Animals-most beautiful creatures
03.02.2009. utorak
U noći osutoj kapima kiše
|
Hodam polako, nešto je čarobno u ovoj noći. U noćima kad nema sjenka. Tek bijedna ulična rasvjeta, gledam kako pored mene promiču sjajne oči automobila. Cesta je prazna. Zar samo ja prolazim ovim ulicama, ili mi se to ipak samo pričinjava? Nemam zaista volje pogledom tražiti prolaznike, i oni su se baš poput sjenki izgubili u ovoj noći. Stojim na crvenom unatoč praznoj cesti. U tišini tako nesvojstvenoj gradu slušam kapi kiše kako udaraju o kišobran iznad moje glave. Čuva me taj kišobran, čuva me od teških kapi, da ne padaju na mene onako hladne i odlučne. I pričini mi se na tren da je u tom kišobranu koji me brani odražena duga. Ova je noć ista kao i sve druge. Bezvremenska, ako se samo zamislim, mogu već zamisliti zoru kako oplakuje tamu noći. Ali sunce neće izaći tako brzo, premda bi moglo. To je ljepota noći. Ona je postojana do posljednjeg trena, dok ju ne ubije jutro. Ova bi noć trebala biti osuta zvjezdama. Da gledam u njihov beskraj i da se osjetim malenom, i da se zapitam tko sam ja da kažem kako bi trebalo biti. Ali ova noć to nije. Ova noć nije osuta zvjezdama, samo teškim kapima kiše. Neznam jesu li to oblaci ili ipak svijetla ovog prevelikog grada zastrla zvijezde. A ja bi ih željela brojati, kao da bi time mogla dokazati nešto važno. Ili samo dokazati sebi da mogu pokušati. Mame me te kapi, dozivaju. Njihov tihi šum. I konačno se predajem, sklanjam štit u kojem se još uvijek nazire, sad već blijedeća duga. Na tren se potpuno prepuštam ovoj noći, bez zvijezda, nade i osjećaja. Bez vremena. Gledam u tamno nebo, osjećam one postojane, hladne kapi kiše od kojih sam se skrivala kako sada nemilosrdno padaju po meni. Osjećam ih na licu, na obrazima. Padaju mi u oči i slijevaju se, umjesto suza koje večeras neću isplakati. Sve se čini tako spokojnim, mirnim. I nebo i kiša i ovaj svijet. To je dar noći. Nisam tužna, ni sretna. Zarobljena u ništavilu između snova i stvarnosti. Nade koju se ne usuđujem osjetiti, ali ni otjerati. Zidova koje ne želim podići ni srušiti. Pa se opet zagledam u nebo puno tame koja nije osuta zvjezdama. A ja ih ipak vidim, nekako u svojim mislima. Najednom se nametne pitanje, malo i tiho. A čini se tako užasno važnim, važnijim od svih drugih. Te zvijezde koje brojimo, koje ne obasipaju nebo ove noći, te zvijezde pod kojima se osjećamo tako malenima, usamljene, neznane, daleke..... Za koga svijetle te zvijezde?  |
- 21:33 - dio za piskaranje... (6) - Isprintaj - =))
Veljača 2009 (1) Siječanj 2009 (1) Prosinac 2008 (5) Studeni 2008 (3) Listopad 2008 (3) Rujan 2008 (5) Kolovoz 2008 (1) Srpanj 2008 (3) Lipanj 2008 (3) Svibanj 2008 (6) Travanj 2008 (5) Ožujak 2008 (4) Veljača 2008 (4) Siječanj 2008 (4) Prosinac 2007 (7) Studeni 2007 (5) Listopad 2007 (6) Rujan 2007 (5) Kolovoz 2007 (2) Srpanj 2007 (5) Lipanj 2007 (8) Svibanj 2007 (8) Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
O Rudiju
Ovaj mali hrčak dole je najvjerniji prikaz mog Rudija. Rudi je zapravo 'šareni', sa raznim smeđe sivim nijansama. Ali eto, morala sam odabrat samo jednu boju, pa... Rudi je inače dosta plašljiv, ali jako sladak hrčak. Kad ga izvadim iz kućice onda je miran, ali se uskoro razbudi pa počne trčat posvuda. Po noći ruži u vrtuljku, kao ovaj ispod. Sad može 'trčat' i po blogu;)  |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||