Nekada su se snimale ovakve reklame:


















Ovako je izgledao jedan blok reklama:


A ova je tako moćna da zaslužuje još jedno isticanje:


To su samo neke od brojnih reklama i to uglavnom iz 80-ih... ovo ističem za one slučajne prolaznike koji misle da smo do 1990. živjeli u pećinama, zarasli u duge kose i brade te da smo se sporazumijevali grlenim urlicima uz podosta gestikulacija.

Nije to nikakav vrh TV-marketinga, da se razumijemo, ali treba ih sagledati u kontekstu pa će biti vidljivo da se trude (zakokupiti pažnju gledatelja, ispričati neku priču, prenijeti poruku, zabaviti)... napraviti nešto više od pukog zavlačenja ruku u novčanik naivnog TV-gledatelja.

Neki od tih slogana se i danas koriste i vjerujem da u tim tvrtkama nikome ne pada na pamet mijenjati ih. Ne mogu zamisliti da Kraš nakon X godina ide tražiti bolji slogan za Kraš-Express od 'Ujutro za dobar dan, uvečer za dobar san'. Jednostavno: to je – to, a buduće generacije će ga mijenjati ne bude li više odgovarao potrebama.

Svojedobno sam čitao intervju s frajerom koji je bio u ekipi koja je smislila 'Svako jutro jedno jaje, organizmu snagu daje'. Naravno da danas većina misli kako je u pitanju narodna poslovica iako se radi o vrhunskom primjeru onog što bi trebali raditi copywriteri.

To je sve, naravno, prije vremena nego su se i na nebu domaćeg reklamno-propagandnog biznisa pojavile zvjezdane instance poput copywritera, creative directora i slične. (Ne kažem da su zbog toga reklame lošije, ali se bojim da je s terminologijom usvojeno i stajalište da je 'publika glupa' pa se više nema potrebe truditi baš oko svake sitnice).

Ima i antologijskih primjera radijskih reklama, ali će ovaj ekonomsko-propagandni blok iz nekih boljih vremena ostati siromašniji za taj dio prezentacije iz jednostavnog razloga što je to snimljeno na kasetama. I dok za kasete i znam gdje su, kasetofona više nema. (Da, sčjani prolazniče, kasetofon je još jedna vragolija tehnologije iz razdoblja prije televozora u boji, kada je svijet još uvijek bio crno-bijel).

Ostaje tek ovaj jedan digitalizirani primjer sa 101-ce, koji zapravo i nije tako star, ali je definitivno primjer nečeg što se u današnje vrijeme više ne može čuti. Čak ni u humorističnim emisijama (ima li toga uopće?). 101-ca je inače bila poznata po svojim 'anti-reklama reklamama', ali su one svejedno nekoliko godina bile pretplaćene na nagrade struke.

Sladoled by WebReporter

Obraz od 0,99 do 9,99
Netko naivan bi pomislio da je s razvojem tehnologije i medija došlo i do razvoja u oglašavanju, ali svaki dan svjedočimo sve žalosnije upakiranim porukama (odbijam prihvatiti kao činjenicu floskulu da je publika zaista glupa, a u tome me podržavaju i autori brojnih barem duhovitih reklama, ako ništa drugo) za koje mi nije jasno zašto jednostavno umjesto bilo kakvog teksta ne govore: Kupi me, Kupi me ili Daj! Daj! Daj!... Manje bi mi vrijeđali inteligenciju.

Svi će se lupati u prsa junačka i vikati kako se protive 'potiskivanju (bilo čega) hrvatskog', ali kad se veliki nacionalni zanos i ponos spusti na razinu svakodnevnog šopinga, baš nas briga kakvim je jezikom napisana deklaracija sve dokle pašteta stoji 0,99 kn. Nije važno ni što je u njoj, koliko ima E-brojeva... sve dokle stoji 0,99 kn.

Štogod većina javno ispovijedala, toliko na privatnoj razini stoji nacionalni ponos. Ma nije to čak toliko ni nacionalni ponos, koliko samopoštovanje. Toga bi trebalo biti za početak, a kasnije bismo možda mogli i biti ponosni na nešto što smo postigli: Želiš prodavati robu na hrvatskom tržištu? Onda izvoli deklaracije svojih proizvoda napisati na hrvatskom jeziku. Potroši nešto novaca, nađi agenciju ili bilo kojeg kroatista, ali to mora biti napisano tako da ne izaziva podsmijeh. Svi smo već vidjeli po internetu, ako i sami nismo naletjeli na neku nebulozu tipâ: Držati izvan djece (uputa za korištenje noževa) ili Samo za vanjsku i unutrašnju primjenu (božićne žaruljice).

