Nisam, kako bi se reklo, vuk samotnjak. Prilično sam otvorena osoba, volim se družiti, volim upoznavati nove ljude...ali nekad mi treba mir. Vrijeme samo za mene. Nisam to imala prilično dugo. Cijele dane provodim na faxu ili na random druženjima, dođem doma i cimerica je uvijek tu. Ne kažem da mi ona smeta, dapače drago mi je što ju imam, ali jedva sam dočekala da ona ide doma na vikend da se samo malo odmorim.
Današnji dan, ovu subotu, sam odlučila posvetit samoj sebi. Napokon sam se odmorila. Napokon sam imala vremena da budem sama sa sobom, da razmišljam bez ometanja... ne mogu vam opisati kako se sad bolje osjećam.
Kad sam kod kuće osjećam da imam više prostora, ne znam zašto me ovdje ovako guši.
Valjda sad shvaćam kad se ljudi razdvoje nakon što počnu živjeti zajedno.

Ja i cimerica se znamo od rođenja. Cijelo vrijeme smo se družile. Tek sad sam ju upoznala i ne paše mi. Ružno mi je to za reći ali jednostavno mi ne pašu njezine navike. Vjerojatno ni njoj moje. Jaako smo različito odgojene ali trudimo se. Ne svađamo se. Nekad trebam malo odmora od nje, vjerojatno ona i od mene. To je u redu.
Drago mi je da te, zapravo jako velike, razlike nisu utjecale na naše prijateljstvo. Drago mi je da se obje trudimo da sve funkcionira.
I sad si ja razmišljam kako uspjevaju funkcionirati oni koji cimere nađu preko nekakvog oglasa ili nekim drugim random putem. Kad odu živjeti zajedno, a prije se nisu poznavali/ družili. Svaka čast takvima! Ja vrlo vjerojatno ne bih mogla.