Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
When faced with two choices, simply toss a coin.
It works not because it settles the question for you
but because in that brief moment when the coin is
in the air you suddenly know what you are hoping for.
Glee- Loser Like Me <3
Glee- Get it right
Velik Kao Dijete
Znas li sto cu ja postati
kada odrastem,
za tvoju ljepotu svijete ?
Ja kada odrastem
jako veliki,
ja cu postati dijete.
Najljepse je kad odrastes,
a ostanes djecji stvor,
pa svi misle da si velik
zato sto si profesor.
Sto si doktor od imena,
strucnjak za rakete-
a ne znaju da si velik
zato sto si dijete.
Mozes biti pilot, rudar...
slavni pisac knjiga -
djetetu je svaki pos'o
lagan kao igra.
Ma nosio ja u glavi
i sve fakultete,
kad odrastem jako velik,
ja cu ostat' dijete.
Aha, postaje sve teže i teže. Iz dana u dan. Monotono je nekad bilo jednostavno monotono. Nezanimljivo. Sada bih sve dala za jedan monotoni dan. Možda dva. Samo da se odmorim. Da odahnem.
„…disociraju u jednom stupnju, imaju samo jedan vodik…“
Jutros sam došla kući u četiri. Mama nije bila ljuta. Nije mi ni prigovorila. Čini se da i ona shvaća da mi nije baš lako ovih dana. Možda se tješi da će mi biti bolje budem li duže ostajala vani. Ne znam… Možda.
„Služe za približno određivanje pH vrijednosti. Postoji skala u bojama…“
Ne stižem više sanjati. Iskreno se nadam da mi ostatak ljeta neće biti ovakav. Prepun teorija, računa, njemačkog jezika i… Ljudi. Previše me pritišću. Toliko su zagrijani za svoje uloge vječnih dobročinitelja da ne mogu shvatiti kako meni ne treba jedan. Mogu sve sama, hvala…
„Neutralizaciju možemo pisati po stupnjevima ako je…“
Što sam ono govorila?
Ah, da. – Ja to mogu sama. Sve što trebam mogu učiniti sama. A oni toliko silno žele pomoći da su mi počeli odmagati. Nemam im čak ni snage reći da me puste na miru. K'vragu, nemam ni riječi kojima bih im to mogla reći.
„…jer ono što je slabo uvijek pišemo u molekulskom obliku, a ono jako u disociranom.“
Uspjela sam srediti naočale. Da, svoje dioptrijske cvike što sam ih počela nositi ovog četvrtka uspjela sam srediti u roku od tri dana. Nije moja krivnja, naravno. Dobro, možda pomalo i je. Nisam ih trebala odložiti na pod, ali to nije isprika za gaženje po njima. Rezultat je bio uvrnut okvir i jedno oštećeno staklo. Savršeno…
„Metali prve skupine uvijek imaju oksidacijski broj +1 u spojevima…“
Osjećam se kao da me vlak mlatnuo nekih pet do deset puta. Možda bih trebala malo odspavati… Ili ipak ne? Malo se bojim. Znam. Nije baš karakteristično za mene da se bojim, ali i to se jednom moralo dogoditi.
-Ah, da. Možda zato što nam je na prvom satu počela pjevati; kad se male ruke slože, sve se može, sve se može… svojim izopačeno bolesnim, nastrano ogavnim falsetom u djetinjem obliku. – Bljak.
„…voda se dodaje s one strane s koje imamo viška kisikovih atoma…“
Žao mi je što nemam neki ljepši post za vas ljudi. Danas mi baš ne ide. Bit će bolje drugi puta.
Komentari (10) On/Off