Druga stvar vezana uz oglašavanje i komuniciranje s javnošću koja me također izluđuje je sadržaj TV-reklama, na koje hoćeš-nećeš, moraš naletjeti koliko god se trudio smanjiti dnevnu količinu vremena provedenog pred 'malim ekranom'.

Od svih TV reklama aposlutno su najuvredljivije one koje se obraćaju ženama, tj. prodaju neke 'ženske proizvode', a među tim gnojem najviše smrde reklame koje prodaju kozmetičke poizvode.

Sve je počelo nevino i naivno s 2 u 1 pakiranjima, pa si imao šampon i regenerator. No stvari su se počele zahuktavati i 'udarni' sastojci kozmetičkih preparata smjenjuju se munjevitom brzinom. Samo sam ja, koji u 99% slučajeva promijenim program kad se pojave reklame, u zadnjih nekoliko godina ispratio uspon, kratkotrajnu slavu i ubrzani pad u potpuni zaborav, koje najčešće prati i nestanak s polica u trgovinama, 'magičnih' sastojaka kao što su yoyoba, aloe vera, kašmir, glina, jogurt, biseri, kivi, avokado, minerali i soli (najčešće morska), pijesak s balijskih plaža, hijaluronska kiselina, morski kolagen... da bi se jedan proizvođač napokon dosjetio jadu te jednostavno zapakirao nešto što ima '7 magičnih sastojaka'.

To je vrh (dno dna), potcjenjivačkog odnosa kojem smo svakodnevno izloženi sa svih strana (možda i s pravom obzirom na spomenuti elementarni nedostatak samopoštovanja), a ovaj izrabljivačko-robovlasnički, koji onima na koje se primijenjuje više niti ne mora navesti o čemu se točno radi, posebno je odvratan jer je po svom sadržaju gori od hokus-pokus čarobnih napitaka koji su širom svijeta stoljećima prodavali putujući trgovci-prevaranti.

Već vidim frajera koji je lutajući po evropskim bespućima negdje u 16. stoljeću sparkirao svoja kola, podigao pokrov i u tren oka ih pretvorio u pozornicu. Ekipa se skupila, a ovaj izađe s bočicom i samo kaže: 'Sedam čarobnih sastojaka'. Mo'š si mislit kako bi se kruha najeo. Uvijek je trebala neka priča, što je porijeklo nekog sastojka bilo egzotičnije to je 'magija' sadržana u njemu bivala garantiranija.

Danas više nema potrebe za dosjetkama, pričom, avanturom... jer narod guta svako govno ko visoka peć ugalj.

– Vidi, narode, čarolija u boci! Navalite glupi debili! Evo (dva reda mojih prekrasno izbijeljenih zuba i) bočica koja može biti vaša za samo 9,99 u najbližoj trgovini! Unutra ima sedam čarobih sastojaka i što'š više?! Sreća ponajveća, navali glupi narode!

(Idem po šlauf... glupi HSP – ili neko autohtono ili čisto govno otpalo s tog čira – mi se s dva megafona reklamira pod prozorom...)

...će ti gatam, će ti kažem, pare, sreću i ljubav. Daj dinar!

Oduvijek su ljudi vjerovali u štogod im je palo napamet: u vjetar, sunce ili grmljavinu, medvjeda, krampusa, Peruna, Haruna, Isusa... i to je možda jedan od najvećih elemenata u popisu onog što nas čini ljudima, s obzirom da vjerovanje kao takvo kod drugih vrsta ne postoji ili barem još nije zabilježen slučaj pingvina koji su podigli totem ljetnjem suncostaju ili mladuncu kojeg je prožderao kit ubojica.

Vrag bi ga znao nema li to zapravo najviše veze s tim da imamo mozak kakav imamo i da je mašta nesumnjivo jedna od odlika koja nas najviše/najjače odvaja od ostatka 'mutave prirode', kako se to nekoć opisivalo.

Ono što me oduvijek muči je da taj mozak kao vrsta zapravo vrlo rijetko koristimo. Barem na nekoj općoj razini (pojedinačno ima jako puno inteligentnih i pametnih ljudi, ali na razini 'ljudi', naroda ili generalnog prosjeka stvari su zastrašujuće katastrofalne) te da smo uglavnom skloni zdravo za gotovo uzimati većinu stvari kojima nas je netko (po)učio ili nam ih jednostavno rekao, usput spomenuo, a onda je naš predivni mozak u svom svojem sjaju to spremio u neku ladicu kao neupitnu činjenicu koji potežemo kao argument za ovo ili ono. Najčešće se radi o tome da smo jednostavno – a) krivo informirani i b) naše nas sjećanje vara kao fatamorgana – ima tu nečeg, ali to je obični privid.

