znam...znam nisam dugo pisala...nemam inspiracije...

19.09.2006., utorak, 09:11

owo je kopirano iz worda...napisala sam to jučer...tj. s jučer na danas...ali nisam uspjela objaviti jer je trajala nadogradnja bloga...pa se nije moglo ni komentirati ni ulaziti u blogeditor...=/ ali eto sad da objawim to...=))
...
Tražili ste post i sada ste ga i dobili…ona vam piše…budite pažljivi…riječi su krhke…mogu se iskriviti…a to nije dobro…jer će ona biti tužna…a ne voli biti tužna…jer se njen osmijeh tada ne vidi…

Eto…ponovo sjedim za tipkovnicom…ne doslovno…ali moje ruke opet se spuštaju…u glawi wrte se priče…ali nikako da se pretwore u riječi…vrtim priče…gledam likowe…i razmišljam koja je sljedeća priča…o čemu će pričati…kako će se zvati likowi…hoće li to biti nešto zanimljiwo…hoće li itko čitati…obratiti pozornost na riječi…hoće li itko shvatiti…da…to nisu samo slova…samo newažne riječi jer same po sebi one to zaista i jesu…hoće li tko widjeti…ili smo swi slijepi…ne nije da ne želimo nego ne vidimo…ili samo umišljamo…daleko daleko sam od teme…teme koji si nisam zadala…pa ne mogu pisati jer tema je preopćenita…jer tema nije tema nego je život…nego da se vratim tamo odakle sam i krenula…
…
buljim u monitor pa u tipke…ne wideći svrhu u tome što radim…samo se čuje glazba…glazba…ne čuje se vika…niti smijeh…ne čuje se ništa osim…osim glazbe iz slušalica…i to je vječnost…ne nije, to je bijeg…za kojeg mogu reći…ne drži me…pusti me..ja bježim makar i samo na tren…ali bez brige vratit ću se…ne zato što to želim nego zato je me život tjera na powratak, na borbu…na opstanak…
bijeg…
je li to moja nova priča…i tko će ju ispričati…možda ja…ali tko će bježati…jer nitko ali nitko ne smije pobjeći u moj kutak…a likovi teško je to…jer im moram nadjenuti imena…stvoriti osobnost…pokazati dijela…i ubaciti ih u priču…»udahnuti im život»…jer i oni žive samo mi ne vidimo…oni žive kroz riječi…desna ruka na mišu dok pogled klizi po ekranu dok se riječi nizaju…ruke ponowo pišu…ni same ne znaju koje su slijedeće riječi…što će se dogditi nakon ove ili možda ove riječi…hoće li ih prestati nizati…ne znaju jer su one samo dio…ispravljam pogreške u pravopisu…tako da ništa nije podvučeno jer me to smeta, iritira…samo kliknem mišem ili tu riječ izbrišem…kad bi barem bilo uvijek tako da se neke stvari jednostavno mogu zaboraviti kao da se nisu ni dogodile…no to se ne da…nije izvedivo…
da započnem svoju priču…konačno…da krenem da napišem nešto smisleno nešto što ćete shvatiti nešto u cijelosti…ali sumnjam…uglavnom…nije važno…samo da počnem…
…
rekli su vrijeme liječi rane…rekli su probleme treba rješavati…rekli su da ništa nije nemoguće…rekli su da se na pogreškama uči…rekli su da onaj tko se i trudi da taj uspije…rekli su da sve ima svoju cijenu…rekli su mnogo toga ali sada se ne mogu sjetiti ničega…rekli su bijeg nije rješenje…i da rekli su možeš bježati ali ne možeš pobjeći…i tako sada kada šeta ulicama…nema odredišta…samo besciljno luta…samo gleda ljude i pojave kraj sebe…i dalje šeta…ni u jednom mjestu ne ostaje dugo…nema doma…ta osoba samo hoda i promatra…recimo da je to djevojka…ona ide od jednog mjesta do drugog…ona kao da bježi…samo što ju nitko ne proganja…samo ide…gleda ljude...gleda ih kako razgovaraju, kako plaču…kako se smiju…kako se boje…kako lude…gleda ih tako redom…zatim pogledava životinje u gradu uredne na uzicama, a na selu puštene i kuštrave…ali na svoj način posebne…poseže u džep i vadi kutiju cigareta…uzima