nedjelja, 19.10.2008.

Brzim sam se koracima približavala Finniganu koji je sjedio na gryffindorskim stolom u Velikoj Dvorani i okrenut mi leđima pričao s Alexis koja je jela praline koje su joj bile u krilu. Bila sam toliko fokusirana na njega da nisam ni primijetila Ziggiea koji me urlanjem pokušao dozvati za ravenclawski stol.

Vrijeme večere je već bilo prošlo i po dvorani su još ostale grupice ljudi, uključujući nekoliko profesora koje nisam smatrala nekom prijetnjom.

Alexis me primijetila i blago trknula Seamusa, koji je prestao pričati i okrenuo glavu. No nije ni stigao ništa reći - bacila sam se na njega i svom težinom ga pritisnula na stol. Njegova sreća je bila što u tom trenutku ništa nije jeo. Zgrabila sam mu ruku i izvrnula na leđa dok me Alexis zabezeknuto gledala. Seamus je kriknuo od boli i iznenađenja, a nekolicina ljudi se zainteresirano okrenulo prema gryffindorskom stolu.

„Koliko si dobio iz Preobrazbe?“ dreknula sam, pririšćući ga jače uz stol, da je zaškripao, a Alexis je još uvijek začuđeno sjedila pokraj njega, praline zaleđene između usta i kutije. „Pitam koliko si dobio?“ povisila sam ton, nabijajući ga na stol da se opet kriknuo.

„G!“ povikao je, pokušavajući se oteti.

„A zašto si dobio G?!“

Isprva je šutio, obraza pritisnutog uz stol, dok mu nisam jače izvrnula ruku. „Jer nisam učio“, odgovorio je, opet me pokušavajući stresti sa sebe.

„ A zašto nisi učio?!“ zarežala sam, ovaj put tiho jer su ljudi počeli obraćati previše pažnje i jedan od huffelpuffskih prefekata nam se počeo približavati. Došao je do nas i upitno nas pogledao, no nije ostavljao dojam nikakvog autoriteta, izgledao je poput djeteta od 11 godina.

„Osobni problemi“, objasnila mu je Alexis i slatko se nasmiješila, na što se on zbunio i udaljio. Pustila sam Seamusovu ruku, no ne mićući se iz svog položaja, laktovima ga pritišćući uz stol. Pogledala sam Alexis i pitala je: „Ti možda znaš koji je njegov problem?“

Slegnula je ramenima i maknula pramen kose sa lica. „Ne želim imati ikakve veze s ovim“, promrmljala je, pokušavajući ne pogledati Seamusa. Nekoliko sekundi, dok sam zamišljeno buljila u strop, je vladala tišina, onda je Seamus, uz nekoliko psovki progunđao da se maknem s njega.

„Seamuse, ovo postaje ozbiljan problem“, rekla sam, ovoga puta mirno, a Alexis nevoljko klimnula glavom. Seamus je uzdahnuo, malo teže s obzirom na svoj položaj i protisnuo kroz zube: „Moj ozbiljan problem. A ti umjesto da mi pomogneš i objasniš mi, samo znaš srat' i derat' se.“ Iznenađeno sam podigla obrvu i maknula se sa njega, odmičući jedan korak dalje.

Podigao je glavu sa stola i jednom tiho prostenjao, trljajući lakat, a onda se okrenuo i ljutito me pogledao. Ustao je sa stolca i pokupio torbu sa poda. Uputio je Alexis jedan od onih progleda koji samo najbolji prijatelji razumiju, a onda mi prišao i grubo me povukao za ruku. Odvukao me iz Velike dvorane i neko vrijeme smo samo hodali. Cijelo vrijeme me držao za zapešće, hodajući ispred mene, vjerojatno namršten.

Zastali smo tek u jednom od onih sporednih hodnika koji vijugaju pored jedne od južnih kula. Zakoraknuo je prema meni, na što sam se ja zaledila, očekujući osvetu za ono u Dvorani, no jedino što sam dobila bio je jedan od onih nježnih poljubaca. Odmaknuo se od mene, a ja pogledala u pod i promrmljala: „K vragu.“

Postalo je to svojevrsna prokleta tradicija, koju sam zamrzila od prvoga puta. Bio je to naš poljubac prije svađe. Odmahnula sam glavom. „Nećemo se svađati oko toga. Žao mi je ako ti misliš da ja samo serem i derem se. Ako nećeš da ti ja objasnim... ne znam onda.“ Bespomoćno sam slegnula ramenima, a moj uzdah se proširio malenim pustim hodnikom.

