~~ love my candy words...share it with me....do it baby... ~~ ˇ48ˇ ~~ §_§ ~~ {¤} ~~

10.09.2006., nedjelja, 00:42

tiho...nije u redu to što rade...zaustavite ih...recite im to tako ne ide...ne više...

danas je jedan od onih dana...(ne onih u mjesecu...)...baš kao što sam napisala na msnu citirat ću; eto opet sam...hmmm...nikakwa...točno tako....samo sitnica da opet sam nikakwa...depresiwna...hmmm ne znam baš...teška je to riječ...tužna...da...waljda...no zašto u takwim trenucima trebam samoću...i osjećam kao da sam prestala gledati swijet ružičastim pepeljarkama...ponekad sitnica pokwari swe...cijelu wečer...trenutak...swe...i što mogu reći? mogu reći da je subota a ja od deset sjedim u kući...stwarno za pohwalu...društweni žiwot čista nula...to i dokazuje owaj blog...nemam pojma o ničemu...swe uwijek (wećinom) zadnja saznam...dobro no owo je zaista glupo...jednostawno glupo...da samo jedna newažna sitnica ili ipak wažna može promijeniti swe...tok swega...porbuditi zanimanje i pokrenuti maštu...ili da was samo jedna spoznaja o nečemu o čemu wecina zna može baciti na koljena, totalno izdeprimirati...kao da na was prijeđa tuđe raspoloženje...swe je to tako glupo...ali istinito...ne znam zaprawo kako da se izrazim...osim ja sam jedna iskompleksirana cura koja iako misli da ima swoj staw podleže stawowima društwa...i da nije lako biti tinejđer...pogotowo ne ako ste ja...ili si to samo umišljam...jer danas su očito malo swi deprimirani pa to utječe i na mene i moje razmišljanje...ne nije tako...ja koja twrdim da me nije briga što drugi misle o meni regairam tipično kao dijete na lošu kritiku...bilo od strane društwa ili odraslog pojedinca...što dokazuje puno stwari...kao prwo da ne znam primati kitike (ne najbolje)...obično se uwrijeim iako to swim silama pokušawam prikriti...a to pokazuje moju nerawnotežu, nestabilnost kao osobe...i do toga da mi je stalo do tuđeg mišljenja wiše no što bi trebalo...(aha da i nemojte si misliti wi koji owo čitate da samo serem...ima i u tome nečega...)...ali ja jednostawno sam swe uwjerenija da sa mnom nešto ne štima...da imam komplekse (pritom ne mislim baš na edipov kompleks...da nema zabune)...da jednostawno moram neke stwari riješit sama sa sobom...malo ludo i freaky zwuči...uzmimo naprimjer...ne znam što...ubiti znam sjetila sam se...jednu wečer...su se skupili skoro swi i ja isto iako nisam baš za takwe stwari....tako skupila se oweća skupina iz koje ja čjude znam wećimo iz wiđenja (tj. ne poznamo se)...i na kraju sam ostala dalje od njih sa dwije frendice...jednostawno ne wolim takwe grupe...jer nikoga ne znam...i ne wolim biti okružena tako nepoznatim...jednostawno...ne idu mi ni razgowori na početku...ponekad je dowoljna koja zobna primjedba na moj izgled od nekih prolaznika da me izbaci iz takta...samo nečiji komentar...a swe to otkriwa moju nesgurnost u sebe samu...manjak samopuzdanja...na neki način i preweliku powezanos sa starim prijarteljima...i strah i poteškoće u wezi upoznawanja i odnosa prema stranim osobama (tj. onima koje ne poznam...) eto to mi je jedan od jačih kompleksa barem tako mislim...ali ima ih još sigurno...recimo lakše je neke stwari reći indirektno (kako ja to radim preko bloga nego direktno u lice, u živo...) da da...swe ja to razumijem i swe shwaćam wiše-manje...da neugodnost u društwu nepoznatih može biti uzrokowana wećom sramnežljiwošću...ili tako nečim saswim normalnikm...a ne nekim kompleksom...i narawno sweima je lakše reći neke stwari ako su anonimni....zato neću ni proziwati ljude koji su me mogu čak neswjesno potaknuli da napišem owaj post...ili owe misli sastawim u riječi i rečenice...jer nije wžno tko su oni ili što se dogodilo...ili što se događa....možda se swa owa bujica osjećaja..swa ta nesigurnost, manjak samopouzdanja, kompleksi mogu nazwati dwijema riječima pubertet ili odrastanje...ali ja bih zaista htjela posjetiti psihića (ne nisam luda...nego samo da mi bude lakše...)...da shwatim neke stwari...da shwatim swrhu slušanja glazbe i samosažaljewanja, swrhu pretjeranja maštarenja (glawa u oblacima...) i swe popratne pojawe...a kako se swe to zwoe...zow ese život...i nitko mu ništa ne može...i mislim da sam skrenula s teme...no nije bitno...doasta je za sad...=) malo sam se ispucala...koliko toliko...=/ možda mi bude lakše...a sad da malo pobijam wlastite twrdnje, jer zašto bi bilo jednostawno kada može biti komplicirano...recimo nekad u drštwu frendica sam potpuno crugačija osoba kao da one nekako ulijewaju samopouzdanje...i onda se mogu deračat bez problema...ali kad sam sama to je opet priča za sebe....no sad weć idem u daleku filozofiju...=)) eto to je swe....pusa i laku noć =)) P.S. zaborawila sam dodati dio u nesigurnosti i nesamostalnosti u koju su upeteni na nekinačin dečki...manjak samopuzdanja ili panična želja za dečom (iz snoma)...to jedna stwar koja me isto muči a da i ne goworim o iskrim wrijednostima društwa kojima swi robujemo owisno neki manje a neki wiše a neki i potpuno...no dam...još sam htjela dodati i jednu slikicu.... ¤~lijepo je zar ne? slika mislim...=) sad was ja lijepo molim da napišete swoje mišljenje u komentarima... p.p.s. zborawila sam napomenuti da je swe to moje skromno mišljenje i moje znaje...ili razmišljanje...tako tko woli nek izwoli a tko ne oli nek ode...=) pusa=)

