wolim lijepo....

03.09.2006., nedjelja, 00:28

Pogledala je prema vratima...bila su bijela...zapanjujuće čista...zatim je spustila glavu i pogledala se u ogledalo...zar je to to? tako ću dakle završiti? u sobi s malim prozorom i neobično bijelim vratima...kakvo je to mjesto...to nije njezina soba...niti njezin život...ona nije tražila ovo...nije željela...samo je željela prekinuti bol...ne ona nije luda, ne pripada ovdje...samo željela završiti...ubrzati proces i ovako i onako na kraju je isto...samo je željela vratiti sreću...osjetiti nešto...bilo što samo ne prazninu, beskorisnost, usamljenost,...samo nada u bolje sutra...to joj je ostalo...ali ona ne vjeruje...jer za nju bolje sutra ne postoji...ne, ne postoji! i to prokleta činjenica...više ništa nije ostalo...a mislila je da ima sve...sve...ili je možda imala sve i sve je izgubila...putem je nestajalo, padalo, lomilo se...ili je živjela u laži...je li se slomila? zaista je li puknula? jednostavno izgubila ravnotežu? i zašto? ...gdje su odgovori...gdje je njen život...je li ostalo išta? ili samo crna rupa...možda koja krhotina...sjećanje...sjeća li je se itko...bila je super učenica i dobra cura...no sada se sve raspalo...kakve ocjene...ima li smisla...gledati nešto što je nestalo samo zamahom ruke...sjaji li još sunce onako kako je sjalo...hoće li se moći vratiti...izaći van...pokazati da je bolje...a u duši kriti bol...jer krhotine se mogu složiti ali ne i popraviti...uvijek će se vidjeti crte...ožiljci...koji neće izblijediti...koji neće nestati vremenom...njen pogled više neće biti isti...iz njega neće isijavati sreća...želja...jer ona to ne osjeća...ne vidi i ne može...sve je crno...čak ni sunce nije kao prije...iako je smiješak redovito na njezinom licu...on ne postoji...jednostavno naviknula se smiješiti i šutjeti...biti lijepa nijema djevojka sa vječitim osmjehom na usnama...no zapravo ona nije bila ništa doli živi mrtvac...razorena, slomljena duša...koja ne želi više glumiti...tu lijepu djevojku...samo želi mir...ono malo vjere da bolje sutra dolazi...no za nju neće osvanuti na ovom svijetu...iako sad sjedi u svojoj sobi...njenog života nema...otišao je u nepovrat...obojila je vrata u bijelo...da je podsjećaju na onu malu sobicu punu krhotina...koliko već sjedi tu za tim prozorom svoje sobe i smiješi se...smiješi se praznini...koliko je mjeseci prošlo...sve je i dalje isto...ništa nije zacijelilo rane...izliječilo bol...popunilo prazninu...i dalje samo želi leći ne dignuti se više nikada...ne ovdje...ne pripada…nema nikoga...a bježanje nema više smisla...osim kad bi pobjegla zauvijek...osim kad bi otišla...bili itko primijetio da je nema...tko je ona uopće...ne sjeća se same sebe...sve je u magli samo su bol i praznina jasne...ne, ne, ne, ne vrištala je u sebi...spavati, spavati, spavati ne probuditi se više nikada...govorio joj je tihi glas u glavi...ali ona je znala s ovoliko malo svijesti da to mora učiniti ona...jer ovako više ne može...
Proljeće je...voćke u cvatu...mirisi opijaju...sunce sije jako, jače nego prije...ali nije više kao prije...nje nema...uvenula je...ugasila se...i više nije tu ta lijepa, nijema djevojka s vječitim osmjehom na usnama...ona više ne sjedi za prozorom i smiješi se...njen život se ugasio...njena tuga je uvenula...njena bol prestala...njena duša oslobođena...sve u cvatu...čak i njena litica...a ona nije tu da vidi...njen osmijeh ne vidi se sa malog prozorčića stare kuće...ona je sada daleko...daleko...slobodna...sa osmjehom na licu...daleko...mrtva ali oslobođena...

pusa by; ~¤|ady łee¤~

~~ love my candy words...share it with me....do it baby... ~~ ˇ46ˇ ~~ §_§ ~~ {¤} ~~

<< Arhiva >>

<	rujan, 2006					>
P	U	S	Č	P	S	N
				1	2	3
4	5	6	7	8	9	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28	29	30