„Ti si jako živčana“, izjavio je poput činjenice, i dok sam zurila u pod, dim cigarete mi je ispuni usnice. Podigla sam pogled i ugledala ga kako uvlači dim iz crne cigarete.

„Pitam se zašto!“ odbrusila sam, a onda slegnula ramenima. „Objasnit ću ti. Ali ne sutra, sutra je utakmica. Ni prekosutra, jer onda slavimo.“

„Ne moramo li prvo pobijediti da bi mogli slaviti?“

Odmahnula sam rukom i nasmiješila se. „Mi Irci uvijek pobijedimo!“


Sneno sam otvorila oči i proškiljila kroz zavjesu crne kose koja mi je padala na lice. Po mirisu jastuka, Seamusovom mirisu, sam znala da sam ipak zaspala ovdje i da se nisam preselila u svoju spavaonicu. Digla sam glavu sa mekanog jastuka i istegnula se uz tiho zijevanje. Nekoliko kosti mi je veselo kvrcnulo i ponovno sam se bacila na jastuk, s namjernom da nastavim spavati. Čak mi ni svjetlost koja se širila kroz otvoreni prozor nije smetala.

„Neobično si mirna dok spavaš.“

Okrenula sam glavu prema mjestu s kojeg je dolazio Seamusov glas i vidjela svog dečka kako sjedi na prozorskoj dasci otvorenog prozora. Jutarnje svjetlo koje je dolazilo izvana mu je uokvirivalo tamnu siluetu i nisam mu mogla vidjeti lice. Među prstima mu se veselo dimila na pola dovršena cigareta, koju je sada prinosio usnama. Bio je jedna od onih osoba koje kada prinose cigaretu usnama, dlanom pokriju cijeli donji dio lica; to mi se uvijek sviđalo.

Promrmljala sam nešto neartikulirano u znak toga da sam čula što je rekao, iako nisam znala je li to trebao biti kompliment. Namjestila sam jastuk i udobno legla, promatrajući ga neko vrijeme, ozbiljnim izrazom lica. Prvo što mi je palo na pamet bilo je da ga upozorim da ne puši u sobi, jer Nevilleov čudan kaktusić nije podnosio dim, no nisam htjela upropastiti trenutak, pa sam pošutjela.

Ustala sam s kreveta, nježno uzimajući kaktusić i premjestila ga na drugi kraj sobe, polažući ga na pod pokraj Deanovog kreveta. Nasmiješila sam se, uspravljajući se iz čučnja. Rukom sam promrsila kosu i popravila dugu zelenu majicu Vjetruša iz Kelmarea koja mi je sezala gotovo do koljena.

Polako sam došla do Seamusa, trljajući oči, dok sam zaobilazila nemalo stvari razbacanih na podu. Bila je tu i nedovršena partija šaha od sinoć, koju je Seamus odbio predati, iako je bilo očito da će izgubiti, nekoliko praznih boca mahom irskog piva, porazbacane karte s kojima smo igrali poker, prazna kutija Marlbora i nekoliko pisama.

Kada sam konačno došla do njega, šutke sam ga zagrlila, naslanjajući glavu na njegovo rame. Tek tada sam primijetila da je još uvijek u onoj smiješnoj prugastoj pidžami. Bacio je popušeni čik kroz prozor i uzvratio jutarnji zagrljaj.

„Definitivno moramo dodati seks na listu aktivnosti,“ promrmljala sam pospano. Veselo se zacerekao, iako sam bila prilično sigurna da je ovaj put on ostao iznenađen. Ispustila sam ga iz zagrljaja, sjedajući pokraj njega na prozorsku dasku.

„Mi to sad ozbiljno, je li?“ promrmlja, zureći ispred sebe. Zgužvao je još jednu praznu kutiju cigareta i njome pogodio praznu bocu piva koja se odbila srušiti. Boce irskog piva bile su prokleto stabilne, što sam saznala još kao dijete kada bi poslagala nekoliko boca na veliku stijenu pokraj obale glenfieldskog jezera i gađala ih improviziranom pračkom.

„Najozbiljnije“, odgovorila sam samouvjereno, no zazvučalo je nekako drugačije zbog pospanosti; nisam funkcionirala rano ujutro. „Da, ozbiljno.“

Tišina.

„Ali prije toga moramo razriješiti neke stvari“, zaključila sam, ovaj put malo energičnijim glasom.

„Na primjer?“ upita, mašući nogama poput djeteta.

