28.07.2010.
9.Anger

„Calliope – or I should call you Andromeda?“ – Laurentos je rekao nasmiješenim glasom.
Još više sam se uozbiljila iako sam znala za njegovo pretvaranje.

„ Andromeda.“ – glasno sam izgovorila uzmićući za jedan korak prema zidu što je na Laurentusovom licu izmamilo osmjeh.

„ Now, I have a plan for you.“ – zastao je približavajući mi se. Uzmakla sam što sam više mogla priljubivši se uza zid. – „ It is time.“

Ne! Poželjela sam kriknuti, ali iz mojih usta nije ništa izlazilo. Prestravljeno sam gledala u Laurentosa i polako shvaćala.

„ You are going to give me to the Witches.“ – uzdahnula sam pomirivši se s neizbježnom činjenicom. Jednako neizbježnom kao i ona da Hector mora umrijeti. Ne, nisam osjetila ni tunčicu tuge ili nećeg sličnog, samo ogromnu mržnju pomješanu s ljubavlju.

Ljubav za Hectora, mržnja za sve ostale.

**

Strast je razorna sila koja ustrajno vlada i hara svijetom, ne očekuje odgovor od onih koje će dodirnuti, ne pita je li im dobro, ne mari previše za površne ljudske osjećaje. Daje sve i traži sve: bezgraničnu predanost u kojoj je najdublja struja sam život, ali i smrt. No u tome i jest smisao kobnog i bezuvjetnog davanja koje silovitom strašću neizbježno vuče jedno prema drugome. I stoga su uvijek i u svim religijama zaljubljeni beskrajno štovani jer, prepuštajući se zagrljaju, a strast se drukčije i ne može upoznati, oni zapravo stupaju na lomaču. Ti pravi, odvažni, malobrojni i odabrani.

A to još nije ljubav. Ljudi znaju da za svako živo biće postoji zastrašujuća zadaća - potpun izraz života, savršen osjećaj postojanja, kao i njegova prirodna posljedica, poništenje. To je ljubav. Iza svakog poljupca krije se tajna želja za iščeznućem, taj konačni osjećaj sreće koji više nije proračunat jer biti sretan uvijek znači i potpuno iščeznuće i prepuštanje tom osjećaju. Voljeti znači potpuno upoznati radost, a potom umrijeti.
**

Jednom rukom zaštitila sam glavu, a drugom sam polako prelazila preko zida tražeći pukotine za koje bih se uhvatila. Nije to zapravo bio zid. To su bile katakombe pod gradom. Katakombe izgrađene od ljudski kostiju. Kad sam ušla unutra oteo mi se glasan krik, ali ne zbog zidova već zbog zvuka zatvaanje kamenih vrata.

Laurentos me ostavio tu da umrem iako ni sama nisam znala što sam mu toliko skrivila.

Odjednom, osjetila sam nečiju ruku kako se privija uz moju. Staru naboranu ruku s neobično dugim noktima. Vještica. Moje disanje se znatno ubrzalo I osjećala sam kako bi mi se u grudima svaki čas nešto moglo slomiti.

Zašto me ostavio ovdje? Ne, nisam mislila na Laurentosa.

Mislim da sam vrištala. Nisam sigurna jer u tom trenutku mrak je nježno prekrio moje oči. Ruka one Vještice koja me držala omlohavila je I popustila stisak, ali njeni nokti su i dalje bili zariveni u moju ruku. Znala sam to.


***

Nisam mogao otići. Ne nakon što me Ona onako molila. Stajao sam na glavnim vratima gledajući u tmurno nebi i bio sasvim siguran da Bogovi nešto spremaju. Sjevalo je.

Osjetio sam nečiju prisutnost za leđima i gotovo odmah ponadao se da je to Andromeda.
Na moje teško razočarenje bio je to moj otac. Laurentos.

„ You are thinking about the battle?“ – imao je izraz lica koji sam rijetko viđao na njemu. Osmjeh. Nešto toliko jednostavno i lijepo na njegovom licu je izgledalo poput ožiljka. Zgadio mi se.

„ No I am not. Excuse me, I have to see An- Calliope.“

**

Otvorila sam oči našavši se u nekakvoj čudnoj prostoriji, cijela je bila okupana mjesečevom svijetlošću. To je bilo još čudnije jer se Luna većeras odlučila skriti iza olujnih oblaka.