Možda se mozgom rijetko koristimo zato jer je razmišljati, vagati sve spoznatljive uzroke i propitivati 'dohvatljive' razloge te na temelju te aktivnosti – razmišljanja, donositi odluke jebeno težak posao. Nije malo onih koji su nakon odavanja teškim mislima završili u ludnici ili dva metra ispod zemlje. Drugi, također vrlo očiti razlog zašto ljudi češće ne posežu za mozgom je što kod većine ta aktivnost ionako ne daje nekog rezultata pa čemu gubiti vrijeme. Uključi TV, nazovi naš broj, prvih deset poziva dobiva dodatni bonus...

Za ljude koji nemaju vjeru, kao utočište od razmišljanja služi horoskop, tarot, numerologija, Nostradamus, hokus-pokus, kosti, životinjska jetra ili crijeva, talog kave, kristalna kugla, grah prebiranac...

Ništa mi od toga ne ide u glavu. Ma, ako ću pravo, u glavu mi ne idu ljudi koji puše te priče. Mogu shvatiti one koji su iz ovog ili onog razloga, a ponajčešće iz prevelike mašte koju povremeno prati i velika volja za vladanjem nad drugima, smislili razne načine kojima će upravljati 'glupima', narodom, suplemenicima ili sugrađanima te su izmišljali kojekakve babaroge u stilu: ne dobijem li pet ćupova zlata i dvanaest djevica srušit ću vam nebo na glavu, potjerati rijeku kroz vaše selo i pobiti prvorođene sinove i glupi je narod davao, čisto da bi sve bilo u redu i da ovaj idiot, ispočetka uglavnom bradati smrdljivac, namazan ustajalom krljvu i bikovom balegom zaista ne bi bio u stanju izvesti nešto takvo.

Tu su prirodne katastrofe vjerojatno igrale veliku ulogu. Sigurno su se generacijama i generacijama (s obzirom da je generacija trajala 25, 30 godina) prenosile priče o nekom vulkanu koji je pobio muškarce u lovu na mamuta, bolesti (tada vjerojatno neshvatljivom konceptu) koja je odnijela svu djecu ili nekoj poplavi koja je potopila čitavu dolinu i pretvorila je u more. Nikada nitko nije htio nanovo riskirati takve stvari, a moćan je bio svatko tko je ostavljao dojam da može upravljati takvim silama.

Osim prirodnih katastrofa, jedna od stvari koja nas prati od kad smo ispuzali iz primordijalne juhe je i nebo. Nebo je moćno. Danju svijetli i grije Sunce, noću je tu brat Mjesec i njegove sestrice zvijezde. Da su ih ljudi oduvijek gledali dokaz su i pećinske slikarije iz Francuske, Vučedolska golubica (po najnovijem zapravo: jarebica), piramide, egipatske i južnoameričke, pagode i nekropole, opservatoriji i katedrale... kalendari svih fela i broja dana u godini.

Nebo se naizgled slabo mijenja i ima lijepu naviku svako toliko pokazati isto lice. Tu i tamo se dogodi nešto gadno poput meteora, kometa, pomrčine Sunca ili Mjeseca i to je bio jasan znak, ovog ili onog. Takvo je uvjerenje prevladavalo pratički do prekjučer, gledamo li ukupno trajanje i povijest naše vrste. Ako ćemo pravo i vjerovati da su Hitler, a još mrvu kasnije i bezrazložno omiljeni američki predsjednik Kennedy također konzultirali 'zvjezdoznance' onda se to događalo 'ma sad, prije par trenutaka'.


Stari su Vučedolci imali vrlo precizni kalendar zahvaljujući zapažnjaima o kretanju nebeskih tijela

Sigurno se u nekim trenucima na nekim mjestima na kugli zemaljskoj našlo dovoljno pametnih i maštovitih ljudi koji su u 'situaciji na nebu' primijetili neke pravilnosti te su onda te stvari formulirali u neki sustav. Dokaz da dobro brijem su razni sustavi kalendara i horoskopa koji ih prate/upotpunjuju nastali na tri različite strane svijeta: Kini, Bliskom Istoku i Mediteranu (Sumer, Mezopotamija, Babilon, Egipat, Grčka, Rim...) te Južnoj Americi.