„Tvoja majka.“

Prestane mahati nogama. „Možemo li ne razgovarati o mojoj mami?“ razjario se istog trenutak, ispunjajući sva moja očekivanja.

„Ti jesi svjestan da majke instinktivno znaju kad njihovi sinovi izgube nevinost?“

„Ma daj šuti, ne znaju!“ usprotivio se, silazeći sa prozorske daske. U hodu je svukao gornji dio pidžame i sagnuo se kako bi uzeo majicu iz kovčega. Zadovoljno sam podigla obrvu, gledajući ga kako se oblači. Pogledao je prema meni

„Oh, znaju, znaju!“ nasmijala sam se, sklanjajući pogled na drugu stranu. Tiho se nasmijao. „Želiš čuti priču o tome kada je Max izgubio nevinost, bilo je to davno- moja mama je znala i prije nego što to napravio! Ja ti kažem, one znaju.“

„Ne znaju!“

„Aha, samo ti čekaj! A uostalom, nakon par dana bi svi saznali, takve informacije brzo putuju. Ti kažeš Deanu, on to kaže dalje, kažeš Alexis, ona će to dalje tamo svojim prijateljicama,“ kliknula sam, mašući prstima,“Ja kažem Lani, ona kaže Stacyju, kažem Norah, ona kaže Nathanu, on kaže Ziggiu, on kaže Rockyju, on kaže…“

„Ja pola tih ljudi niti ne znam“, promrmlja namršteno, sada sjedeći na svom krevetu. „A i zašto mi pričamo o tome tko bi saznao kada se još ni nismo…da.“

„Seksali, Finnigan“, izbeljila sam se „Izgovorio to, bit će ti lakše!“

„Mda“, promrmljao je, a onda se vragolasto zacerekao, gledajući u irsku zastavu obješenu iznad njegova noćnog ormarića. Protrljao je ruke i izjavio: „Mrtvi su Englezi danas.“ Klimnula sam glavom, iako sam na spomen utakmice dobila čudan osjećaj u trbuhu.

Zajedno smo otišli do Velike Dvorane, gdje su me Lana i Norah dozvale urlanjem. Pošla sam do njih, ostavljajući Seamusu na izbor gdje će sjesti. Sjela sam preko puta Lane i Norah i veselo ih pozdravila, uzimajući zelenu jabuku iz velike košare na stolu.

„Gdje si ti bila?“ upitala me Lana, pomalo zabrinutog pogleda. Norah pokraj nje revno je klimnula glavom, na što joj se crvena kosa trznula.

„Kod Finnigana“, rekla sam zvačući jabuku i palcem trznula prema Seamusu koji je sjeo nedaleko od nas, pozdravljajući pospanog Deana, i ne toliko pospanu Alexis koja je već bila omotana u irsku zastavu. Blago sam se nasmiješila, a onda vidjela da me Lana i Norah zabezeknuto gledaju.

„Što?“ ciknula sam, a onda shvatila na što ciljaju. „Ma nije ništa bilo“, nasmijala sam se. „Igrali smo poker, pili pivo i zajebavali se. Ništa još.“

Norah je razočarano puhnula, a Lana zadržala ozbiljan izraz lica, dok je žvakala svoje žitarice. Slegnula sam ramenima i rekla: „Ništa dok Alexis ne dođe.“

„Tko me zove?“ zaderala se Alexis i pogledala prema nama. Lana i ja smo prasnule u smijeh, a Norah se neodređeno posmijehnula. Odmahnula sam rukom, rekla joj da sam mislila na svog Alexisa, i pokušala zatomiti smijeh zbog Norinog izraza lica.
„Mi o vuku“, promrmljala sam kada je počela pristizati pošta, a Veliku Dvoranu ispunilo glasanje brojnih sova koje su nosile poštu svojim vlasnicima. Crna sova je dolepršala do mene i sjetjela na stol između nas.

„Dot!“ zagugutala sam kao da tepam djetetu i nježno podragala sovu inteligentnih žutih očiju po glavi. „Dotica moja, nisam te vidjela već duuugo!“ Privukla sam je sebi i lagano zagrlila, a sova ispustila tihi huk. Norah je već bez poziva otvarala pismo, a onda se namrštila. Jednu omotnicu je pružila meni, a u drugu se zagledala. „Za Finnigana je“, promrmljala je.

„Molim?“ siknula sam prigušeno, da Seamus ne čuje i uzela joj omotnicu iz ruke. Pustila sam Dot da mi se popne na rame, gdje je zadovoljno grickala sjemenku koju sam joj dala, i probala otvoriti omotnicu, da bi mi se prsti blago zgrčili.