Vještica me i dalje držala. Ni sama ne znam kako, ali uspjela sam otrgnuti od nje i pritrčati prozoru. Glas, grubi glas je pozvao moje ime i osjetila sam kako mi trnci prolaze duž cijelog tijela. Željela sam se ubiti, ali kako? Da udarim glavom o zid ili da skočim.
Ne...pričekati ću da me bol gubitka ubije. Tako je najsigurnije.

„ Andromeda do not!!“ – prenula sam se i osvrnula našavši se licem u lice s Aleksandrosom.
Oteo mu se uzdah kad je primjetio moje ruke prepune modrica porezotina.
Nisam mogla samoći snage da išta izgovorim. Plaho sam se osmjehnula strijeljajući ga pogledom.

„ I am not dead. It was all just a lie. See?“

**

Jasno sam vidio bijes u očevim očima. Dobro je on znao tko je Calliope. Andromeda.
Prikazivao se poput dobrog oca sve dok je ona bila tu prisutna ne želeći razbjesniti Bogove. Točnije jednog Boga čiju je naklonost posebno trebao. Ares.

Nisam mogao pronaći Andromedu. Sve njene stvari su I dalje bile u sobi, ali njoj nit raga ni glasa. Samo se Laurentos zagonetno smiješio budeći u meni tolike bure bijesa koje ništa ne može sputati. Gotovo ništa. Samo Andromeda koja svojim božanskim osmjehom može natjerati i Bogove da ustknu.

Moj pogled odjednom je primjetio ono što tu ne bi smjelo biti. Krv. Tamnocrvena krv koja je sasvim jasno odudarala od mramormog poda.

Slijedio sam tragpve koji su odjednom nestajali pod zidom. Ne...on to nikada ne bi učinio.
Ne bi se usudio dati kćer Bogova Vještici. Vješticama.

**

„ I missed you.“ – progovorila sam glasom izmjenjenim od tolike boli. Tuge koja je napokon pronašla svoj put vani.

„ I...“ – riječi su mu se zaustavile u grlu, a onda je još neko vrijeme gledao u mene izbuljenim očima. Tek kad se pojavila krv shvatila sam što se dogodilo.

„ NO!NO! „ - Željela sam umrijeti. Sad kad je opet bio tu, netko ga je ubio. Zašto? Zašto?

„Somebody has entered.“ Vješticin glas je odjeknuo prostorijom, a kad sam u njenim rukama
ugledala bodež prepun krvi znala sam da je ona kriva.
Ne, prevarila sam se. Nije ona bila ta koja je kriva. Krivac je onaj koji se usudio ući.

**
Sad znam da mi je bez nje teško preživjeti. Želio sam previše od jednog božanskog bića koje se nije moglo pokoriti naredbama. Kroz sva dobra i loša razdoblja smo prošli Zajedno.
Neću nikada zaboraviti njen bjes prema meni kad me optužila da sam izdajica. Mrzio sam sebe jer sam podlegao čarima Vještica i iznevjerio njeno povjerenje koje sam toliko dogo gradio.

'' Before my time is done, I will look down on your corpse and smile, because no mather what I will have my vengance in this.. or in the other life ''

Te riječi su me toliko pogodile da nisam znao kako uzvratiti. Andromeda me ponovno mrzila , a ja sam žalio zbog toga.
**
Moje sivo -plave oči počivale su na njegovom licu. Bojala sam se. Strah mi se zavukao pod kožu i umrtvio sva osjetila. On umire, a ja sam se morala boriti sama protiv te spoznaje. Prividno sam izgledala jaka poput mramorne stijene preko koje se može prolijevati krv, a s prvom kišom sve se opere.
Nisam bila takva, samo sam tražila osvetu, ali izgleda da se osveta upravo vraćala meni samoj.
Osjetila sam nečiju ruku na ramenu i osvrnula se našavši se oči u oči s osobom koju sam u tom trenutku najviše prezirala.

'' Can you forgive me? ''

'' He wasn't suppsosed to die. '' - odgurnula sam njegovu ruku sa svog ramena. Zbog njega je moj brat umirao.

16.07.2010.
8.Fear

Mislim da sam vrištala. Nisam sigurna jer u tom trenutku mrak je nježno prekrio moje oči.
Ruka one vještice koja me držala omlohavila je i popustila stisak, ali njeni nokti su i dalje bili zariveni u moju kožu. Znala sam to.