06.09.2006., srijeda, 23:06

ššš...htjela bih wam nešto reći ali samo wama...pazite da nas oni ne čuju...

hmmmm...eto nemam riječi samo bi objawila naslow...ali moram napisati i post...a kada weć moram nešto napisati...neka to bude kolko-tolko pametno...u što čisto somnjam da će biti...ali nema weze...owako...hmmm...nemam inspiracije...a ne filozofira mi se...jednostawno...sam nekako razočarana...pomalo u swe...a najwiše u žiwot...=/ ili možda u školu...ili u neke stwari, ljude...no nije sad wrijeme da tu pričam priče...o tome... idem potražiti tekst koji mi se sviđa...=)) malo nije dovršen...i malo je tako...nije mi baš nešto, no popraviti ću ja to =) nadam se... Alexa sjedi u uredskoj stolici svoje majke i razmišlja. Njene ruke spuštaju se na tipkovnicu iako zna da to nije u redu. Iako zna da ne smije. Samo da malo pronjuška. Nitko neće nastradati. To je samo bezopasno razgledavanje. Mama šifre uvijek drži u prvoj ladici. Koje je kao što sam pretpostavila zaključana. Malo lijevo, malo desno i to je to. -Jea! Tu su! –prošapće Alexa vadeći neke papire. Sad samo moram pronaći iglu u plastu sjena. Bacamo se na posao. Imam još samo pet minuta, ako ne želim da ne zateknu ovdje. Naravno postoji rizik da se svi vrate malo ranije, ali čisto sumnjam oni su svi bolesno točni i imaju sve isplanirano. Da, da tu ima puno prednosti, ali i mana. Samo proučim raspored i znam točno gdje su i kada se vraćaju. Bezlično. Jadno... No to je meni u korist. -Opa! Ovo je bilo lako. Možda prelako čak. No nema veze samo da još spremim...-zadovoljno se nasmiješi Alexa spremajući disk i čip natrag u torbicu. Uto netko uđe u sobu. Alexa se sledi. Vidjet će ove programe i bit će frke. -Alexa, srce. Što radiš u mojim poslovnim spisima? –bila je to njena majka. -Mama nisam namjerno. Izgubila sam se. Pritisnula sam ovu tipku i pojavilo se ovo. Oprosti nisam namjerno.- počela se izvlačiti Alexa. -Mama ja ni ne znam što je ovo... -U redu je. Znam..nisi ti ništa kriva. Idemo doma, samo da to ugasim. ... U stanu u svojoj sobi Alexa se zadovoljno smješka. Imam sve što mi treba. Obavila sam dobar posao, Tony će biti zadovoljan. Možda će pustiti da prestanem, no čisto sumnjam. A i naviknula sam se na to «piratstvo» tj. «krađu». To je jednostavno i sažeto moj život i ne želim ga mijenjati. Ne još. Sad još samo sitnica ili dvije i to je sve. No nešto mi nije jasno... Zar je moja majka upletena u ovo sranje koje ima veze s ovim diskom ili ipak ništa ne zna? Što ako to Tony želi za sebe u privatne, osvetničke svrhe... Najbolje da se provjerim što sam pohranila, a ako vidim nešto sumnjivo...Disk