| < | listopad, 2006 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | 31 | |||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
U meni se stvara život... Ponovno... Hoće li ovoga puta uspjeti?
Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
Moje drage Rode
Pretrage i važni datumi
22.03. - zadnji M.
19.04. - kućni test pokazao +
24.04. - betaHCG: 395,5
27.04. - betaHCG: 1400 + još nešto (dodam čim saznam)
3.05. - prvi pregled. Pravilan, još uvijek prazan gestacijski mjehur. Odgovara 5/6 tjedana amenoreje.
17.05. - UZV. Lijepi, veliki gestacijski mjehur i plod veličine 1,07 cm. Zabilježena je srčana aktivnost.
25.05. - pregled u Petrovoj. Cerviks 1čl., tvrd, zatvoren, uterus smekšan, veličina odgovara za 9 tjedana... Naručena za boravak u bolnici od 1.06.
01.06.-05.06. - "obrada" trudnoće u Petrovoj. E. choli u urinu, ostalo je sve uredno. Mrvica je dosegla 3,5 cm
16. i 19.06. - rutinska kontrola u Petrovoj. U cervikalnim brisevima našli Mycoplasmu hom. Ništa strašno, još jedna kura antibiotika, ostalo sjajno. Beba je duga 6,5 cm i luduje u maternici. Liječnik oduševljen, sve mjere su odlične.
wannabe mama
Što sam? Tko sam? Ja sam samo sanjar...
- 04:15 -
Komentari (23) -
Isprintaj -
#
Držim se svog već uhodanog tempa... Jednom mjesečno na blogu i to po mogućnosti u sitne sate. Ali barem nema punog mjeseca... :) Ovo maleno čudo više nije tako maleno i traži prilične napore kralježnice, svih ligamenata i mišića - postajem bolno svjesna mehanizma tijela, pa kao što moj muž ima pregled nad svim djelićima hardwarea kompjutera, tako i ja sve više mogu vizualizirati svoju strukturu (posebno kad me potomak npr. mazne po mjehuru).  Iako obožavam svoj posao već sam počela priželjkivati porodiljni i polako odbrojavam tjedne. U planu mi je povlačenje iz firme oko 1.11., odnosno definitivno pozdravljanje s kolegama 15.11. Čeka me uređivanje sobice za koju ćemo vjerojatno sljedeći tjedan početi kupovati najnužnije. To se prije svega odnosi na regal i prematalicu jer smo gotovo sve ostalo dobili u nasljeđe - danas iz Makarske stiže zipka, imamo krevetić, robice na izvoz... Od uređenja nećemo praviti posebnu dramu već ćemo kupiti tepih veselih uzoraka i boja, zavjesu, a po stropu ćemo montirati različite viseće lutkice. Ne želim da to radimo u zadnji tren jer se već sada sve teže krećem, trbuh mi je počeo tako brzopotezno i neočekivano rasti da su izbile plavkaste i ljubičaste strije, pa nisam sigurna do kada ću imati kondicije za šetkanja po gradu. Straha više nema, samo neki čudan osjećaj da ću zaista nakon svih "napadaja" pesimizma postati mama. I dalje sebi djelujem previše neozbiljno da bih se prihvatila tako ozbiljnog posla kao što je odgoj... A život mi ne prestaje nositi iznenađenja s kojima dolaze i odgovori na sva moja pitanja. Ponovno pratim put spoznaje iako vjerojatno nikada sa njega nisam ni skrenula. I čini mi se da sam upravo ušla u veliko finale jednog posebnog poglavlja mog postojanja kad se već mogu osvrnuti na sve što je bilo i donijeti određene zaključke. Naime, ponovno sam se bavila beskrajnom analizom onoga što sam bila i onoga što jesam. Ja kao rezultat niza događaja, lekcija koje su me oblikovale svaka na svoj način. S obzirom da novi život koji smo stvorili neminovno postavlja iz dana u dan nova pravila