Picture yourself in a boat on a river
With tangerine trees and marmalade skies
Somebody calls you, you answer quite slowly
A girl with kaleidoscope eyes...


Dovraga baš sam plaèljivica. I mrzim se zbog toga. Jednostavno ne vidim naèina da se riješim te grozne navike. Pobogu samo ja mogu plakati kad sam ljuta. To je tako ponižavajuæe. Nisam plakala kad sam za dlaku izbjegla smrt prije šest godina (dobro- sama sam kriva što sam odluèila pokrenuti tatin auto, ali ipak...), nisam plakala ni kada sam prošle godine skoro pala razred zbog mrtvog jezika (latinski -.-), zaboga nisam plakala ni kada sam se posvaðala s najboljim prijateljem kojega sam ikada imala (nikada se više nismo pomirili), pa zašto onda imam toliku potrebu plakati zbog svojih roditelja. To užasno nepraveno. Imam osjeæaj da mi manjka nešto na emocionalnoj razini kada se rasplaèem svaki puta kada imam potreu izderati se na mamu ili tatu. Naravno da to nikada nisam uèinila, nisam baš toliko skrenula ili zaboravila svoje mjesto u obitelji, ali ipak... Nekada me ubija to što se oni imaju pravo iskaliti na meni, a ja takvih prava nemam. Tu je još i ova grozna škola... Zašto sam ikada dopustila svojima da me upišu u školu koju mrzim?- Nije mi jasno. Da, htjela sam iæi u gimnaziju, ali ne ovu i ne na ovakav naèin. Kao prvo, previše me umaraju ovi nerazumni rasporedi koje smišljaju još nerazumniji profesori koji se pak doðu iskaljivati na nama kad imaju privatnih problema. I onda me ne treba èuditi što sam tu gdje jesam. Kod kuæe se moji iskaljuju na meni, u školi se profesori iskaljuju na meni, a ja kuæi doðem u 8 naveèer isplaèem se od bijesa i oèaja i onda ujutro opet sve ispoèetka. Kao drugo, tu su svi ti problemi na frami koje bih ja trebala preuzeti na sebe kao jedna od glavnih i odgovornih (potpredsjednica) dok naš predsjednik (moj nekada najbolji prijatelj) životari u Osijeku i svaki vikend izlazi s frendovima na piæe. Ja nisam izašla iz kuæe od Uskrsa, osim nedjeljom na framu. Èak sam si i to sada zabranila kada sam se odluèila kazniti zbog jedinice iz logaritama koji mi inaèe fantastièno idu. Zadnjih tjedana sam pot tolikim stresom da su mi ocjene postale iz loših užasne i sada se moram boriti da sve to uspijem ispraviti jer mi se baš ove godine ne pada razred. Imam ogromnu sreæu što su neki od profesora voljni izaæi mi ususret dok su neki, poput moje pro iz glazbenog, užasno zatucani i jednostavno glupi. Neki dan me prozvala da odgovaram pretklasicizam i klasicizam jer inaèe imam 5 iz njenog predmeta, al sam iz zadnjeg testa dobila dvojku i sve uništila. Naravno, ja izašla pred nju tri puta rekla ne znam na njena ponuðena pitanja i onda mi se ženska nasmiješila i rekla: "Znaš što K., vidim ja da ti tu imaš preèih problema od glazbenog pa se ti sad time pozabavi, a nema veze što glazbeni ove godine neæe biti pet. Samo ti uèi." Još dok je to govorila prihvatila se risanja jednog velikog kolca u moju rubriku znanja iz Klasicizma. Došlo mi je da ju ošamarim za sva tri pitanja koja mi je postavila i još jednom bonus za prgavi smješak. I to mi je hvala što joj redovito dolazim na probe zbora. Otišla sam u wc i dopustila još jednom napadaju grèeva i bolova u prsima da polako proðe (bez i jedne suze- naravno) i onda se vratila u kabinet kao da se ništa nije dogodilo.
Bojim se da je bilo i ono treæe, ali sad sam veæ ovoljno uznemirena pa ne bih zapoèinjala u maturi i ostalim problemima u vezi škole jer æu se izbljuvati od muke. Na žalost, toliko od mene za danas ljudi. Mrtvi jezik zove da ponovim konstrukcije zavisnih reèenica i dijelove od kojih se one sastoje. Kako uzbudljivo -.-'
Obeæajem da æu vam nadoknaditi ovaj post neki drugi puta... Puno pusa :*

