Ovako dobro se nisam osjeæala... pa, veoma dugo. Napokon je i meni došlo to prokleto ljeto. I jedva èekam da proðe. Ne mogu vjerovati da to zaista govorim, ali da. Jedva èekam da proðe. Ljeto mi nikada nije bilo omiljeno godišnje doba, a za koji tjedan ili dva ovaj višak slobodnog vremena veæ æe mi poèinjati iæi na živce. Planiram se veæ neko vrijeme krenuti trèati, ali ne znam kamo bih uopæe pošla. I sama? A potrebno mi je malo rekreacije. Prošle su veæ gotovo dvije godine otkako se ne bavim nikakvim sportom i poèela sam nakupljati viškove kilograma na noge. Naravno, mogla bih se odreæi èokolade ili èipsa, ali to mi nekako teže pada nego se baviti sportom. Žalosno, ali da... Ovisnik sam o hrani. So what? Kill me!
Mogu vam još samo reæi da više nema potrebe za uèenjem. Kemija je prošla. Njemaèki je prošao. Ja sam prošla i završila. Jedino èemu se radujem na jesen je to što imam novu šansu i što mi je samopouzdanje obnovljeno, ali ne usuðujem se biti previše optimistièna jer imam osjeæaj da ni ovog puta neæe dugo potrajati, a ja æu opet potonuti kao laða. Možda mi jednostavno nije suðeno... Znate kako postoje oni ljudi (nazovimo ih pesimistima) koji na sve uvijek gledaju crno. Svijet im je propao i prije nego je ustao. E, pa ja sam se uvijek trudila biti ona druga vrsta. Ona koja nikad neæe priznati poraz i koja æe se boriti sve do kraja. Ili sam barem mislila da sam sposobna za to. Nedavno sam shvatila veoma razoèaravajuæu èinjenicu. - Užasno sam slaba.
Nije da se podcjenjujem, vjerujte, nije mi to u cilju. Jednostavno sam logikom došla do takvog zakljuèka. Razgovarala sam sa svojom Ivanom... Neki od vas se možda sjeæaju cure koja mi je prošle godine pomogla kada sam gotovo pala razred zbog latinskog. Uglavnom, ona je završila èetvrti razred gimnazije i po sadašnjem rezultatima mature, spremna je za upis na medicinu. Kako je ona postigla to? - Jednostavno. Nije ostala ležati na tlu svaki puta kada je pala. I zbog toga ju toliko obožavam. Ivana je upisala prvi razred medicinske škole iz vrlo kompliciranih razloga. Naime, ona je sa sela i tamo je išla i u osnovnu, a govorilo se da škole na selima ne pripremaju svoje ðake dovoljno dobro za škole poput gimnazije. Recite vi što hoæete, ali mentalitet ovih ljudi ovdje još uvijek stoji tamo gdje je zapeo krajem sedamdesetih godina. Kao što sam govorila, zbog manjka samopouzdanja, Ivana je upisala medicinsku. Nije ni pokušala upisati gimnaziju iako je prolazila uvijek s peticom. Meðutim, kada je tamo došla, shvatila je da nije poput ostalih. ondje je bila sama... Druga djeca nisu ondje bila da bi uèila, a ona jest. I nakon cijele godine dana, shvatila je da joj medicinska više ne pruža izazov. Škola je postala prelagana, a ona se još uvijek borila. Odluèila se prebaciti u gimnaziju. Napokon je stekla dovoljno samopouzdanja da to pokuša i uèinila je to. Drugi razred krenula je iznova. Otvorila je novo bojno polje... Ovo su njene rijeèi: "Kada sam došla u gimnaziju, svi su me gledali s visoka. Svi su oni mislili da ja to ne mogu. Da nisam dovoljno dobra..." Prvi ispit iz kemije, Ivana je dobila jedan do dva. Svijet se naravno ponovno srušio, ali bila je dovoljno pametna i digla glavu. Rekla je: "Pogledala sam oko sebe i vidim... Nitko nije dobio bolju ocjenu. A ja se zainatim i zagrijem stolicu. Sljedeæi test iz kemije, dobila sam pet." Ponovno je pobijedila. U drugom polugodištu drugog razreda poèela je polako pucati. Previše obaveza, previše predmeta, previše... frustracija. Završila je drugi razred u oèajnom psihièkom i fizièkom stanju, ali zadovoljna jer je prošla s odliènim. Bila je tako dobra da ju je razrednica odluèila pohvaliti u godišnjaku. Zbog toga je izbila cijela frka s jednom kolegicom iz razreda koja se potužila na Ivanu. Otac te djevojke je usred noæi otišao profesorici na vrata i žalio se. Kada je saznala za to, Ivana je bila pogoðena. Nije oèekivala da æe ju ljudi mrziti samo zato što se borila za sebe, za svoj život. Ljeto je prošlo... Treæi razred, bio je još teži i zahtjevniji, ali uspjela je. Prošla je s odliènim, a onda je postala maturantica. Shvaæala sam koliko joj je škola važna i nisam ju uznemiravala tijekom godine. slabo smo se viðale, tu i tamo na hodniku u školi... Užasno je smršala, prestala spavati. Svaki dan je imala pripreme za maturu i ubijala se kao... ne znam što. A onda je došao posljednji udarac... Ravnatelj joj je jedan tjedan prije poèetka ispita za maturu rekao da mora položiti razliku predmeta što nije imala u prvom razredu. Toènije, samo jedan predmet je morala položiti. Informatiku. Javili su joj tjedan dana ranije. Tog dana sam je zatekla u školi uplakanu. Vrištala je od bijesa jer su joj to uèinili. Uz sve obaveze i pripreme koje je imala za maturu, sada se još morala pripremati i za godišnji ispit iz informatike. No, nakon što je val suza prošao, ustala je i položila taj test, a onda položila i sve testove za maturu. Uspjela je. Nakon svakog pada je ustala. I toliko sam ponosno što sam njena prijateljica da bih mogla plakati od sreæe. Gdje bih mogla naæi bolji uzor od nje? Svaki puta kada su je napali i zgazili, ustala je. Borila se.
I gdje sam ja u svemu tome? - Nigdje. Lutam, izgubljena u vremenu i prostoru. Nisam ni malo borbena, a od svog života si sama pravim melodramu. Nije potrebno da me drugi gaze kad to mogu i sama. I što je još gore, ne mogu se boriti protiv toga jer ni sama ne zna što želim... Uh, to je tako ubitaèno!
Kada æu veæ jednom shvatiti što želim od svog života?
Znate što je najgore od svega? - To što ja nisam sama. Imam svoju Ivanu. Imam roditelje koji su tu za mene. Uvijek. A Ivana je bila sama. Uvijek je bila sama. U svakom trenutku svog života, i kada je padala, i kada se dizala, èinila je to sama. Zašto ja ne mogu biti takva?

P.S. Muèi me još jedna sitnica koja je sad pomalo i sporedna stvar u mom životu. Kako to da se ne mogu zaljubiti? Mislim, sedamnaest mi je godina, èini se da sam zdrava (manje-više)... Mislite da imam neki problem (u glavi) ? Hoæu reæi, ipak je to pomalo èudno što se ne zaljubljujem baš ni u koga. To me do sad i nije pretjerano smetalo, ali me u zadnje vrijeme svi ispituju za ljubav.