Prva stvar koja me muči u čitavoj toj pojednostavljenoj priči je kako se nitko ne pita zašto su ljudi koji su gledali isto nebo vidjeli različite stvari. A-ha, jedan od prvih argumenata horoskopđija i slične akademske elite je da su ih najvjerojatnije gledali u različito vrijeme. Ako se stvari na nebu mijenjaju sporije od ljudske prirode kakve onda ima veze jel' netko buljio u nebo prije 7500, 5500 ili 3500 godina, koliki se 'pomak' na nebu, noćnom ili dnevnom u to vrijeme mogao dogoditi? Zanemariv, priznat će većina ljudi, barem svi oni koji su iz fizike u osnovnoj školi imali ocjenu 'dovoljan' i višu.

Sljedeći argument kojim mi pokušavaju objasniti zašto su horoskopi toliko različiti od civilizacije do civilizacije je kultorološki. Dobro, ako je razlog kulturološki onda možemo prihvatiti da su ljudi na nebu crtali simbole prikaza koje su poznavali iz svog svakodnevnog života, nešto što je u njihovoj mašti bilo jako važno? Ako je taj sustav simbola temeljen na nekim drevnim vjerovanjima ili pojavama, kakve on može imati veze s mojim realnim životom 20. i 21. stoljeća? Što se mene tiče kleta sudba nekog drevnog božanstva? Da je išta vrijedilo iIi imalo ikakav utjecaj na stvarni život, i danas bi bilo tako. A horoskopa što se tiče, lav, lisica, vjeverica... uf, dođe mi muka od ljudske gluposti svaki put kad me netko pita koji sam znak.
Krokodil, jebem te ćorava i vidovita...

Na jednoj supetarskoj terasi sredinom kolovoza 1995. na leđima leži jedna finim hašišom napušena grupica mladih ljudi. Odjednom onaj lik kaže:
– Jebote, nogometna lopta!
– Gdje, zapita neka od cura.
– Pa na nebu, direktno iznad nas.
– Vidim... al'ividiš li ti bor-mašinu tamo lijevo?
U desetak napušenih minuta ekipa je već imala nebeskih likova za pet šest dobrih horoskopa. Do sljedećeg đointa imali su i dvije religije, ali to je neka druga priča.

Ono što me kod horoskopa i tih zvjezdoznanskih pizdarija naviše muči, što se nikada, ali baš NIKADA nitko od njih nije zapitao kako se 'konstelacije' mogu tumačiti kao svjetlašca koja svjetlucaju na unuturašnjoj površini neke crne kugle.

U toj 'disciplini na rubu znanosti' nije važno što svjetlo koje je bliže svjetli jače, a ono koje je dalje slabije. Isto tako, nikada se nitko nije pozabavio činjenicom da ono sunce koje je manje svijetli slabije od onog koje je veće, a možda je udaljenije. Nikada se oni nisu krenuli zamarati s nečim tako temeljno trodimenzionalnim kao što je zvjezdano nebo koje tisućama godina gledaju, doživljavaju i tumače kao pokrete po istoj ravnini. Kao da su neke svjetle mrlje razmazane po mračnom stropu.

Kažu da čovjek kojem to nije struka može otprilike procijeniti udaljenosti tek na nekoliko metara. Nakon 4, pet metara većina nas već nije sigurna koliko je što međusobno udaljeno ili udaljeno do nas. A najviše problema imamo u percepciji stvari koje se kreću direktno prema nama ili okomito od nas. Nije teško zamisliti da su udaljenosti u svemiru nešto nezamislivo. I po osi X i po posi Y. Ali udaljenosti po osi Z su nam fakin problem. Međusobne udaljenosti mogu iznositi milijarde i bilijune kilometara, a pomak je toliko mali da ga ni NASA-in teleskop ne može tek tako uočiti. No zvjezdoznanac nacrta trapez, ponad njega stavi trokut, s lijeve strane krug i voila, to je nebeska nakupina koja strahovito utječe na moj život. Ma nemoj, zašto baš te zvijezde, a ne neke druge? Zašto ne i ova sjajna s lijeve strane tog 'lika' kojeg si nacrtao? Sjajnija je, očito je bliže ili veća pa mi zdrav razum nalaže da bi od svih pet, šest zvijezda u tom 'znaku' upravo ona prije mogla imati neki utjecaj na mene nego ove koje su udaljenije ili manje...

Isto tako, naša akademska elita ne voli kad se spomene činjenica da su neke od tih zvijezda možda eksplodirale i milijun godina prije nego smo uopće izašli iz oceana, ali je tako daleko da nam izgleda kao da još uvijek čuči tamo na nebu i odlučuje hoću li se zaljubiti, dobiti na lotu ili ostati bez voljene osobe.


Koliko se ludih gljiva moralo pojesti kako bi se ovo vidjelo na nebu?