„Zaštitio ju je“, promrmljala sam mračno. Odjednom sam primijetila početni metež i brzo spremila obje omotnice u torbu uz riječi: „Dat ću mu sutra! Dot, ljubi mi Nemetha!“ dodala sam i pustila sovu da odleti uz glasan klepet krila. Ustala sam sa stolca i ostala stajati na mjestu, što je zbunilo Lanu i Norah.

Čekali smo da se Snape makne, samo da se on makne. Pogledom sam okrznula Seamusa i Alexis, koji se već bili spremni, blago se cerečući. Velika Dvorana je postala vidno nemirna, pričanje se pretvorilo u došaptavanje, mnogi ljudi su se okretali, a mene prošli trnci. Tekšto sam se okrenula oko sebe das još jednom pogledom obuhvatim sve u dvorani, hrana sa zlatnih pladnjeva je nestala. Još jedan val trnaca.

A onda se Severus Snape, kojega smo svi mi čekali da se makne, ustao sa svog stolca za velikim profesorskim stolom, razmijenio još par riječi sa Flitwickom, a onda napustio dvoranu kroz sporedni profesorski ulaz.

Zavladala je grobna tišina, a mene obuzela domoljubna groznica. Dvjestotinjak ljudi u cijelom dvorani se ovlaš pogledavalo, a ostatak je shvatio da se nešto događa i da je to nešto bilo obilježeno Snapeovih odlaskom. Izvukla sam štapić iz majice, a u glavi mi nepozvano sijevnuo novinski naslov Masovni pomor Engleza u Hogwartsu uoči najočekivanije utakmice ove godine. Gotovo sam se grozničavo nasmijala, a onda -

„ERIN GO BRAGH!!!“ *

Čarolijom pojačan glas Cilliana O'Finna, Slytherina sa sedme godine, najstarijeg Irca na školi, se prolomio Velikom Dvoranom poput groma. Uz tresak čizme sam zakoračila na stol ispred zabezeknutih Lane i Norah, a Seamus i Alexis su već bili na njemu. Učas su stolovi bili ispunjeni Ircima, i svi su uglas urlali isto.

„Sinne Fianna Fáil
Atá faoi gheall ag Éirinn,
Buíon dár slua...“

Irska himna se orila dvoranom, nebrojeno mnogo zastava je zaklonilo svod i zaklonilo ranojutarnje sunce koje se ocrtavalo na njemu, a kroz zrak su jurile kuglice veličine zvrčke, moj patent, koje su ispuštale dim zelene, bijele i narančaste boje koji je ostajao u zraku i polako blijedio. Pri zadnjim, najglasnijim stihovima irske himne, kroz zrak je uz fijuk projurila zelena baklja i rasprsnula se iznad naših glava, a mnoštvo djetelina poput kiše počelo padati na stolove. Završno klicanje i vikanje bilo je zaglušno.

Nakon toga mi je srce kucalo ubrzano cijeli dan, nisam pratila nastavu, svaki odmor sam u zrak bacila nekoliko kuglica koje se jurile zrakom ispuštajući dim u bojama irske zastave, još nekoliko puta smo zaurlali himnu nasred hodnika, a večer se sve više približavala.

Cijeli dan je prošao u brzoj izmaglici, jer ništa nije bilo važnije od utakmice.

Pri kraju zadnjeg sata sam bila toliko nervozna da sam cupkala pokraj Seamusa, dok smo išli prema gryffindorskoj društvenoj, a on šutke gledao pred sebe. Alexis je hopsala za nama, još uvijek pjevušeći himnu, i mašući zastavom u rukama. „Koji su to prokleti sretnici, dala bih Finnigana za tu kartu!“ nasmijala se.

Nasmijala sam se i primila Seamusa, koji nije reagirao, za ruku. „Jebiga, budale prati sreća!“ Naime, Alexis je nekako uspio nabaviti tri karte za utakmicu, i sada su on, Max i Bradin vjerojatno već sjedili na tribinama u stadionu blizu Dublina, gdje se održavala dugo očekivana utakmica između Engleske i Irske. „Ali obećali su da nas vode sljedeći put! Za sada se moramo zadovoljiti radiom!“

Klimnula je glavom, brzo promrmljala lozinku i ušli smo u društvenu, u kojoj se već iz malog radia orio glas komentatora.