se ne miče od mene. Mogla bi se malo opustiti. Idem po kapučino. -Mama gdje je moj kapučino? Rekla si da ćeš mi ga pripremiti... -Mama? –ponovo ju pozove, ali onda ugleda maleni papirić na kuhinjskom šanku do šalice... -Otišla sam u dućan, a poslije idem do Jacka. Večeru samo podgrij u mikrovalnoj, jer ću se kasno vratiti...pusa. –Alexa glasno pročita poruku, a zatim zgužva papirić i baci ga u smeće. Ah, opet ona. Zar stvarno ni jedan petak ne može provesti sa mnom. Uvijek je s nekim drugim...Jučer s Davidom, danas sa Jackom, sutra ne znam s kim, ali ne, nikad ne može provesti malo vremena sa mnom!! Nikad ne izlazi petkom sa mnom, kao da za nju tad ne postojim. Nisam baš sigurna da me uopće (ne samo vikendom) ne frema. Imam dojam da iako sluša da ne čuje stvari koje joj govorim, kao da ju uopće ne zanimam, ali sam navikla na to. Ili se možda samo pravi da ju ne zanimam, no ponekad ima tako odsutan izraz lica da čovjek pomisli kako se nalazi u nekoj drugoj dimenziji. Ne kažem da me ne voli. Nikada ne bi tvrdila tako nešto! Samo što je često odsutna, čak i kad radi. Čudno je to. Neobično. Ah kako sam samo zaboravila po što sam krenula, sigurno sam i to naslijedila od mame. Vidi! Čak se sjetila pripremiti mi kapučino. Neobično za nju, obično zaboravi pola stvari. No dosta premišljanja sad. Imam još puno posla. Moram pregledati disk, iako to ne činim. Ali i ovaj zadatak nije služben, pa onda ni ja ne moram slijediti pravila. Zar ne? No ima tu još nešto, osjećam to, a moj instinkt me još nije prevario... Alexa se trgne iz misli...Uzme šalicu i ponovo se popne gore u svoju sobu, upali comp te ubaci disk. -Molim?! Koji je ovo kur*c?!!? –iznenađeno vikne nakon što je otvorila spise. Što je ovo? Ja ovo nisam skinula, ni pola od toga! Nešto tu smrdi i to gadno! -Da vidim još jednom disk...-reče vadeći disk i uzimajući ga u ruke. -Sranje! Ovo je loše. Jako loše! Disk je promijenjen...Sigurno je Tony dodao nešto. Možda da se sve automatski skine kad ja probijem šifru. Iskoristio me je! Ali za što? Sigurno je nešto jako važno u tim spisima kad ih on tako žarko želi... ... ŁoŁ...ne da mi se više pisat...i nadodavat i prepravljat... =)) hmmm...ma ništa ipak drugom prilikom... ah možda još nešto u wezi priče...ovako radnja i nije neka nisam došla do zapleta...jer mi se više neda a i ne znam koji će zaplet još biti (ako će ga biti)...stoga...ne znam stoga nešto... ~¤možda slikica... to je swe od mene za danas barem...=))) pusa ~¤waya¤~

~~ love my candy words...share it with me....do it baby... ~~ ˇ48ˇ ~~ §_§ ~~ {¤} ~~

03.09.2006., nedjelja, 00:28

wolim lijepo....

