Fluidni pokreti tvojih trepavica
Preko više nekoliko treptaja
Pa onda hrapavost kore breze
I glasnoća previjanja vlati trave

Ustave više ne mogu izdržati
Struju tamne glazbe, dodira
Plaštom zakriveni zvukovi
Šaš je prozračan i misterija

Pa mirisi mokre kože u zoru
I topli dodiri glatkog pijeska u jesen
Beskrajni koraci i trenutni pogledi
U zadihanosti zbog beskrajnog prostora

Pero u prašini, osvijetljeno zrakom sunca
Dok jedna jagodica prsta neznatno pritisne
Obraz, bogate krivulje, sliku u staklu
Obriše suzu u kutu oka, otjera snene misli

Danas je 11. 4. ...

Na današnji dan, prije točno godinu dana, jedna divna večer, na plaži uz jezero...
Vani je zrak prohladan...ali meni nije hladno čak ni u majici bez rukava...
Da, moj život iznenada postaje, vrlo, vrlo topao...

Iz početka smo bili plašljivi...da, i meni je to sve bilo novo...
Nikada mi nitko nije značio kao Ti...
Svakim danom bilo je sve ljepše i ljepše...
Upoznavali smo se pomalo...otkrivali si međusobno svoje nade i strahove...
Šetali beskonačno uz ono isto jezero...gledali sunce kako tone u san...
Slušali lepetanje krila bijelih ptica...

Onda je došlo ljeto...ljeto kojem se treba veseliti...
Nikada teže ljeto...duže...tamnije...bez Tebe...
Nisam više znao...sumnjao sam...da...
Bojao sam se da ćeš me zaboraviti...
Čekao sam, svirao, disao...postojao...u strahu...

Ne znam...kako sam preživio tih miljardu dana...
Ali onda...kraj kolovoza...opet skupa...
Ne, strahovi se nisu obistinili...a tvoj miris u tami...ništa, ništa ljepše...
Onda opet škola...svakodnevne muke...beskrajni tjedni...prekratki vikendi...
S nestrpljenjem čekamo vikend...subotu, nedjelju...tih par sati prođe kao treptaj...
I onda se u ponedjeljak probudiš...opet sam...

Tako smo dočekali zimu, ispratili jesen...ptice su se odselile s naših jezera...
Ni snijeg nam nije smetao, jer iako su klupice bile mokre, kaputi su bili debeli...
Tvoji poljupci su mi maglili naočale...pa jedan jako lijep početak Godine...
Lijep početak...prelijep, možda...pobjeli su nam zadnji vlakovi...
A onda...posuđeni šalovi, obećani dodiri...obuzdavane suze...

Sa zimom zaledilo se i moje srce...ne, neću to pokušati objasniti...
Na tvoje poljupce, ja sam hladno odgovarao...
Na tvoje poglede, odvraćao svoje oči...
Na tvoje riječi...čuo tišinu...
Na tvoju ljubav...vraćao sam ti suze...

Ne, neću si oprostiti...tvoje suze nikada...
Sve lijepo što smo si dali...ja sam bacio u blato...
Opet uz jezero...te ovaj put hladne večeri...
Umjesto truda, ja sam odabrao put...opravdavanja, laži, i Boli...
Sebično, bez razmišljanja, bez prisjećanja...htio sam da bude bez pogleda unatrag...

Prvi put bez tebe...ali čudan osjećaj...pogrešan...umjesto olakšanja, gorčina...
Uvjeravao sam sam sebe...u laži, nepostojeća sjećanja...neutemjeljene sumnje...
Bezbrižno se smijao...naizgled...glumio suncokrete...pjevao lažnim nadama...
A onda...shvatio sam da me moje srce prevarilo...ustvari, ne...srce nikada ne vara...
Moja uvjerenost u egoizam, svoje besmislene tlapnje...moja unutarnja budala...

Ti si mi oprostila...da...ja to ne zaslužujem...nikada, nikako...
Ali ti si to ipak napravila...to će uvijek biti u mojem srcu...urezano...duboko...
Novo otkriveni osjećaji...nisam znao da još postoje...naravno da postoje...
Možda su bili zatrpani mojim lažima, negirani, tjerani...svakodnevno skrivani...
Umotavani u svilu, u olovo, u trnje...pa ipak su izronili iz duboke plave tame...

Sada...opet je proljeće...osjećaji su jači...no ikada...obavijaju nas...lišavaju nas maski...
Ovaj put znam...strah u meni ne postoji...pobjedio sam...samog sebe...
Shvatio sam...ne, priznao sam...trebam te...
Ne želim više glumiti...želim samo osjećati...biti s tobom, zagrljen, nikada razdvojen...
Želim reći svima...ili ne reći nikome, baš me briga...za bilo koga, za sve...
Jedino si važna Ti...tvoji pogledi, smješak i srce...nikada više razlomljeno zbog mene...


Tea...
Volim te...