„... najvažniju utamicu koja odlučuje tko ulazi u polufinale i bori se za ulaz u finale Europskog prvenstva s Finskom...“

Alexis se udaljila od nas u potrazi za slobodnim mjestima, jer je cijela društvena bila dupkom puna ljudima koji su bili okupljeni oko kamina na čijem je vrhu kreštao stari radio, koji je još uvijek dobro držao. Pogledala sam Seamusa, čiju sam ruku još držala i uputila mu ohrabrujući pogled.

„Hoće li Irska uspjeti održati svoj ugled uoči okršaja s Engleskom, naime -„

„Naravno da hoće, pederu!“ zaderao se Seamus, a odobravajući smijeh mnoštva se proširio društvenom.

*Irska zauvijek!

EDIT: Već dvije godine pišem ovaj blog. Hvala svima! Volim vas.

petak, 03.10.2008.

Grohotom sam se nasmijala i podignula torbu koja mi je pala s ramena. Samo je Rocky mogao zbijati šale na račun gradiva, a samo meni je to bilo smiješno. Nacerila sam mu se i nastavili smo polako hodati uskim, no visokim hodnikom prvi vrhu dvorca. Nasmiješio se, a na suncu koje je prodiralo kroz velike prozore mu se zacaklila prefektska značka.

Iz torbe sam izvukla zafrkani pergament, usput popravljajući pelerinu. Razmotala sam pergament za Ziggievom zadaćom iz Povijesti i pružila je Rockyju, uz napomenu: „Dužan mi je, i to paklenski! Pisala sam to tri sata.“

Rocky klimne glavom i pažljivo stavi pergament u torbu. Šutke smo dohodali do kraja hodnika, gdje je on trebao skrenuti na suprotnu stranu od moje. Bez upozorenja sam ga zagrlila i krenula na drugu stranu, ostavljajući za zbunjenoga.

Mahnula sam mu i rekla: „Vrijedi danas poslije večere?“ Klimnuo je, hodajući unatrag svojim putem i dodao: „Reci Stacyju da smo mu napravili ono!“

„Koje ono?“ zastala sam, a sada smo već bili udaljeni dobrih petnaest metara. Samo se vedro nasmijao, a zatim otišao. Slegnula sam ramenima, pretpostavljajući da je nešto za Lanu i krenula svojim putem. Polako sam hodala kroz dvorac, pokušavajući iz sjećanja prizvati najbrži put do gryffindorske društvene prostorije. Ostalo je još gotovo dva sata po popodnevne nastave i htjela sam uhvatiti Seamusa da provjerim je li napisao sve zadaće. To moje provjeravanje bi neizbježno izazvalo svađu, on bi se izderao, ja bih se izderala, a onda bi provela sljedećih sat vremena pišući njegove nedovršene zadaće.

Već sam počela u glavi sastavljati njegovu vjerojatno nenapisanu zadaću iz Preobrazbe o simbiotskim preobrazbama, kada sam iza sebe čula korake. Bacila sam pogled preko lijevog ramena i nastavila hodati. Tek za nekoliko sekundi sam shvatila koga sam vidjela. Trepnula sam, shvativši da sam zastala, a tada nastavila hodati vidno bržim koracima.

Bezglasno sam psovala, dok su se brojni koraci iza mene sve više ubrzavali. Skrenula sam lijevo u nepoznati hodnik i potrčala, nadajući se da ću uspjeti pobjeći i pokušavajući ostati smirena.

Osjetila sam jak pritisak i uz vlastiti vrisak zbunjenosti sam poletjela u zrak. Torba mi je pala iz ruke, a uzbuđeni grohot se proširio hodnikom i odbijao se od zidova. Visjela sam naopačke, bjesomučno se koprcajući, ne videći ništa osim tamne pelerine koja mi je pala preko glave. Jedna noga mi je bespomoćno visjela, a jedna je bila uspravna u zraku, omotana nevidljivom, bolnom sponom koja me držala u zraku.

Netko je povukao pelerinu sa mene i vrat me zabolio od gruboj trzaja. Još jednom sam se panično zakoprcala kada sam vidjela skupinu osoba kako stoje udaljeni nekoliko metara od mene. Ogrlica koju mi je Alexis poklonio doticala mi je usne, dok sam se trudila progutati slinu u tom nemogućem položaju. Ispod mene su na podu počivale moja torba i bačena pelerina.
Dečko upalog lica i napadno zelenih očiju je stajao na čelu skupine, zainteresirano zureći u mene kroz zavjesu crne kose, a u jednoj ruci je držao srebrni bodež, vrteći ga u dlanu. Oči su mi se širom otvorile, kada sam prepoznala pravu vlasnicu tog bodeža. Simbellmyne Blake. Počela sam dublje disati. Pokraj njega je stajala djevojka svijetle puti i tamne kose koja se suzdržavala od smijeha. Po strani se držao još jedan dečko smeđe kose, oprezno promatrajući cijelu situaciju. Osobito je pazio da me ne pogleda.

