Frendica mi se zaručila!! Već me pitala da budem kuma i ja sam presretna zbog nje i njega i svih. Nije trudna ni ništa, zaručili su se iz čiste ljubavi i to je ono što si ja želim jednog dana. :)
Inspiracija za post mi je došla upravo iz te situacije.

Već neko vrijeme, kao što sam spomenula u prošlom postu, sa svim frendicama pričam o vjenčanjima, prstenima, djevojačkim večerima i tome sličnom. Imam 3 bliske prijateljice i sve su u ozbiljnim vezama pa već razmišljaju o slijedećem velikom koraku. U cijeloj toj situaciji se ja osjećam nazadno jer još uvijek mislim da sam mlada i da imam vremena. Još uvijek želim izlaziti, zabavljat se i najvažnije, družiti sa svojim prijateljicama. Tu sad nastaje problem, dok su one meni prioritet, ja njima nisam. To je sve normalno. Vjerojatno bih i ja bila više okrenuta dečku da sam u takvoj situaciji ali sam iskreno ljuta sama na sebe jer mi je ponestalo ljudi s kojima mogu izać. Mislim, uvijek to mogu napravit s frendicom i njezinim dečkom (jer jedno bez drugog ne idu nigdje) al to ne želim ja, a vjerojatno ni oni. Nije fora bit treće smetalo. Tako ja sad izlazim s muškim frendovima ili ne izlazim nego večeri provodim uz Breaking Bad.
Razgovarala sam s majkom na tu temu i sama mi je rekla da kad je počela izlaziti s tatom, više su se koncentrirali na sebe i počeli su izlaziti s drugim parovima. A njezine slobodne frendice su se okrenule drugim slobodnim frendicama jer one i moja mama više nisu imale toliko zajedničkih tema. Uz to, mama je dodala da sam i ja polako kročila u treće desetljeće i da bi bilo u redu da do 30.rođendana imam obitelj i dijete. I tad me pogodio reality check!
Imam dvije opcije:
1) nastaviti po svom i dati oglas u novine da tražim slobodne frendice :P
2) poraditi na svom životu. Ništa na silu nego jednostavno počet riskirat više i ne razmišljati o svakoj odluci 3249054728 dana (jer ja sam sigurnjak, ništa ne radim bez da prvo dobro promislim), opustit se i prepustit trenutku.

Realno, imam samo 20 godina i imam vremena al i ono prebrzo prolazi. Ne želim biti forever alone a time me okolina straši jer nisam tip koji će dečke mijenjati svakih par mjeseci. Jbg. Naravno, očekuje se da se ostvarim i u karijeri i svemu al ka tome idem pa se ne zamaram toliko.
Sjećam se, kad sam imala 15ak godina je bio popularan onaj citat: "friends are forever, boys are whatever". Valjda kad prođeš pubertet to više nije tako. Ne kažem da želim prijateljicu samo da bih izlazila, treba mi i za druge stvari. Da ju mogu zvat kad mi treba, da si međusobno pomažemo i sve što ide s tim, a ne da ju vidim jednom mjesečno i onda bi trebale sve nadoknadit. Nije to to više.

Sad me zanima vaše mišljenje. Imate li vi takvih ili sličnih iskustava? Što mislite o "diskriminaciji" slobodnih?