i ograničenja (a što će tek biti kada se rodi...), u jednom sam trenu izgubila kompas. Pitala sam se nešto što mi je dugo bilo neugodno napisati ili izgovoriti - da li je ova trudnoća zaista bila željena, odnosno jesu li moje želje doista moje želje ili su u najvećoj mjeri "nametnute"... Ne želim ulaziti u pojedinosti, to je ipak dio moje intime, no recimo da sam po naravi od djetinstva bila stvorenje kojemu je lako svašta sugerirati (srećom da sam ipak najviše upijala one pozitivne, korisne sugestije jer tko zna gdje bih u protivnom zaglavila). Neki ljudi od malih nogu imaju vrlo čvrsto postavljena svoja pravila, ne puste se "vozati", a meni samo što na čelu nije bio montiran volan. Čak mi se čini da je naš pokojni pas, inače pravi predstavnik tvrdoglave jazavčarske pasmine, imao čvršće stavove od mene... Doista ne pretjerujem, takva sam bila, "prilagodljiva svakoj podlozi" i trebalo mi je daleko više od moje sestre i brata da posložim šarafiće u glavi. I da se ne izgubim u beskrajnoj lamentaciji, vrlo kasno sam došla do pitanja nisam li možda propustila neke stvari u životu koje sam si davno prije trebala priuštiti? Jesam li iskrena prema sebi? Kada sam izgubila drugu trudnoću (namjerno ne koristim riječ pobačaj jer djeteta nije ni bilo), otvorila sam svoje ventile kako bih izbacila gorčinu, strah, bijes, očaj i sve one negativne emocije s kojima naprosto nisam mogla nastaviti živjeti dalje. Počela sam intenzivno izlaziti do ranih jutarnjih sati, često bih popila iznad onoga što je dozvoljeno, plesala sam do iznemoglosti... Pustila sam puno zvijeri s lanca, onih koje obično skrivamo ili obuzdavamo jer ili ne želimo uopće imati posla s njima, ili ih se bojimo, ili smo svjesni da ćemo biti dobro izgriženi... Ukratko, htjela sam potonuti iako sam oduvijek tvrdila kako je to ponašanje karakteristično za kukavice, a ja, naravno, nisam bila takva (možeš misliti...). Pustila sam da me udara sa svih strana, pa tako nisam niti pokušavala obuzdati emocije ma kakve bile - tek kasnije sam se sjetila jednog pojma, tzv. "đavolja kupelj", ali to je već priča za sebe... U jednom trenu čak sam počela vjerovati da je takav način života ono što mi odgovara, što u suštini jesam. I došao je konačni odgovor, treća izgubljena trudnoća i svijest o tome tko sam i što želim. Upoznala sam se sa sobom, ne samo onim u što sam htjela vjerovati već i dijelom sebe koji sam poricala - a upravo taj dio me kočio da nastavim dalje, tražio je sučeljavanje. Do tada su koncept dobra i zla kao i ljudsko pravo na izbor bili samo pojmovi kojima sam se prigodno koristila u komunikaciji, ali nisam imala spoznaju o njihovoj pravoj dubini. Nisam toliko vješta s riječima da bih mogla opisati što se točno dogodilo - naprosto sam shvatila, otvorila se jedna nova dimenzija i svanulo je jutro kada se dogodilo čudo. Znala sam da sam uspješno začela, a znala sam i zašto je napokon uspješno. I kada se tijekom prvih mjeseci trudnoće pojavilo već prije spomenuto pitanje, odnosno da li je ova trudnoća željena, odgovor je bio više nego jasan. No, osim što je time osvjetljen put kojim se mora ići, stavljena mi je metla u ruke i traži se definitivno čišćenje mrvica iz prošlosti... I tako sve manje želim biti u firmi, a sve više kod kuće - vaga se napokon približava ravnoteži.  |