~*Y*~

Sjedila sam pokraj prozora zagledavši se u prazninu pustinje okupane sjajem zvijezda pod tamnim pokrivaćem neba. Drhtaj. Suze. Nisam se više mogla suzdržati i dopustila sam suzama da teku niz zažarene mi obraze. Znala sam da će on sutra umrijeti i da to nikako ne mogu spriječiti. Tim više što je on tvrdoglavo odlučio otići u boj.

Naslonila sam se na ruke, a pogled mi je odlutao negdje daleko...daleko.

„They are gathering princess Andromeda.“ – sve u mojem tijelu se ukočilo na zvuk tog toliko poznatog glasa. Osmjeh se razlio mojim lice.

„Father!“ – poletjela sam mu u zagrljaj i odmah se osjetila poput malene djevojčice koja svojeg oca nije vidjela već dulje vremena. Ares nije poznavao nježnost, ali ja sam ipak imala i ljudske krvi u sebi.

„I beg you to help me Father.“ – odmaknula sam se od njega pažljivo mjereći svaku izgovorenu riječ. Njgeovim licem preletio je sumnjičav izraz.

„ Andromeda...you know that I must not intervier into human destiny.“ – rekao je to toliko ozbiljnim glasom da sam se lecnula. Udaljila sam se za jedan korak pridržavajući se za drveni stolac pokraj prozora.

„Just once, and nobody will be angry at you. Especially me.“ – morala sam ga nagovoriti, a znala sam da on neće još dugo odoljevati mojim molbama.

„Why?“

„You just have to stop someone’s death.“

„ Whose death?“

„Hector of Argos.“ – pobojala sam se Aresove reakcje dok sam izgovarala njegovo ime. Sklopila sam oči i pripremila se na udaraca koji sam vrlo brzo i dočekala. S unutrašnje strane usana osjetila sam slatko-slanu krv.

„Why?“ – još jednom je ponovio, a ja nisam odgovorila.

„You love him.“ – razočaranim glasom je ustvrdio nakon nekoliko minuta šutnje. Iz njegova pogleda prštale su tisuće strijela uperenih prema meni.

„Please.“

****

Uspjela sam se otrgnuti od one vještice koja me držala i pojuriti prema prozoru.
Osjetila sam kako mi leđima prolaze trnci na sam zvuk onog glasa.
Željela sam se ubiti, ali kako? Da udarim glavom o zid ili da skočim kroz prozor.
Ne...pričekati ću da me bol gubitka ubije. Tako je najsigurnije.

Vjeruješ li da smisao života nije drugo, doli strast koja jednoga dana prožme naše srce, nasu dušu i tijelo, i onda gori vječno, do smrti? Ma što da se događalo u međuvremenu. l ako smo to doživjeli, možda nismo uzalud živjeli. Je ii ta strast tako duboka, tako zla, tako sjajna, tako neljudska?... A možda i nije usmjerena prema osobi, nego samo prema žudnji?...To je pitanje. Ili možda ipak pripada osobi, vječno i uvijek samo toj jednoj i tajanstvenoj osobi koja može biti dobra ili loša, iako intimnost strasti ne ovisi o djelovanju i osobinama koje te vezuju za tu osobu?
Strast ne raspravlja riječima razuma. Strasti je posve svejedno što dobiva od drugoga, ona se želi izraziti, nastoji potpuno provesti svoju volju, pa ako za uzvrat i ne dobiva ništa drugo nego blage osjećaje, ljubaznost, prijateljstvo ili strpljivost. Sve su velike strasti beznadne, inače nisu strasti nego nagodbe, pametni kompromisi, razmjene mlakih osjećaja.

~*Y*~

Jasno sam vidio bijes u očevim očima. Dobro je on znao tko je Calliope. Andromeda.
Prikazivao se poput dobrog oca sve dok je ona bila tu prisutna ne želeći razbjesniti Bogove. Točnije jednog Boga čiju je naklonost posebno trebao. Ares.

Nisam mogao pronaći Andromedu. Sve njene stvari su I dalje bile u sobi, ali njoj nit raga ni glasa. Samo se Laurentos zagonetno smiješio budeći u meni tolike bure bijesa koje ništa ne može sputati. Gotovo ništa. Samo Andromeda koja svojim božanskim osmjehom može natjerati i Bogove da ustknu.


U životu postoji posebno nevidljivo pravilo da se sve ono što je započeto jednoga dana, prije ili kasnije, mora i završiti. A to i nije neka radost. Ništa ne dolazi u pravo vrijeme, život nam ništa ne daje u onom trenutku kada smo spremni. Zbog toga nereda, zbog toga kašnjenja dugotrajne su naše boli. Mislimo da se netko poigrava s nama.