Panično sam letjela očima po cijelom hodniku, kojeg sam vidjela naopačke.

Dečko s zelenim očima je izvadio štapić, a ja se lecnula. Oprezno sam pogledala ispod sebe, pazeći da mi svi ostanu u obrnutom vidokrugu, i procijenila da sam otprilike dva i pol metra od poda. Osjećala sam sve veći pritisak iznad obrva i osjećala kako mi se lice zažarilo. Tupa bol me probola ispod rebara i kratki uzvik šoka je odjeknuo hodnikom.

„Gdje je?“ čula sam kako pita oštro. Duboko sam disala, rukama se držeći sa bok gdje je bol već jenjala, a srce mi bubnjalo u grudima. Osjećala sam koji je to urok jer je već jednom prije bio bačen na mene, doduše u puno blažoj verziji. Primila sam se za glavu i zajecala od boli uzrokovane visenjem.

„Gdje je?!“ zagrmio je, a ja se trznula zbog dubokog glasa koji je izvirao iz njegovog tankog tijela. Ispustila sam još jedan kratki krik kada sam osjetila kako mi se kralježnica bolno krivi, a bol se širi niz moja leđa. Izvitoperila sam se, a moj tupi vrisak ovaj puta trajao više sekundi i nestajao u praznom hodniku. Kada je prestalo, glasno sam povukla zrak, ljuljajući se u zraku, od čega me glava još više zaboljela.

Između dubokih udisaja sam uspjela protisnuti samo: „Tko?“ Shvatila sam da ih je to samo još više razljutilo, kada je i ona djevojka izvukla štapić. Dečko smeđe kose još je uvijek stajao naslonjen za zid, ruku prekriženih preko prsa, i zurio u pod. Kada mi se djevojka približila, čvrsto sam zaklopila oči, grizući ogrlicu i čekajući novi nalet boli. Od straha sam se neprirodno trzala.

„Max. Gdje je?“ upitala je mirnim glasom. Polako sam otvorila oči, pokušavajući smisliti odgovor na to pitanje. Čim sam rastvorila kapke, novi urok me pogodio i glasno sam uzdahnula. Između dva krika sam povikala: „Ich weiß nicht!..“ Vrisak. „Er hat...ich..!“ Još jedan krik, ovaj put najglasniji do sada. Ramena su me boljela kao da mi je netko zgrabio ruke i okrenuo ih na neku nemoguću stranu, stišćući ih svom snagom; grčila sam se od bola u trbuhu, no bol u glavi je bila je najgora, kao da mi netko zabija kolac ravno između obrva. Kada je bol popustila, oteo mi se očajnički jecaj. Usta su mi se osušila i osjećala sam metalan okus krvi u ustima.

Djevojka je ponovila pitanje, prije nego se posprdno nasmijala. Isprekidano sam disala, polako otvarajući oči. Suze boli su mi zamaglile vid i spustile mi se preko obrva u kosu, koja se zanjihala svakim mojim trzajem. Kroz suze sam samo vidjela da netko ponovno podiže štapić. Počela sam se manijakalno koprcati u zraku, vrišteći, psujući i plačući. „Wie soll ich wissen wo er ist?!“ kriknula sam promuklo, a koprcanje se usporilo. Na pamet mi je palo da će sad opet baciti urok na mene, jer ne razumije što pričam. Stisnula sam usne, opet žmireći i suzdržavajući plač, a svaka riječ engleskog jezika kao da mi je isparila iz glave od silne panike.

Čuo se samo jedan povik kojeg sam jedva čula. Odzvanjalo mi je u ušima. Nisam bila sigurna koliko je vremena prošlo, no jedino o čemu sam mogla razmišljati, osim boli, koja sada više nije jenjavala, o svom štapiću koji mi je bio zataknut u dekolte.

„Pričaj engleski!“ povikao je zelenooki živčano, s primjesom blagog ruskog naglaska. Nakon toga se čulo glasno šaptanje. Ruke su mi bile slobodne, no beživotno su mi visjele pokraj glave i nisam bila sigurna da bi mogla posegnuti za štapićem. A koji bi urok bacila? Očajnički sam se nasmijala, što je zazvučalo više poput hropca. Nisam mogla ništa protiv njih. Zavrtjelo mi se u glavi. Netko mi se opet obratio.

