izgledalo kao da je sačinjeno od drveta i činilo mi se nemogućim da u njemu ima soka.
Uzela sam teški kamen s poda i svom snagom stisnula ga uz korijen, a onda...Pras!
Korijen prasnu.
Narančastog soka bilo je po svuda; podu, stolu, čak i po licu profesorice Lakin.
Mnogi su se nasmijali, uključujući i mene.
Profesorica Lakin se nasmijala, a onda čarolijom odstranila mrlje.
Sa suzama od smijeha u očima, uzela sam drugu Suhokorijenku.
"Opreznije, Ruta.", upozori me profesorica Lakin.
Ali nisam bila jedina kojoj je bio potreban oprez.
I drugim učenicima je korijen prasnuo, pa je uskoro ponestalo Suhokorijenki.
"Morat ćete raditi u parovima.", reče profesorica Lakin." Ja ću vas podijeliti."
Misleći da smo Mark i ja i dalje dobri prijatelji, stavila nas je u par.
To je bila moja šansa da izgladim stvari s njim. I nisam to mogla propustiti.
"Želim razgovarati s tobom.", kažem ponovo pokušavajući izvaditi Suhokorijenku.
"I ja s tobom.", reče Mark.
To nikako nisam očekivala.
Mislila sam da će se praviti da me nije čuo i da će me ignorirati.
Ali nisam očekivala da i on želi razgovarati sa mnom.
"Znam da sam se ponašao jako sebično...I žao mi je zbog toga. Nisam trebao tako se ponašati prema tebi, ali ni prema drugima. Potpuno sam vas ignorirao samo zato jer mi ti nisi htjela reći što se dogodilo, ali to mi vjerojatno ne smiješ reći s razlogom...Gotovo da se i ne sjećam zadnjeg razgovora s Edwardom, Richardom, May, Miom...I s tobom. Nedostaješ mi, Ruta."
"I ti meni."
Oh, kako mi je srce zakucalo!
Osmijeh mi je ozario lice.
Pomirili smo se. Opet će sve biti kao prije.
Opet ćemo razgovarati, nekontrolirano se smijati, opet ćemo biti prijatelji.
Mark, moj Mark, ponovo je moj prijatelj.
I ta me misao rastužila.
Prijatelj.
Samo prijatelj.

Za ručkom Mark je sjedio s nama.
Nakon dugo vremena.
Ispričao se Miji, May, Edwardu i Richardu, i osmijeh mi nije silazio s lica.
"Dobro da je profesorici Lakin ono sa Suhokorijenkovom sokom bilo smiješno, jer tko zna koliko bi nam bodova oduzela.", reče Mark vedro."Svi znamo za Rutinu tvrdoglavost."
Ali to zadnje je izgovorio sa notom razdraženosti. I njemu je pao teški kamem sa srca.
"A što bi ja to tvrdoglavo učinila?" pitala sam ljutito stavljajući ruke na bokove, a onda sam se nasmijala.
"Rekla bi da ona nije rekla kako se sok cijedi, pa bi ona tebi nešto rekla, ti bi nastavila po svom...", pričao je Mark.
Nasmijala sam se.
Ne smeta mi Markovo zezanje.
To je dio našeg posebnog odnosa.
"Dobro, dosta o Ruti.", reče Mia, iako se i ona smijala."Dobili smo još više zadaće, iako sam mislila da je to nemoguće, pa tko će mi dati svoju da prepišem?"
Opet smo se nasmijali.
"Ja.", javim se.
Ponekad bi mi trebali sati da napišem naku tešku zadaću, što bi Mia prepisala u par minuta i dobila istu ocijenu kao ja, ali nije mi to smetalo.
"A tko je ona tvoja prijateljica?" pitao je Edward Marka.
Osjetila sam ubod ljubomore na spomen te cure.
Da, ljubomorna sam osoba.
I nisam voljala pričati o toj curi, kao da ću ne spominjanjem nje suzbiti njen odnos s Markom.
"Prijateljica.", objasni Mark.
"Muško - ženska prijateljstva ne postoje.", podbode ga Richard.
Mark me pogledao, a onda se nasmiješio.
"Dakako da postoje. Ali ako baš želite, upoznat ću vas s njom."

Sjedila sam u društvenoj prostoriji i slušala radio koji se nalazi na stolu.
Završio je prijenos utakmice Hrvatska - Mađarska kojeg sam pratila dok sam pisala zadaće.
Izgubili smo od Mađarske s vrlo malom razlikom.
May i Mia su u spavaonici učile, a Mark, Edward i Richard u knjižnici.
Društvena je bila krcata učenicima, ali nisam obraćala pažnju na njih.
Kuckala sam čarobnim štapićem po radiu tražeći neku drugu stanicu.
I napokon sam ju pronašla.
Suza - Čarobni štapići.