No jednoga dana ipak primijetimo da u svemu postoji čudesan red i poredak... Dvoje se ljudi susretne u pravom trenutku, ni dan prije ni dan poslije... Tek kada su spremni, i to ne prema svojim sklonostima ili strastima, već prema nalogu nekoga nesavladivoga kozmičkog pravila, baš kao što se i nebeska tijela susreću u beskonačnom prostoru i vremenu, točno u jednoj sekundi, i to u sekundi koja je samo njihova u tom beskraju prostora i unutar svih tih milijardi godina.

A ti, zapravo, nisi istinski željela tu ljubav. Nije dovoljno samo nekoga voljeti. Mora se voljeti tako da ni kradljivac, ni tuđa namjera, ni zakon, pa bio on Božji ili svjetovni, baš nitko i ništa ne može protiv te ljubavi. Nismo se voljeli dovoljno hrabro... u tome je bila naša nesreća. A to je već tvoj grijeh, jer je muška hrabrost u ljubavi tek neznatna.

Ljubav je, zapravo, vaše djelo. Samo ste u tome nedostižne. Ti si tu negdje pokleknula, a s tobom je palo sve što je moglo biti, što je bila tvoja dužnost, tvoja zadaća, smisao života. I nisu muškarci odgovorni za ljubav. Voljeti treba hrabro.

A ti si učinila najgore što žena može učiniti: uvrijedila si se, ustuknula i pobjegla.


~*Y*~

“Tomorrow you will die”. – njene riječi bile su toliko beznadne da me se to kosnulo.

“I have to go.” – nisam zvučao uvjereno, a ni ona nije tako izgledala. Prišla mi je korakom laganim poput košutina.

“Come back…come back to me.”

12.07.2010.
7.Tears

„Maybe, but only maybe...you are going crazy?“ – znala sam da je to pitanje, ali iz Hectorovih usta zvučalo je kao odlučna tvrdnja. Uprla sam pogled u njegove tamne, neprozirne oči pokušavajući proniknuti u njegove misli. Katkad se činio tako okrutnim.

„ I saw him, I saw him with my own eyes. It was him.“ – odlučno sam ustrdila prekinuvši kratkotrajnu šutnju među nama. Lecnuo se zbog mojeg odlučnog tona glasa, ali ipak je zadržao dovoljan mira da ne pobjesni.

„Alright, you saw him, so what?“ – morala sam se suzdržati da ne poviknem u koliku pogibelj me to dvodi,..nas dovodi.

„I am leaving.“ – izrekla sam poprilično tiho očekujući paljbu.

„I forbbid you!“ – uzviknuo je toliko jako da sam mogla umisliti potresanje prozora.
Nakrivila sam glavu tužno ga pogledavši i uz šušanj haljine izgubila se za vratima.
Znala sam da je to najučinkovitiji način za poticanje njegove grižnje savjesti.

****

„ Damnn' the Gods!“ – udario sam šakom po stolu zbog čega su svi koji su sjedili za njim poskočili. Andromede naravno...nije bilo.

„ How much time do we have?“ – upitao sam brzo se pribravši. Ako je dvorac okružen ne preostaje nam ništa drugo doli braniti ga svim sredstvima. Nitko mi nije odgovorio na pitanje.

„We will fight. Starting from now. Prepare yourselves and say goodbye to your vives.“ – dramatično sam zvršio i odšetao od stola potičući govorkanja. Bijes je buktio u meni dok sam šetao pred Andromedinom sobom. Morala je doznati.
Odjednom vrata su se sama otvorila, a ona se našla predamnom odjevena u crninu korote.

„ They..“ – prekinula me u pola riječi ovivši ruke oko mojeg vrata. Njena kosa je eć narasla dovoljno duga i besprijekorne ugljene kovrče mirisale su po jorgovanima. Na trenutak sam stajao omamljen njenim mirisom i činjenicom da njena glava počiva na mojim grudima, ali početnu omamljenost brzo je zamijenila prisebnost. Pogladio sam ju po glavi i lagano odmaknuo od sebe. Tek onda sam primjetio da su njene oči prepune suza. Upravo tada je izgledala poput kćeri Bogova, a njene oči poput oceana iz kojeg more uspješno prekriva obližnje obale.

„ Don't go...“ – zastala je brišući suze rukom – „Tomorrow you will die.“

<< Arhiva >>