Pogledala je prema vratima...bila su bijela...zapanjujuće čista...zatim je spustila glavu i pogledala se u ogledalo...zar je to to? tako ću dakle završiti? u sobi s malim prozorom i neobično bijelim vratima...kakvo je to mjesto...to nije njezina soba...niti njezin život...ona nije tražila ovo...nije željela...samo je željela prekinuti bol...ne ona nije luda, ne pripada ovdje...samo željela završiti...ubrzati proces i ovako i onako na kraju je isto...samo je željela vratiti sreću...osjetiti nešto...bilo što samo ne prazninu, beskorisnost, usamljenost,...samo nada u bolje sutra...to joj je ostalo...ali ona ne vjeruje...jer za nju bolje sutra ne postoji...ne, ne postoji! i to prokleta činjenica...više ništa nije ostalo...a mislila je da ima sve...sve...ili je možda imala sve i sve je izgubila...putem je nestajalo, padalo, lomilo se...ili je živjela u laži...je li se slomila? zaista je li puknula? jednostavno izgubila ravnotežu? i zašto? ...gdje su odgovori...gdje je njen život...je li ostalo išta? ili samo crna rupa...možda koja krhotina...sjećanje...sjeća li je se itko...bila je super učenica i dobra cura...no sada se sve raspalo...kakve ocjene...ima li smisla...gledati nešto što je nestalo samo zamahom ruke...sjaji li još sunce onako kako je sjalo...hoće li se moći vratiti...izaći van...pokazati da je bolje...a u duši kriti bol...jer krhotine se mogu složiti ali ne i popraviti...uvijek će se vidjeti crte...ožiljci...koji neće izblijediti...koji neće nestati vremenom...njen pogled više neće biti isti...iz njega neće isijavati sreća...želja...jer ona to ne osjeća...ne vidi i ne može...sve je crno...čak ni sunce nije kao prije...iako je smiješak redovito na njezinom licu...on ne postoji...jednostavno naviknula se smiješiti i šutjeti...biti lijepa nijema djevojka sa vječitim osmjehom na usnama...no zapravo ona nije bila ništa doli živi mrtvac...razorena, slomljena duša...koja ne želi više glumiti...tu lijepu djevojku...samo želi mir...ono malo vjere da bolje sutra dolazi...no za nju neće osvanuti na ovom svijetu...iako sad sjedi u svojoj sobi...njenog života nema...otišao je u nepovrat...obojila je vrata u bijelo...da je podsjećaju na onu malu sobicu punu krhotina...koliko već sjedi tu za tim prozorom svoje sobe i smiješi se...smiješi se praznini...koliko je mjeseci prošlo...sve je i dalje isto...ništa nije zacijelilo rane...izliječilo bol...popunilo prazninu...i dalje samo želi leći ne dignuti se više nikada...ne ovdje...ne pripada…nema nikoga...a bježanje nema više smisla...osim kad bi pobjegla zauvijek...osim kad bi otišla...bili itko primijetio da je nema...tko je ona uopće...ne sjeća se same sebe...sve je u magli samo su bol i praznina jasne...ne, ne, ne, ne vrištala je u sebi...spavati, spavati, spavati ne probuditi se više nikada...govorio joj je tihi glas u glavi...ali ona je znala s ovoliko malo svijesti da to mora učiniti ona...jer ovako više ne može... Proljeće je...voćke u cvatu...mirisi opijaju...sunce sije jako, jače nego prije...ali nije više kao prije...nje nema...uvenula je...ugasila se...i više nije tu ta lijepa, nijema djevojka s vječitim osmjehom na usnama...ona više ne sjedi za prozorom i smiješi se...njen život se ugasio...njena tuga je uvenula...njena bol prestala...njena duša oslobođena...sve u cvatu...čak i njena litica...a ona nije tu da vidi...njen osmijeh ne vidi se sa malog prozorčića stare kuće...ona je sada daleko...daleko...slobodna...sa osmjehom na licu...daleko...mrtva ali oslobođena... pusa by; ~¤|ady łee¤~

~~ love my candy words...share it with me....do it baby... ~~ ˇ46ˇ ~~ §_§ ~~ {¤} ~~

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>