Skliznula je niz obraz, i na usnama stala.
Bila je tako vrela, i tako mala.
U njoj se skupila tuga, u njoj su usnule boli.
Ta suza je znala koliko te volim.
Koliko sam suza proplakala zbog tebe?
I znam da ni jedna čarolija ne može pomoći,
Ali ipak, još uvijek sanjam tebe,
I moje srce kuca samo za tebe.

Tiho sam pjevušila zagledana u vatru u kaminu koja je tužno pucketala kao i da je i ona čula pjesmu.
U društvenu su ušle Mia i May, pomalo umornog izgleda.
Sjele su na naslonjač do mene.
A onda sam se, sasvim neočekivano, ali srčano i veselo, glasno nasmijala.
Morala sam svom srcu priuštiti taj smijeh, takvu sreću koju već duže vremena nije osjećao.
Jer danas mi je pao teški kamen sa srca, danas je vraćeno jedno staro prijateljstvo, koje više nikad ne smije biti prekinuto.
Kao da je znala zašto se smijem, May je počela pričati o Marku.
"Kako mi je drago da se udostojio razgovarati s nama! To njegovo izbjegavanje nas...bilo je nepodnošljivo."
"Mislila sam da si rekla da mu nećeš olako oprostiti.", podbode me Mia.
"U tom trenutnku nisam niti mislila da će tražiti oprost. To je tako netipično za njega. Tvrdoglav je k'o magare."
"Ma nemoj?" oglasi se netko oštrim glasom.
Bio je to on.
S curom iz knjižnice.
"Oh...Šalila sam se."
"Znam.", odmahne rukom. "Ovo je moja nova prijateljica. Richard i Edward su se već upoznali s njom."
Natjerala sam svoje usne da se razvuku u osmijeh.
"Ruta. Ruta Kate.", predstavim se pruživši joj ruku.
"Mark mi je puno pričao o tebi. Alessa Black, drago mi je."

četvrtak, 11.09.2008.

11. poglavlje

Došla je jesen. Pogled na dolinu Ewarna podsjećao je na jesensku razglednicu; trava se više nije zelenila, lišće je otpalo, klupe su bile prazne. Boravak u dolini nije isti jeseni. Dolina izgleda bezvremensko.
Vrijeme je postalo hladnije, i počeli smo oblačiti deblje pelerine.
O razlogu Samarunovog napada nisam ništa novo saznala. Mami sam slala brojna pisma u kojima sam ju gnjavila pitanjima o napadu čvrsto se držeći izreke Upornost se isplati, ali ona kao da ta pisma nije primila. Svako njeno pismo bilo je isto. Kod kuće je dobro...Ništa se ne brini...Izbjegavala je temu napada, i svaki put kad sam ugledala Ginny kako leti dvoranom tražeći mene, ponadala bih se da je možda mama poslala pismo s lijepim objašnjenjem, i svaki put bi ga frustrirano derala.
Pokušavala sam nešto saznati i od Romilde; jednom sam poslije sata Skrbi za čudnovate životinje upitala ju nešto o napadu.
"Ruta, ne mogu ti ja reći.", rekla je odlazeći u školu."I ne šalji mami tolika pisma s istim pitanjima!", dobacila je.
Glasine o mom "živčanom slomu" su utihnule. Plackwawci su odslužili svoju kaznu, omarni su vraćeni "u hrast", a sove u sovinjak (to je najduže potrajalo). Bilo je doista zabavno gledati malu Parnsonicu kako ganja sovu po hodniku.
A Mark...i dalje se ljuti. Ponaša se kao da ne postojim. Kao da naše prijateljstvo nikad nije postojalo. Na satovima sjedi dalje od nas; May, Mie, Edwarda, Richarda i mene.
S vremenom sam se naviknula na tu situaciju.
Puno puta sam razmišljala kako da se pomirimo, i svaki način mi se činio glupljim od drugih. Znala sam da, ako ga ja ne zamolim da se pomirimo, on to neće učiniti. Preponosan je za to.

Pogledala sam se u ogledalo. Ne mogu reći da sam nezadovoljna svojim izgledom. Ali uvijek postoje neke sitnice koje želimo ispraviti. Ja pokušavam ignorirati te sitnice. Tako mi je život puno lakši.
Svezala sam kosu u neuredan rep.
Ne volim svoju kosu. Nije ravna, ali nije ni kovrčava. Ne zlatna sredina. Nikako ju ne mogu ukrotiti, osim nekom dobrom čarolijom. A ne usuđujem se eksperimentirati na njoj.
Ne volim ni boju kose. Dosadna smeđa.
Ali ipak, nastojim voljeti svoju kosu, jer valjda je s razlogom takva kakva je.
Namazala sam usne Labellom koji je imao zaštitni faktor, a ujedno je i davao sjaj usnama.
Nisam se često šminkala.
Jedino za posebne prilike, a običnim danom ponekad bi stavila Labello.
Jer zašto bi se šminkala za društvenu prostoriju?
Izašla sam iz kupaonice u spavaonicu.
"Ideš?" pitala me Mariah, Richardova sestra s druge godine.
Obećala sam joj pomoći oko zadaće iz Preobrazbe.
Volim Preobrazbu. Iz Preobrazbe imam Iznad očekivanja, i nikad nisam težila za boljom ocjenom.
"Idemo!"