jednu i pali ju…spremi kutiju nazad tamo gdje je i bila…udiše…osjeća miris nikotina…to ju smiruje…udiše ponovo…uživa u tome…oko njene glave vrti se plin…pleše iz cigarete dok ona udiše…dok se časti…iako zna da to i nije zdravo ona to radi jer joj paše…paše joj taj miris…taj osjećaj…baca izgorjelu cigaretu te ju ugasi nogom…ponovo uzima jednu…i sve je isto kao i prvi put…ponovo udiše…sada naslonjena tako na zid udiše dim…i promatra crveno nebo…zalazak sunca…vrijeme je da nastavi dalje…dosta joj je ovog mjesta…neki ju ljudi već znaju…vrijeme je za nastavak putovanja…ugasi i drugu cigaretu…podiže naprtnjaču u kojoj se nalaze njene stvari te odlazi…odlazi bez okretanja…bez imalo dvojbe ili žaljenja…već se navikla…putovati bez mjesta i bez odredišta…bez cilja…lutati i noću i danju…godinama…ići najdalje što može…
…
dolazi na jedno selce…odlučuje da će tu i ostati…neko vrijeme…neodređeno…sjedi na jednom mostu…pali ne zna ni sama koju cigaretu…i divi se noćnom nebu…obasutom...mnoštvom zvijezda…čeka jutro…polako sviće…nije ni primijetila …kako vrijeme teče…diže se sa zemlje i odlazi u selo…
…
već je veće…dan se bliži kraju…ljudi žure kućama…tamo ih čekaju njihove obitelji…i topla večera…samo ona izlazi na balkon…na sebi ima bijelu haljinu…spavaćicu…podiže pogled daleko kao da nešto traži…no samo besciljno luta po nebu…odlaže cigarete na ogradu balkona u hotelu u kojem će boraviti neko vrijeme…uzima čašu crnog vina…te otpije gutljaj…ponovo gleda zalaz te velike kugle koji svi zovu sunce…koji joj je ovo zalazak sunca u životu…oh…koliko ih je samo vidjela…naslanja se…i naviru joj misli…i sjećanja…što se ne događa često…jer ona nikad ne razmišlja o tome…jer se ona nikada ne osvrće…nikada dva puta istim smjerom…nikada istom stazom…pripisuje to onim danima…kada ju kao obuzme nešto čudno…nešto čovječno…no ipak razmišlja…ona već dugo putuje…već je vidjela puno toga…i što će se dogoditi kada sve proputuje…cijeli svijet…cijelu zemlju…kamo će onda…prekida razmišljanje i vraća se rutini…pali svoju večernju cigaretu…udiše dimove i poigrava se njima…zatim gledam nebo…ali, ali…ipak joj nešto ne da mira…stoga vraća se mislima…kamo će kada njeno putovanje završi…i tada odjednom…kao bljesak sjeti se rijeke i mosta iz djetinjstva…sjeti se i tog malenog gradića koji je davno, davno prije…nekoć znala zvati domom…polako se prisjeti i drugih stvari…i dok se nebo crveni zadnji put…ona ponovo u ruku uzima torbu…i ponovo odlazi…sada ipak to je drugačije…sada ona ima cilj…odredište na koje će posljednje doći i nikada od tamo više…nikada živa otići…sada kao da se u njoj budi nešto…nešto je mislila da je mrtvo…i ona nastavlja put…prema tom mjestu…jedinom kojeg je zvala domom…jedinom na kojem će boraviti ponovo…jedinom na kojem će se vratiti…i tako će zauvijek…završiti ono što je davno…započela…njeno putovanje…njen bijeg…ona se vraća i dok dani prolaze a sunce izlazi i zalazi…ona hoda novim putem na koji vodi na staro mjesto…bijeg…ne…ona ne bježi ona dolazi…
…
bijeg…je izgubio…vratit će se…
…
…bijeg…

hmmm...da dodam još nešto ili ne??...ne znam...stavit ću možda koju slikicu....

nadodano...=)))

ja jednostawno nisam mogla izdržati da ovo ne stawim...=))) u idućem postu možda stawim i riječi...
pusa

By; ~waya~

~~ love my candy words...share it with me....do it baby... ~~ ˇ64ˇ ~~ §_§ ~~ {¤} ~~

<< Arhiva >>

<	rujan, 2006					>
P	U	S	Č	P	S	N
				1	2	3
4	5	6	7	8	9	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28	29	30