the one who never sleeps

Strah i neizvjesnost su se pokazali neopravdani, jer je kanal bio potopljen svega nekoliko metara. Na tom mjestu je bio širok taman toliko, da sam, raširivši ruke, doticao kamene stijenke s obje strane kanala. Odgurujući se čas o jednu, čas o drugu, sigurno sam napredovao kroz potpunu tamu. Napravivši nekoliko zamaha, osjetio sam kako se dno kanala uspinje i ubrzo sam se našao na površini.
Kada sam izronio, shvatio sam da se mogu uspraviti. Stajao sam u kanalu, što se protezao cijelim obodom prostrane dvorane kružnog oblika, slabašno osvjetljene crvenim svjetlom, koje je dopiralo iz otvora smještenog na otočiću u središtu dvorane. Svod se izgubio u tami, visoko iznad, sakriven vidu i nedokučiv slabašnom osvjetljenju.

Umio sam se i sa sebe sprao svu prljavštinu kojom sam bio obljepljen. Obuzeo me osjećaj olakšanja, nakon čega sam ponovno obratio pažnju na otvor u podu prostorije.
Prišao sam mu i nagnuo se, kako bih vidio kamo vodi i odakle dolazi svjetlost, no jedino što sam mogao vidjeti, bile su zavojite stepenice, isklesane u kamenu, koje su vodile u dubinu, prema sve jačem svjetlu.

Pod oko otvora je bio ugodno topao, ugrijan toplinom koja je dopirala odnekud ispod. Umoren netom proživljenim strahovima i neugodama, mokar i željan topline, sklupčao sam se uz otvor i zaspao.
Kroz san su mi prolazili razni zvukovi, koraci, zveckanje, siktanje, topot, kikotanje, jauci i neko ritmičko, nerazgovjetno mumljanje…
Pripisao sam ih snu, jer sam, kada sam konačno smogao volje da se probudim, vidio da u dvorani nema nikoga osim mene, te da u tišini ležim na istom mjestu gdje sam i prije bio.

Ponovno sam se nagnuo nad otvor, nadajući se da ću možda ipak spaziti neki detalj više, nego li prvi put, no, bez uspjeha.
Krenuo sam niz stepenice, kada me iznenada presječe misao koje do tada nisam bio svjestan, o opasnosti, kojoj sam možda bio izložen. Nisam se sjetio da bi se u dubini ispod dvorane, moglo skrivati neko zlo te da je moglo izaći kroz otvor i zateći me na spavanju, neopreznog.

Prođoše me trnci i kapljice znoja mi orosiše čelo. Usporivši korak, nastavio sam opreznije, jedinim putem kojeg sam imao ispred sebe.
Zrak je sa svakim prijeđenim korakom postajao topliji i zagušljiviji, a svaka sljedeća stepenica mi je sve jače, gotovo do neizdržljivosti, zagrijavala bosa stopala.

Stepenište se nije spuštalo duboko, tek nešto više od punog zavoja oko svoje osi. Vodilo je do malog, neograđenog, kamenog podesta, na kojega bi jedva stala dva čovjeka. Kleknuvši, nagnuo sam se nad provalijom, koja je zjapila podamnom. Okomiti i ravni zidovi, bez ikakvog izbočenja, ili udubljenja, spuštali su se obasjani crvenim svjetlom, u bezdan, do ognjem proključalog jezera magme.

Vrućina je mi je pekla dlanove i stopala, a pluća mi se napuniše vrelim i otrovnim parama. Uspravio sam se i okrenuo prema stepeništu, spremajući se na uzmak od vreline, kako bih izlaz iz podzemlja potražio negdje drugdje.
Samrtni strah nadjača paniku, ostavljajući me okamenjenog, dok mi se hladan znoj probio kroz sve pore na koži, kada sam vidio da su stepenice iza mene nestale i da mi je mali podest, na kojemu sam stajao, jedino preostalo utočište od plamena koji je bjesnio u provaliji ispod mene.