-Prièa se da ima oèi zelene poput smaragda. Iz njih isijava neprirodna svjetlost.- šapat je hujao kroz svjetinu.
-Možda je vještica.-
-Saèuvaj nas.-
Luciana je bila itekako svjesna što su ljudi oko nje prièali. Morala stisnuti zube od bijesa i poniženja. Više nego jednom toga dana poželjela je jednostavno se okrenuti i vratiti kuæi, zaboraviti na sve, ali to nije smjela uèiniti. Nije došla ovako daleko da bi sada samo tako odustala. Duboko je udahnula sretna što se sjetila staviti veo preko glave i ponosno dignula glavu nastavivši koraèati prema oltaru. Nejasni obrisi postajali su sve bliži i sada je veæ mogla nazrijeti tko je sve stajao pred njom. Vidjela je sveæenika u sveèanoj zlatnoj halji s knjižicom u rukama, ispred njega, leðima joj okrenut stajao je mladoženja. Nije se èak ni okrenuo da ju pogleda. Znala je da je to obièaj, ali ipak mu je zamjerila. A onda se prekorila zbog takvih misli. Vrlo dobro je znala da æe ovako biti. Znala je od onog dana kada joj je otac rekao da joj je dogovorio brak i znala je jutros dok je oblaèila svoju raskošnu haljinu boje slonovaèe u kojoj se trebala udati. U dogovorenom braku nema ljubavi, bila je svjesna toga, barem ne u ovom u koji se ona upuštala. Mrzila je samu sebe što ovo èini, ali nije imala drugog izbora. Jasno su joj stavili na znanje, i njezin otac i njezin narod, da im je ona jedini spas. Morala se udati za dobrobit svoje zemlje, za dobrobit cijelog svog naroda, za èovjeka kojega nije poznavala. Lagano je izdahnula došavši do svog mjesta dopustivši si još jedan pogled na ogromna ramena svog zaruènika. I on je na trenutak pogledao u njenom smjeru odmjerivši ono malo što je mogao vidjeti kroz veo i dugaèku haljinu, a potom nezainteresirano vratio pogled na sveæenika.
Luciana ponovno pomisli da èini grdnu grešku. No kajat æe se poslije, sada je morala nastaviti igrati svoju ulogu.
-Zašto je cijela prekrivena? Ne možemo joj vidjeti lice.- šapat se ponovno pronio svetinom.
-Vjerojatno je ružna ko' prase pa se skriva.- zaèuje drugi komentare. Pomisli kako su samo djeliæ daleko od istine. Ustvari se užasno bojala. Bojala se što æe ljudi misliti o njoj kada ju vide, što æe njen muž misliti o njoj kada ju napokon ugleda. Jer nitko od stanovnika Mariora još nije imao priliku vidjeti joj lice. Iako je prije dva dana doputovala iz svoje zemlje, zajedno sa ocem. Bila je svjesna toga a nije velika ljepotica,ali isto tako je znala da æe mnogi biti iznenaðeni njenim izgledom.
-I ja mislim. Ni jedna Avatinka ne može biti lijepa.- netko je rekao glasno. Luciana se ukoèila. Ledeni nalet bijesa prostrujao joj je venama. Jedno je vrijeðati nju, ali vrijeðati njenu zemlju je nešto sasvim drugo. Sveæenik je zausti da nešto kaže, ali ne uspije izustiti ni glasa.
Luciana se mirno okrene prema narodu što ju je sa zanimanjem promatrao. Uhvati krajeve svog vela i podigne ga preko glave. Zavladao je muk.
Luciana preleti pogledom preko gomile i udahne svježi zrak punim pluæima. Izrazi šoka i nevjerice nisu prolazili i opet je pomislila da je pogriješila. Njezino samopouzdanje se pokolebalo. Uspjela se slabašno osmjehnuti djevojci koja joj je prišla i preuzela njezin veo, a onda se opet okrenula sveæeniku.
-Možemo zapoèeti s obredom oèe.- kimnula je odrješito prekriživši ruke na prsima.

Mir i dobro!
Dragi blogeri, javljam vam se sa svoje nove adrese. Zbog izvijesnih razloga morala sam napustiti stari blog i evo, sad sam ovdje. Vidite, opet sam se vratila. Kao i uvijek. Samo se pitam koliko dugo æu ovog puta ostati...
Nedostajali ste mi i jedva èekam da poènem listati vaše blogiæe i èitati stare postove. ^^
Puno pusa i pusica svima, vaša Leah

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.