Ušle smo u knjižnici, najpogodnije mjesto za učenje.
Knjižnica je ogromna, s velikim prozorima na zidu preko puta velikog ulaza i kamenim zidovima, podom i stropom. Ulaz je samo jedna velika zaobljena "rupa", bez vrata.
Mnogobrojne police su postavljene okomito, prema prozorima. Stolovi i stolice su uz prozore i uz zid uz ulaz.
Uz desni zid je još jedan manji ulaz u sobicu u kojoj je gospođa Kollins, knjižničarka.
Gospođa Kollins je ljubazna i uvijek pomaže u izboru knjiga, ali ne dopušta "mrcvarenje" istih.
Mariah i ja smo sjele za stol uz prozor, putem uzevši još jednu knjigu o Preobrazbi.
Najviše volim sjediti za stolom uz prozor s kojeg se vidi pogled na mjesec.
"Pun mjesec.", primijeti Mariah."Bit će vukodlaka."
Nasmiješila sam se.
U Ewarnu nije prijetila nikakva opasnost od vukodlaka, i sa smiješkom sam mogla pričati o njima.
Pričalo se da u Ronahu, u sumnjivoj prodavaonici mračnih stvari, živi vukodlak.
Nitko nije laka srca prolazio pokraj te prodavaonice.
"Za preobrazbu manjih stvari koristimo Omaris Propirius?" pitala me Mariah.
"Da. A za preobrazbu većih stvari?"
"Omaris Portorus."
"Prvi put čaroliju Omaris Propirius je koristila ukrajinska vještica Ljudmila ml. 1126. godine, a Omaris Portorus britanska vještica Jocelyn Shaffaild 1234. godine.", mrmljala je Mariah zapisivajući na pergament pod svijetlom svjetiljke na stolu."I onda nek' netko podcijeni ženski rod."
Nasmijala sam se.
Mariah je čitala udžbenik povremeno pogledavajući u knjigu koju smo uzele s police, a ja sam gledala kroz prozor.
Doista je lijepo navečer promatrati nebo.
Dolina se vidi samo u obrisima igre tame i mjesečeve svijetlosti.
Gledajući u tamu, sjetila sam se Samaruna.
Gdje je?
Sprema li se za još jedan napad na mene?
Mama mi je u jednom pismu zabranila izlaske u dolinu i Ronah, ali sam odlučila prekršiti to.
Ne mogu cijelo vrijeme biti u školi.
Možda bih trebala ostati u školi cijelu školsku godinu jer bi mogla završiti kao oni ljudi o kojima svakodnevno čitam u Dnevnom proroku. Samarun ubija one koje mu se nađu na putu i one koje mu se ne nađu.
I tako već 13 godina.
Mariah mi je mahnula rukom pred nosom.
"Si tu?"
"Da...da. Na kojem si pitanju?"
"Na ovo pitanje nema odgovor ni u ovoj knjizi ni u udžbeniku. Koje je godine Arnold Pallar prvi put koristio Mappuss Maranss na životinji?"
Upregnula sam moždane vijuge da se sjetim odgovora.
Imam dobro pamćenje, i nije mi problem učiti, ali ponekad nešto što naučim nakon testa zaboravim.
"1437. godine...", prizivala sam u pamćenje sat na kojem je profesorica izvela čaroliju na istoj životinji na kojoj je i Arnold."Na...gusjenici."
Mariah je klimnula glavom, a onda zapisala na pergament.
Nastavila je sama rješavati pitanja.
Pogledom sam letjela po poznatim i nepoznatim licima učenika u knjižnici, i onda sam vidjela Marka.
Tražio je knjigu među policama sa nekom curom.
Visokom, lijepe plave kose.
"Tko je ona?" pitala sam Mariah.
"Ona...ne znam. Možda Markova cura.", nasmiješila se ne shvaćajući da mi to nije niti najmanje smiješno.





Ne znam jesam li već napisala. Novi MSN : friendwithsmile@hotmail.com
Možete me dodati, ali nemojte dosađivati :P

Ako ima još nekih vaših postova koje nisam pročitala, javite mi to u komentarima.