Odmahnula sam glavom, koja je već bubnjala od siline cijele situacije. Sada su razgovarali. Čula sam što pričaju, no nisam ništa razumjela. Žmirila sam i ponavljala u sebi što sam pisala u Ziggievoj zadaći. Otvorila sam oči.

„Du“, procijedila sam, pogleda uprtog u dečka koji je cijelo to vrijeme zurio u pod, naslonjen na zid. Podigao je pogled, a ostali netremice pogledavali malo mene, malo njega. „Was... was machst du hier?“

Trzaj štapića i novi ciljani nalet boli u slabinama, no ovaj puta nije bilo prodornog krika, tijelo mi se samo beživotno trznulo i opustilo. Vidjela sam ga kako sliježe ramenima. „Keine Ahnung“, rekao je tiho.

„Zabini!“ zarežala je djevojka na njega, a dečko s zelenim očima i ruskim naglaskom mi se približio. Osjetila sam lagani trzaj i spustila sam se oko pola metra, u visini njegova lica. Pokušala sam ne otvoriti oči, dok mi je mirno šaptao: „Tvoj gad od brata. Gdje je? Reci mi i otići ćemo.“

Drhtavo sam udahnula, osjećajući njegov topli dah na čelu. Sjetila sam se Alexisovog pisma otprije kojih tjedan dana. „Sie sind... Love Parade im München?“

Udaljio se od mene i neko vrijeme su razgovarali. Izvila sam se, osjećajući bol u svakom dijelu tijela. Smogla sam podići ruku i rukavom obrisati mokro lice, dok mi se svjesnost o tome što se događa polako počela vraćati. Osjećala sam se kao da mi je glava raspuknuta, a koljena slomljena. Tijelo mi je otupjelo od boli.

„Wann kommen sie zurück?“ čula sam kako onaj dečko priča i zbunjeno sam podigla glavu, tek sada shvaćajući da mi se obratio na njemačkom, s berlinskim naglaskom. Svi su zurili u mene, dečko prijeteći vrteći bodež u ruci, živčan. Približio mi se jedan korak, a ja panično povikala: „In ein paar Tage, keine Ahnung!“ Tijelo mi se zanjihalo i pokušala sam se izviti kao da se pokušavam udaljiti od njega. Panično sam pogledala onog dečka, no opet je zurio u pod. Čvrsto sam zažmirila, kao da će me to spasiti. Prislonio mi je nešto hladno - bodež - uz obraz. Stisnula sam zube i čeljust mi se napela; probala sam suzdržati jecaj. Odjednom - kao da sam shvatila da imam ruku, zamahnula sam prema njemu, a on ustuknuo, izbjegavajući udarac. Djevojka se glasno nasmijala.

Dečko mi je bijesno prišao, gurajući mi bodež pred nos, razjarenog pogleda. Povukao je bodež niz moj obraz, a bol je bila zanemariva za razliku od one koja mi je još treperila u tijelu. Osjetila sam tanak mlaz krvi kako mi se slijeva niz desni obraz preko trepavica. „Ovo ostaje u ovom hodniku.“

Još jedna navala boli, ni približno jaka kao one prethodne, no dovoljno da me potpuno ošamuti.

Povorka koraka se počela udaljavati od mene. Bolno sam otvorila oči, no desno mi se odmah zatvorilo zbog krvi koje je ušlo u njega. Samo on je ostao naslonjen na zid, dok su se ostali udaljavali niz hodnik, glasno se smijući i pričajući. Zakoračio da će krenuti za njima, no onda se odjednom okrenuo i prišao mi. Mirno je izvukao štapić, na što sam se instinktivno trznula.

„Es tut mir leid“, rekao je gotovo ravnodušno i trznuo štapićem. Blaženi mrak mi je pao na oči. Osvijestila sam se i kriknula od boli u koljenima. Prekrio mi je usta rukom i siknuo da šutim. Brzo sam disala kroz nos, boreći se protiv poriva da mu se otmem, dok me on pridržavao. Polako je maknuo ruku i mirno rekao, mješavinom njemačkog i engleskog: „Sad ću te pustiti. Probaj stajati.“

Odmaknuo se od mene, a ja zateturala. Noga na kojoj sam visjela bila je bolna i ukočena, a na drugu sam se jedva mogla osloniti. Desno oko me peklo od krvi, a na drugo sam jedva vidjela. Ramena su mi bila neprirodno spuštena. Klonula sam na pod.

