Bloody se ne ljuti, on se malo rastuži, ali neda da ga to sroza dole pa ode malo vani prošetat da se sabere i put ga vodi iz gradske vreve ,preko industrijske zone u šumu... više ne razmišlja nego hoda i sluša vjetar i pušta da lišće koje pada prekrije gotovo sve tragove koje je ostavio iza sebe. Tamo, na rubu šume, na periferiji grada on se uvijek,nakon naučene lekcije nasmije sam sebi jer je samo malo drugačija budala. Moš zaboravit sve bloody,ali budala ostaješ. Posli potopi ljutnju i tugu u raskošnoj ludosti. I kako bi se u narodu reklo : "boli ga kita za sve"