Dok te gledam kako spavaš, malena moja, shvaćam koliko te volim. Tvoje sitno tijelo, obavijeno pokrivačem zemlje sna, leži potpuno mirno u kolijevci; jedino tvoje disanje odaje da si stvarno ovdje. Stražarim kraj tebe poput vojnika kraj vatre, i neću dopustiti nikome da te povrijedi.

Sanjaš, kćeri moja, i još si premlada da znaš što te još sve čeka. Toliko ćeš se puta zaljubiti, i toliko će puta tvoje srce biti slomljeno; a svakog ćeš dječaka, kada te napusti, nositi poput cvijeta na reveru tvog sjećanja.

Kad bih samo mogao, ispunio bih svaku želju koja bi sišla s tvojih usana. Najljepše ljetne haljine iz ruku tkalaca sa Istoka... Oh, kako bi samo bile bajne te haljine za ples! I zimski kaputi od najjačih medvjeda ruskih šuma, da te zagriju u zimskim danima kada se plamen vatre ugasi. Ogrlice od najsjajnijih bisera dalekih mora krasile bi tvoj vrat, ali samo zato da dokažu da nisu dostojne ni sjene onog sjaja što ga nosiš u očima. Kad bih samo mogao.

Jedva čekam gledati te kako rasteš, čak i onda kada ćeš me izluđivati svojim hirovima i noćnim zabavama, dok ću brinuti gdje si u kasne noćne sate. Možda ćeš biti velika, možda slavna, možda važna... Možda ćeš biti sve što ja nisam. I znam da ćeš otići od mene, jednog dana, kada naiđe tvoj konj na bijelom princu, da te čuva i voli. Ali neka, bit ću sretan zbog tebe, sretan što si konačno našla ljubav koju vrijedi čekati.

Želim i prevariti sva pravila života i doživjeti da te vidim kao staricu, kad pred kraj života, možda, shvatiš da si živjela dobro, iskoristila svaku priliku koja je stajala pred tobom, i da dodirom okrutne ruke Smrti ne gubiš baš ništa. Pa kad se oprostiš sa svima, znaš da taj posljednji počinak nije težak, nego lagan poput ljetnih oblaka što nadiru sa obzora.



Dok te gledam kako spavaš, malena moja, shvaćam koliko te volim.