Ponovno me podigao i zamahom štapića pokupio moje stvari. Tek tada sam uočila da se sunce počelo spuštati. Počeo me vući niz hodnik a da ja to nisam ni primijetila. Nisam bila sigurna koliko smo dugo hodali, kada me prislonio uz zid i uperio štapić u lice. Povukla sam zrak, a ogrebotina na obrazu koja me pekla je nestala, dok je on nešto živčano mrmljao u bradu. Na trenutak je nestao, a onda mi pružio mokru maramicu. Nesvjesna svoje ruke, prebrisala sam cijelo lice, brišući ostatke nesasušene krvi sa obraza i čela. Svijest mi se opet povratila kada smo došli pred velika dvokrilna vrata.

Vrata su se uz škripu otvorila i netko je glasno povukao zrak. Trepnula sam nekoliko puta, shvaćajući da sam naslonjena na onog dečka. „Pala je niz stepenice kod Astronomske“, govorio je, brzim korakom me vodeći do jednog kreveta. Kada sam legla na krevet i pokušala opustiti tijelo, tek sam onda shvatila što me sve boli. Dok je Madame Pomfrey panično prevrtala po bočicama na drugoj strani Bolničkog, dečko se sagnuo nad mene i tiho rekao: „Pala si niz stepenice dok si nosila knjige. Nas nije bilo!“

Vid mi se polako vratio i tek onda sam ga zaista pogledala. Klimnula sam glavom, ne gledajući ga u oči. „U redu“, rekao je i nestao. Okrenula sam glavu na drugu stranu i pokušala zaspati, dok je Madame Pomfrey trčala oko mene, živčano psujući 'proklete stepenice i Filcha'.

Kada sam se prenula iz bolnog i smetenog polusna, osvrnula sam se oko sebe, vidjevši kako Madame Pomfrey stoji pokraj odškrinutih vrata, tiho i uzrujano pričajući s nekim. Uspravila sam se, osjećajući samo blagi trag prijašnje boli. Metež ispred vrata se pojačao.

„Samo malo!“ podviknula je Madame, zatvarajući vrata. Došla je do mog kreveta, uz tuckanje cipela o kamen i nasmiješila se kada je vidjela da sam budna.

„Prilično uzrujana skupina vas čeka ispred. Kako se osjećate?“

Klimnula sam glavom i rekla: „Prilično dobro. Smijem li ići? Imam za nadoknaditi dosta stvari!“ Blago sam se nasmiješila, pokušavši zatomiti glavobolju. Netko je bijesno zalupao po vratima. Sigurno Seamus. Nakon nekoliko minuta nagovaranja i nekoliko tableta koje sam trebala popiti, pustila me iz Bolničkog.

Izašla sam van i iznenađeno ustanovila da je Stacy bio onaj koji je silovito lupao po vratima. Veselo me zagrlio, čvršće nego nužno, a ja tiho rekla: „Aua!“ Brzo me pustio i ispričao se milijardu puta. Blago sam se nasmiješila, dok su Lana i Norah trčale do mene iz drugog smjera. Lana me prejako zagrlila, a Norah povikala: „Mislili smo da markiraš!“

Namrštila sam se, trljajući rame.

„Mist!“ zaderao se poznati glas, a ja se osvrnula. Zabio se u mene, a ja probala suzdržati krik zbog boli u ramenima. Nasmijala sam se uz tihi jauk i čekala da me Seamus pusti.

„Što ti je bilo?!“

„Strgala sam se niz stepenice prije nastave“, rekla sam tiho, gurajući Seamusu svoje stvari u ruke. Ovaj puta ih je brzo primio bez protivljenja i ponudio mi pomoć u hodanju. Norah se posprdno nasmijala i potapšala me po glavi, a odnekud je iskrsnuo i Nathan, koji kao da je shvatio da mi ne treba još jedan krvnički zagrljaj.

„Ništa od probe danas, ha?“ upitao je uz smijeh, a Seamus ga ošinuo pogledom i odvukao me na drugu stranu. Nasmijala sam se zbunjenom Nathanu i dopustila Seamusu da me odvede do društvene.

Tog dana sam toliko puta ponovila da sam pala niz stepenice noseći knjige, da sam i sama prije večere počela vjerovati u to. Snovi su mi bili ispunjeni mutnim licima, stepenicama i bodežima. Kada sam se sljedeće jutro probudila, potpuno sam se uvjerila u to da sam pala niz stepenice.

Neki likovi su ukradeni Simki. She doesn't mind. Uglavnom, posvećeno Simki, uživaj, ljube!

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>