Nije da nebeskim tijelima poričem ikakav utjecaj na svoj život. Evo Mjeseca, plime i oseke. Nemam problema s tim, zdrav razum nalaže da pomislim na gravitaciju, sile, fiziku i matematiku. Možda nisam najadektavnije obrazovan da izračunam privlačne sile između dva nebeska tijela, ali ne poričem da pun Mjesec utječe na seksualni život šumske žabe. I haj'mo stvari postaviti radikalnije: priznat ću utjecaj Mjeseca na svoj svakodnevni život kad mi njegova gravitacija počne zanositi auto u zavojima ili kad budale koje nemaju dovoljno kila počnu lebdjeti oko mene.

Do tada ne želim čut nit za Mjesec, Jupiter nit za Mars, a bogami nit za kuće, sve dokle nisu u pitanju nekretnine koje mogu uknjižiti na u gruntovnici. Više utjecaja na moj život imaju zračenja mobitela, televizora, računala... nego jebeni Jupiter i Saturn sa svim svojim satelitima zajedno.

Ne poričem ni da je vjerovanje u ovo ili ono poželjno sve dokle uči ljude da budu dobri jedni prema drugima, samima sebi, ali i prirodi i svim bićima koja ih okružuju. No to nema baš nikakve veze s horoskopom ili tarotom.

Na nekoj od televizija naletim na kretena koji zavaljen u fotelju mirne duše izgovara:
– Sljedeće godine vidim mogućnosti velikih potresa. Zapravo, kataklizmičkih događaja i velikih tektonskih poremećaja raznih vrsta.

Ma nemoj. I ja ih vidim svaki dan. Geologija i atmosfera su kudikamo življe stvari od tvojih jebeno nepomičnih zvijezda i proričem da će 2012. bit nekoliko razornih potresa jačih od 7,5 po Richteru ili koja li je god već mjera nakon koje se potres smatra razornim.

Također proričem da će biti uragana, tajfuna i tornada. Teških kiša i poplava. Bit će i erupcija vulkana, a možda na Zemlju padne i poveliki komad stijene pa pobije nekoliko milijuna ljudi, a preživjelima na neko vrijeme sjebe život, sjetvu i žetvu... bit će i gomile mrtvih, ozlijeđenih i milijuni bez krova nad glavom. Ali to nema veze s tim što sam to vidio u zvijezdama i planetima nego mi zdrav razum i količina vjerodostojno objašnjenih činjenica govori da to mora biti tako inače nešto nije u redu.

Sve što se događa u obalnom području utječe na sve veći broj ljudi, jednostavno zbog toga što u obalnim područjima živi sve više ljudi pa samim tim i tsunamiji odnose više žrtava. Jel' to veći broj žrtava zapisan u Bibiliji ili zvijezdama? Naravno da nije, ali bi potres/vulkan/tsunami iste razorne snage prije sto godina ubio kudikamo manje ljudi nego će ih pobiti danas. I to je činjenica.

Isto kao što je činjenica da smo ubrzali klimatske promjene pa se sve jasnije vidi točnost klimatoloških modela koji su predviđali dalji porast prosječnih temeperatura, razina mora, otapanje polarnog leda, sve veće temperaturne ekstreme, više padalina, duža razdoblja suša/obilnih kiša/jakih vjetrova... sve ono što neki – pa na žalost i neki 'verificirani' pripadnici prave akademske elite, koja radi po sveučilištima i institutima s doktoratima iz najnezamislivjih znanosti, ali zdravog razuma nemaju – tvde da je izmišljotina. Globalno zatopljenje ne postoji i točka. A što je ovo što se događa oko tebe, idijotu?!?

No da skratim. Sjede Tommy Lee Jones i Will Smith na klupici i Tommy Lee vrbuje Smitha za njihovu agenciju. Objašnjava mu kako izvanzemljaci postoje (čak je jednog jako brzog pješke ganjao po gradu), kako su oni agencija koja brine o njhovom kretanju po Zemlji i sve to iz zapleta.
Kaže Smith u nevjerici: Ali zašto ne kažete ljudima? Ljudi su pametni, shvatili bi.
Na što mu ovaj odgovara: Čovjek možda jest pametno i inteligentno biće, ali ljudi su glupa i preplašena gomila.

p.s.
Gledam Pompeje, gledam Vezuv. Gledam Herculaneum, gledam Vezuv. Gledam Vezuv gledam Napulj... Za koji kurac ljudi žive na obronku tempirane bombe? Znaju da će se to opet dogoditi, ali i dalje ne mare... Sumnjam da im u horoskopima piše kako je izvrstan dan za nastavak života... negdje drugdje.